Što je “Svatko tko tuguje za Jeruzalemom nagrađen je time da vidi njegovu radost” u radu? (-)

Članak br. 39, 1990.

Naši mudraci su rekli (Taanit, str. 30b): “Svatko tko tuguje za Jeruzalemom nagrađen je time da vidi njegovu radost.” Doslovno gledano, ovo je teško razumjeti. Svakako, bilo je mnogo pravednika koji su tugovali za Jeruzalemom, a ipak Jeruzalem još nije bio izgrađen, pa kako su onda bili nagrađeni time da vide njegovu radost? U doslovnom objašnjenju vjerojatno postoji mnogo odgovora na to, no mi to trebamo tumačiti u radu.

Poznato je da se Malchut naziva “Jeruzalem”. Stoga, kad kažemo “uništenje Jeruzalema”, to se odnosi na uništenje Hrama. To se naziva “Shechina u prašini” ili “Shechina u egzilu”. Drugim riječima, čovjek treba preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebesa i vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom vodstvom Dobrog Koji Čini Dobro, budući da je to skriveno od nas.

Malchut je ta koja daje dušama i BYA. Sve što odozgo dolazi stvorenjima smatra se Malchut. Stoga Malchut nije poštovana od strane stvorenja jer oni ne vide njezinu važnost, odnosno ono što nam ona daje. To se naziva “Jeruzalem u svojem ruševnom stanju”. Drugim riječima, ondje gdje je trebala davati užitak i zadovoljstvo stvorenjima, i gdje su svi trebali vidjeti njezinu vrijednost, oni umjesto toga vide da je u njoj sve uništeno i da nema što dati. O tome je rečeno (u molitvi Nachem na 9. Av): “Oni koji tuguju za Jeruzalemom, i naricaju nad gradom koji je razoren, ponižen i opustošen.” Drugim riječima, sve je razoreno i uništeno, i to se naziva “Shechina u prašini”. Stoga, kad čovjek treba preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebesa, tijelo se snažno opire.

Prema tome, ako čovjek nadvlada i preuzme na sebe teret kraljevstva Nebesa premda ne vidi nikakvu važnost, i tuguje zbog toga što je važnost Jeruzalema toliko skrivena od nas, te moli zbog toga što Malchut nema važnost, i traži od Stvoritelja da podigne Jeruzalem iz prašine u kojoj se nalazi, u onoj mjeri u kojoj žali zbog njegova uništenja, biva nagrađen time da Stvoritelj čuje njegovu molitvu.

I taj čovjek biva nagrađen time da vidi njegovu radost, što znači da mu ona zaista daje užitak i zadovoljstvo. Slijedi da će značenje biti to da onaj tko žali i tuguje za Jeruzalemom, zbog toga što je Shechina u prašini, taj čovjek biva nagrađen time da vidi njegovu radost, jer nema Svjetlosti bez kli. Budući da on ima kli, odnosno nedostatak — njegovo žaljenje zbog toga što je Shechina u prašini — zato biva nagrađen time da vidi utjehu Jeruzalema.

Prema gore navedenom, trebamo tumačiti ono što je napisano (Izaija 1): “Vol poznaje svojega gospodara, a magarac jasle svojega vlasnika; Izrael ne poznaje; Moj narod ne razumije.” Trebamo razumjeti razliku između vola i magarca u radu, kao i razliku između Izraela i Mojeg naroda u radu. Baal HaSulam je rekao da je razlika između vola i magarca u tome što se vol smatra “umom”, što je vjera iznad razuma. To je značenje “Vol poznaje svojega gospodara”. Magarac se smatra “srcem”, odnosno voljom za primanjem, što je “A magarac, jasle svojega vlasnika”.

Prema tome, ovdje treba napraviti dvije razlike:

1) Oni koji rade za nagradu, koji slijede Toru i mitzvot kako bi primili nagradu. Njihovo je pitanje prvenstveno: “Koliku ću nagradu primiti i kakva će biti ta nagrada, odnosno vrijedi li ta nagrada truda uloženog u Toru i mitzvot?”
Oni koji žele raditi kako bi davali, jer kao što je napisano u Zoharu: “On je velik i vladajući.” Drugim riječima, oni rade samo zbog veličine Stvoritelja. To jest, osjećaju veliku privilegiju služiti velikom Kralju. Slijedi da oni koji rade kako bi davali trebaju znati kome služe, da je On zaista velik i važan Kralj, vrijedan služenja.

2) Međutim, kad počnu raditi kako bi davali, i cijeli razlog zbog kojeg imaju snagu raditi jest važnost Stvoritelja, tada započinje rad u obliku “Shechina u prašini”. Drugim riječima, ondje gdje je duhovnost, odnosno rad za dobrobit Stvoritelja, svaki put trebala biti važnija, čovjek dobiva takve misli koje pokazuju suprotno. I umjesto da čovjek ide naprijed i radi s većom radošću zato što služi velikom i važnom Kralju, on dobiva slike beznačajnosti. Drugim riječima, ne osjeća Njegovu veličinu, i to mu uzrokuje stalne padove.

To znači da čak i kad nadvlada padove, ne može uvijek izdržati i boriti se protiv tih misli. A ono što mu te misli pokazuju jest da je Shechina u prašini. On želi raditi s radošću zbog služenja velikom i važnom Kralju, i to bi mu trebalo donositi radost, ali osjeća potpuno suprotno — odbacivanje. Kao da ga odbijaju od rada.

To se naziva “Shechina u prašini” — taj osjećaj da je odgurnut van. Drugim riječima, osjeća da dok želi preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebesa, dolaze mu faraonova pitanja: “Tko je Gospodin da slušam Njegov glas?” To se smatra time da je Malchut, odnosno Shechina, u egzilu s faraonom, kraljem Egipta, koji pokazuje niskost kraljevstva Nebesa.

U to vrijeme čovjek može jedino tražiti da se Malchut izgradi, odnosno da Malchut ne ostane u obliku niskosti, budući da čovjek ne može primiti radost iz te niskosti kad vidi da ona nema nikakvu važnost. To se smatra da čovjek treba moliti za uništenje Hrama, zbog toga što svijet nije sposoban vidjeti primanje kraljevstva Nebesa kao dobru stvar, odnosno smatrati rad za Stvoritelja poštovanim i dostojanstvenim radom.

Stoga, kad čovjek moli za egzil Shechine, ne treba moliti samo za to da je ona u prašini njemu osobno. Umjesto toga, čovjek treba moliti zbog njezine niskosti u cijelom svijetu, zbog toga što cijeli svijet ne pridaje nikakvu važnost duhovnosti. I on moli za cijeli svijet, kao što molimo: “I izgradi Jeruzalem uskoro u našim danima”, kako bi bio uzvišen u cijelom svijetu, kao što je rečeno u molitvi za Rosh Hashanah: “Vladaj nad cijelim svijetom Svojom slavom.” No budući da šira javnost ne osjeća nedostatak, kako mogu moliti?

Međutim, takav čovjek, koji je bio nagrađen time da zadobije potrebu, koji je dosegao izgnanstvo, može tražiti iskupljenje. Ali oni koji ne osjećaju da postoji egzil, kako mogu tražiti da ih izbavi iz egzila? Slijedi da se čovjekov osjećaj da je u egzilu već smatra uzdizanjem na stupnju, i on mora tražiti ispunjenje za širu javnost.

Kao što je gore spomenuto: “Svatko tko tuguje za Jeruzalemom nagrađen je time da vidi njegovu radost.” Drugim riječima, onaj koji osjeća egzil Shechine i tuguje jest onaj koji biva nagrađen time da vidi njegovu radost, budući da samo on, u smislu kelim, ima kelim spremne za iskupljenje, jer kelim su želja za ispunjenjem.

Stoga on tuguje kad osjeća kako je Shechina u egzilu i njezina veličina nije vidljiva. No onaj koji želi preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebesa zato što je On velik i vladajući prima misli i predodžbe, i te ga misli odbacuju izvan Kedushe, i samo nadvladavanjem i prisilom iznad razuma može izdržati.

I svaki put kad želi vjerovati da je Njegova Providnost u obliku Dobrog Koji Čini Dobro, dolaze mu misli koje kleveću Stvoritelja, i boli ga što mora slušati klevetu. On vjeruje da je to samo zato što narodi svijeta vladaju nad Kedushom, odnosno da postoji skrivenost, i za one koji žele ući u sveti rad, Sitra Achra skriva važnost Kedushe. Slijedi da upravo onaj koji tuguje treba milost Nebesa kako bi mogao nadvladati zlo u sebi, i on tuguje i plače da mu Stvoritelj pomogne.

No on svakako treba moliti za cijelu javnost, inače se smatra da moli samo za vlastitu korist, odnosno da samo on bude izbavljen iz prognanstva. A ako čovjek doista traži radi Stvoritelja, da se slava Nebesa otkrije u svijetu, kako onda može tražiti samo za sebe? Stoga čovjek treba tražiti da se slava Nebesa otkrije cijelom svijetu, kao što su naši mudraci rekli (Baba Kamah 92): “Svatko tko moli za milost za svojega prijatelja, a i sam treba isto, prvi biva uslišan.”

U radu trebamo razumjeti zašto čovjek prvi biva uslišan ako moli za milost za svojega prijatelja. Izgleda kao da milost koju traži nije zato što želi pobuditi milost nad svojim prijateljem. Izgleda kao prijevara. Budući da su naši mudraci rekli da će prvi biti uslišan, on moli za milost za svojega prijatelja.

Pa ipak, trebamo razumjeti zašto prvi biva uslišan. Zar molitva ne može biti uslišana za obojicu zajedno? Mora li to biti jedan po jedan, a ne obojica odjednom? Trebamo razumjeti što znači to da on prvi biva uslišan.

Trebamo tumačiti da kad čovjek u radu traži milost za svojega prijatelja — kad čovjek počne hodati putem postizanja Dvekuta sa Stvoriteljem kroz slijeđenje Tore i mitzvot, što se smatra time da će sva njegova djela biti radi Stvoritelja, a ne radi sebe samoga — tijelo se počinje opirati tom radu. Ono mu donosi misli o tome kako taj rad nije za njega, budući da je priroda tijela za vlastitu korist, dok on želi raditi radi Stvoritelja. Stoga tijelo, koje se naziva “volja za primanjem”, uvijek mu pokazuje da se ne isplati raditi za Stvoritelja. A budući da čovjek ne može napraviti ni jedan jedini pokret bez užitka — jer je to priroda stvaranja, budući da On želi dati zadovoljstvo Svojim stvorenjima, što je razlog stvaranja — stoga čovjek ne može raditi ako ne prima užitak iz rada.

Prema tome, sve što čovjek čini jest samo radi uživanja, odnosno radi primanja nagrade za trud koji ulaže. Zato u Lo Lishma (ne u Njezino ime), kad čovjek vjeruje u nagradu i kaznu, ima gorivo za rad tijekom truda jer gleda na nagradu koju će primiti. No kad čovjek radi kako bi davao, odnosno ne želi primiti nikakvu nagradu za trud, kako onda može raditi bez užitka?

Zohar o tome kaže da moramo raditi zato što je Stvoritelj velik i vladajući, odnosno zbog veličine Stvoritelja. To je zato što vidimo da u prirodi manji prima užitak služeći većemu, budući da čovjek prirodno ima snagu raditi u službi važne osobe. Posebno je veliko zadovoljstvo služiti velikom kralju. Čovjek ne treba raditi na tome; to je u prirodi stvaranja. Ono na čemu čovjek treba raditi jest znati i osjećati da je On važna osoba, i tada će Mu moći služiti.

Stoga, upravo kad čovjek želi raditi zbog veličine Stvoritelja, dolaze mu loše misli i ne dopuštaju mu da osjeti veličinu Stvoritelja, nego mu zapravo pokazuju suprotno. Doista, ta skrivenost vlada cijelom javnošću. No za one koji ne rade zbog veličine Stvoritelja, tijelo ne treba skrivati veličinu Stvoritelja od njih, budući da sve dok ne čine veličinu Stvoritelja razlogom za rad, tijelo ne radi besplatno jer uzima u obzir nagradu, a ne Onoga Koji daje nagradu.

Slijedi da upravo za ljude koji žele raditi samo zbog veličine Stvoritelja postoji otpor, i narodi svijeta prekrivaju i skrivaju Izrael u čovjeku. Stoga je prirodno da je većina klevete protiv veličine Stvoritelja upravo u onima koji žele postići Dvekut sa Stvoriteljem. Oni koji osjećaju razlučivanje zvano “Shechina u prašini” jesu oni koji osjećaju potrebu tražiti od Stvoritelja da je izbavi iz egzila, iz toga da bude među narodima, odnosno da narodi vladaju nad njom i skrivaju veličinu i važnost svete Shechine.

Stoga oni koji osjećaju da je Shechina u prašini trebaju moliti da se slava Nebesa otkrije po cijelom svijetu. Međutim, nije cijeli svijet taj koji to treba — podizanje Shechine iz prašine — i zato on prvi biva uslišan, budući da treba istu stvar. No nakon toga to donosi otkrivanje cijeloj generaciji. Pa ipak, sve dok oni nemaju prikladne kelim za to, to im se ne može tako otkriti. To je kao što su naši mudraci rekli: “Ako izvrši jednu mitzvu, sretan je, jer je presudio sebi i cijelom svijetu na stranu zasluge.”

Prema tome, samo taj čovjek — koji osjeća skrivenost nad duhovnošću, nad željom za davanjem zbog veličine Stvoritelja — mora tražiti milost za cijelu generaciju. A budući da treba istu stvar, prvi će biti uslišan. Zato je o njemu rečeno: “Svatko tko tuguje za Jeruzalemom nagrađen je time da vidi njegovu radost.” A razlog je, kao što smo gore rekli, taj što on treba istu stvar, a ne javnost. Zato onaj koji moli za milost za svojega prijatelja — ne mogu obojica primiti uslišanje molitve odjednom, jer samo on treba tu stvar, odnosno spasenje — osjetiti veličinu Kedushe koja se naziva “podizanje Shechine iz prašine”.

No oni koji rade na prvi gore spomenuti način, koji rade za nagradu, uzimaju u obzir nagradu. Postoji pravilo: važan je onaj koji daje. Slijedi da ako vjeruju da će primiti nagradu, odnosno da će im Stvoritelj isplatiti nagradu, tada im je On već važan. No oni koji ne rade za nagradu sada trebaju osjetiti Njegovu veličinu, a na tome postoji skrivenost koja je postavljena nad Kedushom — njezina veličina nije vidljiva. Za to nam je dana molba Stvoritelju da ukloni skrivenost, kao što je napisano: “Ne skrivaj Svoje lice od mene.”

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: što znači “Izrael ne poznaje”, a što znači “Moj narod ne razumije”. Izrael su oni koji rade s ciljem postizanja Dvekuta sa Stvoriteljem, da budu nagrađeni postizanjem stupnja Yashar-El (izravno Stvoritelju), a ne radi vlastite koristi. Oni pripadaju namjeri koja se naziva “poznavanje”, budući da trebaju doći do jasnog znanja da moraju postići veličinu Stvoritelja. To znanje dolazi upravo kroz vjeru iznad razuma, budući da razumom vladaju narodi svijeta, koji skrivaju veličinu Kedushe i spuštaju kraljevstvo Nebesa u prašinu.

I upravo nadvladavanjem kroz vjeru iznad razuma, kad čovjek izvršava svoja djela prisilom, kad mu dolaze loše misli Sitra Achre koje kleveću i govore da se ne isplati raditi radi Stvoritelja, da je razlog za taj rad samo veličina Stvoritelja, tada čovjek nema što drugo učiniti osim vjerovati mudracima, koji nam govore da upravo u tom radu koji čovjek obavlja iznad razuma Stvoritelj uživa. To je kao što je Baal HaSulam rekao, da je većina rada onda kad čovjek daje nešto Stvoritelju upravo time što ide iznad razuma.

To znači da mu razum govori da se ne isplati činiti stvari kako bi davao. No čovjek to nadvladava i radi iznad razuma. To se smatra time da je čovjek dao nešto Stvoritelju. No kad mu Stvoritelj daje buđenje odozgo, tada čovjek ne može učiniti ništa o čemu bi mogao reći da daje nešto Stvoritelju, budući da je tada čovjek poništen pred Stvoriteljem poput svijeće pred bakljom, bez ikakvog izbora.

U tom stanju čovjek ne daje ništa jer nema izbora. No kad mora ići iznad razuma, budući da razum govori drugačije, tada može reći da daje nešto Stvoritelju. I rekao je da moramo vjerovati da je taj rad važniji Stvoritelju od svih drugih radova.

Prorok je rekao: “Vol poznaje svojega gospodara.” To pripada kvaliteti Izraela, koji se smatraju glavama naroda. Izrael znači Li Rosh (glava je moja). Njima pripada znanje, i zato je rekao: “Izrael ne poznaje”, budući da nisu ulagali trud kako bi došli do spoznaje Stvoritelja, kao što je napisano: “Znaj danas i položi u svoje srce da je Gospodin, On Bog.”

I prorok je rekao da se oni nisu bavili time. Također, prorok je govorio javnosti, odnosno mnoštvu, čiji je rad samo radi primanja nagrade i zato se bave Torom i mitzvot. Nisu uzimali u obzir stvar “A magarac, jasle svojega vlasnika.” Magarac je, kao što smo gore rekli, volja za primanjem nazvana “samo ljubav prema sebi”. A tada im je prorok rekao da magarac, odnosno onaj koji gleda na jasle svojega vlasnika — nagradu — nije uzimao u obzir da im Stvoritelj daje nagradu, odnosno da bi promišljanjem o tome zadobili ljubav prema Stvoritelju, baš kao što postoji ljubav prema onome tko ljudima daje darove. No oni nisu obraćali pažnju na Davatelja; mislili su samo na to da će imati nagradu.
Slijedi da je ono što su činili, činili radi nagrade, bez ljubavi i straha, odnosno nisu pridavali nikakvu pažnju “jaslama svojega vlasnika”, odnosno domaćinu — da je Stvoritelj Davatelj. Umjesto toga, odvojili su mitzvot od Davatelja Tore i mitzvot i tijekom rada nisu mislili na Davatelja rada. Također, kad su mislili na nagradu, nisu razmišljali o tome tko je Davatelj nagrade.

To znači da prorok stoji i upozorava i Izrael — koji rade na namjeri, ali ne pridaju dovoljnu pažnju postizanju Dvekuta sa Stvoriteljem — i one koji rade samo u djelovanju i čiji je cilj samo primiti nagradu, te ne uzimaju u obzir tko je Taj Koji daje nagradu. Zato “Moj narod ne razumije.” I prirodno, nedostaje im ljubav prema Stvoritelju.

Slijedi da čovjek treba razmisliti za što moliti prije nego dođe moliti. Zato je Baal HaSulam rekao da čovjek treba moliti samo za jednu stvar, a ona uključuje mnogo stvari: da traži od Stvoritelja da mu da želju raditi kako bi davao, a ne radi sebe samoga. To je zato što, kako bi imao želju za davanjem, mora imati vjeru u Stvoritelja i vjerovati u veličinu Stvoritelja. No molitva da mu Stvoritelj da želju za davanjem znači da čovjek govori Stvoritelju: “Želim da dok se bavim Torom i mitzvot, namjera bude da vjerujem da Stvoritelj uživa u mojim djelima.”

Drugim riječima, premda čovjek tijekom svojega rada ne osjeća ni ne kuša ništa, imat će snagu reći svojem tijelu — dok tijelo raspravlja: “Vidiš da su ti proučavanje Tore i molitva bez okusa” — čovjek želi imati snagu reći tijelu: “Budući da radim samo za zadovoljstvo Stvoritelja, zašto bi me trebalo zanimati osjeća li to meni bezukusno ili ne? Kad bih radio radi vlastite koristi, bio bi u pravu u onome što mi govoriš, da ne osjećaš nikakav okus u svojem radu. Isto tako, čovjek koji ne uživa u svojoj hrani ne jede. Ja, međutim, radim kako bih koristio Stvoritelju, pa mi nije važno kakav okus osjećam.” To je ono što traži od Stvoritelja, i to se naziva bezuvjetna predaja.