Što su “čovjek” i što je “zvijer” u radu? (-)

Članak br. 7, 1991.

Zapisano je u Zoharu (VaYera, stavke 1-2): “‘Pupoljci se pojavljuju na zemlji.’ To znači da kad je Stvoritelj stvorio svijet, položio je u zemlju svu snagu koju ona zaslužuje. Sve je bilo u zemlji, ali nije donosilo plodove sve dok čovjek nije bio stvoren. Kad je čovjek stvoren, sve se pojavilo u svijetu i zemlja je otkrila svoje plodove. Isto tako, nebesa nisu davala zemlji snagu sve dok čovjek nije došao, i nebesa su zastala i nisu slala kišu na zemlju jer čovjek nije bio prisutan. Kad se čovjek pojavio, pupoljci su se odmah pojavili u zemlji.”

Trebamo razumjeti čemu nas ovo dolazi podučiti. Trebamo znati da je svrha stvaranja bila zbog Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima. Međutim, kako bi se otkrilo savršenstvo Njegovih djela, postojao je Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, gdje dobro nije otkriveno stvorenim bićima prije nego što budu nagrađena radom radi Stvoritelja. Inače postoji pitanje srama zbog nejednakosti forme u posudama primanja stvorenih bića. Stoga čovjek ne može primiti svrhu stvaranja, a to su užitak i zadovoljstvo, zbog srama. To se naziva “odvajanje i udaljenost od Stvoritelja.” To jest, razumijemo pitanje kruha srama kao odvajanje od Stvoritelja do te mjere da ta nejednakost forme čini da “Zli za svojih života nazivaju se ‘mrtvima.’”

Stoga čovjekov rad izlazi iz životinjskog stanja i stječe kvalitetu “čovjeka.” To je kao što su naši mudraci rekli (Yevamot 61): “Rabi Shimon Bar Yochai kaže: ‘Vi ste Moje stado, stado Moje paše, vi ste “čovjek.” Vi se nazivate “čovjek”, a idolopoklonici se ne nazivaju “čovjekom.”’” Već smo objasnili važnost “čovjeka”, da se narodi svijeta ne nazivaju “čovjekom.” To je kao što su naši mudraci rekli (Berachot 6): “‘Na kraju, sve se čuje: boj se Boga i izvršavaj Njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek.’ Što znači ‘jer to je sav čovjek’? Rabi Elazar je rekao: ‘Cijeli svijet stvoren je samo zbog toga.’” Drugim riječima, onaj tko ima strah Božji naziva se “čovjekom”, a onaj tko nema strah Božji znači da je “zvijer”, a ne “čovjek.”

Iz toga slijedi da prije nego što čovjek bude nagrađen strahom Božjim, činjenjem svega radi Stvoritelja, on se još uvijek ne smatra ljudskim bićem, nego zvijeri. Drugim riječima, sve što čine jest samo radi vlastite koristi, poput zvijeri. A budući da su Tzimtzum i skrivenost bili na volji za primanjem radi vlastite koristi, premda su sa Njegove strane užitak i zadovoljstvo već otkriveni u Kedushi (svetosti), budući da tamo postoji jednakost forme između Svjetlosti i kli (posude), niži — koji su stvoreni — još uvijek nemaju kvalitetu čovjeka, kao što je zapisano: “Čovjek se rađa kao divlji magarac.” Iz toga slijedi da je stavljen pod Tzimtzum i skrivenost, gdje nema otkrivanja Svjetlosti.

Tako, premda su sav užitak i zadovoljstvo u svrsi stvaranja izašli i bili otkriveni od Njega, sve je to skriveno od nižih. Oni ne vide nikakav užitak ni zadovoljstvo, nego samo sićušnu Svjetlost iz Kedushe, koja je pala u Klipot (ljuske/kore), i na tome se održava cijeli tjelesni svijet.

Time možemo protumačiti ono što smo pitali u vezi tumačenja Zohara o stihu: “‘Pupoljci se pojavljuju na zemlji.’ Kad je Stvoritelj stvorio svijet, položio je u zemlju svu snagu koju ona zaslužuje. Sve je bilo u zemlji, ali nije donosilo plodove sve dok čovjek nije bio stvoren.” Trebamo protumačiti da premda je iz perspektive Stvoritelja sve izašlo, sve je ipak bilo pod Tzimtzumom i skrivenošću, što znači da nije bilo nikoga tko bi mogao uživati u tome, budući da skrivenost sve blokira i oni nisu vidjeli da u svijetu postoje užitak i zadovoljstvo.

“Kad je čovjek stvoren, sve se pojavilo u svijetu i zemlja je otkrila svoje plodove.” To znači da jednom kad čovjek stekne kvalitetu “čovjeka”, kad ima strah Božji, što znači da je sve što čini radi Stvoritelja, skrivenost se uklanja s njega i on vidi sve plodove koji postoje u svijetu, koje nije vidio prije nego što je stekao kvalitetu “čovjeka.”

Kad kaže: “Isto tako, nebesa nisu davala zemlji snagu sve dok čovjek nije došao”, to znači da prije nego što netko bude nagrađen kvalitetom “čovjeka”, čovjek ne može imati trajnu vjeru da se zemlji daju sile. To jest, odozgo daju sile dolje, stvorenim bićima, kako bi se mogla uzdizati po stupnjevima svetosti. Ali poslije, kad bude nagrađen kvalitetom “čovjeka”, vidi da sve što postoji na zemlji, u nižima, dolazi odozgo, i tada više ne treba vjerovati u to, jer tada to postiže.

To se smatra time da kad dođe kvaliteta čovjeka, sve biva otkriveno u svijetu. To znači da je sve ono što je sada obnovljeno postojalo i prije, osim što on to nije vidio. To je značenje riječi: “i nebesa su zastala i nisu slala kišu na zemlju jer čovjek nije bio prisutan.” To jest, prije nego što se otkrije kvaliteta čovjeka, rekao bi da se svaki put moli Stvoritelju, ali da mu se odozgo ne odgovara. To se naziva “i nebesa su zastala i nisu slala kišu”, što znači da nije primio ništa za svoje molitve.

Razlog zbog kojeg nije mogao vidjeti odgovara li mu se jest taj što još nije imao kvalitetu čovjeka. Stoga mu je sve bilo skriveno i mogao je samo vjerovati da Stvoritelj doista čuje molitvu svakih usta. Ali poslije, kad se čovjek pojavio, odmah su se “pupoljci pojavili u zemlji.” Drugim riječima, sve stvari koje su dotad bile skrivene postale su vidljive. Kad je došla kvaliteta čovjeka, sve se pojavilo. To jest, tada vidimo da su užitak i zadovoljstvo koji su bili u svrsi stvaranja već bili otkriveni u svijetu.

Iz tog razloga čovjek treba paziti da ne pobjegne iz kampanje i kaže da mu Stvoritelj ne želi pomoći, jer vidi da Ga je mnogo puta molio da mu pomogne, i misli kao da ga se odozgo ne gleda. Međutim, moli li se ili ne moli, sve je isto, bez promjene. Stoga ne vidi ništa što bi mu moglo pomoći. Umjesto toga, vidi da je poput prazne kli (posude) koja nema ništa, i što god Stvoritelj želi učiniti, On će učiniti. Ali sa strane čovjeka, on je nemoćan učiniti bilo što.

Postoji pravilo: ondje gdje čovjek ne vidi nikakav napredak, ne može ulagati nikakav napor. Tada je jedini put imati vjeru u mudrace, koji nam govore da moramo vjerovati da je takav poredak rada, da čovjek ne smije vidjeti ono što radi. Treba vjerovati da je ta skrivenost za njegovo dobro, da će ga dovesti do toga da bude nagrađen Dvekutom (prianjanjem) uz Stvoritelja. Ako nadvlada i vjeruje da je sve za njegovo dobro i da Stvoritelj doista čuje molitvu svakih usta, ali da mora postojati buđenje odozdo, “a spasenje Gospodnje je poput treptaja oka”, što znači kad se sve iskre sakupe, čovjek treba razabrati i moliti da uđu u Kedushu, i tada odmah prima pomoć.

Međutim, kad čovjek osjeća da je prazan, što znači da osjeća da nema ni Tore ni mitzvot (zapovijedi/dobrih djela), niti ikakvih dobrih djela, što može učiniti? Tada treba moliti Stvoritelja da mu zasvijetli kako bi mogao postići veličinu i uzvišenost Stvoritelja iznad razuma. Drugim riječima, premda još uvijek nije dostojan osjetiti veličinu i uzvišenost Stvoritelja, budući da još nije bio nagrađen kvalitetom “čovjeka”, i Tzimtzum i skrivenost Stvoritelja još su uvijek nad njim, kao što je zapisano: “Ne skrivaj Svoje lice od mene”, on ipak moli Stvoritelja da mu da snagu da primi veličinu i važnost Stvoritelja iznad razuma.

To je kao što Baal HaSulam kaže o onome što su naši mudraci rekli (Iruvin 19): “Čak su i prazni među vama puni mitzvot poput nara.” Rekao je da Rimon (nar) dolazi od riječi Romemut (uzvišenost), koja je iznad razuma. Stoga značenje riječi: “Čak su i prazni među vama puni mitzvot poput nara” jest da je mjera ispunjenja prema njegovoj sposobnosti da ide iznad razuma, što se naziva “uzvišenost.”

Drugim riječima, praznina može postojati upravo ondje gdje nema prisutnosti i čovjek osjeća da je lišen Tore, mitzvot i dobrih djela. Kad to traje tijekom vremena u kojem čovjek želi raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, tada vidi da sve što čini nije radi Stvoritelja, nego samo radi vlastite koristi. U tom stanju osjeća da nema ništa i da je potpuno prazan, i to mjesto može ispuniti samo narom, što znači ako ide iznad razuma, što se naziva “uzvišenost Stvoritelja.” Drugim riječima, treba moliti Stvoritelja da mu da snagu vjerovati iznad razuma u veličinu Stvoritelja. To jest, činjenica da želi uzvišenost Stvoritelja ne znači da kaže: “Ako mi dopustiš da postignem uzvišenost i veličinu Stvoritelja, pristat ću raditi.” Umjesto toga, on želi da mu Stvoritelj da snagu vjerovati u veličinu Stvoritelja, i time ispunjava prazninu u kojoj se sada nalazi.

Iz toga slijedi da, kad ne bi bilo praznine, to jest da nije radio na putu prema postizanju Dvekuta (prianjanja), što znači jednakosti forme, nazvane “kako bi se predavalo”, nego poput opće javnosti, koja je zadovoljna praksama koje izvršava, ti ljudi ne osjećaju sebe praznima, nego punima mitzvot.

Međutim, upravo oni koji žele postići predavanje osjećaju prazninu unutar sebe i trebaju veličinu Stvoritelja. Oni tu prazninu mogu ispuniti upravo uzvišenošću, nazvanom “puni mitzvot”, do mjere u kojoj mole Stvoritelja da im da snagu kako bi mogli ići iznad razuma, što se naziva “uzvišenost.” Drugim riječima, mole Stvoritelja da im da snagu u uzvišenosti koja je iznad razuma, u veličini i važnosti Stvoritelja. Ne žele da im Stvoritelj dopusti da to postignu, jer se žele podložiti bezuvjetnim poništenjem, nego mole pomoć od Stvoritelja, i do te mjere mogu ispuniti prazno mjesto mitzvot. To je značenje riječi: “puni mitzvot poput nara.”

Prema gore navedenome, trebamo protumačiti riječi Zohara (VaYera, stavka 167): “Kad Stvoritelj voli čovjeka, šalje mu dar. Što je dar? Siromaha, kako bi preko njega bio nagrađen. A kad preko njega bude nagrađen, Stvoritelj na njega privlači nit milosti koja se proteže s desne strane, širi se nad njegovom glavom i označava ga tako da, kad Din (sud) dođe na svijet, taj štetnik pazi da mu ne naudi. Iz tog razloga Stvoritelj mu najprije daje nešto preko čega može biti nagrađen.”

Trebamo razumjeti što je siromah u radu, što je “nit milosti” i što je sud koji dolazi na svijet. Poznato je da “siromah” znači siromašan u znanju. Što znači siromašan u znanju? Postoje dvije kategorije u radu:

1. Opća javnost, kojoj je glavna stvar praksa. Što se tiče namjere, da sve bude radi Stvoritelja, oni na to ne obraćaju pažnju. Bave se Torom i mitzvot i općenito su cjeloviti, ne osjećajući nikakve nedostatke u sebi. Ali budući da su naši mudraci rekli da čovjek treba biti ponizan, oni traže nedostatke u sebi kako bi izvršavali: “Budi vrlo, vrlo ponizan” (Avot 4:4).
2. Oni koji žele raditi kako bi predavali i bave se Torom i mitzvot kako bi ih to dovelo do toga da mogu sve činiti kako bi predavali, a ne radi vlastite koristi. To je kao što su naši mudraci rekli: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” Tako ti radnici razumiju da bi svakoga dana trebali napredovati, biti bogati znanjem, što znači svaki put razumjeti da se isplati raditi jedino kako bi se predavalo. Ipak, u stvarnosti vide da svaki dan, kad žele hodati putem gdje je sve samo radi Stvoritelja, tijelo svaki put razumije drugačije. Počinje razumijevati da je bolje raditi radi vlastite koristi nego radi Stvoritelja. Tada su zbunjeni zašto ispada suprotno od onoga što su mislili. Mole Stvoritelja da im pošalje razumijevanje i znanje kako bi tijelo razumjelo da se isplati raditi radi Stvoritelja. Ipak, vide drukčije, i mnogo puta očajavaju jer Stvoritelj ne čuje molitvu, a ponekad žele pobjeći iz kampanje.

Odgovor je, kaže Zohar, da “Kad Stvoritelj voli čovjeka, šalje mu dar. A što je dar? Siromah.” Drugim riječima, činjenica da čovjek vidi da je siromašan u znanju, da tijelo ne razumije zašto treba raditi radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi, Stvoritelj mu šalje dar misli i osjećaja da je siromašan, jer ga voli. Ali zašto ga Stvoritelj voli? Zato što želi raditi radi Stvoritelja. Iz tog razloga Stvoritelj ga voli.

Međutim, on ne može, premda želi, jer je to protiv prirode. Čovjek je rođen s voljom za primanjem radi vlastite koristi. Budući da postoji ispravak prema kojem čovjek, sve dok nije spreman hodati putem istine, neće moći vidjeti istinu jer bi mu to naštetilo, tim ljudima koji nemaju namjeru hodati putem predavanja ne pokazuje se istina, da su nesposobni ići protiv prirode volje za primanjem. Oni misle da im nedostaje samo neka želja, što znači da bi, kad bi pristali hodati putem radi Stvoritelja, mogli činiti sve radi Stvoritelja. Iz tog razloga, sve što čovjek misli da može učiniti sam, ne pati zbog toga što to ne čini, jer je to lako. Stoga ga ne boli to što ne radi radi Stvoritelja, premda zna da bismo sve trebali činiti radi Stvoritelja.

To proizlazi iz pravila koje su naši mudraci rekli: “Sve što će biti naplaćeno smatra se već naplaćenim” (svaki dug koji će čovjek primiti natrag od dužnika smatra se kao da je već primio svoj dug jer je siguran, zna da će ga dobiti). Stoga, budući da zna da će, kad god poželi, moći činiti sve radi Stvoritelja, ne osjeća nedostatak premda to još uvijek ne čini. To je ispravak za one koji rade na način opće javnosti.

Međutim, one koji doista žele hodati putem činjenja svega kako bi predavali, Stvoritelj voli, kao što je zapisano u Zoharu, i Stvoritelj im šalje dar. Što je dar? Siromah, što znači siromašan u znanju. Drugim riječima, tijelo ne razumije kako može postojati takva stvar da ćemo moći raditi radi Stvoritelja, budući da je to protiv prirode. Tada čovjek vidi da je siromašan čak i u djelima. To jest, nije samo siromašan u znanju, nego i u praksi. Drugim riječima, vidi da nema čak ni jedno djelo koje je radi Stvoritelja. Naprotiv, sve je radi vlastite koristi.

Tada čovjek postaje potrebit Stvoritelja da mu pomogne jer je najsiromašniji od svih, i u umu i u srcu. Tada vidi da je doista zao, što znači da ne može opravdati način na koji se Stvoritelj odnosi prema njemu, i vidi da su čak i molitve koje upućuje Stvoritelju kao da Stvoritelj ne čuje njegove molitve, i mnogo puta pada u očaj. Međutim, čovjek mora vjerovati da svi ti osjećaji koje osjeća dolaze odozgo, da mu ih Stvoritelj šalje, i da su oni dar odozgo.

To je značenje riječi: “A što je dar? Siromah, kako bi preko njega bio nagrađen.” Pitanje je: kako možemo reći da je siromaštvo dar? On odgovara na to: “kako bi preko njega bio nagrađen.” Drugim riječima, time što vidi da je siromašan, da nema ništa, čovjek stječe potpun nedostatak, što znači potpunu želju za pomoći Stvoritelja, jer kako bi primio ispunjenje od Stvoritelja, čovjek treba potpunu želju — kad vidi da nitko ne može pomoći osim Stvoritelja. Tako kroz siromaštvo stječe potrebu učiniti svoje posude primanja dostojnima toga da mu Stvoritelj da želju za predavanjem umjesto volje za primanjem.

To je značenje riječi: “A kad preko njega bude nagrađen”, što znači da je preko siromaha stekao potpunu potrebu i nedostatak, tada “Stvoritelj na njega privlači nit milosti koja se proteže s desne strane.” Drugim riječima, Stvoritelj mu daje želju za predavanjem, nazvanu Hesed, što znači onaj koji predaje, što se naziva “desna”, što znači da prima drugu prirodu nazvanu “želja za predavanjem.”

To je značenje riječi: “širi se nad njegovom glavom.” “Glava” znači znanje. Hesed koji čovjek prima nalazi se nad njegovom glavom, što znači iznad njegove glave, odnosno iznad razuma. Kroz nit Heseda on može hodati iznad razuma.