Što znači pročišćenje pepelom junice u duhovnom radu? (-)

Članak br. 23, 1991.

RASHI tumači: „Ovo je odredba zakona”: „Budući da Sotona i narodi svijeta izazivaju Izrael govoreći: ‘Što je ova mitzva (zapovijed/dobro djelo) i koji je njezin razlog?’, zato je o njoj napisano: ‘To je odredba, uredba preda Mnom; nemaš dopuštenje sumnjati u nju.’ ‘Neka uzmu za tebe’: uvijek će se zvati po tebi. ‘Crvena junica’: To se može usporediti sa sinom sluškinje koji je uprljao kraljevu palaču. Rekli su: ‘Neka dođe njegova majka i očisti izmet.’ Isto tako, neka dođe junica i okaje tele.”

Trebamo razumjeti što nam u duhovnom radu označava spaljivanje junice čiji pepeo pročišćava. Također trebamo razumjeti pitanje odgovaranja onima koji postavljaju pitanja o smislu te crvene junice. Obično, kad netko postavi pitanje, dobije odgovor koji može prihvatiti. Međutim, ovdje pita koji je smisao junice, a odgovor glasi: „odredba”, „uredba”. Je li to prihvatljiv odgovor? Također trebamo razumjeti zašto kaže da je to odredba, a zatim navodi usporedbu o junici: „Neka dođe njegova majka i očisti za svojim sinom”, iz čega proizlazi da ipak postoji razlog, odnosno da će majka očistiti za svojim sinom.

Sve to trebamo razumjeti u duhovnom radu. Poznato je da je cilj stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, i zato je Stvoritelj u stvorenjima stvorio želju i čežnju za primanjem užitka. Međutim, kako stvorenja pri primanju naslade i užitka ne bi osjećala sram, jer bi u suprotnom užitak bio nepotpun, učinjen je ispravak prema kojem čovjek ne prima nasladu i užitak radi vlastitog zadovoljstva, odnosno kako bi uživao u Kraljevu daru. Naprotiv, on prima zato da bi Stvoritelj uživao u tome što se Njegova volja izvršava time što stvorenja od Njega primaju užitak. Drugim riječima, budući da Stvoritelj želi činiti dobro Svojim stvorenjima, čovjek izvršava Stvoriteljevu zapovijed. Inače bi se, radi samoga sebe, odrekao tog užitka. Iz toga proizlazi da ovdje nema mjesta sramu, jer sve što čini, čini radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Međutim, Baal HaSulam dao je i drugo objašnjenje zašto sve moramo činiti radi davanja. Naime, po prirodi, kad je čovjek dobro raspoložen i uživa u životu, nema potrebu ulagati napor kako bi stekao više od onoga što već ima, ako ga ono što posjeduje u potpunosti zadovoljava. Budući da duhovni užici ispunjavaju čovjeka, pa čak i najmanji duhovni stupanj pruža više zadovoljstva od bilo kojeg tjelesnog užitka, čovjek bi bio zadovoljan malim i ne bi imao potrebu dosegnuti NRNHY svoje duše.

Ali kad čovjek radi radi davanja, kad je sav njegov rad usmjeren jedino na to da donese zadovoljstvo svom Stvoritelju, tada, kad postigne određeni duhovni stupanj i primi taj užitak zato što će Stvoritelj u tome uživati, ne može reći: „Gospodaru svijeta, ne želim viši stupanj od ovoga koji imam, jer svi užici koje primam služe samo tome da Tebi pričinim zadovoljstvo. Već sam Ti pružio mnogo zadovoljstva i ne želim da previše uživaš. Dao sam Ti dovoljno i ne želim Ti više davati.”

Trebamo znati da kad čovjek prima radi davanja, neprestano prima sve veći okus u donošenju zadovoljstva svom Stvoritelju. Kao rezultat toga, čovjek ne može reći: „Ne želim više primati užitke jer sam zadovoljan s malo.” Ispada da rad radi Stvoritelja obvezuje čovjeka da svaki put prima viši stupanj, jer ne može reći Stvoritelju: „Već sam Ti pružio mnogo zadovoljstva i više Ti ne mogu dati.” Zato moramo raditi radi davanja.

Postoji još jedno objašnjenje zašto moramo raditi radi davanja: zbog nejednakosti forme. U duhovnosti se jednakost forme naziva „sjedinjenje”, Dvekut (prianjanje), dok nejednakost forme uzrokuje „udaljenost” i „odvojenost”. Budući da je glavna stvar kojoj čovjek treba težiti u životu prianjanje uz Njega, čovjek treba predočiti sebi da na svijetu nema ničega važnijeg od toga da bude u Kraljevoj palači, kroz jednakost forme, kao što su naši mudraci rekli za „prianjanje uz Njegove osobine”: „Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.” Time čovjek ulazi u Kraljevu palaču i svaki put biva nagrađen razgovorom s Kraljem.

Iz toga proizlazi da postoje tri razloga zbog kojih moramo raditi radi Stvoritelja, a ne radi samih sebe. O tome je napisano: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu.” Trebamo razumjeti zašto zahvaljujemo Stvoritelju što nas je stvorio za Svoju slavu, a ne za našu, jer bi se činilo logičnim da bi Ga sva stvorenja blagoslivljala da nas je stvorio za našu slavu. Međutim, stih kaže da Mu moramo zahvaljivati što nas je stvorio za Svoju slavu. Koja je naša korist od toga?

Odgovor je da moramo znati kako Stvoritelj nema potrebu da Mu bilo što dajemo. Cijeli cilj stvaranja postoji jedino radi stvorenja, kao što je napisano: „Njegova je želja činiti dobro Svojim stvorenjima.” Da bi stvorenja mogla primiti obilje, zbog tri prethodno navedena razloga, koji bi inače mogli spriječiti potpuno ostvarenje cilja stvaranja: 1) zbog srama, 2) kako se čovjek ne bi zadovoljio s malo, nego da svatko postigne NRNHY svoje duše, i 3) zbog Dvekut (prianjanja), koje je jednakost forme, čovjek treba raditi radi davanja, poput Stvoritelja.

Iz toga proizlazi da nas je Stvoritelj stvorio i dao nam Toru i mitzvot (zapovijedi/dobra djela) pomoću kojih možemo doći do toga da sve činimo radi Stvoriteljeve slave. Iz toga proizlazi da, kad Ga blagoslivljamo što nas je stvorio za Svoju slavu, to znači da nas je usmjerio i dao nam sredstva pomoću kojih možemo raditi radi Njegove slave. Time možemo ostvariti cilj stvaranja, koji se naziva „Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima”. To je značenje riječi naših mudraca: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’” To su sredstva pomoću kojih možemo doći do toga da sve činimo radi Njegove slave. Zato Mu zahvaljujemo i kažemo: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu.”

Kako bi čovjek mogao raditi radi davanja, odnosno činiti stvari ne radi vlastite koristi, dana nam je unutarnja služba u umu i u srcu. „U umu” znači da čovjek treba ići iznad onoga što ga um i razum obvezuju činiti. To se naziva „iznad razuma”, što znači da vjeruje premda se njegov intelekt i razum ne slažu s onim što želi učiniti. Drugim riječima, dana nam je mitzva vjere iznad razuma, koja kaže da ne slijedimo ono što nam razum govori da činimo, nego slijedimo vjeru, kojom nam je zapovjeđeno vjerovati u ono što Tora kaže. To je ono što činimo i kažemo da je vjera od najveće važnosti, dok je ono na što nas obvezuju razum i intelekt od manje važnosti. Svakako trebamo slijediti ono što je važnije, a to se naziva „vjera iznad razuma”.

Ali i u vjeri trebamo razlikovati tri razlučivanja:

1) Primjerice, čovjek daje svom prijatelju 1.000 dolara. Prijatelj ih primi i potpuno je siguran te vjeruje da je ondje doista 1.000 dolara jer kaže: „To je moj prijatelj i vrlo je savjestan čovjek. Ako mi je dao novac, sigurno je unutra 1.000 dolara i nema potrebe brojati.” To se naziva „vjera ispod razuma”. Drugim riječima, vjeruje mu zato što se njegov razum ne protivi onome u što vjeruje, odnosno nema proturječja između njegove vjere i razuma. Iz toga proizlazi da je za njega vjera ispod razuma, a razum je važniji. To jest, vjeruje mu zato što razum nema prigovor. Međutim, kad bi to bilo u suprotnosti s razumom, vjerojatno ne bi vjerovao. To se još uvijek ne smatra vjerom iznad razuma.
2) On mu kaže: „Ovdje je 1.000 dolara.” Primatelj ih tri puta prebroji, vidi da je ondje točno navedeni iznos i kaže davatelju: „Vjerujem ti da je ovdje taj iznos, kao što kažeš.” Naravno, to se ne smatra vjerom.
3) Tri puta prebroji 1.000 dolara i vidi da nedostaje jedan dolar, ali ipak kaže davatelju: „Vjerujem ti da je ovdje 1.000 dolara.” Premda razum i intelekt govore da je ovdje manje, on kaže da vjeruje. To se naziva istinskom „vjerom iznad razuma”. Međutim, održati vjeru iznad razuma, odnosno reći: „Poništavam svoj razum i nije važno što sam tri puta prebrojio, nego vjerujem vjerom iznad razuma”, što znači da je vjera važnija od razuma, to je težak rad.

Na temelju toga možemo razumjeti da se vjera koju čovjek treba imati u Stvoritelja sastoji u tome da poništi svoj razum i ono što mu razum govori, govoreći: „Neka moj razum bude poništen poput praha zemaljskog.” To se smatra poništavanjem vlastitog gledišta pred gledištem Tore. To se naziva „rad u umu”.

Postoji i rad srca. Srce se naziva „želja”. Budući da je čovjek stvoren s prirodom želje za primanjem radi vlastite koristi, odnosno kako bi uživao u životu, kad mu se kaže da treba raditi radi Stvoritelja, to je protiv njegove prirode. Pa zašto je to potrebno? Čovjek treba sve činiti radi Stvoritelja zbog tri prethodno navedena razloga, i zato je to poseban rad. Time čovjek spoznaje da, budući da želi sve činiti radi vlastite koristi, jer je rođen s prirodom volje za primanjem za sebe, svoj rad mora podijeliti na dva načina: 1) u umu, što znači da treba obraćati pozornost na stanje svoje vjere. Međutim, i u vjeri čovjek može raditi kako bi primio nagradu, odnosno slijediti Toru i mitzvot zato što će kasnije za to biti nagrađen, što znači da će od toga imati vlastitu korist, pa će zbog toga ostati odvojen.

Stoga postoji još jedan poseban rad koji se naziva „srce”, a to je „ljubav prema drugima”. Ako čovjek radi samo na ljubavi prema drugima, i dalje će ostati izvan Kedushe (svetosti), jer ljubav prema drugima nije cilj stvaranja. Cilj stvaranja jest činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno da stvorenja od Stvoritelja prime nasladu i užitak. Ali ako nemaju vjeru, kako mogu primiti bilo što od Stvoritelja kad nemaju vjeru u Stvoritelja? Zato rad mora biti na dva načina.

Međutim, Baal HaSulam kaže da je i činjenica da moramo ići putem vjere, te da nam Stvoritelj ne dopušta služiti Mu putem znanja, također zato da naš rad ne bude radi vlastite koristi. Jer kad bi se otkrio stvorenjima i kad im vjera više ne bi bila potrebna, bilo bi nemoguće bilo što činiti radi Stvoritelja. Vidimo koliko je teško primati tjelesne užitke jedino radi davanja, a još je teže kad su u pitanju duhovni užici, jer i najmanji duhovni užitak donosi više zadovoljstva od tjelesnih užitaka, pa čovjek sigurno ne bi mogao primati radi davanja. Zato postoji rad na dva načina: 1) u umu, 2) u srcu.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što smo pitali: Što u duhovnom radu znači pročišćenje pepelom junice? Naši mudraci kažu: „Budući da Sotona i narodi svijeta izazivaju Izrael govoreći: ‘Što je ova mitzva?’, odgovor je da je zato o njoj napisano: ‘To je odredba.’ Pitali smo: Kakav je to odgovor koji se može prihvatiti, kad oni pitaju zašto je to tako, a logično je da moramo odgovoriti tako da onaj koji pita razumije razlog. Ali kakav je odgovor? ‘To je odredba, uredba preda Mnom; nemaš dopuštenje sumnjati u nju.’

Stvar je u tome da, budući da redoslijed rada nalaže da rad moramo započeti u umu, odnosno prihvaćanjem vjere iznad razuma, ako narodi svijeta ne pitaju: „Što je ova mitzva?”, nego čovjek samo prihvati vjeru, odnosno vjeruje iznad razuma, to se smatra vjerom prve vrste, za koju smo gore rekli da je poput čovjeka kojemu je netko dao 1.000 dolara, a on mu vjeruje da je iznos doista takav i ne broji novac.

Ali kad dođu i pitaju: „Što je ova mitzva i koji je njezin razlog?”, to je slično vjeri treće vrste, za koju smo rekli da je to stanje u kojem čovjek ipak prebroji novac, ustanovi da nedostaje dio iznosa, ali unatoč tome vjeruje iznad razuma, odnosno poništava svoj razum i intelekt pred onim koji daje. To se naziva „vjera iznad razuma”. Upravo kad narodi svijeta u čovjekovu tijelu pitaju: „Što je ova mitzva i koji je njezin razlog?”, budući da tijelo ne osjeća nikakav okus u onome što je iznad intelekta i razuma, tada je pravi i ispravan odgovor tijelu da vjeruje kako su mu ta pitanja poslana odozgo kako bi sada mogao izvršavati mitzvu vjere iznad razuma. Zato je ispravan odgovor upravo to da je riječ o odredbi i uredbi. U tom je trenutku zabranjeno davati tijelu razumna objašnjenja zašto želi raditi za dobrobit Kralja.

Iz toga proizlazi da upravo kroz odgovor o odredbi i uredbi čovjek može napredovati u radu Stvoritelja. Premda vidi da ne može nadvladati tvrdnje naroda svijeta, i u tome treba vjerovati iznad razuma, odnosno da razlog zbog kojeg ne može nadvladati nije taj što ima slab karakter pa zato ne uspijeva, nego da je upravo to ono što se želi odozgo – da ne bude sposoban nadvladati.

Razlog je upravo u tome što time, budući da ne može nadvladati, sada dobiva priliku moliti da mu Stvoritelj pomogne nadvladati. Korist od toga jest da je upravo kroz pomoć odozgo moguće biti nagrađen NRNHY-jem svoje duše, jer svaki put kad primi pomoć, ona dolazi u obliku primanja prosvjetljenja odozgo. Iz toga proizlazi da sada ima priliku biti nagrađen Gadlutom (odraslošću, veličinom) duše, jer ima potrebu da mu Stvoritelj pomogne. Poznato je da Zohar kaže kako se Njegova pomoć sastoji u tome da čovjeku odozgo daje dušu.

Stoga čovjek treba biti oprezan kad tijelo dođe i upita: „Zašto se moraš truditi u Tori i mitzvot ako vidiš da u njima ne osjećaš nikakav okus?“ Čovjek ne bi trebao razmišljati kako da odgovori intelektualnim argumentima, nego bi trebao reći tijelu: „Zahvalan sam ti što mi dolaziš s tim argumentima, jer i sam kažem da si, gledano razumno, u pravu, što znači da bih, iz perspektive zdravog razuma, trebao mirno sjediti. Ipak, ja radim iznad razuma i, premda mi ne dopuštaš da te nadvladam, želim te nadvladati koliko god mogu. Zato molim pomoć Stvoritelja kako bih mogao prevladati nad tobom. To mora biti najbolja prilika, jer upravo tako mogu biti nagrađen ulaskom u Kedushu i time da sve činim radi davanja. Iz toga slijedi da je odgovor: „To je zakon, uredba preda Mnom“, pravi odgovor kako bi čovjek mogao napredovati u radu i postići trajnu vjeru, tako da mu Stvoritelj pomogne i bude nagrađen umom i srcem.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što smo pitali. S jedne strane kaže se da je crvena junica zakon (hok) bez ikakvog razloga, ali zatim naši mudraci daju razlog kroz usporedbu o „sinovljevoj sluškinji koja je uprljala kraljevu palaču. Rekli su: ‘Neka dođe njegova majka i očisti izmet.’ Isto tako, neka dođe junica i okaje tele.” Dakle, oni ipak daju razlog za crvenu junicu, a odgovor je da će majka doći očistiti za svojim sinom. To je odgovor na pitanje zašto je crvena junica zakon bez razloga. To znači da je grijeh teleta bio ono o čemu je napisano u Zoharu („Predgovor Knjizi Zohar“, stavka 14): „Oni koji su sagriješili s teletom rekli su: ‘Ovo (ELEH) su tvoji bogovi, Izraele’, jer su narušili tu odjeću i obilje je otišlo drugim bogovima.” To znači da su željeli primiti Svjetlost Hochme bez odjeće Hasadima, što se smatra time da nisu željeli prihvatiti odjeću Hasadima, koja se naziva „vjera iznad razuma“.

Stoga upravo u vezi s tim dolazi zapovijed o crvenoj junici, koja je u cijelosti zakon i uredba, potpuno iznad razuma, jer se ta junica naziva „majkom”, i ako čovjek ispravi grijeh zbog kojeg nije želio ići putem vjere iznad razuma, time će taj grijeh biti ispravljen. Iz toga slijedi da za samu crvenu junicu ne postoji razlog. Naprotiv, budući da je pitanje crvene junice u cijelosti iznad razuma, upravo će to ispraviti ono što su željeli postići grijehom teleta, da sve bude unutar razuma, kad su rekli: „Ovo su tvoji bogovi, Izraele.” Iz toga slijedi da je pitanje crvene junice potpuno iznad razuma, što ukazuje na pitanje vjere, koja pročišćava nečiste, budući da Tuma'a (nečistoća) proizlazi iz volje za primanjem radi vlastite koristi, a ispravak izlaska iz volje za primanjem postiže se prihvaćanjem rada u vjeri iznad razuma. Tada čovjek traži pomoć Stvoritelja i time izlazi iz vlasti volje za primanjem. To se naziva „izlazak iz Egipta”, jer ih je samo sam Stvoritelj izbavio iz Egipta, kao što je napisano: „Ja, a ne glasnik.”

Iz toga slijedi da značenje crvene junice, čiji pepeo pročišćava, jest da pepeo ukazuje na nešto što je poništeno, kao nakon spaljivanja junice, kad ostane samo pepeo, što upućuje na poništavanje, nakon što je čovjek poništio svoj razum i svoju volju pred voljom Stvoritelja. Tada čovjek biva nagrađen voljom Stvoritelja, a to je davanje. Kad čovjek ima želju za davanjem, naziva se „čistim čovjekom”, jer ne čini ništa osim onoga što donosi zadovoljstvo njegovu Stvoritelju.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što je napisano (u Yotzeru, za odlomak „Junica”): „pročistiti nečiste, onečistiti čiste izgovaranjem riječi ‘svet’.” Trebamo razumjeti kako u istoj stvari mogu postojati dvije suprotnosti. U radu to trebamo protumačiti tako da se čovjek, čim se počne pripremati prihvatiti vjeru iznad razuma, odmah onečisti. To jest, prije nego što je započeo ovaj rad, dok je radio kako bi primio nagradu, osjećao je da je pravednik. Drugim riječima, vidio je da slijedi Toru i izvršava mitzvot te u sebi nije nalazio nikakav nedostatak. Zato je znao da je čist i da u njemu nema nikakve Tuma'e (nečistoće). Bio je zabrinut jedino za druge – što ne idu putem Stvoritelja – i želio im je dati vjeru, ali oni nisu htjeli slušati. Što se njega samoga tiče, znao je da ima dovoljno vjere da je podijeli s nekoliko ljudi, kad bi je oni samo htjeli primiti.

Ali kad započne rad davanja i vjerovanja u Stvoritelja iznad razuma, tada vidi istinu: da je uronjen u sebeljublje i lišen vjere. Iz toga slijedi da je sada postao nečist. To se naziva „onečistiti čiste”. Ali nakon toga biva nagrađen time da „pročisti nečiste”.