Što je pola šekela u radu? – 2 (-)

Članak br. 20, 1990.

Stih kaže: „Kad budeš prebrojavao glave sinova Izraela da ih izbrojiš, neka svaki od njih dâ Gospodinu otkup za svoju dušu kad ih budeš prebrojavao, i neće među njima biti pošasti kad ih budeš prebrojavao. Ovo neka daju: pola šekela prema šekelu Kedusha. Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje od pola šekela, kao prilog Gospodinu, da se izvrši iskupljenje za vaše duše.“

Trebamo razumjeti što nam konkretno pola šekela označava u radu, a ne četvrtina ili trećina šekela, kad je cijela stvar u tome da se sazna broj Izraela. Što nam konkretno označava polovica? Također, zašto kaže: „Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje“? Čak i malo dijete razumije da, ako od nekoga uzmemo manje ili više, nećemo znati broj Izraela. Također, što znači „i neće među njima biti pošasti“?

Poznato je da je svrha stvaranja svijeta bila zato što On želi činiti dobro Svojim stvorenjima. Međutim, kako bi to činjenje dobra bilo potpuno, odnosno kako pri primanju užitka i zadovoljstva ne bi bilo nikakvog srama, izvršen je ispravak koji se naziva Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. To znači da, prije nego što čovjek može usmjeriti svoje postupke tako da budu radi davanja, neće osjetiti užitak i zadovoljstvo, osim kad se bavi Torom i mitzvot kako bi donio zadovoljstvo Stvoritelju.

Nakon toga, kad ima kelim davanja, otkrit će se užitak i zadovoljstvo koji se kao polog nalaze u Tori i mitzvot. Tada će primiti užitak i zadovoljstvo koji su bili u misli stvaranja i zbog kojih je On stvorio svijet.

Budući da je čovjek po prirodi stvoren tako da žudi jedino za vlastitom koristi, odakle čovjek može raditi na namjeri davanja Stvoritelju? To se smatra time da se čovjek napreže u svim vrstama rada kako bi ugodio Stvoritelju, jer tada tijelo pita: „Što ćeš dobiti time ako Stvoritelj uživa?“ Trebao bi činiti stvari tako da ti uživaš, pa zašto su nam naši mudraci rekli: „Sva tvoja djela trebaju biti radi Stvoritelja“? Kako možemo učiniti nešto protiv prirode?

Tijelo također pita: „Zašto bi Stvoritelju smetalo ako stvorenja rade za sebe, odnosno ako ona uživaju? Naposljetku, Njegova je želja činiti dobro Svojim stvorenjima.“ Proizlazi da, s jedne strane, čovjek može uživati u životu, odnosno raditi radi sebe, što je prirodno. S druge strane, rečeno je da čovjek ne bi trebao ići u skladu s prirodom s kojom je rođen, nego bi trebao raditi radi Stvoritelja.

I koliko god to objašnjavali svakakvim odgovorima, tijelo to ne može razumjeti. Iako se tijelo ponekad slaže da se isplati raditi radi Stvoritelja, u praksi, kad se tijelo suoči s nečim u čemu će uživati, a mora se toga odreći zato što će to koristiti samo Stvoritelju, tijelo bira vlastitu korist i odriče se koristi Stvoritelja.

Stoga iz ovoga dobivamo dvije stvari: 1) Budući da moramo vjerovati riječima naših mudraca da sve moramo činiti radi Stvoritelja, iako tijelo to ne razumije ni nakon svih objašnjenja koja mu dajemo, naši su mudraci rekli, a tako je i Maimonides praktično odredio (Hilchot Teshuva, 10. poglavlje): „Stoga, kad poučavaju malene, žene i neobrazovane ljude, poučavaju ih da rade samo iz straha i kako bi primili nagradu. Sve dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti, tu im se tajnu otkriva malo-pomalo.“

Pitanje je: Što znači „Sve dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti“? Odnosno, što je „mudrost“ i što je „mnogo mudrosti“, kako bismo znali odrediti kad mu je dopušteno tu tajnu otkrivati malo-pomalo.

Na početku čovjekova rada moramo reći tijelu da se isplati odreći tjelesnih užitaka, koji su samo „sićušna Svjetlost“ u usporedbi s užitkom i zadovoljstvom koji se nalaze u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima). Proizlazi da, u onoj mjeri u kojoj vjeruje i u kojoj mu vjera svijetli, tijelo pristaje zamijeniti mali užitak velikim. Kao i u tjelesnosti, kad čovjek ulaže napor, nagradu koju je stekao svojim radom daje kako bi pribavio hranu za uzdržavanje svojeg kućanstva, budući da osjeća veći užitak kad novcem koji je zaradio svojim radom kupuje namirnice za svoje kućanstvo.

Isto tako, u onoj mjeri u kojoj mu vjera svijetli i osjeća da će mu bavljenje Torom i mitzvot pružiti veći užitak, može se odreći tjelesnih užitaka kako bi zadobio veće užitke. Međutim, ponekad čovjek doživi pad u vjeri da će biti nagrađen. Tada mu je teško odreći se tjelesnih užitaka. Međutim, ako pazi na sebe i nalazi se u dobrom okruženju, tijelo se ne opire tom radu jer se to ne smatra protivnim prirodi, budući da kaže da će primiti veću nagradu, odnosno veći užitak od izvršavanja Tore i mitzvot. Proizlazi da je taj razlog snažan razlog koji čovjeka može prisiliti da se odrekne tjelesnih užitaka koje je Tora zabranila, i sve to kako bi primio veće užitke.

2) Budući da čovjek mora doći do stanja u kojem „Sva tvoja djela trebaju biti radi Stvoritelja“, odnosno protivno prirodi, a to je u svrhu ispravka stvaranja, kako bi stvorenja mogla primiti užitak i zadovoljstvo bez srama, uveden je ispravak prema kojem čovjek mora namjeravati da sav njegov užitak bude samo radi Stvoritelja. Odnosno, da Stvoritelj uživa u užitku stvorenja, budući da je to bila svrha stvaranja. Međutim, ponekad tijelo osjeća da nije moguće da s istim razumom i shvaćanjem koje je imao kad je započeo sveti rad stalno ostaje na istom stupnju razumijevanja i nimalo ne napreduje, nego samo u količini.

Kad se počne pitati o tome, to se odnosi na ono što smo pitali: Što je „mudrost“, a što je „mnogo mudrosti“? „Mudrost“ znači da već izvršava Toru i mitzvot. „Mnogo mudrosti“ znači da želi razumjeti značenje Tore i mitzvot, odnosno do kojeg stanja one trebaju dovesti čovjeka. To se naziva „namjera“, odnosno da pri izvršavanju Tore i mitzvot namjerava da ga one dovedu do nekog stupnja. To se naziva „mnogo mudrosti“. Tada mu počinju otkrivati tu tajnu, odnosno što je rad Lishma (u Njezino ime). Drugim riječima, počinju mu omogućavati da vidi kako mora raditi ne kako bi primio nagradu, nego potpuno radi Stvoritelja.

Kad stekne „mnogo mudrosti“, počinje shvaćati da u Tori i mitzvot postoji ono o čemu je rečeno: „Jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje u očima naroda.“ Međutim, nad time postoji skrivenost. Tada mu se kaže da je to istina, da nad time postoji skrivenost u svrhu ispravka, budući da je svrha da čovjek postigne Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, a to se postiže jednakošću forme, što se smatra time da „svi njegovi postupci trebaju biti radi davanja“.

Ovdje čovjek počinje biti sluga Stvoritelja. U radu, „služiti Stvoritelju“ znači da radi radi Stvoritelja, a ne radi sebe. Tada je rad koji obavlja, odnosno činjenica da želi raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, početak čovjekova ulaska u izgnanstvo, pod vlast želje za primanjem za sebe.

Također, nema nade da će izaći iz tog izgnanstva osim milošću Neba. Odnosno, Sam Stvoritelj mora ga izbaviti iz izgnanstva, kao što je bilo u Egiptu, gdje je napisano (u Haggadah (pripovijesti o Pesahu)): „I Gospodin nas je izveo iz Egipta, ne preko anđela, nego Sam Gospodin.“ Međutim, čovjek ne može odjednom osjetiti činjenicu da je u izgnanstvu pod vlašću želje za primanjem za sebe, odnosno kad počne raditi kako bi izašao ispod njezine vlasti.

Umjesto toga, taj kli naziva se „nedostatak“, odnosno potreba da nadvlada svoje kelim primanja. Čovjek to ne stječe odjednom, nego su za to potrebni vrijeme i napor. Zatim, s vremenom, čovjek može osjetiti da ne može izaći sam, nego vrijeme u čovjeku stvara potrebu i patnju, kako bi osjetio koliko bi dobro bilo kad bi mogao izaći iz izgnanstva, a koliko je loše kad se nalazi u izgnanstvu.

Zbog toga se čovjeku daju usponi i padovi, i on mora vjerovati da mu i usponi i padovi dolaze odozgo. Istodobno, tijekom rada treba reći: „Ako ja nisam za sebe, tko je za mene?“ Kad čovjek dođe do stanja u kojem je njegov nedostatak potpun, smatra se da ima kli za primanje ispunjenja, kako bi se zadovoljio njegov nedostatak. Tada dolazi vrijeme kad viši ispunjava njegov kli.

Poznato je da nema Svjetlosti bez kli, kao što nema ispunjenja bez nedostatka. Prema tome, potpuna stvar naziva se „Svjetlost i kli“, a dijeli se na dvije polovice: Prva polovica je kli, odnosno nedostatak. Druga polovica je Svjetlost, odnosno ispunjenje.

Proizlazi da, kad se čovjek moli Stvoritelju da ispuni njegov nedostatak, to se naziva „polovica“, odnosno stvaranje nedostatka, koji je kli, kako bi Stvoritelj ispunio njegov nedostatak. To je kao što su naši mudraci rekli (VaYikra Rabbah 18): „Molitva čini polovicu.“ Trebamo protumačiti da je molitva kad se čovjek moli Stvoritelju da ispuni njegov nedostatak. To se već smatra „polovicom“, odnosno prvom polovicom, koja je u čovjekovim rukama. Druga polovica je u rukama Stvoritelja, odnosno Stvoritelj mora dati Svjetlost, i tada će postojati potpuna stvar.

Međutim, postoje mnoga tumačenja Svjetlosti i kli. Ako trebamo definirati kli, možemo reći da je to nedostatak, i nije važno čega nedostaje. Na primjer, ponekad čovjek osjeća da mu nedostaje kli za primanje obilja, budući da obilje ne može doći u kli koji ne može namjeravati radi davanja. Budući da osjeća da je pod vlašću želje za primanjem za sebe, proizlazi da mu nedostaje kli koji može primiti obilje.

Proizlazi da se ne moli da primi obilje. Umjesto toga, moli da mu se dâ kli koji se naziva „želja za davanjem“. Prema tome, u ovom slučaju „molitva čini polovicu“ znači da je molitva načinila polovicu kli, a Stvoritelj treba dati drugu polovicu kli. Proizlazi da su te dvije polovice zapravo potpuni kli, a ne Svjetlost.

S druge strane, trebamo reći da je nedostatak u čovjekovim rukama. To se naziva „prva polovica kli“. A ispunjenje kli, odnosno posjedovanje želje za davanjem, koje se smatra „drugom polovicom kli“, smatra se Svjetlošću, budući da je želja za davanjem koju mu viši daje ispunjenje nedostatka, a svako se ispunjenje u odnosu na nedostatak naziva „Svjetlost“.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što smo pitali: Što nam označava pola šekela? Jer Tora je rekla konkretno polovicu: „Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje.“ Stvar je u tome da riječi „Kad budeš prebrojavao glave sinova Izraela da ih izbrojiš“ trebamo protumačiti tako da značenje „glave“ bude kao što je napisano: „Neka budemo glava, a ne rep“, odnosno da će se smatrati Izraelom, što su slova Li-Rosh (glava meni).

To je značenje riječi „neka svaki od njih dâ otkup za svoju dušu“. Odnosno, čovjek mora izaći iz izgnanstva, što se naziva „otkupom za njegovu dušu“ iz ruku Sitra Achra (druge strane). Zbog toga je napisano: „Ovo neka dâ svatko tko je prebrojen“, odnosno oni koji osjećaju da krše zapovijedi Tore zato što se nalaze pod vlašću želje za primanjem. Pola šekela znači da se moraju moliti da ih Stvoritelj izbavi iz izgnanstva.

„Molitva čini polovicu“ znači da se kli i želja za nečim smatraju polovicom, odnosno da će time imati potpunu stvar, što znači da će biti nagrađeni „šekelom Kedusha“. Odnosno, imat će pola šekela, što je kli, a Stvoritelj će na to postaviti Svjetlost, i tada se to naziva „potpuna stvar“. To je značenje riječi „Ovo neka dâ svatko tko je prebrojen“, odnosno oni koji osjećaju da krše zapovijedi Tore i žele platiti otkup za svoje duše kako bi njihove duše ušle u Kedusha (svetost), odnosno kako bi imali snagu sve činiti radi Stvoritelja.

Moraju dati pola šekela, odnosno molitvu. To znači da se moraju moliti i ne prestajati moliti sve dok ne steknu potpunu mjeru nedostatka i želje da izađu iz izgnanstva, gdje se nalaze pod vlašću želje za primanjem za sebe. Dajući svoju polovicu, bit će nagrađeni šekelom Kedusha, gdje će druga polovica, koja je ispunjenje molitve, zajedno s njom činiti šekel Kedusha, odnosno bit će to jedan potpuni šekel Kedusha.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: Što nam govori kad kaže: „Bogati neka ne daje više, a siromašni neka ne daje manje“? Čak i malo dijete razumije da, ako želimo saznati broj nečega, svatko mora dati jednaku količinu. To trebamo protumačiti u radu. Tora nam ovdje govori nešto veliko: Trebamo znati da su pred Stvoriteljem veliki i mali jednaki, kao što je napisano („Svi vjeruju“): „Koji je jednak i izjednačava malog i velikog.“

To znači da čovjek misli da je bogat dobrim djelima i da stoga zaslužuje pomoć Stvoritelja te da se ne mora toliko moliti da Stvoritelj ispuni njegovu želju. Stoga, ako se molio, u skladu s njegovim vrlinama Stvoritelj je već trebao odmah ispuniti njegovu želju. A ako mu Stvoritelj ne pomogne odmah, prema njegovu shvaćanju, prestaje se moliti i kaže da se ostali ljudi, koji su niži od njega, moraju mnogo moliti kako bi im Stvoritelj pomogao. Stoga napušta borbu.

Zbog toga je napisano: „Bogati neka ne daje više.“ To znači da bogati ne bi trebao misliti da se, prema njegovu shvaćanju, moli previše. Umjesto toga, postoji određena mjera nedostatka i potrebe, i upravo time što se mnogo moli, čovjek prima veći nedostatak od onoga koji ima. Odnosno, velika Svjetlost zahtijeva veliki nedostatak, što znači imati osjećaj nedostatka zbog toga što se nalazi u izgnanstvu pod vlašću želje za primanjem i ne može izaći.

Sve dok nema istinsku patnju, to se još uvijek ne smatra istinskim nedostatkom koji bi se mogao nazvati „molitvom koja se računa kao pola šekela“. Moramo znati da je u radu molitva nedostatak, odnosno ono što čovjek u svojem srcu osjeća da mu nedostaje naziva se „molitvom“, a ne ono što izgovara ustima. To je kao što su naši mudraci rekli: „Molitva je rad u srcu“, odnosno ono što srce osjeća da mu nedostaje. U onoj mjeri u kojoj njegovo srce osjeća nedostatak zbog onoga što nema, time se mjeri veličina molitve.

U vezi sa šekelom, Zohar objašnjava da se to odnosi na vagu na kojoj važemo nedostatke i ispunjenja, budući da se oni smatraju Svjetlošću i kli. Stoga Svjetlost može doći samo u odgovarajući kli, budući da je nedostatak za ispunjenjem u srcu. Zbog toga i Svjetlost dolazi u osjećaj u srcu i nema nikakve veze s onim što usta govore dok se čovjek moli.

Stoga proizlazi da, kad čovjek daje svoju polovicu u molitvi, što je osjećaj nedostatka u srcu, Stvoritelj će dati Svjetlost, koja je Kedusha. Od oboje, nedostatka i Svjetlosti, nastat će jedan šekel Kedusha. To je značenje riječi „pola šekela“, budući da tada ta polovica još nije Kedusha. Ali kad mu Stvoritelj dâ Svjetlost, kao u „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro“, dvije polovice postaju šekel Kedusha, kao što je napisano: „prema šekelu Kedusha“.

Sada možemo razumjeti riječi: „A siromašni neka ne daje manje.“ Odnosno, onaj tko osjeća da je siromašan vrlinama i dobrim svojstvima, i siromašan u smislu da ima slab karakter, kad se moli Stvoritelju da mu pomogne i dâ mu snagu da nadvlada zlo u sebi te da može raditi radi davanja, opravdava Stvoritelja kad Stvoritelj ne usliši njegovu molitvu, budući da je siromašan.

Prema tome, što treba učiniti? Samo napustiti borbu i reći da je taj put samo za bogate. Pismo nas na to upozorava: „Siromašni neka ne daje manje.“ Umjesto toga, „Neka svaki od njih dâ otkup za svoju dušu“, kako bi izašao iz izgnanstva i bio nagrađen izbavljenjem. Pred Stvoriteljem su svi jednaki, kao što je napisano: „I svi vjeruju da Ga je lako umilostiviti, da je jednak i izjednačava malog i velikog.“

Drugim riječima, sa strane Stvoritelja nema razlike. Umjesto toga, On odgovara svakome. Međutim, svatko treba doći do osjećaja nedostatka, znati što mu nedostaje i moliti se za to. A sama molitva povećava nedostatak i bol zbog udaljenosti od Stvoritelja. Kad čovjek uputi sve molitve koje treba uputiti, prima drugu polovicu šekela, koji je tada sav Kedusha, kao što je napisano: „prema šekelu Kedusha“.

Tada „neće među njima biti pošasti“. To znači kao što je napisano: „Zli se za svojega života nazivaju ‘mrtvima’“, kao što je izneseno u Učenju o deset Sefirot, da je to zato što je želja za primanjem u nejednakosti forme sa Stvoriteljem, a nejednakost forme stvara odvojenost. Stoga su odvojeni od Života života. Zbog toga se nazivaju „mrtvima“. Proizlazi da kroz molitvu, koja je pola šekela što ga čovjek mora dati, ako je davanje potpuno, Stvoritelj daje drugu polovicu, odnosno Svjetlost. Time čovjek već može raditi radi davanja. To se smatra time da je nagrađen Dvekut sa Stvoriteljem, da prione uz Život života.

Stoga proizlazi da postoje dva načina koji uzrokuju da čovjek napusti borbu čak i kad uđe u rad prianjanja uz Stvoritelja. Kad čovjek počne hodati putem istine, odozgo mu se pokazuje njegova niskost, odnosno što više nadvladava, to više odozgo prima otvrdnuće srca, jer kao što je napisano: „Kako bih ove Svoje znakove postavio u njega.“ To znači da će time postojati mjesto za otkrivanje Svjetlosti Tore, koja se naziva „slovima“, i ona ga vraća na dobro. Odnosno, budući da nema Svjetlosti bez kli, kroz otvrdnuće srca nedostatak se pojavljuje u dovoljnoj mjeri, a Stvoritelj zna kad je ta mjera dovoljna, kad je kli potpun.

Stoga čovjek ponekad napušta borbu kad vidi da se, prema njegovu mišljenju, već mnogo molio, ali Stvoritelj ne obraća pažnju na njega. Tada čovjek ponekad opravdava Stvoritelja zato što nije uslišio njegovu molitvu i kaže da je to zato što je njegov karakter u svakom pogledu siromašan, u vrlinama, dobrim svojstvima itd.

O tome je rečeno: „Siromašni neka ne daje manje“, što znači da čovjek ne bi trebao omalovažavati sebe i reći da Stvoritelj ne može pomoći niskom čovjeku poput njega, jer je o tome rečeno: „Gospodin je uzvišen, a niskoga će vidjeti.“

A ponekad čovjek napušta borbu zato što zna da je bogat, odnosno ima mnogo Tore i mnogo dobrih djela te zna da je iznad drugih. Stoga, kad moli Stvoritelja da mu pomogne kako bi mogao sve činiti radi davanja, zašto mu Stvoritelj ne uslišava molitvu, jer zna da je već uputio mnogo molitava za to? Stoga kaže da mu Stvoritelj ne želi odgovoriti i zato bježi.

Pa ipak, čovjek uvijek mora nadvladavati.