Što znači da je Stvoritelj nekome naklonjen u radu? (-)

Članak br. 33, 1991.

Naši su mudraci rekli (Midrash Rabbah, poglavlje 11:7) o stihu: „Neka Gospodin okrene Svoje lice prema tebi (bude ti naklonjen)“: „Jedan stih kaže: ‘Neka ti Gospodin bude naklonjen’, a drugi kaže: ‘koji ne okreće Svoje lice (nije naklonjen).’ Kako pomiriti ova dva stiha? Kad Izrael izvršava volju Stvoritelja, tada vrijedi: ‘Neka ti Gospodin bude naklonjen.’ Kad ne izvršava volju Stvoritelja, tada vrijedi: ‘koji nije naklonjen.’”

To trebamo razumjeti. Ako Izrael izvršava volju Stvoritelja, zašto je onda potrebna Njegova naklonost? Da bismo razumjeli njihovo objašnjenje, najprije trebamo razumjeti što je „volja Stvoritelja“, a što je „Lice Stvoritelja“. Učimo da je volja Stvoritelja davanje, kao što je napisano da je svrha stvaranja Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, odnosno da im podari užitak i zadovoljstvo. Lice Stvoritelja naziva se „otkrivenje Lica“, kad čovjek bude nagrađen postizanjem otvorene Providnosti, da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro.

Napisano je („Predgovor Talmudu Eser Sefirot“, stavka 83): „Prvi stupanj otkrivenja Lica jest postizanje Providnosti nagrade i kazne u potpunoj jasnoći. To dolazi čovjeku samo kroz Njegovo spasenje, kad bude nagrađen otvaranjem očiju u svetoj Tori, u čudesnom postizanju, te postane ‘izvor koji teče’. Za svaku mitzvu koju je izvršio u svetoj Tori vlastitim trudom i izborom, biva nagrađen time da vidi nagradu za tu mitzvu koja mu je namijenjena u budućem svijetu, kao i veliki gubitak koji proizlazi iz prijestupa.“

Prema navedenome, trebamo protumačiti ono što smo pitali u vezi s napisanim da je „Onima koji izvršavaju volju Stvoritelja, On naklonjen.“ Ako izvršavaju volju Stvoritelja, zašto im je potrebno: „Neka ti Gospodin bude naklonjen“?

Stvar je u tome da je Lice Stvoritelja otkrivenje Njegova upravljanja kao upravljanja Dobroga koji čini dobro. Budući da postoji ispravak prema kojem će, prije nego što čovjek ispravi želju za primanjem kako bi radio radi davanja, nad Njegovom Providnošću postojati skrivenost i zakrivanje, prije nego što čovjek postigne stanje „izvršavatelja Njegove volje“, odnosno da kao što je volja Stvoritelja davati, tako i čovjek treba doći do želje za davanjem.

Kad postoji jednakost forme, Stvoritelj mu može dati otkrivenje Svoga Lica, što je otvaranje očiju u Tori, te čovjek biva nagrađen postizanjem da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro. No, to može biti tek nakon što čovjek izvršava volju Stvoritelja, odnosno kad bude nagrađen željom za davanjem, jer se upravo tada uklanjaju Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost.

Prije nego što Izrael izvršava volju Stvoritelja, dok radije želi da mu Stvoritelj daje sve u posudama primanja, što je suprotno volji Stvoritelja, čija je želja davati, upravljanje mora biti u obliku „koji nije naklonjen“, odnosno u obliku Achoraim (stražnja strana), što se naziva „skrivenost Lica Stvoritelja“. To se smatra stanjem „koji nije naklonjen“, a razlog tome jest ispravak kako ne bi postojalo pitanje srama.

Isto tako, navedeni stih trebamo tumačiti u odnosu na početak rada, prije nego što čovjek bude nagrađen time da pripada onima koji su nagrađeni „izvršavanjem volje Stvoritelja“. „Izvršavatelji Njegove volje“ odnosi se na one koji hodaju putem kako bi postali među onima koji izvršavaju volju Stvoritelja, jer čim čovjek hoda tim putem, već se naziva prema putu kojim ide. To je kao što je Baal HaSulam rekao o stihu: „Dat će mudrost mudrima.“ Upitao je: „Zar nije trebalo pisati: ‘Dat će mudrost budalama’?“ I odgovorio je da se to odnosi na one koji već žele mudrost; oni se već nazivaju „mudrima“ zato što hodaju putem stjecanja mudrosti. Budući da daju buđenje odozdo, daje im se mudrost odozgo.

I ovdje vrijedi isto: kad žele postići snagu želje za davanjem, to se smatra izvršavanjem volje Stvoritelja. Prema pravilu: „Tko se dolazi pročistiti, dobiva pomoć“, daje im se pomoć od Stvoritelja. Zato im Pismo kaže: „Neka ti Gospodin bude naklonjen“, što znači da Stvoritelj obasjava Svoje Lice prema njima, odnosno pomaže im.

A kakva je ta pomoć? Kao što je napisano u Zoharu: „Tko se dolazi pročistiti, dobiva pomoć.“ Ondje se pita: „Čime?“ Odgovor glasi: „svetom dušom“, koja se naziva „Lice Stvoritelja“, kao što je napisano: „Jer Svjetlošću Svoga Lica dao si nam Toru života i ljubav prema Hesedu.“ Drugim riječima, kroz Svjetlost Lica primaju ljubav prema Hesedu, odnosno svojstvo davanja. To znači da im Stvoritelj daje snagu da vole Hesed, odnosno da vole biti davatelji.

To je značenje riječi: „Neka Gospodin okrene Svoje Lice prema tebi (bude ti naklonjen) i podari ti mir.“ Mir znači, kao što je napisano (Psalmi 85): „Čut ću što će govoriti Gospodin Bog, jer će govoriti mir Svome narodu; neka se više ne vraćaju ludosti.“ Iz toga proizlazi da „mir“ znači kako Stvoritelj kaže: „Mir“, odnosno da čovjek više neće griješiti te biva nagrađen mirom sa Stvoriteljem. To je značenje riječi: „Kad izvršavaju volju Stvoritelja“, primaju pomoć od Stvoritelja, kao što je rečeno: „Neka ti Gospodin bude naklonjen.“

No, „kad ne izvršavaju volju Stvoritelja“, odnosno kad ne hodaju putem postizanja želje Stvoritelja, a to je želja za davanjem, za njih je rečeno: „koji nije naklonjen.“ To znači da im On ne može pomoći ispunjavajući njihovu želju, jer je njihova želja suprotna Kedushi (svetosti). Kako bi im onda mogao dati nešto što je u suprotnosti s voljom Stvoritelja, kad se sav rad sastoji u tome da čovjek ispravi svoja djela kako bi bila radi davanja? Kad bi im Stvoritelj bio naklonjen, odnosno kad bi primali pomoć da rade za vlastitu želju za primanjem, bilo bi to kao da ih sam Stvoritelj navodi na pogrešan put. Zato im Stvoritelj pomaže upravo time što im nije naklonjen, kako ne bi ostali u samoljublju. O tome je rečeno: „Onome tko se dolazi onečistiti, otvara se“, ali mu se ne pomaže, za razliku od onoga tko se dolazi pročistiti, kojemu se pomaže.

Sada možemo razumjeti značenje pokajanja. Što čovjek zapravo treba vratiti, kad Teshuva (pokajanje, odgovor, povratak) znači da je nešto primio i da to mora vratiti? Stvar je u tome da se čovjek rađa s prirodom koja je želja za primanjem radi vlastite koristi. Kad želi raditi samo radi čovjeka, odnosno želi da Stvoritelj ispuni njegove posude primanja, čovjek se zbog toga treba pokajati, odnosno sve činiti radi Stvoritelja. Drugim riječima, ono što prima, ne želi primiti radi sebe, nego sve što prima prima kako bi donio zadovoljstvo Stvoritelju. Budući da Stvoritelj želi da čovjek prima, kao što je napisano: „Njegova je želja činiti dobro Svojim stvorenjima“, proizlazi da sve što prima, prima samo kako bi to vratio. U protivnom, ne želi primiti. To je Teshuva (povratak), odnosno vraćanje svega što prima.

Kao što je napisano u Zoharu (Nasso, stavka 28): „Svatko tko se pokaje, kao da je vratio slovo Hey, koje je Malchut, slovu Vav, koje je ZA, sin Yod-Hey, čime dovršava HaVaYaH. To je doista pokajanje, jer su to slova izraza: ‘Hey će se vratiti Vavu.’“

A u Zoharu (Nasso, stavka 31) piše: „Ova Teshuva, koja je Malchut i slovo Hey imena HaVaYaH, naziva se ‘život’, kao što je napisano: ‘jer iz nje izvire život’, a to su duše Izraela, izdanci Malchut, koja se naziva ‘život’. Ona je Hevel (dah) koji izlazi i ulazi kroz čovjekova usta bez napora i bez truda, a to je Hey u riječi BeHibaram (kad su stvoreni), jer se slovo Hey izgovara ustima lakše od svih ostalih slova. Za nju je rečeno: ‘I gleda obličje Gospodnje’, jer se Malchut naziva ‘obličje Gospodnje’. Također je rečeno: ‘Samo u sjeni čovjek hodi’, a budući da je ona iznad čovjekove glave, ne smije hodati četiri lakta gologlave glave, jer ako se udalji s čovjekove glave, život ga istoga trenutka napušta.“

Trebamo protumačiti riječi Zohara kad kaže da Teshuva znači vraćanje slova Hey slovu Vav. Stvar je u tome da se sav naš rad sastoji u tome da preuzmemo na sebe teret Kraljevstva Nebeskog, premda je ono skriveno i zakriveno. Odnosno, iako je misao stvaranja činiti dobro Svojim stvorenjima, učinjeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost nad Kraljevstvom Nebeskim kako bi postojalo mjesto za izbor, odnosno da čovjek može reći kako ne prihvaća teret Kraljevstva Nebeskog iz samoljublja, nego kako bi donio zadovoljstvo svom Stvoritelju. Kad bi Kralj bio otkriven, čovjek bi prihvatio Njegovo otkrivenje iz samoljublja, jer moramo vjerovati da na svijetu nema većeg užitka od gledanja Lica Kralja. Iz toga proizlazi da je čovjek, u trenutku prihvaćanja tereta Kraljevstva Nebeskog, bio prisiljen biti odvojen zbog nejednakosti forme, budući da je poznato kako različitost forme uzrokuje odvajanje u duhovnosti.

Iz toga proizlazi da upravo ta skrivenost uzrokuje da nam je teško preuzeti teret Kraljevstva Nebeskog i vjerovati da je Njegovo upravljanje upravljanje Dobroga koji čini dobro. Tek kad čovjek hoda putem postizanja jednakosti forme, odnosno kad su sva njegova djela radi Stvoritelja, u onoj mjeri u kojoj mu je namjera davati, u toj se mjeri uklanjaju skrivenost i Tzimtzum (ograničenje). Tada čovjek može primiti užitak i zadovoljstvo, jer tada prima na način Ohr Hozer (Odbijena Svjetlost), odnosno uživa samo zato što želi donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju. Zato primanje užitka ne uzrokuje odvajanje. U tom stanju čovjek prima obilje prema pravilu: „Više nego što tele želi sisati, krava želi nahraniti.“ Tada čovjek više nema nikakav posao oko stjecanja bilo čega, jer viši već može davati, budući da čovjek već posjeduje kelim jednakosti forme. Iz toga proizlazi da je srž čovjekova rada postići posude davanja.

Prema navedenome, trebamo protumačiti što je Teshuva kad kaže da se „Hey, koje je Malchut, treba vratiti“, jer je odvojena od imena HaVaYaH. Odnosno, Malchut, koja je cjelokupnost svih duša i koja treba opskrbljivati sve duše. Ako stvorenja rade onako kako trebaju, odnosno sve čine radi davanja, svatko od njih izaziva želju za davanjem u korijenu svoje duše. Tada Malchut postiže jednakost forme sa Stvoriteljem, koji je Davatelj.

Iz toga proizlazi da se obilje izlijeva na stvorenja bez ikakva napora i truda, kao što kaže Zohar, jer davanje obilja pripada Stvoritelju. On daje, a čovjek nema nikakav posao kako bi ga stekao. Sav čovjekov rad odnosi se samo na kelim, kako bi oni postigli jednakost forme. To se naziva „rad zemlje“, odnosno rad na tome da njegovo Kraljevstvo Nebesko bude radi davanja.

Kao što je napisano (Berachot 33): „Sve je u rukama Neba, osim straha od Neba.“ Trebamo protumačiti da „sve“ znači ispunjenje koje daje Stvoritelj. Postoje mnoge vrste obilja, ali se općenito nazivaju NRNHY, ili Hochma, ili Hassadim. Sve to Stvoritelj daje bez ikakva čovjekova napora, osim straha od Neba. Strah znači da čovjek mora raditi na tome da se boji kako možda neće moći raditi radi davanja. To pripada čovjekovu radu.

Drugim riječima, čovjek se boji da možda neće moći usmjeriti svoju namjeru radi davanja. Pitanje neprihvaćanja pripisujemo čovjeku, a pitanje davanja pripisujemo Stvoritelju. Iz toga proizlazi da strah od Neba znači da se čovjek boji primiti, jer bi time mogao doći do odvajanja od Stvoritelja. Taj rad pripisujemo čovjeku. Odnosno, sav čovjekov rad sastoji se u stjecanju posuda davanja, ali nije na čovjeku da traži savjete kako postići obilje, jer se time ne trebamo baviti. Sva naša briga treba biti usmjerena na to kako postići želju za davanjem, budući da iz Malchut, koja se naziva „život“, proizlaze izdanci života.

To dolazi nakon što čovjek stekne posude davanja, vraćajući Malchut, koja se naziva „kli primanja“, tako da sada postane „kli davanja“. To znači da su stvorenja ispravila korijen svojih duša, koji je Malchut, tako da on djeluje radi davanja, a ne radi primanja. Tada Malchut daje život, kao što je napisano: „jer iz nje izvire život.“ To čovjek prima bez napora i bez truda, što je značenje slova Hey u riječi BeHibaram (kad su stvoreni). Drugim riječima, nakon što čovjek ispravi Malchut, koja je završno slovo Hey, u jednakost forme s Yod-Hey-Vav, obilje se bez napora i bez truda spušta na čovjeka koji ju je ispravio.

To je značenje riječi: „Za nju je rečeno: ‘I gleda obličje Gospodnje’“, jer se Malchut naziva „obličje Gospodnje“. To trebamo protumačiti tako da nam želi reći kako se sav rad odnosi samo na „strah“, odnosno na to da čovjek ne primi obilje ako neće moći usmjeriti svoju namjeru radi davanja. Kao što je napisano o Mojsiju (Berachot 7): „A Mojsije sakri svoje lice jer se bojao pogledati.“ Naši su mudraci rekli: „Kao nagradu za to što je ‘Mojsije sakrio svoje lice’, bio je nagrađen time da ‘gleda obličje Gospodnje’.“

Drugim riječima, trud se ulaže u strah, kao što je napisano: „jer se bojao pogledati“, nakon čega dolazi nagrada bez napora i bez truda, kad bude nagrađen gledanjem obličja Gospodnjeg, odnosno Malchut, kao što je rečeno: „Malchut se naziva ‘obličje Gospodnje’.“ Iz toga proizlazi da sav život dolazi od Malchut, kao što kaže da se „Vav-Hey imena HaVaYaH naziva ‘život’“, a to dolazi bez napora i bez truda.

To je značenje riječi: „Samo u sjeni čovjek hodi.“ Baal HaSulam rekao je da „sjena“ znači zaklon, odnosno mjesto na koje sunce ne svijetli, što predstavlja skrivenost. Drugim riječima, kad čovjek prihvati Kraljevstvo Nebesko u skrivenosti iznad razuma, biva nagrađen spoznajom Kedushe (svetosti). To je značenje onoga što je napisano: „Samo u sjeni čovjek hodi“ – upravo kad čovjek preuzme na sebe Kraljevstvo Nebesko kao „sjenu“, pomoću koje se može uspinjati stupnjevima svetosti. To je značenje riječi: „hodi“.

Također trebamo protumačiti ono što je napisano: „Čovjek ne smije hodati četiri lakta gologlave glave.“ „Glava“ označava znanje i razum. Pokriti glavu znači pokriti razum i ne oslanjati se na njega, nego ići iznad razuma. „Četiri lakta“ predstavljaju čovjeka, odnosno njegovu punu mjeru. To znači da je čovjeku zabranjeno hodati bez vjere iznad razuma. Ako hoda unutar razuma, odnosno „gologlave glave“, tada ga „život odmah napušta“. Upravo pokrivajući glavu, bit će nagrađen spoznajom Kedushe.

Međutim, ovaj rad vjere iznad razuma mora biti utemeljen na zdravom razumu, jer samo tada čovjek može razumjeti što znači biti iznad razuma. U suprotnom, čovjek pogrešno shvaća značenje onoga što je iznad razuma. Kao što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot, poglavlje 4:23): „Ne umiruj svoga bližnjega dok je ljut.“ Stoga, kad je čovjek ljut, odnosno nezadovoljan stanjem u kojem se nalazi te počne preispitivati samoga sebe, dolazi do pogrešaka i ne može ispravno prosuđivati, kao što su naši mudraci rekli (Sifrei Matot): „Kad čovjeka obuzme srdžba, obuzme ga i svaka pogreška.“

Glavna čovjekova ljutnja prema samome sebi u radu izražava se kao tuga zbog stanja u kojem se nalazi. Zato su svi njegovi proračuni pogrešni, jer se i sam nalazi u stanju u kojem nema duševnog mira. U takvom stanju ne treba donositi nikakve zaključke, nego jednostavno preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog, bez ikakvih proračuna. Tek nakon što silom preuzme na sebe teret Kraljevstva Nebeskog i kad se njegova srdžba smiri, može prosuditi što je iznad razuma, što je ispod razuma, a što unutar razuma.

Moramo znati da kad se čovjek na nešto ljuti, osjeća da se nalazi u neugodnom stanju. U takvom trenutku nemoguće je vjerovati u osobnu Providnost, odnosno da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro. Zato u tom stanju čovjek kleveće upravljanje Stvoritelja i prirodno se odvaja od vjere, jer postoji ispravak odozgo koji su naši mudraci izrazili riječima: „Čovjek ne griješi osim ako u njega nije ušao duh ludosti.“ To znači da ga je napustio duh Kedushe (svetosti) koji je prije imao. To se čini za čovjekovo dobro, jer kad nema duh Kedushe, ne može narušiti ono što nema.

Stoga, kad čovjek padne u stanje tuge, odnosno kad nema iz čega crpiti radost, odvaja se od Kedushe. U tom trenutku postoji samo jedan savjet: silom preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog i moliti Stvoritelja da mu pomogne kako bi to prihvaćanje, koje je sada prisilno, mogao izvršavati s radošću, kao što je napisano: „Služite Gospodinu s radošću.“ Budući da mu je taj rad sada nametnut, odakle će uzeti radost?

Zbog toga čovjek mora moliti Stvoritelja da mu pomogne kako bi mogao izvršavati ono što je napisano: „Služite Gospodinu s radošću.“ Također, u tom trenutku treba nadvladati sebe u obliku „buđenja odozdo“ i vjerovati da je velika povlastica to što je uspio nadvladati svoje stanje i učiniti nešto protiv vlastitog razuma, što se naziva „iznad razuma“.

Također treba vjerovati da se, nakon što je nadvladao iznad razuma, to smatra time da je postao sluga Stvoritelja. Drugim riječima, to nadvladavanje koje sada čini naziva se „rad Stvoritelja“, jer sada radi s vjerom iznad razuma. Drugim riječima, tek se sada smatra da radi, budući da se tijelo ne slaže s tim radom.

Iz toga proizlazi da kad čovjek dođe u stanje u kojem tijelo ne želi izvršavati sveti rad i kad nema duha života, tada se smatra da nema vjeru u Stvoritelja, jer vjera u Stvoritelja donosi radost. Zato, kad je razdražen i ljut na samoga sebe do te mjere da više ne može podnijeti ništa oko sebe, smatra se „štovateljem idola“.

To je značenje riječi naših mudraca: „Svatko tko se ljuti, kao da služi idolima.“ Razlog je taj što nema vjere. Zato čovjek treba nastojati zahvaljivati Stvoritelju za svaki dodir koji ima s duhovnošću, jer time učvršćuje svoju povezanost sa Stvoriteljem. Drugim riječima, čak i ako se nalazi u stanju u kojem tijelo odbacuje sve što pripada Kedushi, ipak može održati vezu sa Stvoriteljem upravo kroz to, odnosno tada treba reći: „Činjenica da osjećam kako nemam želju za radom, i to se također naziva ‘dodirom’.“

To znači da čovjek vidi kako ne razmišlja uvijek o radu niti o tome želi li raditi ili ne. Naprotiv, razmišlja i brine se o drugim stvarima koje nemaju nikakve veze s duhovnošću. Stoga, sada kad ima dodir, zahvaljuje na njemu, i upravo kroz tu zahvalnost može ponovno ući u rad i početi živjeti život Kedushe.

Premda postoje mnoga razlučivanja u povezanosti kojom se čovjek povezuje sa Stvoriteljem, svaki je dodir velika stvar. O tome je napisano (Psalmi 48:11): „Kako je veliko Tvoje ime, Bože, takva je i Tvoja slava.“ To znači da će čovjek, u onoj mjeri u kojoj može cijeniti veličinu i važnost Stvoritelja, u toj mjeri moći zahvaljivati i slaviti Stvoritelja. Jasno je da će, što više čovjek može predočiti sebi veličinu i važnost Stvoritelja, to više moći uzdizati hvalu Stvoritelju. Međutim, već samo nadvladavanje i slavljenje Stvoritelja zbog bilo čega, bez obzira na to za što Mu zahvaljuje, već stvara povezanost sa Stvoriteljem, a kroz tu povezanost može doći do toga da istinski izvršava sveti rad. Zato, u svakom stanju, jedino molitva pomaže.