Što znači: “Jer vi ste najmanji od svih naroda” u radu?

Članak br. 40, 1990.

Napisano je (Ponovljeni zakon 7:7-8): “Nije zato što vas je više nego svih naroda Gospod poželio, jer vi ste najmanji od svih naroda. Nego zato što vas Gospod voli i zato što drži zakletvu koju je dao vašim očevima, Gospod vas je izveo snažnom rukom i izbavio vas iz kuće ropstva, iz ruke faraona, kralja Egipta.” Naši mudraci su rekli (Hulin 89): “‘Nije zato što vas je više’, rekao je Stvoritelj Izraelu, ‘da vas želim, jer čak i kad vam dajem veličinu, vi se umanjujete preda Mnom.’”

Trebamo razumjeti što nas to uči, to što su naši mudraci rekli da je Stvoritelj rekao Izraelu: “Želim vas, jer čak i kad vam dajem veličinu, vi se umanjujete preda Mnom.” Da je Stvoritelj rekao: “Iako vam dajem veličinu, vi se umanjujete pred ljudima,” razumio bih to. Ali naši mudraci su rekli: “Vi se umanjujete preda Mnom,” to jest pred Stvoriteljem. Koji je to stupanj da, ako Stvoritelj daje čovjeku veličinu, on se ne uzvisuje pred Stvoriteljem zato što mu je Stvoritelj dao veličinu?

Ako kralj daje veličinu čovjeku i uzdiže ga pred ministrima, zar se čovjek uzvisuje i pred kraljem? Može li to biti? Ako je tako, zašto je važno da se ne uzvisuju pred Stvoriteljem, nego da se umanjuju pred Njim? Drugim riječima, pred kim se oni umanjuju? Razumno je da kad čovjek razumije veličinu Kralja, on se još više poništava pred kraljem.

Da bismo to razumjeli, moramo se prisjetiti poretka rada, koji je ispravak stvaranja. To jest, kako bi se postigao Dvekut (prianjanje), nazvan “jednakost forme”, odnosno kako bi se zaslužile kelim davanja, učinjen je ispravak koji se naziva Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost na Kedusha (svetosti). To jest, okus Tore i mitzvot, gdje su užitak i zadovoljstvo koje je On želio dati stvorenjima, postali skriveni. To se naziva “Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima”, gdje je sve što je želio dati stvorenjima odjeveno u Tori i mitzvot, koje Zohar naziva “613 Pkudin (aramejski: pohrane)”.

Kao što je rečeno u Sulam komentaru na Zohar, Pkudin dolazi od riječi Pikadon (pohrana), jer u svakoj mitzvi postoji posebna Svjetlost odjevena u tu mitzvu. No, zbog Tzimtzuma i skrivenosti nad njima, uslijed ispravka stvaranja, kako bi se dosegla Svjetlost koja je u njima odjevena, i da bi čovjek primio užitak i zadovoljstvo koji su u njima odjeveni, on najprije mora steći prikladne kelim za Svjetlost, jer mora postojati jednakost forme sa Svjetlošću – kao što Svjetlost daje, tako i kli treba djelovati radi davanja.

Međutim, po prirodi čovjek ima želju primati za sebe, a ne želju davati. Kako onda čovjek može promijeniti svoju prirodu koju je Stvoritelj stvorio? Naši mudraci su o tome rekli: “Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’” Drugim riječima, Tora savjetuje čovjeka kako izaći iz ljubavi prema sebi i steći želju za davanjem. Zohar kaže da se u tom stanju 613 mitzvot nazivaju “613 Eitin (aramejski: savjeti)”, to jest 613 savjeta pomoću kojih se stječe želja za davanjem, jer se samo u želji za davanjem može odjenuti Svjetlost, koja se naziva “dobar i čini dobro”.

Naši mudraci su o tome rekli: “Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer će iz Lo Lishma doći do Lishma (u Njezino ime).” Jer ga Svjetlost u njoj ispravlja, i time će postići stupanj Lishma.

Što se tiče Lo Lishma, postoji mnogo razlučivanja:

1) Učenje kako bi provocirao. Ovaj način je najgori. Naši mudraci su o tome rekli (Berachot 17): “Svatko tko se bavi Torom Lo Lishma, bolje bi mu bilo da nije rođen.”

2) Učenje kako bi bio nazvan “Rabin”.

U ta dva razlučivanja on želi nagradu od ljudi, a ne želi da ga Stvoritelj nagradi za njegov rad.

3) Učenje kako bi ga Stvoritelj nagradio na ovom svijetu – da ima život, opskrbu, zdravlje itd.

4) Učenje kako bi ga Stvoritelj nagradio na sljedećem svijetu.

5) Bavi se Torom i mitzvot zato što osjeća da služi velikom Kralju. Stoga osjeća zadovoljstvo u bavljenju Torom i mitzvot. To jest, zbog te radosti koju osjeća, što služi velikom Kralju, isplati mu se raditi. Iz toga slijedi da se onaj koji radi zato što služi velikom Kralju također ne može smatrati čistim Lishma, iako radi radi Stvoritelja, to jest ne želi nikakvu nagradu za svoj rad. Ipak, žudi osjetiti dobar okus u tom radu, jer osjeća velikog Kralja.

Stoga moramo znati da se to još uvijek ne smatra čistim Lishma, jer na kraju on žudi za zadovoljstvom koje će osjetiti tijekom rada. Zadovoljstvo koje osjeća tijekom rada razlog je zbog kojeg želi biti sluga Stvoritelja. Iz toga slijedi da je zadovoljstvo koje želja osjeća tijekom rada jedino što ga navodi da se bavi Torom i mitzvot. Stoga se i to smatra Lo Lishma. Međutim, to Lo Lishma dovodi ga do Lishma, jer ga Svjetlost u njoj ispravlja.

To je kao što je napisano u “Uvodu u Knjigu Zohar” (točke 30–31): “Druga podjela je od trinaeste godine i nadalje. Tada točka u njegovu srcu — koja je Achoraim (stražnja strana) Nefesh od Kedusha (svetosti), odjevena u njegovu želju za primanjem — dobiva snagu. U to vrijeme čovjek počinje ulaziti u sustav svjetova Kedusha, u mjeri u kojoj izvršava Toru i mitzvot. Glavni cilj je zadobiti i ojačati duhovnu želju za primanjem. Ipak, to je mnogo važniji stupanj od prvoga; to je stupanj koji dovodi do Lishma (u Njezino ime), kao što su naši mudraci rekli: ‘Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).’”

“To se smatra sluškinjom Kedusha koja služi svojoj gospodarici, a to je sveta Shechina (Božanska prisutnost). Sluškinja dovodi čovjeka do Lishma, i on biva nagrađen prebivanjem Shechine. Ipak, čovjek treba poduzeti svaku mjeru koja ga može dovesti do Lishma. A završni stupanj u ovoj podjeli jest da se čovjek zaljubi u Stvoritelja kao što se zaljubljuje u tjelesnoj ljubavi, sve dok predmet njegove ljubavi ne stoji pred njegovim očima cijeli dan i cijelu noć, kao što je pjesnik rekao: ‘Kad Ga se sjetim, On mi ne dopušta da spavam.’”

Nakon svega toga započinje poredak Lishma, nazvan “želja za davanjem”. I ovdje čovjek ne može sam sebe dovesti do toga da radi potpuno radi davanja, to jest da želi samo davati Stvoritelju “jer je On velik i vlada”. Čovjek nema nikakvu predodžbu kako to postići. To se smatra da je želja za davanjem u izgnanstvu u Egiptu. Čovjek tu želju može razumjeti samo iznad razuma, jer unutar razuma nema nikakvog uporišta za razumijevanje toga.

Drugim riječima, čovjek ne može razumjeti kako je moguće učiniti nešto iz čega nema nikakvo zadovoljstvo. Iz toga slijedi da, čak i ako čovjek ne treba nikakvu nagradu za svoj rad, ono što ga prisiljava na rad jest to da će Stvoritelj imati zadovoljstvo. Iz toga on crpi svoje zadovoljstvo. Prema tome, ovdje već postoji pitanje zadovoljstva, to jest on uživa u služenju Kralju; to je njegovo zadovoljstvo. Ali kako može biti drugačije — da radi bez zadovoljstva?

Stoga, kad se kaže da čovjek mora raditi radi davanja, to se naziva “iznad razuma”. Sve što je iznad razuma, ondje nema želje za primanjem za sebe. Drugim riječima, čovjeku se kaže da mora raditi samo zato da bi Stvoritelj imao zadovoljstvo od tog rada. U tom trenutku kaže se da čovjek treba biti radostan što služi velikom Kralju.

Međutim, kad bi veliki Kralj otkrio Svoju veličinu i važnost, zadovoljstvo bi bilo unutar razuma. To jest, razum shvaća da se isplati služiti velikom Kralju. Ali kad čovjek mora imati vjeru u veličinu i važnost Kralja, on osjeća da služi malom kralju. Stoga, kad iznad razuma kaže da je On veliki Kralj, nema mjesta da se želja za primanjem složi s tim radom, jer se svo zadovoljstvo gradi na iznad razuma.

Zato je jasno zašto tijelo ne želi raditi kad ne vidi važnost Kralja. Nego mu se kaže da, iako razum nalaže, ako veličina Kralja nije otkrivena, ondje više nema mjesta za želju za primanjem za sebe. Kako onda čovjek može raditi “jer je On velik i vlada”? To bi bilo dobro kad bi bilo otkriveno, ali faraon, kralj Egipta, koji je rekao: “Tko je Gospod da slušam Njegov glas?”, vlada nad ovim razlučivanjem veličine Stvoritelja.

Stoga je rad uglavnom upravo na tom mjestu, to jest ovdje započinje pitanje Lishma, što znači da on želi raditi kako bi Stvoritelj imao zadovoljstvo od njegova rada, i nije mu važno kakav okus osjeća. Drugim riječima, rad koji obavlja za njega je kao da osjeća da je Kralj velik, dok zapravo osjeća da je “Shechina u prašini”. To jest, ne osjeća nikakvu važnost, nego kuša okus prašine. Ipak, on se nadvladava i kaže: “To mi je jednako važno kao da osjećam da služim velikom Kralju.” U tom trenutku želja za primanjem zasigurno također uživa, jer ne mora vjerovati u veličinu i važnost Kralja.

Međutim, kako čovjek može skupiti snagu da nadvlada tijelo kad osjeća da je Shechina u prašini? Kakvu radost može dobiti iz takvog rada? Još je teže razumjeti kako čovjek može trebati i željeti raditi kad u tome ne osjeća nikakav okus. To bi bilo razumljivo kad ne bi imao izbora; možemo razumjeti kad je čovjek prisiljen raditi. Ali kako je moguće željeti takav rad, koji nema nikakav okus? I budući da nema snage da se nadvlada i osjeti radost u takvom radu, kako može služiti Kralju u tako niskom stanju, kad osjeća okus prašine dok služi Kralju?

Stoga, u tom pogledu, on ne traži od Stvoritelja da mu otkrije Svoju veličinu kako bi u tome osjetio dobar okus. Naprotiv, on traži od Stvoritelja da mu da snagu da može nadvladati tijelo i raditi s radošću, jer sada može raditi samo za Stvoritelja, budući da želja za primanjem ne uživa u radu koji ima okus prašine. Prema tome, zašto radi? Zasigurno samo radi Stvoritelja. U takvom radu nema mjesta unutar razuma, i u tom radu čovjek vidi da je po svojoj prirodi nemoguće da će željeti raditi na takav način.

U tom radu, u takvom stanju, čovjek vidi da nema načina da može raditi sa željom za davanjem, a ne radi sebe. Takvo što može se dogoditi samo čudom odozgo. I doista, to se naziva “izlazak iz Egipta”, to jest izlazak iz uma koji ima po prirodi, gdje je moguće djelovati samo ako u tome uživa. Suprotno tome, ovdje on traži od Stvoritelja da mu da snagu da radi ondje gdje nema nikakav osjećaj ni okus, nego da vjeruje da Stvoritelj ima zadovoljstvo od tog rada, budući da je sve radi davanja.

Zbog toga je ta molitva istinska molitva, jer čovjek vidi da ne može očekivati da će ikada moći učiniti išta radi davanja. Iz toga slijedi da čovjek osjeća da je izgubljen. U tom trenutku ima bliski kontakt sa Stvoriteljem, i to je nešto što čovjek treba cijeniti — to što traži od Stvoritelja da mu pomogne, i nema nikoga na svijetu tko ga može spasiti.

Međutim, ovdje dolazi najteže pitanje: tko je rekao čovjeku da Stvoritelj ima zadovoljstvo od tog rada koji ima okus prašine, i da je to rad koji treba tražiti od Stvoritelja, jer želi činiti sve samo zato da bi Stvoritelj imao zadovoljstvo?

Odgovor na to je “vjera u mudrace”. Moramo vjerovati njihovim riječima. Iz toga slijedi da ova molitva koju čovjek moli — da mu Stvoritelj pomogne kako bi mogao raditi u stanju niskosti, gdje je okus samo okus prašine — može postojati jedino na temelju vjere u mudrace, vjerovati im da se samo na taj način može postići stanje Lishma, a ne radi vlastite koristi. Drugim riječima, samo oni znaju što je Lishma i kako se do njega dolazi.

Prema navedenome, možemo protumačiti ono što smo pitali o riječima naših mudraca na stih: “Nije zato što vas je više.” “Stvoritelj je rekao Izraelu: ‘Želim vas, jer čak i kad vam dajem veličinu, vi se umanjujete preda Mnom.’” Pitali smo: je li uobičajeno da se onaj koga kralj uzvisuje, uzvisuje pred kraljem? Zašto nam onda govore da se Izrael umanjuje pred Stvoriteljem?

Objasnili smo gore da postoje dva razlučivanja u radu: prvo, kad mu Stvoritelj svijetli dok se bavi Torom i mitzvot i osjeća dobar okus u radu, te osjeća veličinu Stvoritelja, da služi velikom Kralju i već je dostigao stupanj “Kad Ga se sjetim, ne dopušta mi da spavam.” Drugo, rad Lishma (u Njezino ime), to jest davati, a ne radi primanja nagrade. Tada se čovjekovo tijelo opire jer ne osjeća nikakav okus u radu. Ipak, on ne želi nikakav osjećaj veličine Stvoritelja, jer mu tada taj osjećaj daje razlog da se, zbog tog osjećaja koji ima dok se bavi Torom i mitzvot, prisiljava baviti Torom i mitzvot. Iz toga slijedi da to više nije samo radi Stvoritelja, nego je u to uključeno i njegovo vlastito zadovoljstvo.

Budući da je taj rad potpuno iznad razuma, jer nema razuma na svijetu koji bi mogao razumjeti takvo što, i to se razlučivanje naziva “Shechina u prašini”, a čovjek mora vjerovati da upravo iz tog rada Stvoritelj ima zadovoljstvo, to se naziva rad u obliku “Vi se umanjujete preda Mnom”.

To jest, kad im Stvoritelj daje da osjete veličinu Stvoritelja, oni ne kažu: “Sada više ne trebamo raditi iznad razuma, jer i tijelo, kad osjeti veličinu Stvoritelja, poništava se ‘kao svijeća pred bakljom.’” Naprotiv, oni kažu: “Želimo raditi na način ‘jer vi ste najmanji od svih naroda’”, što znači da svi narodi u čovjeku govore da je taj rad prezren, nizak i bezvrijedan, to jest da je to “Shechina u prašini”.

Kao što su naši mudraci rekli: “‘Nije zato što vas je više’, rekao je Stvoritelj Izraelu, ‘da vas želim, jer čak i kad vam dajem veličinu, vi se umanjujete preda Mnom.’” “Dao sam veličinu Abrahamu.” Svakako, tada bi trebao biti radostan jer već osjeća veličinu Stvoritelja i više neće imati otpor od tijela. Ipak, on se umanjuje i kaže: “A ja sam prah i pepeo.”

Drugim riječima, rekao je Stvoritelju: “Žudim za stanjem rada koje je bilo u obliku ‘Ja sam Gospod, Bog tvoj’, u obliku praha i pepela”, to jest za vremenom kad je rad za njega bio “Shechina u prašini”. Tada je bio siguran da je njegov rad potpuno radi davanja, da želja za primanjem u tome nema udjela. Iz toga slijedi da to ne znači da se on umanjuje pred Stvoriteljem, to jest da se ne uzvisuje pred Stvoriteljem, nego znači da se umanjuje kako bi radio u stanju niskosti, iako mu Stvoritelj daje veličinu.

Isto tako, Stvoritelj je dao veličinu Mojsiju i Aronu, a oni su rekli: “Što smo mi?” Drugim riječima, žudjeli su za radom, za vremenom kad im je Shechina bila u prašini. Tada, kad ne osjećaju nikakav okus u radu, dolazi zlikovac i postavlja pitanje “Što”, to jest: “Što je taj rad za vas?”, da želite raditi upravo u tom prezrenom radu? Zlikovac pita: “Što je taj rad za vas?”, jer su tada bili sigurni da je njihov rad potpuno radi davanja i da želja za primanjem u tome nema udjela.

Isto je i s Davidom. Stvoritelj mu je dao veličinu, a on je rekao: “A ja”, to jest “Ja sam Gospod, Bog tvoj.” Taj rad — kad je htio preuzeti na sebe breme kraljevstva nebeskog, nazvano “Ja sam Gospod, Bog tvoj” — za njegovo tijelo bio je u obliku: “A ja sam crv, a ne čovjek.”

Ibn Ezra pita o riječima: “A ja sam crv, a ne čovjek.” On kaže: “Nije vjerojatno da će čovjek za sebe reći da nije čovjek. On govori samo protiv neprijatelja, da ga preziru i da u njihovim očima ne vrijedi ništa.”

I ovdje je značenje isto: kad mu je Stvoritelj dao veličinu, nije rekao: “Sada više ne trebam voditi rat protiv tijela, jer će se tijelo poništiti pred Stvoriteljem kao svijeća pred bakljom.” Naprotiv, rekao je: “Žudim za stanjem niskosti, kako bi moji neprijatelji, to jest narodi svijeta u mom tijelu, prezirali moj rad, jer oni kažu ‘raditi samo radi davanja’, i on ne bi imao nikakav osjećaj u radu.” To je znak da on uopće nije čovjek — kad oni preziru poredak njegova rada. To se naziva “Izrael, vi se umanjujete preda Mnom.”