Što u radu znači: „Nemamo drugog Kralja osim Tebe“?

Članak br. 1, 1991.

Trebamo razumjeti što znači kad kažemo: „Nemamo drugog Kralja osim Tebe.“ To podrazumijeva da, kad hvalimo Stvoritelja riječima „Nemamo drugog Kralja osim Tebe“, nismo poput naroda svijeta, koji imaju mnogo bogova, dok mi imamo samo Tebe kao svoga Kralja.

Iz toga proizlazi kao da je Stvoritelj veći od njih. Zašto je toliko važno to što je Stvoritelj važniji od njih i što smo izabrali Stvoritelja? To možemo objasniti na način kako je napisano u Zoharu („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 161): „Rabi Aba je rekao: ‘Napisano je: „Tko Te se ne bi bojao, Kralju naroda, jer Tebi to pripada?“’ Kakva je to hvala? Rabi Shimon mu je rekao: ‘Ovaj Mu stih ne iskazuje veliko poštovanje, jer je napisano: „Jer među svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima nema nikoga poput Tebe.“ Zašto ova usporedba s ljudima koji nemaju postojanje?’“

Premda za ovo postoje mnoga tumačenja, objasnit ćemo to u radu. Poznato je da redoslijed rada prije svega započinje na osnovi vjere. Odmah na početku rada preuzimamo na sebe teret kraljevstva nebeskog, što znači vjerovati da je Stvoritelj upravitelj svijeta. Odnosno, On nadzire svijet osobnom Providnošću, kao što je rečeno u članku „Redoslijed rada, od Baal HaSulama“.

Nakon toga moramo znati da je vjera koju preuzimamo na sebe od manje važnosti, što znači da, kad bi sve bilo poznato i kad ne bismo morali vjerovati, to bi znanje čovjeku bilo važnije. Sada čovjek mora vjerovati da, premda je vjera čovjeku od male važnosti, on ipak bira ići upravo putem vjere iznad razuma, budući da vjeruje mudracima, onome što su postigli i rekli.

Ali onaj tko nema vjeru u mudrace kaže da, kad bi znanje bilo uspješnije za čovjekov rad od vjere, kao što čovjek misli i kaže da bi, kad bi služenje Stvoritelju bilo u stanju znanja i kad ne bismo morali vjerovati, vjerojatno bilo mnogo više onih koji služe Stvoritelju i mnogi bi se ljudi posvetili radu. Ali kad čovjek mora vjerovati i u Stvoritelja i u mudrace, vjera kojom ljudi moraju vjerovati udaljava ih od toga da budu radnici.

Međutim, čovjek koji se želi približiti Stvoritelju mora vjerovati mudracima, koji su nam rekli da bi nam Stvoritelj, kad bi put znanja doista bio bolji za upravljanje svijetom, dao rad na način znanja.

Umjesto toga, Stvoritelj zna da je najuspješniji način da čovjek postigne cilj, a to je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima – kako bi čovjek mogao primiti užitak i zadovoljstvo bez kruha srama – upravo putem vjere.

Međutim, budući da je čovjek rođen s prirodom samoljublja, tijelo uživa u onome što je bliže samoljublju. Zbog toga, kad se čovjeku kaže da mora slijediti Toru i mitzvot na osnovi vjere, to mu je teško. Bio bi sretniji kad bi sve bilo poznato.

Međutim, postoje mnoga razlučivanja u vezi s vjerom, odnosno u što čovjek treba vjerovati. Stvar je jednostavna: Čovjek treba vjerovati samo u nagradu i kaznu. Odnosno, ako slijedi Toru i mitzvot, bit će nagrađen, a ako ih ne slijedi, bit će kažnjen.

Nagrada i kazna postoje na svim razinama. Jedina je razlika u tome što je nagrada, a što kazna. U tome postoje razlike između stupnjeva. To vrijedi i za materijalne stvari. Na primjer, djetetu se kaže da će, ako ne želi jesti, biti kažnjeno, primjerice tako što će sva djeca koja jedu otići na izlet, a dijete koje ne želi jesti ostat će kod kuće.

Ponekad se nagrada i kazna izražavaju u samom jelu, tako da onaj tko ne učini ono što roditelji zapovjede danas neće dobiti hranu i ostat će gladan. Proizlazi da je isto kod svih ljudi: nagrada i kazna daju čovjeku poticaj da napreduje.

Zbog toga čovjek ponekad vjeruje da će slijedeći Toru i mitzvot biti nagrađen u ovom svijetu, kao što je napisano u Zoharu: „Postoje ljudi čiji je strah u nagradi i kazni ovoga svijeta, što znači dug život, zdravlje itd., a postoje i oni čija su nagrada i kazna u budućem svijetu, što znači da imaju Rajski vrt. Također, postoje ljudi čiji je strah Lishma (u Njezino ime), što znači ‘zato što je On velik i vlada’, koji su nagrađeni time da služe Kralju, i to je njihova nagrada te im nije potrebna nikakva druga nagrada.

Drugim riječima, oni poništavaju vlastitu vlast, ne brinu se za sebe, a njihova je jedina briga donijeti zadovoljstvo Stvoritelju. Budući da tijelo, koje se naziva ‘željom za primanjem’, to ne prihvaća, ono se opire tom radu. Stoga upravo ovdje, u radu u kojem čovjek želi raditi radi davanja, postoje usponi i padovi.

U ovom radu „nagrada i kazna“ potpuno su drukčije od onih koje se primjenjuju u radu radi primanja nagrade. Kad čovjek osjeti neki okus u radu i osjeća da se donekle približio Stvoritelju, to je njegova nagrada. Ako osjeća da je izbačen iz rada Stvoritelja, što znači da ne osjeća nikakav okus u radu, čovjek to smatra „najvećom kaznom“.

Drugim riječima, nema nikakav osjećaj rada. Ipak, čovjek treba reći da je ovo udaljavanje koje osjeća zato što je daleko od Stvoritelja, budući da čovjek razumije da bi, kad bi bio bliže Stvoritelju, morao osjećati drukčije nego što sada osjeća, kao što je napisano: „Snaga i radost na Njegovu su mjestu.“

To znači da, kad čovjek osjeća da je na mjestu Kedusha (svetosti), a o Kedusha je napisano: „Snaga i radost“, ali sada osjeća da nema životnosti i sve vidi crnim te ne može nadvladati stanje u kojem se nalazi, za čovjeka koji želi doći do rada radi Stvoritelja to se smatra najvećom kaznom.

Kad čovjek želi nadvladati stanje u kojem se nalazi, vidi da je nemoguće približiti se Stvoritelju. Ponekad pada u očaj, što znači da želi pobjeći iz rada i odlučuje da nikada neće moći postići stupanj na kojem se ne brine za vlastitu korist, nego samo za korist Stvoritelja.

Stoga je pitanje: Što je istina? Odnosno, griješi li on i zapravo je moguće doći do stanja u kojem su sva njegova djela radi Stvoritelja ili nije? Odnosno, pomaže li nadvladavanje i ima li čovjek snagu da sam učini sve radi Stvoritelja?

Odgovor je kao što je napisano: „Nemamo drugog Kralja osim Tebe“, jer smo nemoćni nadvladati i preuzeti na sebe da Ti budeš naš Kralj i da ćemo Ti služiti samo zbog važnosti Kralja te da ništa nećemo činiti za sebe, osim onoga što je korisno Tebi. Samo nam Ti možeš dati tu snagu, drugu prirodu, koja je želja za davanjem.

Stoga najprije kažemo: „Oče naš, Kralju naš, sagriješili smo pred Tobom.“ Odnosno, čovjek ne može reći: „Nemamo drugog Kralja osim Tebe“, što znači da samo Stvoritelj može dati tu snagu. A kako čovjek zna da to nije u njegovoj moći? Stoga najprije mora učiniti sve što može, kao što je napisano: „Sve što možeš učiniti svojom rukom i snagom, učini.“

Tada čovjek dolazi u stanje u kojem osjeća koliko je udaljen od Stvoritelja, što znači da ne može učiniti ništa radi Stvoritelja. Tada čovjek osjeća da se, premda slijedi Toru i mitzvot, ipak smatra grešnikom jer vidi da ne radi radi Stvoritelja. Stoga čovjek najprije mora reći: „Oče naš, Kralju naš, sagriješili smo pred Tobom.“ Premda slijedi Toru i mitzvot, osjeća da je sagriješio time što ništa ne čini radi Stvoritelja.

Nakon toga svim srcem kaže: „Oče naš, Kralju naš, nemamo drugog Kralja osim Tebe.“ Drugim riječima, samo Stvoritelj može pomoći da On postane naš Kralj, kako bismo mogli raditi zato što služimo Kralju, i to je naša nagrada – što imamo privilegiju služiti Kralju. To znači da tek tada možemo sve činiti radi Stvoritelja.

Drugim riječima, ako mu Stvoritelj ne da tu snagu, da osjeti da „imamo velikog Kralja“, on nema snage raditi radi Stvoritelja, jer tijelo tvrdi: „Što ćeš dobiti od davanja Stvoritelju?“ Drugim riječima, sve dok želja za primanjem vlada, čovjek je nemoćan. Ponekad sumnja u sam početak, odnosno kaže da sada vidi da je radio uzalud i da svojim trudom nije ništa postigao. Sada doista vidi da sav njegov rad nije bio ni od kakve koristi.

Stoga, kad mu Stvoritelj pomogne i da mu želju za davanjem te on osjeti da ima velikog Kralja, samo mu Stvoritelj to može dati. To je značenje onoga što je napisano: „Oče naš, Kralju naš, nemamo drugog Kralja osim Tebe.“ Odnosno: „Samo Ti možeš učiniti da osjetimo da imamo velikog Kralja i da se isplati raditi za Njega, kako bismo Mu donijeli zadovoljstvo.“

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što je napisano u Zoharu (Haazinu, stavka 210): „Sretan je onaj tko zaziva Kralja i zna kako Ga ispravno zazivati. Ako Ga zaziva, ali ne zna Koga je zazvao, Stvoritelj se udaljava od njega, kao što je napisano: ‘Gospodin je blizu svima koji Ga zazivaju.’ Kome je On blizu? Ponovio je i rekao: ‘Svima koji Ga zazivaju u istini.’ Ali zar Ga itko zaziva lažno? Rabi Aba je rekao: ‘Da, to je onaj tko zaziva, ali ne zna koga zaziva.’ Napisano je: ‘Svima koji Ga zazivaju u istini.’ Što znači ‘u istini’? To je s Kraljevim pečatnim prstenom.“

Trebamo razumjeti što kaže o „u istini“ i „lažno“, da su uslišani samo oni koji zazivaju „u istini“. On pita: „Što znači ‘u istini’?“ Također, trebamo znati što znači „lažno“, odnosno što u radu znači da čovjek lažno zaziva Stvoritelja.

Sulam (komentar na Zohar) („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 175) donosi riječi naših mudraca kako slijedi: „Prilikom stvaranja svijeta, kad je rekao anđelima: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku’, Hesed (milost) je rekao: ‘Neka bude stvoren, jer čini djela milosti.’ Emet (istina) je rekao: ‘Neka ne bude stvoren, jer ‘sav je laž’.’ Što je Stvoritelj učinio? Uzeo je Istinu i bacio je na zemlju, kao što je napisano: ‘Bacio je istinu na zemlju.’“ Tumačenje: Poznato je da su naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ Zbog svoje niskosti čovjek se ne može odmah baviti Njegovim mitzvot kako bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju. Zbog toga se najprije mora baviti mitzvot Lo Lishma, odnosno radi vlastite koristi. Pa ipak, dok izvršava mitzvot, on i dalje privlači obilje Kedusha. Kroz obilje koje privlači na kraju će doći do toga da se bavi mitzvot Lishma. Na to se Istina žalila u vezi sa stvaranjem čovjeka, rekavši da je sav laž.

Prema prethodno rečenom, vidimo da „istina“ znači Lishma, odnosno radi Stvoritelja, a „lažno“ znači Lo Lishma, odnosno radi sebe. Time možemo protumačiti ono što Zohar kaže: „Blizu je svima koji Ga zazivaju u istini.“ Poznato je da „daleko i blizu“ u duhovnosti znači da se jednakost forme naziva „blizu“, a nejednakost forme naziva se „daleko“.

Proizlazi da čovjek koji dolazi u stanje „istine“, u kojem osjeća da, ako mu Stvoritelj ne pomogne doći do rada radi Stvoritelja, nema nikakve nade da će ikada sam postići stupanj Lishma, što znači činiti sve samo radi Stvoritelja. Stoga zaziva Stvoritelja da mu pomogne i da mu svojstvo istine, koje se naziva „radi Stvoritelja“.

Drugim riječima, on traži od Stvoritelja da mu da svojstvo istine, koje se naziva „jednakost forme“. Tom je čovjeku Stvoritelj blizu. Drugim riječima, on želi biti u jednakosti forme sa Stvoriteljem, što se naziva „kao što je On milostiv, tako i ti budi milostiv“. To se naziva: „Gospodin je blizu onima koji žele biti blizu“, što se naziva „jednakost forme“.

Nasuprot tome, onim ljudima koji lažno zazivaju Stvoritelja, odnosno koji žele da im Stvoritelj pomogne u Lo Lishma, što se naziva „nejednakost forme“, Stvoritelj je daleko, budući da se ne žele približiti Stvoritelju, što se naziva Dvekut, „jednakost forme“. To je značenje onoga što kaže: „Istina se naziva ‘Kraljevim prstenom’“, što je istina, odnosno kraljevstvo nebesko koje preuzimaju na sebe smatra se „istinom“, što znači radi Stvoritelja.

Međutim, čovjek najprije mora pripremiti kli za ovu Svjetlost, koji se naziva „želja za davanjem“. Kli se naziva „potrebom“, što znači da čovjek ne zaziva Stvoritelja da mu pomogne prije nego što je započeo rad davanja i uvidio da je potpuno nesposoban to postići sam. Tada čovjek traži da mu se pruži pomoć odozgo.

Zbog toga, nakon što je čovjek učinio sve što je mogao i vidio da je potpuno nesposoban steći ovu želju, dolazi do spoznaje da mu nitko osim Stvoritelja ne može pomoći. Tada čovjek kaže: „Oče naš, Kralju naš, nemamo Kralja“, što znači da ne postoji način da imamo vjeru u Kralja kojem ćemo moći služiti „zato što je On velik i vlada“, „osim Tebe“, što znači da mu samo Stvoritelj može pomoći.

Tamo, u Zoharu, tumači da se Kraljev prsten naziva „srednja linija“, a srednja linija naziva se „istina“. Drugim riječima, svaka linija sama za sebe nepotpuna je. To možemo razumjeti pomoću alegorije: Dvoje ljudi pripremalo je obrok za goste. Jedan je pripremio meso i ribu te druge stvari, a drugi je pripremio samo začine, sol, ocat i tome slično. Ali tada je među njima izbio spor i svaki je rekao da će pozvati goste k sebi i poslužiti im obrok. Kad je onaj koji je obećao poslužiti samo začine dao gostima da jedu začine, odnosno da piju ocat i jedu sol itd., tko je to mogao jesti? A onaj drugi, koji je dao jesti meso, ribu i druge stvari – tko je mogao jesti meso i ribu bez soli itd.? Budući da ljudi nisu mogli jesti ni na jednom mjestu, morali su se pomiriti i pomiješati hranu sa začinima te je iz toga dvoga nastao dobar obrok.

Isto tako, kad čovjek počne ići u Lo Lishma, nalazi se u stanju cjelovitosti. To se naziva „jedna linija“. Ali kad prijeđe na lijevu liniju i počne kritički ispitivati redoslijed svoga rada, odnosno s kojom namjerom radi, to jest kakvu nagradu želi za svoj rad, osjeća gorak okus.

Drugim riječima, vidi da nije u redu. Drukčije rečeno, vidi da ne može ništa učiniti radi Stvoritelja. U tom je stanju svaka linija sama za sebe nepotpuna, budući da cjelovitost „desne“ postoji samo zato što je zadovoljan svojim udjelom, odnosno kaže da ima veliku privilegiju što ima makar malo uporište u duhovnosti, čak i ako je Lo Lishma, jer u pogledu djela ipak nešto ima, time što izvršava mitzvot Stvoritelja. Premda je vjera u Stvoritelja samo djelomična vjera (kao što je napisano u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“, stavka 14), taj mu je dio ipak važan.

Nije tako s lijevom linijom, gdje vidi da je pun nedostataka i osjeća gorak okus u svom životu. To je poput začina koji se daje kako bi zasladio hranu. Ali začin bez hrane nije jelo. Proizlazi da je svaka linija sama za sebe nepotpuna, ali kad se koriste obje linije, desna i lijeva, iz toga dolazimo do srednje linije.

Drugim riječima, Stvoritelj daje dušu, kao što su naši mudraci rekli: „Tri su partnera u čovjeku: njegov otac, njegova majka i Stvoritelj.“ Otac se naziva „desna“. On daje bijelo. „Bijelo“ znači da tamo nema nedostatka. Majka se naziva „lijeva linija“. Ona daje crveno, što se naziva „nedostacima“. Iz njih dvoje zajedno može proizaći srednja linija, što se naziva „Stvoritelj daje dušu“. Tada nastaje svojstvo „čovjek“.

Trebamo znati da, kad čovjek prijeđe na lijevu liniju i počne uviđati koliko je daleko od želje za davanjem, da je uronjen u samoljublje, te vidi svoje nedostatke u mjeri u kojoj nikada nije ni zamišljao – da će biti toliko udaljen od rada radi Stvoritelja – počinje misliti da su mu strane misli zasigurno došle od Sitra Achra (druge strane), koja mu daje te misli i želje koje nisu primjerene nekome tko želi biti sluga Stvoritelja. Čak ni običnom čovjeku, koji ne radi, ne priliči imati takve misli i želje. Tada čovjek mora nadvladati kroz vjeru u mudrace i vjerovati da sve te misli dolaze odozgo, kao što je napisano u eseju „Drugi bogovi“. Drugim riječima, Stvoritelj ih šalje čovjeku, ali on ne treba misliti da su to nove misli i želje koje prije nisu postojale u čovjeku, nego su se pojavile tek sada. Nije tako.

Naprotiv, one su i prije bile unutar čovjekova tijela, ali nisu bile otkrivene jer se ništa ne događa bez razloga. Sada, kad želi ići putem istine i želi se ispraviti, odozgo mu se pokazuje što ima u svome tijelu, a što se izvana ne vidi. Sada, kad se čovjek želi ispraviti, pokazuju mu se te misli kako bi znao što treba ispraviti.

Da bismo to razumjeli, trebamo pogledati u knjigu Plod mudraca (1. dio, str. 55), gdje je napisano: „Priznajem da si u vezi s tim u pravu; ja uopće ne osjećam te boli koje ti osjećaš. Naprotiv, radujem se tim otkrivenim iskvarenostima i onima koje se upravo otkrivaju. Međutim, žalim i prigovaram zbog iskvarenosti koje nisu otkrivene. Ako su se sada pojavile, nema sumnje da su bile ovdje od samoga početka, ali su bile skrivene. Zato sam sretan kad izađu iz svojih rupa. Sjećam se da sam o sličnom razgovarao s tobom prvoga dana Rosh Hashanah (prvog dana židovske godine), Tav-Reish-Peh-Aleph (13. rujna 1920.), po našem povratku iz kuće A. M. Podijelio si sa mnom vrlo tužne stvari koje si toga jutra vidio tijekom jutarnje službe (molitve) (on je bio predvoditelj jutarnje molitve). Bio sam ispunjen radošću pred tobom, a ti si me upitao: ‘Čemu radost?’ Tada sam ti odgovorio isto što i sada: kad se pojave zakopani zli, premda još nisu potpuno nadvladani, samo njihovo pojavljivanje smatra se velikim spasenjem i uzrokuje svetost dana.“

Stoga se ne trebamo uznemiriti ako čovjek osjeća da je doživio pad, kao da je odbačen odozgo. Naprotiv, tada čovjek treba vjerovati da se Stvoritelj brine o njemu i vodi ga kako bi mogao postići Dvekut (prianjanje) s Njim, kao što je napisano: „I prionuti uz Njega.“

Tada čovjek dolazi u stanje u kojem osjeća da je sagriješio. Odnosno, prije nego što je započeo rad davanja, mislio je da nije potpun, ali da je općenito u redu, budući da je vidio niskost drugih ljudi, dok on, hvala Bogu, nije bio tako loš. Ali sada vidi da je najgori. Odnosno, nitko nema takve misli i želje.

Odgovor je da, kako bi čovjek mogao primiti nešto potpuno, mora imati potpuni nedostatak. Stoga mu se odozgo svaki put pokazuju njegovi nedostaci koji su bili skriveni unutar njegova tijela. Proizlazi, dakle, da čovjek mora reći da mu je Stvoritelj bio milostiv time što mu je otkrio njegove nedostatke, baš kao što mu daje i ispunjenje, jer „nema ispunjenja bez nedostatka“.

Time možemo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 89): „Pjevat ću o milostima Gospodnjim zauvijek; iz naraštaja u naraštaj svojim ću ustima obznanjivati Tvoju vjeru.“ Trebamo razumjeti značenje riječi „pjevat ću zauvijek“. Kako čovjek može pjevati Stvoritelju kad vidi da je pun nedostataka i da njegovo srce nije cjelovito sa Stvoriteljem te osjeća da je daleko od Stvoritelja? A ponekad čak želi pobjeći iz rada. Kako može reći da su to Gospodnje milosti i zbog toga pjevati Stvoritelju?

Stoga se ne trebamo uznemiriti ako čovjek osjeća da je doživio pad, kao da je odbačen odozgo. Naprotiv, tada čovjek treba vjerovati da se Stvoritelj brine o njemu i vodi ga kako bi mogao postići Dvekut (prianjanje) s Njim, kao što je napisano: „I prionuti uz Njega.“

Tada čovjek dolazi u stanje u kojem osjeća da je sagriješio. Odnosno, prije nego što je započeo rad davanja, mislio je da nije potpun, ali da je općenito u redu, budući da je vidio niskost drugih ljudi, dok on, hvala Bogu, nije bio tako loš. Ali sada vidi da je najgori. Odnosno, nitko nema takve misli i želje.

Odgovor je da, kako bi čovjek mogao primiti nešto potpuno, mora imati potpuni nedostatak. Stoga mu se odozgo svaki put pokazuju njegovi nedostaci koji su bili skriveni unutar njegova tijela. Proizlazi, dakle, da čovjek mora reći da mu je Stvoritelj bio milostiv time što mu je otkrio njegove nedostatke, baš kao što mu daje i ispunjenje, jer „nema ispunjenja bez nedostatka“.

Time možemo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 89): „Pjevat ću o milostima Gospodnjim zauvijek; iz naraštaja u naraštaj svojim ću ustima obznanjivati Tvoju vjeru.“ Trebamo razumjeti značenje riječi „pjevat ću zauvijek“. Kako čovjek može pjevati Stvoritelju kad vidi da je pun nedostataka i da njegovo srce nije cjelovito sa Stvoriteljem te osjeća da je daleko od Stvoritelja? A ponekad čak želi pobjeći iz rada. Kako može reći da su to Gospodnje milosti i zbog toga pjevati Stvoritelju?