Što su barjaci u radu?

Članak br. 32, 1991.

Midrash Rabbah kaže o stihu (Knjiga Brojeva, dio 2): “Svaki čovjek pod svojim barjakom.” “Zapisano je: ‘Pjevat ćemo o Tvom spasenju i u imenu našeg Boga podizat ćemo svoje barjake.’ Izrael je rekao Stvoritelju: ‘Pjevamo o Tvom spasenju koje si učinio za nas u Svom imenu; pjevat ćemo o Tvom spasenju, i u taj dan Gospodin će spasiti Izrael.’ Zapisano je ‘spasit će’, kao da je Izrael spašen i kao da je On spašen. ‘I u imenu našeg Boga podizat ćemo svoje barjake’, jer je Stvoritelj uspostavio Svoje ime u našem imenu i učinio nas barjacima, kao što je rečeno: ‘Svaki čovjek pod svojim barjakom.’ Rabbi Issachar kaže: ‘I Njegov barjak nada mnom je ljubav.’ Čak i osoba koja sjedi i bavi se Torom, i preskače s pravila na pravilo i sa stiha na stih, Stvoritelj kaže: ‘Drag mi je; Njegov barjak nada Mnom je ljubav, i njegovo preskakanje preko Mene je ljubav.’”

Trebamo razumjeti sljedeće:

1) Što znači da je Stvoritelj uspostavio Svoje ime u našem imenu?

2) Zašto je zapisano “spasit će”, kao da je Izrael spašen i kao da je On spašen (u vezi s tim što je zapisano “spasit će”, tumači se da značenje glasi “i bit će spašen”)?

3) “Preskakanje s pravila na pravilo.” Poznato je da je ime Stvoritelja Dobri koji čini dobro. To znači da On uvijek želi davati stvorenjima užitak i zadovoljstvo, zbog čega je u stvorenjima stvorio želju da uvijek primaju užitak i zadovoljstvo. Prema tome, postavlja se pitanje: Zašto stvorenja ne osjećaju užitak i zadovoljstvo, nego cijeli svijet pati od nedostatka zadovoljstva i ispunjenja u životu, tako da svaka razumna osoba pita: “Koji je smisao našeg života?”

Odgovor je da je Stvoritelj načinio ispravak kako, kad primamo užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, ne bismo osjećali sram, koji proizlazi iz nejednakosti forme između primatelja, koji je stvorenje, i Stvoritelja, koji je davatelj. Ispravak je da prije nego što osoba stekne želju za davanjem, što znači da bude u jednakosti forme, nije moguće primiti pravo obilje koje Stvoritelj želi dati stvorenjima.

Budući da je želja za davanjem protivna ljudskoj prirodi, učimo da u čovjeku postoji sedamdeset naroda svijeta. Drugim riječima, svaka osoba je mali svijet, kao što je zapisano u Zoharu, a svojstvo Izraela u čovjeku nalazi se pod vlašću naroda svijeta. To se smatra kao da je narod Izraela u progonstvu među narodima, kad nemaju snage ići protiv želje naroda svijeta. Zbog toga narod Izraela moli Stvoritelja da ih izbavi iz progonstva u kojem se nalaze među narodima, odnosno da mogu raditi radi Stvoritelja.

Također, naši mudraci su rekli: “Izrael koji je otišao u progonstvo, Shechina je s njima.” Trebamo to tumačiti kako je Baal HaSulam rekao o riječima naših mudraca: “Učenik koji je prognan, njegov učitelj je prognan s njim.” On je rekao da to znači da kad je učenik u progonstvu, odnosno pati od pada, u njegovim očima i njegov učitelj je u padu. To jest, kad je osoba u padu i nema okusa u Tori i molitvi, to je zato što je njegov učitelj prognan s njim, što znači da su i sve stvari Kedusha (svetosti) u njemu u opadanju, i on na sve gleda kao da ništa duhovno nema važnost. To se smatra da je i duhovnost u progonstvu.

Prema tome trebamo tumačiti da kad je Izrael u progonstvu, odnosno u padu, i narodi svijeta vladaju čovjekom — a narodi svijeta se općenito nazivaju “volja za primanjem za vlastitu korist” — tada je i Stvoritelj za njih u progonstvu. Drugim riječima, nemaju važnost Stvoritelja, jer kad bi imali važnost veličine Stvoritelja, ne bi mogli vladati nad Izraelom u njemu.

Kao što je poznato, Izrael znači Yashar-El (izravno prema Stvoritelju), kad su sva čovjekova djela usmjerena izravno prema Stvoritelju. No pod njihovom vlašću sva njegova djela postaju samo za vlastitu korist. To se naziva “radi volje za primanjem, a ne radi Stvoritelja.” Iz toga slijedi da kad je svojstvo Izraela u progonstvu, i Stvoritelj je u progonstvu s njima, što znači da je želja za davanjem u progonstvu, a i Onaj kome žele davati je u progonstvu, kao što je zapisano o onome što je faraon rekao: “Tko je Gospodin da slušam Njegov glas?” To jest, poricao je veličinu Stvoritelja i nije dopuštao vjerovati u veličinu Stvoritelja, pa je svojstvo Izraela u njima u progonstvu.

Prema gore navedenom možemo protumačiti zašto se kaže “kao da je Izrael spašen i kao da je On spašen”. Odnosno, kakva je veza između izbavljenja Izraela i izbavljenja Stvoritelja? Iz toga slijedi da su progonstvo Izraela i progonstvo Stvoritelja jedno te isto, jer kad osoba postigne i osjeti veličinu Stvoritelja, narodi svijeta nemaju vlast i poništavaju se pred Njim. Dakle, proizlazi da je cijelo progonstvo u tome što ne poznajemo Njegovu veličinu.

U pitanju skrivenosti koju čovjek osjeća, koja uzrokuje da bude u progonstvu, čovjek treba znati da mora ispraviti svoja djela tako da budu radi davanja. Inače će postojati sram. Stoga mora postojati skrivenost i prikrivanje na višoj Svjetlosti. U mjeri u kojoj čovjek osjeća zlo, kad vidi koliko je uronjen u samoljublje, u toj mjeri vidi koliko je udaljen od Kedusha (svetosti). To jest, vidi da je daleko od toga da učini bilo što radi Stvoritelja, i da je pod vlašću naroda svijeta, dok je svojstvo Izraela u njemu potpuno nemoćno izaći iz njihovog progonstva.

Zbog toga, kad Izrael u njemu izađe iz progonstva i bude nagrađen izbavljenjem, tada se i Stvoritelj, koji je bio skriven od njega tijekom progonstva zbog vlasti naroda, sada otkriva i veličina Stvoritelja postaje objavljena. To je zato što više nema potrebe za Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, budući da je Tzimtzum uklonjen s njega, prema pravilu: “U mjeri u kojoj čovjek želi usmjeriti na davanje, u toj se mjeri uklanjaju Tzimtzum i skrivenost s njega.” To je značenje stiha: “Pjevat ćemo o Tvom spasenju, i u taj dan Gospodin će spasiti Izrael.” Zapisano je “spasit će”, kao da su Izrael spašeni i kao da je On spašen.

Također trebamo protumačiti što znači: “Pjevat ćemo o Tvom spasenju koje si učinio za nas u Svom imenu.” Što je ime Stvoritelja, koji je stvorio stvorenje? Njegovo ime je Dobri koji čini dobro, čija je želja davati. Zbog toga je u stvorenjima stvorio želju za primanjem, jer bez želje i čežnje nije moguće okusiti užitak i zadovoljstvo.

No u isto vrijeme Stvoritelj je želio da ne bude srama pri primanju užitka i zadovoljstva. Zbog toga želi da sve primamo radi davanja. Budući da je to protivno prirodi koju je stvorio u nama — želji da primamo, a ne dajemo — kad želimo raditi radi davanja, nemamo snage za to. Stoga, kad primimo tu snagu, koja se naziva “ime Stvoritelja”, odnosno da i mi možemo raditi radi davanja Stvoritelju, smatra se da nam je Stvoritelj dao drugu prirodu.

To je značenje stiha: “Izrael je rekao Stvoritelju: ‘Pjevamo o Tvom spasenju koje si učinio u Svom imenu.’” To jest, pjevamo o spasenju koje si nam dao — želju za davanjem, koja se naziva “ime Stvoritelja”, Onoga koji daje. On nam je dao to ime, što znači da sada i mi možemo činiti djela davanja.

Zapisano je: “I u imenu našeg Boga podizat ćemo svoje barjake”, jer je Stvoritelj uspostavio Svoje ime u našem imenu i učinio nas barjacima. To znači da sada mi podržavamo ime Stvoritelja, čije je ime “želja za davanjem.” To je naše spasenje, da je Stvoritelj uspostavio Svoje ime, želju za davanjem, u našem imenu, jer se Stvoritelj podrazumijeva u imenu Izrael, odnosno Yashar-El, što znači da su sva djela Izraela usmjerena izravno prema Stvoritelju, a ne za vlastitu korist. To se smatra da narod Izraela podržava ime Stvoritelja, i to je spasenje naroda Izraela.

Prema gore navedenom trebamo protumačiti riječi: “Rabbi Issachar kaže: ‘I Njegov barjak nada mnom je ljubav.’ Čak i osoba koja sjedi i bavi se Torom, i preskače s pravila na pravilo i sa stiha na stih — njegovo preskakanje preko Mene je ljubav.” Značenje preskakanja je da je čovjek stvoren s voljom za primanjem i ne može raditi radi davanja. Zato su naši mudraci rekli: “Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).”

Iz toga slijedi da je čovjek prisiljen raditi u Lo Lishma jer je takav rođen. No Stvoritelj preskače njegovo stanje Lo Lishma i uvodi ga u Lishma. Dakle, uz pomoć Stvoritelja postoji ovdje preskakanje, što znači da čovjek preskače sve što je u njegovoj prirodi — da čini sve za vlastitu korist — i počinje raditi radi Stvoritelja. To se naziva “njegovo preskakanje preko Mene je ljubav”, jer iz ljubavi kojom nas Stvoritelj voli, dao nam je barjake, odnosno daje nam snagu da preskočimo stupanj Lo Lishma i postignemo stupanj Lishma.

“To je značenje ‘sa stiha na stih’”, što znači da čovjek započinje stih u Lo Lishma i odmah preskače Lo Lishma i postiže stupanj Lishma. Zapisano je: “Drag mi je, i Njegov barjak nada Mnom je ljubav, i njegovo preskakanje preko Mene je ljubav.” To znači da zbog ljubavi Stvoritelj daje čovjeku snagu preskočiti Lo Lishma i doći do Lishma.

Ta ljubav se smatra time što čovjek započinje rad u Lo Lishma, a narod Izraela je žudio raditi radi Stvoritelja, ali nije mogao. Ta želja pobudila je ljubav odozgo, i Stvoritelj im je dao snagu raditi Lishma. To je značenje riječi: “Stvoritelj im je rekao: ‘Kao što ste žudjeli za barjacima, zaista, ispunjavam vaše želje.’”

To znači da je narod Izraela žudio za razlučivanjem “barjaka”, odnosno da može preskočiti rad u Lo Lishma i postići Lishma, i vidio je da to ne može sam. Stoga su probudili uzdizanje odozdo — time što su žudjeli — i rekli: “Kad ćemo moći preskočiti rad za vlastitu korist i doći do rada radi Stvoritelja?” Tom čežnjom pobudili su ljubav odozgo, i zato je zapisano: “Stvoritelj im je rekao: ‘Kao što ste žudjeli za barjacima, zaista, ispunjavam vaše želje.’”

Iz toga slijedi da je srž čovjekova rada doći do rada radi Stvoritelja, iako moramo započeti u Lo Lishma. No moramo žudjeti da nam Stvoritelj pomogne i da nam snagu raditi Lishma, odnosno da sva njegova djela budu radi davanja zadovoljstva Stvoritelju. To jest, čovjek mora prihvatiti teret kraljevstva nebeskog bez očekivanja nagrade, odnosno ne zahtijevati da mu ono daje neku hranu zauzvrat.

Sve je iznad razuma, kao zakon. Drugim riječima, Malchut se naziva “zakon”, i ne možemo razumjeti kako je moguće raditi bez nagrade, bez ikakvog primanja, dakle bez primanja ikakve hrane iz toga. Ako je tako, odakle ćemo imati hranu? Kako možemo raditi a da ništa ne primamo zauzvrat, što će nas hraniti i omogućiti nam da se održimo?

Odgovor je također iznad razuma, što znači da moramo tražiti od Stvoritelja da nam da snagu živjeti, i snagu da radimo radosno radi davanja, a da ne primamo nikakvu naknadu. No kako se takvo što može učiniti, kad je za nas neshvatljivo razumjeti dvije suprotnosti u istoj stvari?

S jedne strane, ne želimo ništa zauzvrat. Naprotiv, prihvaćamo kraljevstvo nebesko bez da nam ono daje ikakvu hranu. No kako možemo živjeti bez ikakve vitalnosti, kad ne tražimo nikakvu hranu?

S druge strane, želimo da nas Stvoritelj održava. Ali čime želimo da nas održava ako ne želimo ništa za svoj rad? Odgovor je da je istina da ne želimo ništa zauzvrat, ali želimo da nam Stvoritelj da snagu raditi tako da ne možemo primiti nikakvu nagradu.

Kako je to moguće? To pripada Tebi. To jest, Ti ćeš učiniti čudo za nas kako bismo mogli raditi bez ikakve nagrade. Budući da je to iznad razuma, nemamo nikakvu ideju što Tebi reći o tome kako nas trebaš održavati. Naprotiv, Ti ćeš nas održavati iznad našeg razuma, a mi želimo ići iznad razuma, iako takvo što ne postoji u čovjekovu umu.

Iz toga slijedi da je naš rad iznad razuma, i želimo da i naša hrana bude iznad razuma. Iznad razuma znači putem čuda. Ispada da tražimo od Stvoritelja da nas održava na čudesan način, a ne prirodnim putem. U prirodnom poretku, kad čovjek radi, želi naknadu za trud. No ovdje, u radu, čovjek želi da mu se daje opskrba ne zbog njegova rada, nego zbog čuda, odnosno ne na prirodan način.

Prema tome trebamo protumačiti riječi naših mudraca (na početku BaHar): “Na brdu Sinai znači, kakva je veza između Shmita (oprost obrade zemlje svake sedme godine) i brda Sinai?” U radu trebamo tumačiti da je poznato da se Malchut naziva Shmita, a Malchut se također naziva Eretz (zemlja), jer je Malchut sedma Sefira (jer svijet počinje s Hesed, kao što je zapisano: “Rekao sam: ‘Svijet će se izgraditi na Hesed (milosti)’”, a Malchut je sedma Sefira od Hesed).

To znači da je zabranjeno tražiti od Malchut da daje plodove. To jest, zabranjeno je obrađivati zemlju kako bi davala plodove. “Obrađivati zemlju” znači rad kad želimo da daje plod; inače, tko bi obrađivao zemlju bez da daje plod? Drugim riječima, rad znači da čovjek ulaže trud, i zauzvrat za trud prima nagradu. To jest, on ne uživa u samom trudu. Ako ne uživa u radu, zašto onda radi? Mora biti da želi primiti nagradu.

Zbog toga, ako čovjek preuzme na sebe teret kraljevstva nebeskog i ne želi nikakvu nagradu, to je znak da ne obrađuje zemlju, jer ne želi da ga Malchut na bilo koji način nagradi. To se naziva Shmita, što znači da ne obrađuje zemlju kako bi primio nagradu.

No kad radi kako bi primio nagradu, to se naziva “obrađivanje zemlje”. U radu se to smatra kao suprotnost Shmita, dok Shmita znači da on uopće ne dodiruje zemlju. Za njega se zemlja smatra kao “zemlja ima Šabat za Gospodina (Shabbat)”. To znači da je cijela zemlja, odnosno kraljevstvo nebesko, potpuno za Stvoritelja, a volja za primanjem nema nikakav dodir s Malchut, koja se naziva Eretz i Shmita.

Time možemo objasniti pitanje: “Kakva je veza između Shmita i brda Sinai?” To znači da se sve mitzvot moraju izvršavati na način Shmita, odnosno da namjera u izvršavanju mitzvot treba biti kao u Shmita, što znači u obliku “zemlja ima šabat za Gospodina”. Drugim riječima, izvršavamo mitzvot Stvoritelja s namjerom da ne primimo nikakvu nagradu za rad, nego da cijelo kraljevstvo nebesko koje čovjek preuzima na sebe, i zbog kojeg izvršava mitzvot Stvoritelja, bude u obliku Shmita, odnosno s namjerom davanja, a ne primanja bilo kakve naknade.

Prema gore navedenom trebamo protumačiti što je zapisano (Levitski zakonik 25:20-21): “Ako kažete: ‘Što ćemo jesti sedme godine?’ — ‘zapovjedit ću Svoj blagoslov za vas u šestoj godini.’” Trebamo pitanje protumačiti u radu. Budući da moramo prihvatiti kraljevstvo nebesko bez ikakve nagrade, odnosno da čovjek ne kaže: “Prihvaćam kraljevstvo nebesko pod uvjetom da mi daš dobar okus u radu i u molitvi, kao i u izvršavanju mitzvot, i ako primim nagradu zauzvrat, spreman sam raditi sveti rad.”

No ako je sve radi Stvoritelja, kako možemo raditi iznad okusa i iznad razuma? Odakle ćemo jesti? To jest, odakle ćemo primiti hranu da živimo u radu u kojem nemamo ništa zauzvrat? To je suprotno našem razumu! U našem razumu razumijemo da ako nam Malchut, koja se naziva Eretz, daje neki okus u radu, tim okusom koji osjećamo imamo nešto za jesti. Drugim riječima, taj okus koji osjećamo naziva se “hrana”. No kad nam je zabranjeno raditi sedme godine, odnosno kad nam je zabranjeno zahtijevati nagradu za ovaj rad, odakle ćemo uzeti nešto za jesti?

Odgovor je: “Zapovjedit ću Svoj blagoslov za vas u šestoj godini.” Šesta Sefira je Yesod, nazvana “pravedni Yesod”. “Pravedni” znači davanje. Radom isključivo radi davanja postiže se jednakost forme između Malchut i Yesod, i iz toga se širi blagoslov. No ako je suprotno, i primaš Malchut kako bi primao, tada uzrokuješ razdvajanje u korijenu svojih duša, koji je Malchut, nazvana “zajednica Izraela”, zbir svih duša, čime ga odvajaš. Stoga Yesod ne može davati Malchut zbog nejednakosti forme između njih.

Dakle, upravo držanjem Shmita, odnosno samo na taj način, Ja vam kažem: “Zapovjedit ću Svoj blagoslov za vas u šestoj godini.” Drugim riječima, samo kad držite Shmita i nemate želju primati za sebe, nego upravo radi davanja, tada postoji mjesto za jednakost forme između Yesod, koji je davatelj, i Malchut, koja se također ispravlja od strane nižih koji izvršavaju pitanje Shmita, kako ne bi primali za vlastitu korist. Tada postoji jednakost forme i blagoslov se može proširiti na Malchut.

Iz toga slijedi da kad čovjek želi raditi radi davanja i bez ikakve nagrade, tijelo pita: “Odakle ćemo uzeti vitalnost za rad, ako pristajemo raditi bez ikakve naknade?” Odgovor treba biti da idemo iznad razuma. Unutar razuma ne želimo odgovarati, nego je naš rad iznad razuma, a hrana koja nam je potrebna za održavanje tijekom rada također je iznad razuma, odnosno kao čudo, jer sve što je protiv prirode smatra se čudesnim.

Dakle, cijeli temelj našeg rada kad želimo raditi radi davanja jest bez ikakve osnove opskrbe, jer ne znamo odakle ćemo dobiti snagu za rad kako bismo imali čime se održavati, odnosno imati hranu i vitalnost dok se bavimo Torom i molitvom ako ne želimo ništa za vlastitu korist. Iz toga slijedi da on traži od Stvoritelja da mu da hranu kako bi živio u Tori i mitzvot iznad razuma, a iznad razuma znači protiv prirode, i sve što se postiže protiv prirode smatra se čudom, bez ikakvog oslonca.

Iz toga slijedi da oni koji žele raditi radi davanja moraju znati da kad tijelo pita: “Što ćemo jesti?”, kao što je zapisano: “Ako kažete: ‘Što ćemo jesti?’”, tijelu se ne smije dati odgovor unutar razuma. Naprotiv, odgovor treba biti da će Stvoritelj dati blagoslov, kao što je zapisano: “I zapovjedit ću Svoj blagoslov”, a svaki blagoslov smatra se čudom, jer kad je sve uređeno na najbolji način, nema potrebe za blagoslovom.

No tijelo dolazi i pita: naši mudraci su rekli (Pesachim 64b): “Čovjek se ne oslanja na čuda”, a također su rekli (Pesachim 50): “Čudo se ne događa svaki dan.” Iz toga slijedi da svi odgovori koje moramo dati tijelu moraju biti iznad razuma, odnosno reći tijelu: “Unutar razuma ti si u pravu, ali ja idem iznad razuma.”