Što znači da je čovjekov blagoslov blagoslov sinova, u radu?

Članak br. 14, 1991.

Napisano je u Zoharu (VaYechi, stavke 371–372): „Postavlja pitanje o stihu: ‘I blagoslovi Josipa te reče: Neka blagoslovi dječake.’ Trebamo promotriti ovaj stih, jer kaže: ‘Blagoslovi Josipa’, ali ovdje ne nalazimo blagoslov za Josipa, nego za njegove sinove. Odgovara: ‘Rabi Yosi reče: Riječ Et (od) upravo je ono na što se misli, jer Et upućuje na Malchut.’ Napisano je: ‘blagoslovi Josipa’, što znači blagoslov njegovih sinova, budući da se njegovi sinovi – Menaše i Efrajim – smatraju Malchut, koja se naziva Et. A kad su njegovi sinovi blagoslovljeni, najprije je blagoslovljen on. Zato se spominje i Josip, jer su čovjekovi sinovi njegov blagoslov.“

Trebamo razumjeti što u radu znači da ako su sinovi blagoslovljeni, tada je i Josip blagoslovljen. Što nam to želi reći?

Poznato je da je sav naš rad usmjeren na to da postignemo Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što znači jednakost forme, odnosno davanje, baš kao što Stvoritelj daje nižima. Zbog toga nam je dan rad u Tori i mitzvot kako bismo ih izvršavali radi davanja. Time se čovjek ispravlja u korijenu svoje duše, koji je Malchut de Atzilut, a koji se smatra cjelinom Izraela. Zato se Malchut naziva „zbor Izraela“, jer sve duše potječu od nje.

Prema tome, u onoj mjeri u kojoj rade radi davanja, oni uzrokuju da se Malchut, koja se naziva Shechina (Božanska Prisutnost), sjedini sa Stvoriteljem, koji se naziva ZA ili Yesod de ZA, jer se Yesod naziva „pravednikom“, koji daje Malchut. Međutim, kad Malchut prima za sebe, ona nema jednakost forme s Davateljem, koji se naziva „Stvoritelj“, pa se time smatra da je Shechina udaljena od Stvoritelja zbog nejednakosti forme. To znači da Stvoritelj ne može davati Malchut, pa tako ni duše nemaju obilje.

Kad Stvoritelj ne može davati nižima zbog nejednakosti forme među njima, to se naziva „tuga Shechine“. To jest, iz perspektive primatelja, ona ne može primiti obilje, jer kad bi primila obilje za niže, ono bi u cijelosti otišlo klipot (ljuskama), što se naziva „primanje radi primanja“. To se također naziva „tugom“ iz perspektive Davatelja, jer je Misao stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, ali sada im On ne može dati užitak i zadovoljstvo, budući da bi sve što bi stvorenja primila otišlo klipot.

Stoga Davatelj tuguje jer ne može davati, poput majke koja želi nahraniti svoje dijete, ali je dijete bolesno i ne može jesti. Tada postoji tuga sa strane Davatelja. Prema riječima Zohara, time se konotira da postoji tuga na višem stupnju jer ne može doći do sjedinjenja, odnosno da Davatelj ne može dati obilje primatelju. Davatelj obilja nižima naziva se Malchut, koja prima obilje od ZA. Jezikom naših mudraca to se naziva: „Izrael hrani svog Oca na Nebu.“ Što je ta hrana? To je činjenica da se Izrael osposobljava postati prikladnim za primanje obilja. To je Njegova hrana, jer je to bila svrha stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Stoga, kad se niži bave Torom i mitzvot s namjerom davanja, oni uzrokuju sjedinjenje na višem stupnju, što znači da i Malchut, koja prima obilje za niže, također postaje davatelj. To se naziva „sjedinjenje Stvoritelja i Shechine“. To jest, na višem stupnju postoji zadovoljstvo jer niži uzrokuju da obilje teče prema dolje.

No ako niži ne rade s namjerom davanja, to uzrokuje tugu Shechine. To jest, na višem stupnju postoji tuga jer Malchut, koja se naziva Shechina, ne može davati užitak i zadovoljstvo stvorenjima.

Međutim, trebamo razlikovati dva razlučivanja u vezi s tugom Shechine. Trebamo razlikovati tugu iz perspektive Davatelja, koji se naziva „Stvoritelj“, i tugu Shechine, koja se naziva „majkom sinova“, odnosno „zborom Izraela“, koja je rodila duše Izraela.

Također, Malchut pripisujemo davanje životne snage klipot, kao što je napisano: „I njezine noge silaze u smrt.“ Značenje izraza „njezine noge“ jest Malchut na njezinu završetku, koji se naziva „noge“. Ona silazi kako bi dala životnu snagu klipot, koje se nazivaju „smrt“, da bi ih održala na životu. U protivnom, klipot ne bi postojale. Budući da su klipot potrebne, kao što je napisano: „I Bog je to učinio da bi Ga se bojali“, Malchut ih održava samo toliko da opstanu, odnosno daje im onoliko koliko je potrebno da mogu postojati.

To se također naziva „vrlo tanka Svjetlost“, kako bi mogli postojati. To jest, vidimo da u materijalnom svijetu postoji zadovoljstvo i da cijeli svijet juri za tim zadovoljstvom kako bi ga postigao. Općenito, to je zadovoljstvo odjeveno u tri stvari koje se nazivaju „zavist“, „požuda“ i „čast“. Kad ondje ne bi postojala ta tanka Svjetlost, koja smješta zadovoljstvo u te materijalne stvari, tko bi uopće mogao postojati u svijetu? Jer bez zadovoljstva nemoguće je živjeti, budući da je svrha stvaranja bila činiti dobro Njegovim stvorenjima. Stoga je bez dobra nemoguće živjeti.

Međutim, trebamo razumjeti zašto se to naziva „tugom Shechine“, kad je Stvoritelj stvorio svijet kako bi činio dobro Svojim stvorenjima. Trebalo bi se, dakle, nazivati „tugom Stvoritelja“. To jest, činjenica da se stvorenja ne bave Torom i mitzvot radi davanja uzrokuje da Stvoritelj ne može davati, pa bi se tuga trebala pripisati Stvoritelju, a ne Shechini, koja se naziva Malchut.

Baal HaSulam je rekao: Koja je razlika između Stvoritelja i Shechine? Odgovorio je da je to jedna te ista stvar. Kao što Zohar kaže: „On je Shochen (Onaj koji prebiva), a ona je Shechina.“ To znači da su oba naziva jedna te ista stvar, ali kao Svjetlost i kli. To jest, mjesto na kojem se Shochen otkriva naziva se Shechina. Prema tome, oni su jedno te isto, ali kad se Svjetlost ne može otkriti zbog nejednakosti forme između Svjetlosti i kli, smatra se da Shechini, u kojoj bi se Shochen trebao otkriti, nešto nedostaje.

Zbog toga govorimo o Shechini, budući da se Shochen ne može otkriti nižima zbog nejednakosti forme. A budući da govorimo samo iz perspektive kelim, progonstvo nazivamo „Shechina u prašini“ ili „Shechina u progonstvu“, jer govorimo iz perspektive kelim, a ne iz perspektive Svjetlosti. Zato se to naziva „tugom Shechine“, kao da ona pati zbog svoje nemogućnosti da daje nižima. No ako ulazimo u pojedinosti, trebali bismo reći da ovdje postoji i tuga sa strane Davatelja, koji se naziva „Davateljem nižima“. Ali kad govorimo iz perspektive kelim, nazivamo to „tugom Shechine“.

Prema gore navedenome, kako bi na višem stupnju postojalo zadovoljstvo, jer „On je rekao i Njegova je volja bila izvršena“, to znači da se Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima ostvari, tako da stvorenja prime od Njega užitak i zadovoljstvo. To je radost koju stvorenja uzrokuju na višem stupnju, kao što su naši mudraci rekli: „Nikada pred Njim nije bilo takve radosti kao na dan kad su stvoreni nebo i zemlja.“ Kad stvorenja hode pravim putem, tako da su sva njihova djela radi davanja zadovoljstva svom Stvoritelju, ona uzrokuju da Malchut, koja je korijen duša, djeluje radi davanja onoga što prima za duše, odnosno za dobrobit duša, kako bi one postale sposobne primati radi davanja. Smatra se da time stvorenja uzrokuju sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechine.

Time se obilje spušta nižima, jer se obilje privlači radi ispravka. To jest, kroz to primanje, koje se odvija u jednakosti forme, na višem stupnju postoji zadovoljstvo, budući da tijekom primanja obilja više nema srama, zahvaljujući ispravku kojim primaju radi davanja.

Prema gore navedenome, razumjet ćemo ono što smo pitali: Što znači „Čovjekov blagoslov jest blagoslov sinova“? Kad sinovi, odnosno stvorenja, koja se nazivaju „sinovima Stvoritelja“, primaju obilje kroz ispravak blagoslova, što znači da žele primati jedino zato da bi donijeli zadovoljstvo Stvoritelju, jer „blagoslov“ znači davanje, odnosno Hesed (milosrđe), to jest davati, kao što je napisano u Zoharu („Predgovor Knjizi Zohar“, stavka 37), da je slovo Bet Hesed, koje označava blagoslov, odnosno Hassadim, koji je palača Hochme, uključene u slovo Bet.

Slijedi da time što se sinovi bave blagoslovom, odnosno rade radi davanja, oni uzrokuju da se Malchut na višem stupnju poveže sa ZA. To se naziva „sjedinjenjem Stvoritelja i Njegove Shechine“. Iz tog sjedinjenja i oni na višem stupnju mogu davati, budući da se sinovi bave davanjem. Time se blagoslov iz korijena na višem stupnju spušta sinovima, a to se smatra time da narod Izraela prima obilje od svojeg Oca na Nebu.

Napisano je u Zoharu (Beresheet, stavka 131): „Razlog zbog kojeg se veliki Mochin Shabbata (Šabata) nazivaju ‘nasljedstvom’ jest taj što se svi Mochin koje sinovi Izraela primaju od svojeg Oca na Nebu primaju kroz buđenje odozdo, kao što su rekli: ‘Trudio sam se i pronašao – vjeruj.’ To je poput ljudi koji stječu imetak na ovome svijetu. Što je imetak veći, to je veći trud potreban da bi ga stekli. Ali Svjetlosti Shabbata ne zahtijevaju nikakav trud.“

Razlog zbog kojeg Svjetlosti Shabbata ne zahtijevaju trud jest taj što je Shabbat dovršetak neba i zemlje, nalik kraju ispravka, kad je sve ispravljeno. Zato prije Shabbata postoji šest radnih dana, koji upućuju na šest tisuća godina rada, sve dok ne postignemo kraj ispravka. Isto tako, postoji šest radnih dana, koji predstavljaju vrijeme rada, dok je Shabbat vrijeme odmora.

Zato su naši mudraci rekli (Avoda Zarah 3): „Tko se nije trudio uoči Shabbata, što će jesti na Shabbat?“

Slijedi da trudom uloženim kako bi se izašlo iz vlasti samoljublja i zadobilo posude davanja, što je blagoslov, čovjek uzrokuje zadovoljstvo na višem stupnju, jer tada oni mogu davati sinovima.

Sada možemo razumjeti odgovor Zohara na ono što je napisano: „I blagoslovi Josipa“, premda ondje ne nalazimo da je blagoslovio Josipa, nego njegove sinove. Zohar objašnjava da kad su njegovi sinovi blagoslovljeni, tada je i on blagoslovljen. Zato je napisano i „Josipa“, jer su „čovjekovi sinovi njegov blagoslov“. To jest, Josip se naziva „davateljem“, a njegovi „sinovi“, kako objašnjava Zohar, „njegovi sinovi – Menaše i Efrajim – smatraju se Malchut, koja se naziva Et.“

To znači da se Malchut naziva Et zato što uključuje sva slova od Aleph do Tav, budući da se slova nazivaju kelim, odnosno primateljima obilja, koje se naziva „njegovi sinovi“, jer Malchut prima za stvorenja. Slijedi da time što su njegovi sinovi blagoslovljeni, i on postaje blagoslovljen. To jest, davatelj, koji je Josip, odnosno Yesod, daje Malchut kad Malchut može primati za sinove. Tada se za Malchut kaže: „Majka sinova raduje se, Haleluja.“

Kad se niži bave Torom i mitzvot radi davanja, oni uzrokuju da se korijen njihove duše, koji je Malchut, izjednači u formi s Davateljem. To se naziva „sjedinjenjem“. Tada se obilje izlijeva na niže. Time oni uzrokuju da Malchut može primiti obilje za njih. Zato se za Malchut kaže: „Majka sinova raduje se.“

Hallelu-KoH (Haleluja) znači: Hellolu (hvalite) Yod-Hey, koji se nazivaju Hochma i Bina, a oni daju obilje svojstvu Josipa, a od Josipa, koji je Yesod, ono prelazi Malchut, koja se naziva Et. To je značenje onoga što je napisano: „I blagoslovi Josipa“, a to je i značenje riječi: „Čovjekov blagoslov jesu njegovi sinovi.“ Ako su sinovi blagoslovljeni, to se smatra blagoslovom za čovjeka, jer tada može davati užitak i zadovoljstvo.

Međutim, ovaj rad, u kojem sva čovjekova djela trebaju biti radi davanja, težak je rad, jer mu se svi organi tijela protive. To je protivno čovjekovoj prirodi, budući da je stvoren sa željom za primanjem radi vlastite koristi. To je značenje onoga što je napisano (Psalmi 22): „A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudima i prezren od naroda.“

Trebamo protumačiti da se „Ja“ odnosi na riječi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“, te da je to svojstvo u čovjeku poput crva, odnosno slabo poput crva. „A ne čovjek“ znači da kad se čovjek želi pripojiti riječima: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“, tada mu govore da nije dostojno inteligentna i razumna čovjeka ići iznad razuma. To više priliči nekom ludom čovjeku.

„Ruglo ljudima“ odnosi se na rad u vjeri iznad razuma. To je sramota za čovjeka koji smatra da je glavna svrha ljudskog života prianjati uz „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“. Drugim riječima, željeti biti nagrađen time da „Ja“ postane „Gospodin, Bog tvoj“ znači da će čovjek biti nagrađen osobnim odnosom sa Stvoriteljem, i to se naziva „Bog tvoj“. Tada ga oni proklinju i zaklinju, odnosno govore da takav rad pripada anđelima, a ne ljudima, te da je sramota za čovjeka željeti to činiti, premda im on kaže: „Ali vidite da mnogi ljudi hode putem kako bi bili nagrađeni time da Gospodin bude njihov Bog.“

Tada o tim ljudima govore da su jednostavno „prezreni od naroda“, što znači da narodi svijeta u čovjekovu tijelu govore kako ovaj rad, kojim čovjek želi postići svojstvo „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“, pripada prezrenima, odnosno beznačajnim ljudima, te da je sramota uopće razgovarati s njima, jer oni hode putem Stvoritelja poput bezumnih budala.

U svakom slučaju, kad čovjek želi nadvladati njihove prigovore, to je težak rad i u njemu postoje usponi i padovi. Čovjeku su potrebni dodatni napori, jer su argumenti naroda svijeta u njemu uvijek spremni pronaći neku slabost u radu kako bi mu pokazali da uzalud troši svoje napore, jer taj rad nije za njega, te mu savjetuju da pobjegne iz bitke. Čovjek se sam ne može suprotstaviti tim argumentima. Može samo pojačati svoju molitvu da mu Stvoritelj pomogne pobijediti neprijatelje u njemu.

To je značenje stiha (Psalmi 32): „Mnoge su nevolje zloga, a onoga koji se uzda u Gospodina okružit će Hesed (milosrđe).“ Trebamo razumjeti što znači: „Mnoge su nevolje zloga.“ Izgleda kao da upravo zbog toga vrijedi: „Onoga koji se uzda u Gospodina okružit će Hesed.“ No u radu govorimo o jednom čovjeku koji u sebi uključuje cijeli svijet.

Značenje je da se, sve dok je čovjek pod vlašću želje za primanjem, naziva „zlim“, jer ne može reći da je Njegovo upravljanje dobro i da čini dobro. Zato trpi patnje kad želi raditi radi davanja. Čovjek pita: „Zašto nisam trpio nevolje dok sam izvršavao Toru i mitzvot prije nego što sam započeo sveti rad, da bude radi davanja? Imao sam radost u radu i uvijek sam bio sretan jer sam vjerovao u nagradu i kaznu, i zato sam izvršavao Toru i mitzvot.“

Ali sada, kad je započeo rad davanja, osjeća bol kad želi izvršavati Toru i mitzvot, i teško mu je učiniti bilo što radi Stvoritelja. Svaki put vidi koliko je daleko od Kedushe (svetosti), jer Kedusha znači jednakost forme, a sada vidi da je daleko od nje.

Odgovor je da treba vjerovati kako činjenica da se sada osjeća udaljenijim od Stvoritelja i postavlja ta pitanja, odnosno taj osjećaj da je sada gori nego kad je radio radi primanja nagrade, ne znači da je doista gori nego prije. Nije riječ o tome da mu je sada dodano više zla pa je zbog toga gori. Naprotiv, upravo zato što je učinio mnoga dobra djela, sada mu je otkrivena istina da zlo u njemu vlada njime.

Nasuprot tome, prije nego što je imao to dobro, nije mu se mogla pokazati istina, jer zlo i dobro uvijek moraju biti u ravnoteži. Slijedi da on nije u takvom padu kako misli da ovaj rad nije za njega i da želi pobjeći iz bitke. Naprotiv, taj mu osjećaj dolazi upravo onda kad posjeduje dobro.

Ipak, on vjeruje u Stvoritelja da mu je odozgo dano osjetiti ta bolna stanja. Dok je čovjek još uvijek na stupnju „zloga“, kad još ne može vjerovati u upravljanje koje donosi užitak i zadovoljstvo, ako to stanje nadvlada, tada se naziva „onim koji se uzda u Gospodina“. Tada biva nagrađen time da ga „okružuje Hesed“.

Trebamo protumačiti da riječ Yesovevnu („okružit će ga“) dolazi od riječi Mesovav („uzrok“, „ono što dovodi do posljedice“). Drugim riječima, patnje koje je zli trpio bile su uzrok Heseda, odnosno toga da bude nagrađen svojstvom Heseda. Slijedi da su „mnoge nevolje zloga“ bile upravo ono što ga je dovelo do toga da bude nagrađen Hesedom.