Što u radu znači: „Vrati se, o Izraele, Gospodu, svome Bogu“?

Članak 2, 1991.

Napisano je: „Vrati se, o Izraele, Gospodu, svome Bogu, jer si posrnuo u svom bezakonju. Uzmite sa sobom riječi i vratite se Gospodu. Recite Mu: ‘Ukloni svako bezakonje i primi dobro, a mi ćemo Ti uzvratiti plodom svojih usana.’“ Trebamo razumjeti povezanost, jer se podrazumijeva da zato što „si posrnuo u svom bezakonju“, stoga „vrati se Gospodu, svome Bogu“. Također, što znači: „Recite Mu: ‘Ukloni svako bezakonje’“? I trebamo razumjeti što su naši mudraci rekli: „Veliko je pokajanje, jer doseže do prijestolja, kao što je rečeno: ‘Gospodu, svome Bogu’“ (Yoma 86).

Poznato je da u radu trebamo napraviti dva razlučivanja: 1) ono što se odnosi na opću javnost. Njihov je rad u djelovanju i oni ne rade na namjeri, odnosno na tome da namjera bude radi davanja. Zbog toga, što se tiče djelovanja, svatko misli da je s njim sve u redu. Svatko vjeruje da je nemoguće biti savršen čovjek, pa općenito misli da je potpun, a kad pogleda svoje prijatelje, vidi njihove nedostatke, vidi da s njima nije sve u redu.

S njim je, s druge strane, sve u redu. Iako mu nešto nedostaje, opravdava se stihom: „Nema pravednika na zemlji koji čini dobro i ne griješi.“ Stoga i on ima nedostatke, a pritom pazi na svojstvo poniznosti, kao što su naši mudraci rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Iako vidi da je viši od ostalih ljudi, ima vjeru u mudrace i vjeruje iznad razuma da je vjerojatno i on nizak, odnosno da je gori od ostalih ljudi. Međutim, za njega je to vjera iznad razuma.

Slijedi da oni koji pripadaju općoj javnosti, kad se bave Torom, ne mogu osjećati da imaju bezakonja ili da su gori od drugih ljudi. Naprotiv, općenito su zadovoljni svojim radom. Stoga, kad dođe mjesec Elul (posljednji mjesec hebrejskog kalendara) i Deset dana pokajanja, što je vrijeme za pokajanje, imaju mnogo posla kako bi u sebi pronašli bezakonja zbog kojih se moraju pokajati.

U protivnom, mogli bi biti osuđeni na višem sudu i mogli bi biti kažnjeni zbog svojih postupaka. Oni razumiju da je moguće da nagradu za koju misle da je zaslužuju možda neće dobiti, odnosno da će biti nagrađeni manje. Ali kazne? To ne dolazi u obzir, jer znaju za sebe da imaju mnogo Tore i mnogo mitzvot (zapovijedi/dobrih djela).

Suprotno tome, oni koji rade na individualan način, koji žele biti nagrađeni Dvekut (prianjanjem) uz Stvoritelja i koji razumiju da su Tora i mitzvot koje izvršavaju samo u obliku 613 savjeta pomoću kojih mogu prianjati uz Stvoritelja, odnosno kako bi imali samo jednu brigu – kako donijeti zadovoljstvo Stvoritelju i ne brinuti se za sebe.

Tijelo se tome svakako opire i iznosi opravdane argumente zašto je ono što govori ispravno. Počinje mu iznositi dokaze iz cijeloga svijeta da nitko ne ide takvim putem poništavanja želje za primanjem za sebe i rada isključivo radi Stvoritelja. Taj čovjek želi nadvladati bezakonja kojima mu želja za primanjem donosi misli koje proturječe vjeri, što je faraonov argument, kad je rekao: „Tko je Gospod da bih poslušao Njegov glas?“

Slijedi da je čovjek posrnuo u bezakonju nevjerovanja. Što se čovjek više osnažuje, to ono više dolazi i nadvladava čovjeka. Odnosno, koliko god čovjek želi vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom na način Dobrog koji čini dobro, tijelo mu pokazuje suprotno. Prirodno je stoga da on neprestano posrće i vidi da tome nema kraja te se nalazi u usponima i padovima i ne zna što učiniti protiv toga.

O tome je napisano: „Vrati se, o Izraele, Gospodu, svome Bogu.“ A zašto mora biti „Gospodu, svome Bogu“? Zato što „si posrnuo u svom bezakonju“. Odnosno, budući da si posrnuo u svom bezakonju, što znači u bezakonju vjere, i sada osjećaš da si najniži čovjek na svijetu, jer su misli i želje koje imaš najniže na svijetu i osjećaš da si potpuno udaljen od duhovnosti.

Drugim riječima, sekularni ljudi ne kažu da su daleko od duhovnosti jer čak ni ne vjeruju da u svijetu postoji duhovnost. Isto vrijedi i za religiozne ljude, koji vjeruju u Toru i mitzvot – oni ne osjećaju da su udaljeni, jer svatko osjeća da je s njim više-manje sve u redu. A ako u sebi vide neke nedostatke, sigurno imaju opravdanje za njih. A posebno, čovjek vidi da cijeli svijet vodi miran život, dok je on u stanju u kojem je pun neuspjeha i bezakonja i ne vidi nikakav izlaz iz tog stanja.

Stoga nema drugog savjeta osim: „Vrati se, o Izraele.“ Čovjek se mora vratiti Stvoritelju i ne udaljavati se od Njega sve dok ne bude nagrađen time da Stvoritelj postane „tvoj Bog“. Odnosno, sve dok ne bude nagrađen potpunom vjerom. U protivnom će ostati u neuspjesima. Zbog toga čovjek mora nastojati učiniti sve što može, sve dok mu se odozgo ne smiluju i ne daju mu snagu koja se naziva „želja za davanjem“.

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti što je napisano: „Uzmite sa sobom riječi.“ Odnosno, te riječi koje ti tijelo govori i tvrdi da nije vrijedno raditi radi Stvoritelja, uzmi te riječi kad se vraćaš Stvoritelju. Reci Mu: „Ukloni svako bezakonje“, jer te riječi koje nam tijelo govori ne možemo nadvladati. Uzmi te riječi kad se vraćaš Stvoritelju. Kaže se „svako“ jer samo si Ti svemoćan; Ti nam možeš dati drugu prirodu, koja se naziva „želja za davanjem“. Ti ćeš ukloniti bezakonje, što znači da Ti možeš prihvatiti naše bezakonje i ispraviti ga, jer samo Ti nosiš naše bezakonje, dok smo mi potpuno nemoćni.

Međutim, vjerujemo da si sve te riječi koje nam tijelo govori Ti dao tijelu, i Ti si nam zasigurno poslao te riječi, a to je svakako za naše dobro. Stoga: „Recite Mu: ‘Ukloni svako bezakonje i primi dobro.’“ Odnosno, primi to dobro koje si nam Ti poslao. Drugim riječima, zbog tih riječi kojima je tijelo iznosilo argumente protiv Stvoritelja, Ti nam moraš dati drugu prirodu, koja se naziva „želja za davanjem“, jer smo u protivnom izgubljeni, budući da smo puni neuspjeha.

To je značenje riječi: „A mi ćemo Ti uzvratiti plodom svojih usana.“ Želimo da tamo gdje se nalazimo, na mjestu naših usana, pri čemu se usne smatraju krajem stvari, odnosno izvan Kedusha, stoga, budući da smo zbog svojih želja izvan Kedusha, molimo Te da „uzvratimo plodom svojih usana“. Odnosno, tamo gdje se nalazimo na usnama, na kraju, želimo biti potpuni s plodovima, pri čemu „plodovi“ znače oplođivanje i umnožavanje dobrim djelima.

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti što su naši mudraci rekli: „Veliko je pokajanje, jer doseže do prijestolja.“ Odnosno, oni ljudi koji pripadaju općoj javnosti ne osjećaju da imaju neuspjehe u bezakonju, koje se naziva „prvim bezakonjem“, jer osjećaju da imaju vjeru i da je s njima sve u redu. Iako imaju samo djelomičnu vjeru, kao što je objašnjeno („Uvod u Proučavanje deset Sefirot“, stavka 14), oni to ne osjećaju. Zbog toga misle da su potpuni.

Suprotno tome, oni koji pripadaju pojedincima, koji žele da postoji samo jedna vlast, jedinstvena vlast, koji žele poništiti vlast nad samima sobom, koja se naziva „želja za primanjem“, i da u svijetu bude otkrivena samo vlast Stvoritelja, osjećaju kako se tijelo tome protivi. Oni se žele pokajati, vratiti Stvoritelju, i to pokajanje doseže do prijestolja.

Međutim, trebamo razumjeti značenje prijestolja u radu. Poznato je da se Malchut naziva „prijestoljem“, kao što je napisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“ (stavka 31): „U prijestolju postoje dva razlučivanja: 1) Prekrivanje Kralja, kao što je napisano: ‘Učinio je tamu svojim skrovištem’, zbog čega se naziva Kisse, od riječi Kissui (כִּסּוּי, prekrivanje/skrivanje). 2) Ona otkriva slavu Malchut u svjetovima, kao što je napisano: ‘A na Kisse (כִּסֵּא, prijestolju) bio je lik nalik čovjeku.’“

Stvar je u tome da moramo vjerovati da su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost koji su se dogodili ispravak za stvorenja. Drugim riječima, upravo će kroz skrivenost i prekrivanje koji su učinjeni stvorenja postići svoju potpunost. Moramo iznad razuma vjerovati da je Providnost kojom Stvoritelj vodi svijet Providnost Dobrog koji čini dobro. Što ne vidimo da je Providnost Dobrog koji čini dobro, razlog je taj što je ona skrivena od nas. Moramo vjerovati da je, uistinu, Providnost doista Providnost Dobrog koji čini dobro, ali da preko nje postoji prekrivanje koje je prekriva.

Iako se tijelo tome protivi, kao i vjerovanju iznad razuma, jer tvrdi: „Sudac ima samo ono što njegove oči vide“, čovjek želi nadvladati argumente tijela. To je težak rad i obuhvaća uspone i padove.

Kad čovjek zavapi Stvoritelju da mu pomogne kako bi mogao preuzeti na sebe to prekrivanje, odnosno kako bi mogao vjerovati da je Providnost doista na način Dobrog koji čini dobro, osim što još nije nagrađen time da to vidi, kroz taj rad postaje Merkava (kočija) prijestolju. Drugim riječima, on preuzima na sebe taj Kisse iako je on uistinu skrivenost. Tada taj Kisse postaje prijestolje, odnosno čovjek biva nagrađen time da Shechina sjedi na prijestolju.

Slijedi da, u onoj mjeri u kojoj je prethodno bio u obliku Kisse, što je skrivenost, kad je bio u stanju „Shechina u prašini“, sada je to postalo prijestolje. To je značenje izreke da prijestolje prekriva Kralja, kao u: „Učinio je tamu svojim skrovištem.“ Drugim riječima, prijestolje ne svijetli i nalazi se u stanju tame. Moramo nadvladati tamu i reći: „Imaju oči, ali neće vidjeti.“

Slijedi da se u razdoblju Kisse to stanje naziva „jer si posrnuo u svom bezakonju“. U stanju Kisse čovjek ima uspone i padove i ne vidi da će taj rad ikada završiti. Naprotiv, to je neprestano kretanje naprijed-natrag, jer je tijekom skrivenosti čovjeku teško nadvladati i reći da se Stvoritelj odnosi prema svijetu na način Dobrog koji čini dobro.

Stoga se taj čovjek mora pokajati, odnosno iz Kisse, koji je „Učinio je tamu svojim skrovištem“, pojavit će se drugo stanje Kisse, kad on otkriva slavu Malchut u svijetu, kao što je napisano: „A na Kisse (prijestolju), visoko gore, bio je lik nalik čovjeku.“

To je značenje riječi: „Veliko je pokajanje, jer doseže do prijestolja.“ Odnosno, pokajanje mora biti takvo da čovjek bude nagrađen drugim razlučivanjem u značenju Kisse, a to je prijestolje. To je značenje: „Vrati se, o Izraele, Gospodu, svome Bogu.“

Trebamo protumačiti da je značenje „Jer si posrnuo u svom bezakonju“ to da, kad se čovjek želi pokajati, odnosno kad je odvojen od Stvoritelja zbog želje za primanjem, koja je po formi suprotna Stvoritelju, i želi se povezati sa Stvoriteljem kako bi imao jednakost forme, vidi da „Skrivene stvari pripadaju Gospodu, našem Bogu.“

Drugim riječima, kad želi učiniti nešto za Stvoritelja, radi Stvoritelja, okus je „skriven“. Odnosno, okus rada skriven je od njega. Suprotno tome, kad radi za vlastitu korist, što se naziva „za nas i našu djecu“, okus nam je otkriven. Drugim riječima, „skriveno“ i „otkriveno“ odnose se na okus.

To znači da, kad čovjek radi radi Stvoritelja, što se naziva „Gospodu, našem Bogu“, okus u radu je skriven. Ali kad je radi sebe, što se naziva „za nas i našu djecu“, okus se naziva „otkrivenim“, odnosno okus rada je otkriven. Slijedi da to uzrokuje naše neuspjehe, kao što je napisano: „Jer si posrnuo u svom bezakonju.“ Stoga nema drugog načina osim vratiti se Stvoritelju, kao što je o tome rečeno: „Ukloni svako bezakonje i primi dobro.“

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što je napisano u blagoslovu za hranu: „Neka pronađemo milost i dobro razumijevanje u očima Boga i čovjeka.“ Trebamo razumjeti zašto moramo moliti Stvoritelja da budemo omiljeni među ljudima. Što znači da bi nas ljudi trebali poštovati i iskazivati nam čast? Kakve to veze ima s radom? Naprotiv, molimo Stvoritelja da budemo omiljeni Stvoritelju, a što želimo od Njega? Da nam dade svojstvo „čovjeka“, budući da je po prirodi čovjek stvoren sa željom za primanjem, koja se naziva Malchut, čije je ime BON, što u Gematriji ima vrijednost „životinja“.

Zbog toga molimo da pronađemo milost u očima Boga, kako bi nam On dao svojstvo „čovjeka“, kao što su naši mudraci rekli: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a ne narodi svijeta.“ Čovjek je MA u Gematriji, što je davatelj. Drugim riječima, molimo da pronađemo milost u očima Stvoritelja kako bi nam On dao svojstvo „čovjeka“. To je značenje riječi: „Neka pronađemo milost u očima Boga i čovjeka“, kako bi nam On dao svojstvo čovjeka.

Slijedi da čovjek treba moliti samo za jedno – da ga Stvoritelj približi. „Bliskost“ se u duhovnosti naziva „jednakost forme“. Odnosno, on želi da mu Stvoritelj dade želju za davanjem, koja se naziva „druga priroda“.

Time trebamo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 147): „On liječi one slomljena srca.“ Trebamo razumjeti što znači da Stvoritelj liječi one slomljena srca. Stvar je u tome da je poznato kako je bit čovjeka srce, kao što su naši mudraci rekli: „Milostivi želi srce.“ Srce je kli (posuda) koji prima Kedusha odozgo. To je kao što učimo o razbijanju posuda: ako je kli razbijen, sve što staviš u njega izlit će se van.

Isto tako, ako je srce slomljeno, odnosno ako želja za primanjem vlada srcem, obilje ne može ući u njega jer će sve što želja za primanjem primi otići Klipot (ljuskama). To se naziva „slamanje srca“. Stoga se čovjek moli Stvoritelju i kaže: „Ti mi moraš pomoći jer sam gori od svih, budući da osjećam da želja za primanjem vlada mojim srcem i zbog toga ništa od Kedusha ne može ući u moje srce. Ne želim nikakve luksuze, već samo biti sposoban učiniti nešto radi Stvoritelja, a za to sam potpuno nesposoban, pa me samo Ti možeš spasiti.“

Time trebamo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 34): „Gospod je blizu onima slomljena srca.“ Odnosno, oni koji mole Stvoritelja da im pomogne kako njihovo srce ne bi bilo slomljeno, nego potpuno, to se može dogoditi samo ako je čovjek nagrađen željom za davanjem. Zbog toga moli Stvoritelja da mu dade želju za davanjem, budući da vidi da mu u svijetu ne nedostaje ništa osim sposobnosti da radi radi Stvoritelja. Slijedi da on traži samo bliskost Stvoritelja, a postoji pravilo: „mjera za mjeru“. Stoga ga Stvoritelj približava. To je značenje riječi: „Gospod je blizu onima slomljena srca.“

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti što je tamo napisano: „Čuva sve njegove kosti, nijedna od njih nije slomljena.“ Čovjekova kost (na hebrejskom Etzem (עֶצֶם) znači i „kost“ i „bit“) jest srce, želja u srcu. Želje u čovjekovu srcu neprestano se mijenjaju kroz uspone i padove, a Stvoritelj čuva njegove želje kako se želja za primanjem ne bi umiješala u želje Kedusha.

To je značenje riječi: „(Čuva sve njegove kosti, עֲצָמוֹתָיו), nijedna od njih nije slomljena“. Drugim riječima, budući da želja za primanjem uzrokuje razbijanje posuda, kad ga Stvoritelj čuva, odnosno približava čovjeka, što se naziva „jednakost forme“, dajući mu drugu prirodu koja se naziva „želja za davanjem“, to se smatra time da Stvoritelj čuva, kao u stihu: „Gospod čuva bezumne.“ Drugim riječima, onaj tko osjeća da je bezuman, da nema razuma, treba se čuvati da ne padne pod vlast Sitra Achra (druga strana), koja se naziva „želja za primanjem za sebe“. On moli Stvoritelja da ga čuva. Slijedi da čovjek daje buđenje odozdo, koje se naziva „želja“ i kli, a zatim mu Stvoritelj daje Svjetlost.

Ali kad je čovjek u usponu, misli da mu više nije potrebna pomoć Stvoritelja, budući da sada ima osnovu u osjećaju, koju naziva „znanjem“. Drugim riječima, sada zna s kojom svrhom radi. Njegov rad više nije iznad razuma jer ima osnovu na koju se može osloniti, odnosno taj osjećaj da osjeća kako je to stanje dobro za njega. Na toj osnovi određuje svoj rad.

Tada ga odmah odbacuju odozgo i kao da ga pitaju: „Gdje je tvoja mudrost? Rekao si da već znaš na čemu se rad zasniva.“ Stoga, sve dok čovjek sebe smatra bezumnim, odnosno da je osnova rada iznad razuma i da mu je potrebna pomoć Stvoritelja, čovjek kaže: „Ako Gospod ne sagradi kuću, uzalud su se trudili oni koji su je gradili.“ Upravo se na taj način Stvoritelj naziva „Gospod je čuvar Izraela“.

Time razumijemo što znači da je čovjek u nevolji u radu. Odgovor je da je poznato kako „tjeskoba“ znači nedostatak Hassadim (milosti, množina od Hesed). Stoga, kad čovjek vidi da ne može učiniti ništa radi davanja, to se smatra nesposobnošću da djeluje u Hesed, osim radi vlastite koristi. On vidi da u stanju u kojem se nalazi nikada neće biti nagrađen Dvekut uz Stvoritelja i zbog toga žali. Što čovjek može učiniti? Ne može učiniti ništa osim zavapiti Stvoritelju, a Stvoritelj čuje. „Iz svih njihovih nevolja (također ‘tjeskoba’)“, odnosno iz svakog stanja, kad se nalazi u stanju „tjeskobe“, što je nedostatak Hassadim, kad ne može nadvladati svoje postupke, Stvoritelj ga spašava, kao što je napisano: „Iz svih njihovih nevolja On ih spašava.“ Kad je napisano: „On nema nevolja“, to znači da ne žali zbog toga što ne može učiniti nešto radi davanja. Stoga nema kli da ga Stvoritelj spasi jer osjeća da mu je dobro tamo gdje se nalazi.

U skladu s tim, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Hulin 133): „Svatko tko podučava nedostojnog učenika pada u pakao.“ Trebamo to razumjeti, budući da je napisano: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“ Dakle, onome tko ima naklonjenost zlu i ne može je nadvladati, On je rekao: „Stvorio sam Toru kao začin.“ Tako vidimo da čovjek treba učiti Toru čak i kad je nedostojan.

Trebamo to protumačiti kao što je Baal HaSulam rekao o onome što je napisano: „dat će mudrost mudrima“. Trebalo je reći „bezumnima“. Odgovor je da se onaj tko traži mudrost, iako je još nema, već naziva „mudrim“, budući da želi biti mudar. Ovdje također trebamo protumačiti da se onaj tko želi biti dostojan već naziva „dostojnim učenikom“.

Odnosno, onaj tko želi učiti Toru zato što želi biti dostojan već se naziva „dostojnim“, jer osjeća da je daleko od služenja Stvoritelju, budući da može raditi samo radi sebe, što znači biti nedostojan, a želi biti dostojan, ali ne uspijeva, njima je rečeno: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“

Zbog toga trebamo protumačiti „Zabranjeno je podučavati Toru nedostojnog učenika“ tako da onaj tko želi biti dostojan učenik smije učiti.