Što znači da desna strana mora biti veća od lijeve u radu?

Članak br. 39, 1991.

Zohar piše (Nasso, stavka 174): „Ova mitzva, da kohen svaki dan blagoslivlja narod pokazujući prstima, jer prsti ukazuju na Višega, pet prstiju desne ruke važniji su od onih na lijevoj, budući da je desna važnija od lijeve. Stoga, kad kohen blagoslivlja narod, desna ruka treba biti podignuta više od lijeve.“

Trebamo razumjeti što je „desna“ u radu, što je „lijeva“ u radu i zašto je desna važnija od lijeve.

Poznato je da u poretku čovjekova rada, kad želi postići Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, što znači jednakost forme, odnosno činiti sve radi davanja, trebamo razlikovati dva razlučivanja: 1) stanje cjelovitosti, u kojem sve što misli i čini nema nikakvog nedostatka, i 2) stanje nedostataka, u kojem je sve što misli i čini puno nedostataka.

Potrebna su nam oba ta stanja. Stanje cjelovitosti potrebno je kako bi čovjek primao vitalnost, radost i zadovoljstvo iz svojih stanja. Kad čovjek osjeća nedostatke u svemu što čini, nema od čega živjeti, jer je čovjek stvoren s prirodom da mora primati zadovoljstvo sve dok je živ. To proizlazi iz svrhe stvaranja, koja je „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“. (Jezikom ARI-ja to se naziva „Zivug radi održavanja svjetova“, jer bi bez vitalnosti svijet prestao postojati. Zato se to naziva „trajni Zivug“.) To je moguće samo ako je čovjek zadovoljan s malo i raduje se svom udjelu te kaže da ne zaslužuje više od ostalih ljudi.

U radu se smatra da čovjek kaže kako je zadovoljan svojim udjelom, time što mu je Stvoritelj dao želju i težnju da učini nešto u Kedushi (svetosti). Drugim riječima, raduje se što može izvršavati Toru i mitzvot čak i bez ikakvog razumijevanja i bez ikakve namjere. Kaže da vidi kako postoje mnogi ljudi koji nemaju ni ono malo bavljenja Torom i radom koje on ima. Kao i u materijalnom svijetu, čovjek koji želi biti zadovoljan s malo treba gledati ljude koji sretno žive iako ne zarađuju ni polovicu onoga što on zarađuje. Iz toga može biti zadovoljan svojim udjelom u materijalnom.

Isto vrijedi i za duhovnost. Čovjek je zadovoljan svojim udjelom kad vidi da postoje ljudi koji uopće nemaju nikakvo uporište u Tori i mitzvot, dok se on raduje što ipak ima određeno uporište u Tori i mitzvot. Iz toga prima vitalnost, odnosno može veličati i hvaliti Stvoritelja zato što mu je dao određeno uporište u Tori i mitzvot. Moramo zapamtiti da je, u trenutku kad čovjek zahvaljuje Stvoritelju, on u stanju bliskosti sa Stvoriteljem, jer se zahvalnost odnosi na sadašnjost i prošlost. Iz toga slijedi da može biti u stanju cjelovitosti.

Ali kad se čovjek moli da Stvoritelj ispuni želje njegova srca, tijekom molitve mora ojačati vjeru da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta. Inače njegova molitva ne može dolaziti iz dubine srca, jer mora vjerovati da Stvoritelj čuje svaka usta. Baal HaSulam je rekao da tijekom molitve čovjek treba vjerovati onome što je napisano: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta“, pri čemu „svakih usta“ znači čak i usta nedostojnog čovjeka, odnosno onoga koji je pun nedostataka i lišen zasluga. Ipak, Stvoritelj pomaže svakome, pod uvjetom da se čovjek moli iz dubine srca, odnosno da iznad razuma vjeruje u ono što je napisano, da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta. Samo tada čovjek može moliti svim srcem, bez ikakvih sumnji.

Iz toga slijedi da kad čovjek radi na način „lijeve“, odnosno promatra i vidi da je gol i siromašan te želi da Stvoritelj ispuni njegove želje, tada mu je teško vjerovati da će mu Stvoritelj pomoći i potrebno mu je veliko jačanje kako bi mogao moliti svim srcem. Zbog toga čovjek ne prima vitalnost iz molitve za svoje nedostatke, jer živi u sumnji. To jest, vidi da se već mnogo puta molio, a kao da Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu. Zato mu je teško primati vitalnost iz molitve.

Ali na putu desne strane, kad hoda putem cjelovitosti i raduje se svemu što čini, zbog povlastice koju ima time što mu Stvoritelj dopušta učiniti nešto u Tori i mitzvot, tada je zabranjeno gledati na nedostatke, jer čovjek prima vitalnost samo iz cjelovitosti. Zato čovjek mora uložiti svaki napor da vidi kako je Stvoritelj potpun u svim vrlinama te da u sebi stvori svaku moguću predodžbu o tome kako On upravlja svijetom u potpunom savršenstvu. Kao što je Baal HaSulam rekao, čovjek mora iznad razuma vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom u potpunom užitku i zadovoljstvu, do te mjere da tome nema što dodati. I premda čovjek to ne može vidjeti prije nego što postigne želju za davanjem, ipak mora vjerovati da je tako.

Iz toga slijedi da kad čovjek hoda putem cjelovitosti i zahvaljuje Stvoritelju, već zna da Mu zahvaljuje zato što već u određenoj mjeri ima vjeru u veličinu Stvoritelja. Upravo zato zahvaljuje Stvoritelju što je pozvao tako beznačajnog čovjeka kao što je on da Mu služi, odnosno da izvršava Njegove mitzvot. Drugim riječima, sposoban je izvršavati nešto u Tori i mitzvot zato što mu je Stvoritelj dao misao i želju da učini nešto u Tori i mitzvot. To se smatra time da je Stvoritelj pozvao čovjeka i rekao mu: „Dajem ti dopuštenje da uđeš u palaču Kedushe (svetosti) kako bi za Mene obavio određenu službu.“

Iz toga slijedi da čovjek nema nikakve sumnje u zahvalnost koju daje za prošlost i sadašnjost. Inače, ako ne ide potpuno iznad razuma, nema snage zahvaljivati Stvoritelju. Nasuprot tome, molitva se odnosi na budućnost. Tada čovjek ne zna sa sigurnošću da će mu Stvoritelj pomoći, jer o budućnosti ne može ništa sa sigurnošću reći.

Iz toga slijedi da, premda čovjek treba raditi i na način desne i na način lijeve strane, te smo objasnili da „desna“ znači cjelovitost, koja mora biti trajna, budući da se jedino iz cjelovitosti može primiti vitalnost, ipak iz cjelovitosti čovjek ne može iznjedriti viši stupanj jer nema nikakav nedostatak. Tko će ga onda potaknuti da ide naprijed, što znači da treba iznjedriti viši stupanj (što se jezikom ARI-ja naziva „Zivug radi rađanja duša“). Taj Zivug nije trajan, nego postoji samo tijekom uspona.

Drugim riječima, cjelovitost znači da se čovjek bavi Hesedom (milosrđem), iako je to djelovanje bez namjere, njemu je ono važno i zadovoljan je svojim udjelom, jer iz toga čovjek prima vitalnost. (Kao što je gore rečeno, to se naziva „Zivug radi održavanja svjetova“, što je Hassadim, u smislu: „Jer On želi milosrđe.“ Njemu ništa ne nedostaje i zadovoljan je svojim udjelom, a to se naziva „trajni Zivug“.)

Međutim, da bi postigao viši stupanj, koji se naziva „Zivug radi rađanja duša“, budući da se rađanje duša može dogoditi samo iz nedostataka, a ne iz cjelovitosti, to je kao što je napisano u Zoharu: „Tko se dolazi pročistiti.“ To znači da kad čovjek vidi da je nečist, odnosno da leži pod vlašću želje za primanjem, koja je Tuma'a (nečistoća) u čovjekovu srcu, te čini sve što može, ali ipak ne uspijeva izaći iz vlasti želje za primanjem, tada se iz dubine srca moli Stvoritelju da mu pomogne. Tada se ostvaruju riječi naših mudraca: „Tko se dolazi pročistiti, dobiva pomoć.“ A Zohar pita: „Čime?“ I odgovara: „Svetom dušom.“

Iz toga vidimo da se upravo iz nedostataka može roditi duša, odnosno iz molitve koja dolazi iz dubine srca. Time možemo protumačiti riječi ARI-ja da Zivug radi rađanja duša nije trajan, nego postoji upravo tijekom uspona. To znači da kad čovjek svaki put želi uzdići se na viši stupanj i postići uzvišeniju dušu, mora u sebi tražiti nedostatak koji treba ispuniti. Upravo tada traži pomoć od Stvoritelja, što uzrokuje rađanje novih duša. Drugim riječima, upravo to što se ne zadovoljava manjim i osjeća svoj nedostatak uzrokuje da mu se odozgo daje sve više duše, sve dok ne postigne NRNHY u svojoj duši.

Iz toga slijedi da put desne strane, odnosno cjelovitosti, mora biti trajan, jer čovjek sve mora činiti s vitalnošću, a iz nedostataka čovjek nema radosti iz koje bi mogao primati vitalnost. Zato lijeva strana, koja predstavlja nedostatak, nije izvor vitalnosti, jer kad čovjek vidi da mu nešto nedostaje, čemu se može radovati? Stoga bi čovjek općenito uvijek trebao biti na desnoj liniji. Samo dio vremena koje posvećuje Tori i radu treba odrediti kao posebno vrijeme, i to ne kad je u padu, nego upravo kad je u usponu. Tada može biti siguran da neće pasti u stanje tuge kad vidi svoje nedostatke.

Naprotiv, tada će ojačati i moći će uputiti molitvu iz dubine srca, što znači da će mu tijekom molitve zasjati sigurnost da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta. Ali tijekom svih ostalih sati rada treba hodati samo putem desne strane, jer je na desnoj strani uvijek u cjelovitosti sa Stvoriteljem. Zato tada prima od Ohr Makif (Okružujuće Svjetlosti), kao što ARI kaže da Ohr Makif svijetli izdaleka. To jest, Baal HaSulam je rekao da čak i kad je čovjek još daleko od jednakosti forme, odnosno još nije nagrađen željom za davanjem, Ohr Makif ipak svijetli za njega, i iz toga čovjek prima vitalnost i radost. S lijevom stranom je upravo suprotno.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što je napisano (Brojevi 26:53-54): „Njima neka se zemlja razdijeli u baštinu. Brojnijima povećaj njihovu baštinu, a malobrojnijima umanji njihovu baštinu.“ Tumači Tore pitaju: ako je rečeno: „Brojnijima povećaj njihovu baštinu“, onda je očito da će se „malobrojnijima umanjiti njihova baština“, pa zašto se to ponovno naglašava u vezi s malobrojnijima? To trebamo protumačiti u radu. U radu je poznato da sve učimo unutar jednog čovjeka. To znači da se „brojnijima povećaj, a malobrojnijima umanji“ odnosi na istu osobu.

Stoga trebamo protumačiti što znači „veliki“, a što „mali“. „Veliki“ znači „cjelovit“, a „mali“ znači „onaj kojem nedostaje“. Kao što učimo, desna linija naziva se „cjelovitost“, pa se zato desna linija naziva „velikom“. Drugim riječima, koliko god čovjek imao uporišta u radu, on vjeruje da mu je Stvoritelj dao misao i želju da izvršava Toru i mitzvot te kaže da nije važniji od ostalih ljudi. Naprotiv, prije nego što je počeo raditi na lijevoj liniji, imao je vitalnost i zadovoljstvo u radu koji je obavljao. Znao je da je to vrlo važno i da će za to sigurno primiti veliku nagradu. Zato sada, kad je počeo hodati lijevom linijom, treba biti u stanju poniznosti, kao što je napisano: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Drugim riječima, čak i nakon što je počeo hodati lijevom linijom, kako bi vidio svoje nedostatke koje mu lijeva linija pokazuje, a koje je primio iz stanja „Njegovo se srce uzvisilo na putovima Gospodnjim“, sada, dok radi u stanju desne strane, kad se treba poniziti, to predstavlja velik rad, jer se to naziva „dva zapisa koja proturječe jedan drugome“. Tako nije bilo dok je hodao samo jednom linijom.

Međutim, takvi su putovi Stvoritelja. Čovjek treba vjerovati mudracima da je takav poredak rada. Iz toga slijedi da postoji golema razlika između rada na desnoj strani i rada u samo jednoj liniji. Ali prema onome što učimo, potrebne su nam dvije linije. Obje ne mogu djelovati istodobno u istoj stvari, nego mogu djelovati samo jedna za drugom.

Sada se postavlja pitanje: ako su nam potrebne dvije linije i ako dio vremena moramo posvetiti desnoj, a dio lijevoj, koliko vremena čovjek treba posvetiti hodanju desnom linijom, a koliko hodanju lijevom linijom?

Prema onome što je rečeno, možemo protumačiti ono što je napisano: „Brojnijima povećaj njihovu baštinu.“ „Veliki“ označava rad koji se naziva „cjelovitost“ i „desna linija“, koja se naziva „velikom“, odnosno cjelovitom. „Povećaj njihovu baštinu“ znači da trebaš povećati vrijeme koje posvećuješ desnoj liniji, dajući veći dio svog vremena bavljenju Torom i mitzvot.

Kad je rečeno: „A malobrojnijima umanji njihovu baštinu“, „umanjiti“ znači smanjiti, odnosno nedostatak koji se naziva „lijeva linija“, gdje čovjek počinje razmišljati što je stekao time što je napustio jednu liniju i započeo rad davanja. Vidi da ne samo da nije napredovao u radu, nego je čak i nazadovao. To jest, sada više nema onu vitalnost i radost koju je imao dok je hodao jednom linijom. Premda se moli Stvoritelju da mu podari snagu želje za davanjem, vidi da je za to uputio mnoge molitve, ali kao da odozgo ne dobiva nikakav odgovor, pa mnogo puta poželi pobjeći iz te borbe. Iako je rad na lijevoj liniji važan, jer se upravo iz lijeve linije rađaju duše, ipak moramo vjerovati vjerom u mudrace da se lijevom linijom treba baviti upravo u vrijeme uspona, jer je tada čovjek snažan i može molitvom nadvladati lijevu liniju. Ali samo kratko vrijeme, kao što je napisano: „A malobrojnijima umanji njihovu baštinu“, gdje „umanji“ znači da joj nećeš posvetiti velik dio vremena svog rada.

Iz toga slijedi da riječ „mali“ ima dva značenja: 1) „mali“ u smislu „onoga kojem nedostaje“, kao kad kažemo da netko ima mala primanja, i 2) malo vremena.

Iz toga slijedi da kad je napisano: „malobrojnijima umanji“, riječ „umanji“ označava nedostatak. Umanjenje u radu davanja, a „umanji“ također znači smanjenje vremena. U skladu s tim možemo protumačiti što znači da desna strana u radu treba biti veća od lijeve, kao i ono što Zohar kaže da „kad kohen blagoslivlja narod, treba podići desnu ruku više od lijeve“. To trebamo protumačiti tako da „desna“ označava cjelovitost, koja je Hesed. Hesed znači da čovjeku ništa nije potrebno osim davanja. Zato, kad čovjek osjeti svoju beznačajnost i kaže da Stvoritelj čini Hesed prema njemu time što mu daje određeno uporište u Tori i radu, zahvaljuje Stvoritelju za to.

Stoga, kad u radu govorimo o kohenu koji blagoslivlja narod, budući da se sve odnosi na istog čovjeka, „kohen“ je onaj koji služi Stvoritelju. On „blagoslivlja narod“, odnosno samoga čovjeka, koji se u radu naziva „narod“. Kao što su rekli naši mudraci (Sanhedrin 37): „Stoga svaki čovjek treba reći: ‘Svijet je stvoren radi mene.’“ Zato u radu učimo da se cijeli svijet nalazi unutar jednog čovjeka. „On mora podići desnu stranu više od lijeve“ kako bi znao da je desna važnija od lijeve, premda upravo preko lijeve bivamo nagrađeni rađanjem novih duša.

Ipak, kad se čovjek bavi svojim nedostacima, iz toga ne može primati vitalnost. Zbog toga mora raditi i na desnoj strani. Zohar nam dolazi reći da većinu svog vremena trebamo posvetiti desnoj strani. Zato kaže da „kohen mora podići desnu iznad lijeve“, jer je desna važnija. A u Zoharu (Pekudei, stavka 683) kaže se: „Najvažnije je da lijeva ne bude veća od desne.“ To je značenje onoga što su rekli naši mudraci (Yevamot 63): „Onaj nižeg stupnja uzima ženu“ (čovjek treba sići sa svog stupnja kako bi primio ženu).

Ondje se govori o poretku stupnjeva u višim svjetovima. Kao što je gore u višim stupnjevima, tako je i dolje, u čovjekovu radu, čak i prije nego što bude nagrađen otvaranjem očiju u Tori. Ondje „lijeva“ označava stanje u kojem svijetli Svjetlost Hochma, koja se prima u posudama primanja. Naravno, to treba biti radi davanja, ali čovjek još nije primio desnu stranu, koja je Svjetlost Hassadim. To se naziva „lijevom“, jer se sve u čemu postoji nedostatak naziva „lijevim“.

Tada je put ispravka takav da Svjetlost Hassadim, koja se naziva „desna“, mora biti veća od Svjetlosti Hochma. To jest, Svjetlost Hochma ne smije zauzimati više od polovice stupnja, a Svjetlost Hassadim, koja je „desna“ i čuva Svjetlost Hochma kako bi ostala radi davanja, mora biti veća od Svjetlosti Hochma. Tada Svjetlost Hochma postoji unutar stupnja. To je značenje riječi da kohen, kad blagoslivlja, treba podići desnu iznad lijeve, odnosno da Hesed mora biti važniji od lijeve strane.

To je značenje onoga što je napisano: „Onaj nižeg stupnja uzima ženu.“ To znači da kad čovjek dolazi primiti Svjetlost Hochma, koja je Malchut, pri čemu se Malchut naziva „donja Hochma“, ne treba je primiti u njezinu stanju Gadluta. Naprotiv, „nižeg stupnja“ znači da kad čovjek dolazi primiti Svjetlost Hochma, koja se naziva „žena“, odnosno Malchut, treba nastojati da ona već bude u stanju silaska, odnosno da ima samo polovicu onoga što je prije imala. Tada može primiti Hassadim, a Hassadim će biti veći od Hochma. Tada se ostvaruju riječi: „Onaj nižeg stupnja uzima ženu.“

Prema gore navedenom možemo protumačiti ono što je napisano (Sanhedrin 44b): „Rabi Elazar je rekao: ‘Čovjek uvijek treba prethoditi molitvom nevolji.’“ To trebamo protumačiti tako da čovjek ne započinje rad na lijevoj strani prije nego što je prethodno radio na način desne strane, koja se smatra cjelovitošću, odnosno da mu ništa ne nedostaje te zahvaljuje i hvali Stvoritelja što mu je dao određeno uporište u radu za Stvoritelja. Tek tada započinje rad na lijevoj strani. Tada vidi da se nalazi u nevolji, da nema ni Toru ni rad koji bi bio primjeren onome tko služi Stvoritelju. Tada osjeća koliko je daleko od rada za Stvoritelja, odnosno od rada za Njega, što znači rada isključivo s namjerom da donese zadovoljstvo svom Stvoritelju, a nimalo radi vlastite koristi. Tada vidi koliko se tijelo tome protivi i ne vidi da će ikada moći učiniti bilo što isključivo radi davanja.

Iz toga slijedi da se početak puta lijeve strane naziva „nevoljom“ i da tada čovjek nema drugog izbora nego moliti Stvoritelja da mu pomogne i podari želju za davanjem, koja se naziva „druga priroda“. Tada molitva dolazi iz dubine srca i Stvoritelj čuje njegovu molitvu.

U skladu s tim možemo protumačiti riječi naših mudraca: „Čovjek uvijek treba prethoditi molitvom nevolji.“ Naime, moguće je da će, kad započne rad na lijevoj strani i vidi stanje svoje niskosti, pasti u očaj i poželjeti pobjeći iz borbe. To se naziva „nevoljom“, pa joj mora prethoditi molitvom, odnosno najprije treba vidjeti hoće li imati snage moliti se kad bude u stanju nevolje. U suprotnom, ne smije započeti rad na lijevoj liniji. To je značenje njihovih riječi da „kohen koji blagoslivlja narod treba podići desnu više od lijeve“. Drugim riječima, desna mora biti veća od lijeve. To znači da čovjek mora pričekati pravi trenutak kako bi iz rada na desnoj strani prešao u rad na lijevoj.

Moramo zapamtiti da je rad na desnoj strani, koji se naziva „cjelovitošću“, rad opće javnosti. To je praktičan rad, odnosno čovjek izvršava Toru i mitzvot zbog Stvoriteljeve zapovijedi i kako bi primio nagradu na ovom i na budućem svijetu. To se naziva „praktičan rad“. Međutim, namjere radi davanja, koja se naziva „rad na lijevoj strani“, on se još ne dotiče. Zato čovjek tijekom tog rada osjeća cjelovitost.

Taj rad cjelovitosti naziva se „jedna linija“. Isti taj rad cjelovitosti opće javnosti, kad čovjek počne raditi s namjerom, odnosno kad istoj toj jednoj liniji, praktičnom radu opće javnosti, pridoda namjeru, dobiva novo ime. Sada se naziva „desna linija“. Zato je sada teže prijeći na rad u liniji cjelovitosti praktičnog rada, nakon što je ona dobila novo ime – „desna“.