Što je razlog zbog kojeg je Izrael nagrađen nasljeđivanjem zemlje, u radu? (-)

Članak br. 44, 1991.

Stih kaže (Ponovljeni zakon 9:5): „Nije zbog tvoje pravednosti ili čistoće tvoga srca što ideš naslijediti njihovu zemlju, nego zbog zloće naroda Gospod, tvoj Bog, izgoni ih ispred tebe, i da bi ispunio zakletvu koju je Gospod dao tvojim očevima.“

To trebamo razumjeti, jer implicira da je razlog zbog kojeg je Stvoritelj dao nasljeđe zemlje narodu Izraela, kako je napisano, „zbog zloće naroda Gospod, tvoj Bog, izgoni ih ispred tebe.“ To jest, da nije bilo „zloće naroda“, ne bi bilo nikakvog interesa za davanje nasljeđa zemlje. Također trebamo razumjeti drugi razlog. Kaže da je to zato što je „Gospod prisegnuo tvojim očevima.“ Da nije bilo te zakletve, zar Stvoritelj ne bi trebao dati zemlju narodu Izraela?

To je teško razumjeti. Naši mudraci su rekli: „Svijet je stvoren samo za Izrael.“ To znači da su sve dobre stvari koje postoje u svijetu za Izrael. To implicira da iz različitih razloga narod Izraela dobiva dobru, prostranu i poželjnu zemlju, zemlju koja teče mlijekom i medom.

Tekst daje dva razloga: 1) zloća naroda, 2) zakletva koju je dao tvojim očevima.

Ipak, tekst nam govori da ne smijemo pogriješiti misleći da je razlog zbog kojeg nam daje nasljeđe zemlje naša pravednost i čistoća srca. Naprotiv, to je zbog dva gore navedena razloga.

Baal HaSulam je rekao o onome što je napisano (Postanak 15:7-14): „I reče mu: ‘da ti dam ovu zemlju da je naslijediš.’ A on reče: ‘Kako ću znati da ću je naslijediti?’ I reče Abrahamu: ‘Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova, i tlačit će ih četiri stotine godina, a nakon toga će izaći s velikim bogatstvom.’“

Pitao je, što je odgovor koji je Stvoritelj dao na ono što je Abraham pitao: „Kako ću znati da ću je naslijediti?“ Stvoritelj je rekao: „Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova, i nakon toga će izaći s velikim bogatstvom.“ To znači da je odgovor bio na pitanje „Kako ću znati?“ To jest, Abraham kaže da želi jamstva za nasljeđe, pa mu Stvoritelj odgovara tako da će po tom odgovoru biti siguran u nasljeđe zemlje. Stoga trebamo razumjeti taj odgovor, jer on sadrži jamstvo nasljeđa.

Rekao je da to znači da kad mu je Stvoritelj rekao „da ti dam ovu zemlju da je naslijediš“, Abraham je vidio veličinu i važnost te zemlje, budući da se pitanje nasljeđa zemlje odnosi na Malchut, koja prima sve Svjetlosti odozgo i daje dušama, jer se Malchut naziva „zajednica Izraela“.

Abraham je vidio prema pravilu „nema Svjetlosti bez kli“, što znači „nema ispunjenja bez nedostatka“, da ako bi Stvoritelj dao Izraelu malo prosvjetljenja i buđenja odozgo, oni bi se zadovoljili s malo i ne bi imali potrebu za višim stupnjevima. Kao rezultat toga, Abraham je vidio da nema načina da narod Izraela primi nasljeđe zemlje, jer nemaju potrebu za tim.

To je bilo pitanje „Kako ću znati?“ Nije da nije vjerovao onome što mu je Stvoritelj rekao. Naprotiv, njegovo pitanje bilo je da ne vidi da oni imaju potrebu za tim. To je kao dati nešto dragocjeno osobi koja nema potrebu za tim. Ona u tome ne može uživati. Iz toga slijedi da čak i ako im se da nasljeđe zemlje, bez potrebe neće moći uživati u tome. Iako je s gledišta davatelja sve u redu, ako niži nema potrebu, što davatelj može učiniti? To je ono što je Abraham pitao.

Odgovor je bio: „Znaj sigurno da će tvoje potomstvo biti stranci.“ To jest, bit će u izgnanstvu u Egiptu, koji se naziva „zemlja koja nije njihova“, što znači da će narod Izraela, koji želi raditi radi Stvoritelja, biti pod vlašću Egipćana. Svaki put će narod Izraela htjeti izaći iz izgnanstva, kako je napisano (Izlazak 2:23): „I uzdahnuli su sinovi Izraelovi zbog rada, i njihov vapaj uzdigao se Bogu zbog rada.“ Općenito, narodi svijeta nazivaju se „želja za primanjem za sebe“. Međutim, u želji za primanjem postoji mnogo želja, i svaka želja pripisuje se određenom narodu. Zato se općenito nazivaju „sedamdeset naroda svijeta“, prema sedamdeset razlučivanja u želji. To se proteže na način „jedno nasuprot drugome“, to jest nasuprot sedam Sefirot Kedusha (svetosti), koje su HGT NHYM, od kojih svaka sadrži deset Sefirot, što zajedno čini sedamdeset naroda.

Također postoji razlučivanje „Izrael“, koji su nazvani prema Yashar-El (ravno prema Stvoritelju). Oni su suprotni želji za primanjem za sebe, nego se razlučuju kao želja za davanjem Stvoritelju. Drugim riječima, želi donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju.

Stoga, budući da su Egipćani vladali njima, morali su sav svoj rad obavljati za Egipćane, a ne za Stvoritelja. Zato je rečeno: „I uzdahnuli su sinovi Izraelovi zbog rada.“ To znači da su sinovi Izraelovi željeli raditi radi Stvoritelja, ali su Egipćani vladali njima; zato su uzdisali. To jest, vidjeli su da ne samo da ne napreduju, nego nazaduju. Zato je napisano: „I njihov vapaj uzdigao se Bogu zbog rada.“

Tada, kad su vidjeli da sami ne mogu izaći iz izgnanstva, molili su Stvoritelja, kako je napisano: „I njihov vapaj uzdigao se Bogu.“ To jest, Stvoritelj im je pomogao izaći iz izgnanstva u Egiptu. To je kako kaže Zohar o onome što je rečeno: „Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.“ Pita: „Čime?“ I odgovara: „Svetom dušom.“

Iz toga slijedi da upravo kad su pod vlašću zla vide — svaki put sve više — vladavinu zla. Tada čovjek dolazi osjetiti dvije stvari: 1) želja za primanjem, koja je vladavina Egipćana, toliko je loša da ga udaljava od Stvoritelja. To jest, prije nego što je počeo rad radi davanja, nije znao koliko mu štete nanosi želja za primanjem. To je iz poznatog razloga da se čovjeku ne pokazuje snaga zla odjednom. Naprotiv, pokazuje mu se malo po malo, jer bi inače odmah pobjegao iz rada i rekao da to nije za njega.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti riječi Rambama, koji kaže da se stvar Lishma (u Njezino ime) ne otkriva čovjeku na početku rada, nego „dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti, pokazuje im se ta tajna malo po malo.“ Trebamo razumjeti što znači da im se „pokazuje ta tajna malo po malo.“ Kako uopće može postojati takvo nešto kao „malo po malo“? Uostalom, kad se čovjeku kaže da mora sve činiti Lishma, sve mu je otkriveno. Što još ima za otkriti?

Trebamo protumačiti da kad kaže „pokazuje im se“, tko je taj koji im pokazuje tu tajnu stvari Lishma? Također trebamo razumjeti što kaže: „dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti.“ Tko zna da je netko nagrađen time da je dosegao „dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti“?

To možemo razumjeti kako kaže Zohar o stihu: „Ili mu se da do znanja da je sagriješio.“ Pita: „Tko mu je dao do znanja?“ i odgovara: „Stvoritelj.“ Trebamo razumjeti zašto kaže da mu Stvoritelj daje do znanja da je sagriješio. Na koji način mu je to dao do znanja? Trebamo to protumačiti na način kako je napisano u Sulam (komentar Ljestve na Zohar) (Beresheet Bet, stavka 103): „Ako se čovjek bavi Torom i mitzvot čak i radi vlastitog užitka, kroz Svjetlost u njoj on će ipak osjetiti niskost i strašnu pokvarenost u prirodi primanja za sebe. Tada će odlučiti napustiti tu prirodu primanja i potpuno se posvetiti davanju zadovoljstva svom Stvoritelju. Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči da vidi pred sobom svijet ispunjen potpunim savršenstvom bez ikakvih nedostataka.“

Sada možemo razumjeti kako ga Stvoritelj obavještava „da je sagriješio“. Trebamo protumačiti da čak i kad čovjek uči Lo Lishma (ne u Njezino ime), Svjetlost u tome ga obavještava da je želja za primanjem uzrok svega zla, zapreka čovjekovoj sposobnosti da primi to uživanje i zadovoljstvo koje On želi dati stvorenim bićima. I Svjetlost u Tori smatra se kao da Stvoritelj obavještava čovjeka da je sagriješio.

Također trebamo protumačiti zašto Rambam kaže da moramo početi navikavati čovjeka da radi u Lo Lishma (ne u Njezino ime), a ne u Lishma (u Njezino ime). To je zato što se stvar Lishma otkriva čovjeku kroz primanje Svjetlosti Tore. Iz toga slijedi da ako se ne bavi Torom čak ni u Lo Lishma, odakle će uzeti Svjetlost Tore? Zato Rambam kaže da moramo početi s Lo Lishma.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: „Tko zna jesu li nagrađeni ‘velikom mudrošću’, pa im je dopušteno otkriti stvar Lishma?“ Odgovor je da Svjetlost u Tori zna koliko su nadahnuti Svjetlošću Tore, i u toj mjeri im se može otkriti stvar Lishma.

Time ćemo razumjeti ono što Rambam kaže, da im se ta tajna pokazuje malo po malo. To znači da stvar „radi Stvoritelja“ znači ne radi vlastitog interesa. Čovjek mora osjetiti što znači ne radi sebe, a to mu otkriva Svjetlost Tore. Stoga, svaki put Svjetlost mu pokazuje količinu zla koja postoji u želji za primanjem, jer kroz Svjetlost koju čovjek prima iz Tore, svaki put vidi pomalo zla koje postoji u želji za primanjem. Zato kaže da mu se pokazuje „malo po malo“.

Zlo se tumači na dva načina: 1) kakvoća zla, odnosno koliko čovjek gubi primajući za sebe 2) koliko se tijelo opire radu davanja.

To dvoje čovjek prima iz Svjetlosti u Tori malo po malo. To je značenje riječi: „Pokazuje im se ta tajna malo po malo.“ To jest, kroz Svjetlost koju prima iz Tore u Lo Lishma, otkriva te dvije gore navedene stvari. Drugim riječima, mjeru zla koja se nalazi u želji za primanjem, i mjeru otpora tijela, svaki put u većoj mjeri, kad vidi da je sposoban nadvladati. Zato kaže „malo po malo“, što znači da mu Svjetlost svaki put otkriva, jer ga je nemoguće odjednom otkriti.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto tekst kaže da su upravo kroz zloću naroda nagrađeni nasljeđivanjem zemlje? Razlog je kako je Stvoritelj obećao Abrahamu, da na taj način — to jest, ako Izrael pati od Egipćana u izgnanstvu, odnosno svih naroda svijeta, sa svim lošim svojstvima u njima, koji žele vladati narodom Izraela, a narod Izraela želi upravo sve činiti radi Stvoritelja, a ne radi sedamdeset naroda — tada osjećaju nedostatak i vide da su nemoćni da ih nadvladaju.

Tada će biti kako je napisano: „I uzdahnuli su sinovi Izraelovi zbog rada, i njihov vapaj uzdigao se Bogu zbog rada.“ Tada će im Stvoritelj dati potrebnu pomoć za to. To jest, svaki put bit će nagrađeni „svetom dušom“, i to će biti razlog zbog kojeg će sinovi Izraelovi trebati primiti nasljeđe zemlje, jer će je primiti iz nužde, kako bi se spasili od vlasti naroda svijeta.

To je značenje riječi: „nego zbog zloće tih naroda Gospod, tvoj Bog, izgoni ih ispred tebe.“ Drugim riječima, upravo kroz zloću naroda Stvoritelj im može dati nasljeđe zemlje Izrael, jer osjećaj zla — kad otkriju da to zlo sprječava postizanje bliskosti sa Stvoriteljem — to je sve što nam treba, budući da je stvar „blisko i daleko“ u duhovnosti stvar jednakosti forme. Kad postoji jednakost forme između Svjetlosti i kli, Svjetlost se oblači u kli.

Stoga, osjećaj zla, nazvan „zloća naroda“, uzrokuje potrebu da se oslobodimo zla, i tada čovjek počinje čistiti sebe od primanja za sebe, i vidi da to nije u njegovoj moći. Tada počinje moliti Stvoritelja da mu pomogne, kako su rekli naši mudraci: „Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.“ Kao što je rečeno riječima Zohara, daje mu se sveta duša. Drugim riječima, svaki put prima pomoć odozgo time što mu se daje duša. Iz toga slijedi da su usponi i padovi razlog koji stvara potrebu i želju da se primi nasljeđe zemlje.

Zato kaže da je razlog „što je Gospod prisegnuo tvojim očevima.“ To jest, nije da je razlog to što je prisegnuo tvojim očevima, pa im zato daje nasljeđe zemlje. Pitali smo, ali naši mudraci su rekli o onome što je napisano: „Beresheet (u početku) — nema Resheet (početka) osim Izrael.“ Iz toga slijedi da je sve bilo za Izrael, a ne zbog zakletve koju je dao očevima.

Ipak, trebamo protumačiti da kad je narod Izraela osposobljen primiti nasljeđe zemlje, kad imaju potrebu za nasljeđem zemlje, kako kaže: „nego zbog zloće tih naroda Gospod, tvoj Bog, izgoni ih ispred tebe“, to je razlog zbog kojeg će sinovi Izraelovi naslijediti zemlju.

Poznato je da se „zemlja“ naziva Malchut, i Malchut se naziva „zajednica Izraela“, jer ona u sebi okuplja sve što postoji u ZA, koji se naziva „Izrael“. To se naziva „sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechine (Božanske prisutnosti)“. Kroz to sjedinjenje obilje se izlijeva na duše.

Sve to dolazi iz početka misli stvaranja, kako su naši mudraci rekli: „Nema početka osim Izrael.“ To znači da se svrha stvaranja, koja je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, odnosi na sinove Izraelove. Ali na koji način će primiti užitak i zadovoljstvo? Tekst nam o tome govori, da je glavni razlog po kojem postaju sposobni primiti „zloća naroda“, i također „da bi se ispunila zakletva koju je Gospod dao tvojim očevima.“ Nasljeđe zemlje je kako je obavijestio Abrahama kad je Abraham pitao: „Kako ću znati da ću je naslijediti?“ Odgovor Stvoritelja bio je da će sinovi Izraelovi biti u izgnanstvu, odnosno u „zloći naroda“.

Iz toga slijedi da se čovjek ne može uzdići po stupnjevima svetosti ako ne osjeti nedostatak u stanju u kojem se nalazi. To jest, nedostaci i patnje koje osjeća daju mu potrebu da pronađe način kako ispuniti svoje nedostatke. Ali ako ne osjeća nikakav nedostatak u sebi, iako možda zna da ima nedostatke u radu, ali ga to ne boli, tada se taj nedostatak ne može ispuniti jer ne traži savjete za to, i bez buđenja odozdo — to jest, bez da čovjek traži od Stvoritelja iz dubine srca — molitva ne može biti uslišana, jer ako ne pati zbog odsutnosti, ne može tražiti svim srcem.

To je kao što je napisano u Midrašu „Traženje dobra“ (Psalmi 23): „Jer Gospod, tvoj Bog, blagoslovio te u svim djelima tvojih ruku, čak i ako sjediš besposlen.“ Značenje riječi „u svim djelima tvojih ruku“ jest da ako djeluje, blagoslovljen je, a ako ne djeluje, nije blagoslovljen.

Stoga vidimo da bez buđenja odozdo, to jest ako nema rada sa strane nižeg, blagoslov ne može doći. Pitanje je: zašto? Odgovor je da kad čovjek počne raditi, rad mu daje potrebu za tim. To jest, postoji razlika u potrebi za određenom stvari. To znači da trebamo razumjeti u kojoj mjeri čovjek želi postići ono što želi, jer rad i savjeti koje čovjek ulaže kako bi postigao ono što želi proširuju nedostatak za tom stvari, tako da kad to postigne, može u tome uživati.

Stoga, kad govorimo u radu, iako u čovjeku postoji potreba da se uzdigne u radu, ta potreba još uvijek ne stvara u njemu nužnost za tom stvari. Zato, prirodno, kad mu se nešto daje odozgo, a on još ne zna cijeniti ono što mu je dano, izgubit će to u Sitra Achra (druga strana), jer neće biti dovoljno mudar da zna kako cijeniti nešto u duhovnosti.
To je kako su naši mudraci rekli (Hagigah 4): „Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu je dano.“ To jest, kad čovjek ne zna cijeniti kad mu se daje neko približavanje odozgo, to ga odmah napušta i on doživljava pad, jer ne zna kako zadržati to približavanje.

Obično, ako je nekome dopušteno da malo uđe u kraljevo dvorište, on je zabrinut i traži načine kako da uđe u kraljevu kuću i ne zadovoljava se time da bude u kraljevu dvorištu. Međutim, kad se čovjeku malo približi, on je sretan što mu je dano približavanje i ne brine se da pronađe načine kako ići naprijed. Zato se takav čovjek izbacuje. Tada, kad doživi pad, što se naziva „prometna nesreća“, to znači da je doživio nesreću dok je išao približiti se Kralju.

To jest, drugi automobil se sudario s njegovim automobilom, što znači da se automobil ovog materijalnog svijeta sudario s automobilom želje za davanjem, i tada sva životna snaga koju je imao iz želje za davanjem odlazi od njega i on ostaje bez svijesti. Drugim riječima, sada osjeća da više nema duhovni život. Naprotiv, sve dok se postupno ne oporavi i počne osjećati da sva njegova životna snaga, na kojoj sada živi, dolazi samo iz želje za primanjem za sebe, tada ponovno počinje tražiti savjete kako ponovno ući u rad davanja.

Iz toga slijedi da, kako bi imao nedostatak, potrebu da se uzdigne po stupnjevima rada davanja, dobiva odozgo pad, kako bi imao potrebu napredovati, jer bez stvarne potrebe čovjek ne može primiti ono što treba postići. Stoga, ako se čovjek želi sačuvati od „prometne nesreće“, treba se čuvati da se ne sudari s automobilom želje za primanjem. Time će biti siguran da neće izgubiti ono što mu je dano, to jest uzdizanje koje je primio.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što je napisano (Ponovljeni zakon 5:15): „Sjeti se da si bio rob u zemlji Egiptu, i Gospod, tvoj Bog, izveo te odande.“ Trebamo protumačiti da u radu čovjek mora zapamtiti da je imao pad prije nego što je došao do uzdizanja, to jest da mu je Stvoritelj dao da osjeti zlo u sebi. Drugim riječima, čovjek treba vjerovati da taj osjećaj, da je rob među Egipćanima, odnosno da nema dopuštenje učiniti išta radi Stvoritelja, nego sve što čini, čini samo radi Egipćana u čovjeku — to dolazi od Stvoritelja.

Nakon toga, mora se sjetiti da sada, kad je u stanju uzdizanja i osjeća da je donekle blizu Kedusha (svetosti), mora zapamtiti da treba ići naprijed. Stoga sada mora zapamtiti da kao što je prethodno bio rob, to jest bio je u stanju pada, sada također treba pronaći u sebi nedostatak, kako bi imao potrebu ići naprijed. Inače će mu morati biti dan pad odozgo, jer bez potrebe čovjek ne može napredovati i mora ostati u stanju u kojem se nalazi. Stoga, kako ne bi morao dobiti pad, tijekom uzdizanja mora u sebi pronaći mjesto nedostatka. To je značenje onoga što je napisano: „Sjeti se da si bio rob u zemlji Egiptu, i Gospod, tvoj Bog, izveo te odande.“

Iz toga slijedi da čovjek treba započeti rad kao opća javnost, to jest u djelovanju, i usmjeriti se da to bude radi Stvoritelja. To znači da čovjek izvršava Toru i mitzvot jer nam je Stvoritelj dao Toru života, gdje izvršavanjem onoga što nam je Stvoritelj zapovjedio bit ćemo nagrađeni, kako su naši mudraci rekli: „Možeš vjerovati svom Gospodaru da će te nagraditi za tvoj rad.“ Time ćemo biti sretni na ovom svijetu i sretni na sljedećem svijetu.

Činjenica je da moramo vjerovati da čak i ako nam dolaze pogledi i misli koje nam ne dopuštaju vjerovati, moramo moliti Stvoritelja da nam da snagu vjerovanja. Nakon toga postoji viši stupanj, koji je „ne radi primanja nagrade“. Naprotiv, čovjek je nagrađen time da osjeća da je izvršavanje Tore i mitzvot za njega kao da služi velikom Kralju. Iz toga dolazimo do nasljeđivanja zemlje.