Što su „Pastiri Abramove stoke i pastiri Lotove stoke“ u radu?

Članak br. 6, 1991.

Napisano je (Postanak 13:7): „I nastade svađa između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke.“ Baal HaSulam je o tome rekao da „stoka“ znači „imetak“, odnosno duhovna svojstva. Svađa je bila među pastirima Abrahamove stoke, koji su govorili: „Kako možemo biti nagrađeni duhovnim imetkom, koji se smatra Av-Ram (אַבְרָם, uzvišeni otac), što znači upravo svojstvo Ram (רָם, uzvišen), koje je iznad razuma, jer je svojstvo Abrahama Av (אַב, otac) vjere.“

Av-Ram znači da bi čovjek želio — Av dolazi od riječi Ava (אָבָה, želio), kao u stihu: „Nije htio (Ava) da ih otpusti.“ Ram znači uzvišen, iznad. To jest, Abram je išao iznad želje koja postoji u čovjeku, a koja se naziva „volja za primanjem“, i iznad želje koja postoji u čovjeku, a naziva se „želja da zna i razumije što radi, te ne želi vjerovati“. Abram je išao iznad te dvije stvari, odnosno iznad uma i srca. To se naziva „pastiri“, jer bi samo na taj način želio upravljati sobom.

Nije tako s „pastirima Lotove stoke“. Lot (לוֹט) znači Alma DeEtlatia (na aramejskom: עָלְמָא דְאִתְלַטְיָא, prokleti svijet), od riječi „prokletstvo“ (לְטָיָא), što upućuje na volju za primanjem, koja je zmija, odnosno volja za primanjem radi sebe. Lot je bio kočija svojstva zmije. Oni su govorili da moramo ići i uživati sami sebe, jer je tako Stvoritelj stvorio stvorenja — s voljom za primanjem radi sebe. Inače ne bi stvorio volju za primanjem, jer tko nešto stvara na svijetu da se time ne koristi? Stoga, budući da je u nama stvorio volju za primanjem, moramo raditi za nju kako bi volja za primanjem dobila svoje ispunjenje. U protivnom se smatra da ju je Stvoritelj stvorio uzalud.

Prema tome, kad govorimo o radu, Abram i Lot predstavljaju svojstva unutar istog tijela. U tijelu postoji spor: jedni misle poput Abrama, a drugi misle suprotno i priklanjaju se Lotu. Zato među njima postoji svađa o tome kako se čovjek treba ponašati u radu. To jest, treba li čovjekov rad biti radi Stvoritelja, a da bi to postigao mora ići iznad razuma, što je svojstvo Av-Ram, ili treba biti unutar razuma, što je volja za primanjem radi vlastite koristi. Budući da su na nju učinjeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, to se svojstvo naziva Lot, prokletstvo, gdje nema užitka ni zadovoljstva — kao što je bilo u Misli stvaranja, koja bi mogla ući tamo — te ono ostaje prazan prostor lišen Svjetlosti.

U radu „pastiri“ znače vodstvo, odnosno način kako se treba ponašati, kao što je Mojsije nazvan „vjerni pastir“, koji je vodio narod Izraela svojstvom vjere. Lot i Abram predstavljaju naklonjenost zlu u čovjeku i naklonjenost dobru u čovjeku.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što Zohar kaže (Lech Lecha, stavak 162): „Abram bijaše vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom.“ „Vrlo bogat“ znači od istoka, što je Tifferet. „Stokom“ znači od zapada, što je Malchut. „Srebrom“ znači od juga, Hochma, a „zlatom“ znači od sjevera, Bina.

To trebamo razumjeti u radu. Poznato je da su istok i zapad dvije suprotnosti. Istok znači ono što svijetli, kao izlazak sunca, a zapad je suprotnost tome, odnosno ono što ne svijetli. Mjesto gdje sunce zalazi i ne svijetli naziva se zapad. Srednja linija, koja je Tifferet, uključuje sve. Zbog toga se naziva „istok“, jer osvjetljava budući da u sebi sadrži sav rad koji proizlazi iz svih linija.

Nije tako sa zapadom, koji se naziva „Kraljevstvo Nebesko“. Moramo prihvatiti Kraljevstvo Nebesko „svim svojim srcem i svom svojom dušom“, čak i ako On uzima tvoju dušu. Također, moramo preuzeti na sebe Kraljevstvo Nebesko, koje se naziva „vjera“, s ljubavlju, kao što je napisano (Članak br. 4, Tav-Shin-Nun-Aleph), da čak i ako nema životne snage, što se naziva „čak i ako uzima tvoju dušu“, odnosno da nema nikakve životne snage. To se naziva „zapad“, što znači da ne osvjetljava. Unatoč tome, čovjek treba biti u stanju vjere iznad razuma.

To se naziva „stoka“, pomoću koje stječemo duhovna svojstva, nazvana „pastiri Abramove stoke“. Drugim riječima, upravo kroz vjeru iznad razuma, što znači da čak i ako na tom putu osjeća tamu, i premda razumije da bi mu bilo lakše napredovati i biti nagrađen time da uvijek bude u stanju rada bez ikakvih padova kad bi Malchut svijetlio otvoreno, a ne u skrivenosti, te kad bi tijelo osjećalo veličinu Stvoritelja, ipak bira ići iznad razuma. To se naziva „pastiri Abramove stoke“. To se naziva „zapad“, što znači da, iako mu ne svijetli, on ipak ulaže svu svoju snagu, kao da mu je sve otvoreno osvijetljeno.

To je značenje onoga što je napisano: „Abram bijaše vrlo bogat“, što znači istok, Tifferet, srednja linija. Naziva se „istok“ zato što srednja linija uključuje sav rad koji je obavio, a koji je kroz njega bio zaslađen, budući da je već prošao sav rad koji treba izvršiti, pa Svjetlost ondje ionako svijetli. Zato se istok naziva „vrlo bogat“, jer je slava Gospodnja, odnosno veličina i važnost Stvoritelja, već uvelike otkrivena, što znači da tada svijetli Svjetlost Stvoritelja.

Zbog toga se to smatra onime što smo objasnili (u Članku br. 4, Tav-Shin-Nun-Aleph): „Svatko tko bježi od časti, čast ga progoni.“ Drugim riječima, nakon što je prošao spor između dviju linija, nazvan „dva teksta koja proturječe jedan drugome“, biva nagrađen srednjom linijom, u kojoj se otkriva i svijetli slava Stvoritelja. To se naziva Tifferet, „istok“.

Međutim, glavni rad je na zapadu. To je mjesto rada, jer kad je čovjek još uvijek u stanju tame, gdje postoje usponi i padovi, sva skrivenost nalazi se upravo na tom mjestu koje se naziva „zapad“. „Zapad“ označava Kraljevstvo Nebesko, a općenito se Malchut naziva „vjera“, i na nju se odnosi pitanje dobra i zla, kao što je napisano u Zoharu da se Malchut naziva „Drvo dobra i zla“. Ako je čovjek nagrađen, ona je dobra, a zlo je skriveno. Ako nije nagrađen, dobro je skriveno, a zlo se otkriva prema van, i tada vlada sve ono što je izvan svetosti.

Zbog toga se „zapad“ naziva „stoka“, jer je to glavni posjed koji čovjek treba steći, a to je Kraljevstvo Nebesko. Ako ga nema, odnosno ako nema Malchut, koja se naziva „vjera“, tada nema ništa. Zato se Malchut naziva „stoka“, kao što je napisano: „Abram bijaše vrlo bogat stokom.“ Zbog toga se stoka naziva Malchut i zapad, jer odatle započinju sva svojstva Kedushe (svetosti), kao što je napisano: „Početak mudrosti je strah Gospodnji.“

To je značenje riječi: „Srebro je od juga, Hochma“, kao što su naši mudraci rekli: „Tko želi postati mudar, neka ide na jug“, što znači da treba biti nagrađen odjećom Hassadim (milosrđa), gdje se Hesed (milosrđe) naziva „ljubav“, kad čovjek želi davati i obdarivati. On se želi poništiti pred Njim, a to se naziva „srebro“, od riječi Kisufin (čežnje), kao što je napisano: „Moja je duša čeznula i žudjela.“ „Jug“ označava desnu liniju, cjelovitost, kad čovjeku ništa ne nedostaje i jedina njegova strast jest čeznuti za Stvoriteljem. Nema nikakvu misao o sebi, a tek nakon stupnja desne linije može biti nagrađen lijevom linijom, koja se naziva Bina.

To je značenje riječi: „Zlato znači od sjevera, Bina.“ „Zlato“ je, kao što je napisano, „od sjevera“. Zlato se smatra Binom koja se vraća i postaje Hochma. Također je napisano: „Mudrost pripada poniznima“, što znači da Hochma (mudrost) mora biti odjevena u odjeću Hassadim, koja se naziva „poniznost“, tako da se odijeva u Binu i ne otkriva se bez odjeće Hassadim.

Stvar je u tome da je poznato kako se Hochma odijeva u posude primanja. Zbog toga joj je potrebna zaštita kako bi posude primanja uvijek radile s namjerom davanja. Budući da se koriste posude primanja, potrebno je čuvanje. Zato se mora privući Svjetlost Hassadim, jer je to Svjetlost koja svijetli u posudama davanja. Na taj način može zasjati Svjetlost Hochma u posudama koje rade s namjerom davanja.

Zato su rekli da je jug Hochma, što znači da onaj tko želi postati mudar treba ići na jug. Onaj tko želi da mudrost ostane u njemu i ne ode, treba jug, odnosno Hesed, koji se naziva „čežnja“, prema riječima: „Moja je duša čeznula i žudjela.“ Te dvije kvalitete, jug i sjever, odnosno Hochma i Bina, svijetle u srednjoj liniji, koja se naziva „istok“, Tifferet, gdje je sve uključeno. Međutim, suština rada započinje na zapadu, koji je svojstvo Malchut, nazvano „stoka“, a smatra se Malchut i „zapadom“.

Što se tiče Malchut, koja se naziva „zapad“ i „stoka“, trebamo znati da poredak rada započinje Kraljevstvom Nebeskim. Prije svake mitzve čovjek mora preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog, koje se naziva „vjera“, pri čemu vjeruje da Stvoritelj upravlja svijetom na način Dobar koji čini dobro. Zato Ga blagoslivlja.

To je u skladu s riječima naših mudraca: „Čovjek uvijek najprije treba uspostaviti zahvalu Stvoritelju, a zatim moliti.“ Trebamo upitati: Što je to zahvala Stvoritelju koju čovjek treba uspostaviti? Odgovor je da, kad čovjek kaže Stvoritelju da vjeruje kako On upravlja svijetom na način Dobar koji čini dobro, to se naziva „zahvala Stvoritelju“. Nakon toga treba moliti.

Baal HaSulam je o tome rekao da kad čovjek nešto traži od svog prijatelja, redoslijed je sljedeći: 1) zna da njegov prijatelj posjeduje ono što od njega traži, i 2) njegov prijatelj ima dobro srce i voli činiti usluge. U takvom stanju ima smisla tražiti od prijatelja.

Stoga, kad čovjek traži od Stvoritelja da mu da ono što traži, treba vjerovati da mu Stvoritelj može dati ono što želi i da je On Dobar koji čini dobro. Zbog toga je početak čovjekova rada uspostaviti zahvalu Stvoritelju, odnosno vjerovati da je On Dobar koji čini dobro, premda se tijelo ne slaže s onim što govori i vidi da su to samo riječi izgovorene usnama. Tada treba reći da želi vjerovati iznad razuma i da je sretan što barem zna istinu o tome u što čovjek treba vjerovati.

Iako su riječi koje izgovara prisilne, što znači da se tijelo neće složiti s onim što govori, i zbog toga je sretan, jer može svojim ustima izgovarati riječi istine.

„A zatim moliti“ znači da, nakon što je uspostavio zahvalu Stvoritelju, odnosno da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobar koji čini dobro, kad bi to bilo unutar razuma, naravno da bi bio sretan. No budući da je to samo iznad razuma, iako je prisilno, ipak ponekad ima snage moliti Stvoritelja da mu da moć vjerovati kako je to doista tako, te da cijeli dan može izgovarati zahvalu Stvoritelju zbog toga što mu Stvoritelj čini samo dobro.

U tom radu postoje usponi i padovi. Čovjek mora vjerovati da u sebi ima točku u srcu, koja je iskra što svijetli. No ponekad je ona samo crna točka i ne svijetli. Tu iskru moramo uvijek buditi, jer se ponekad ona sama probudi i otkrije čovjeku nedostatak, tako da osjeća potrebu za duhovnošću, osjeća da je previše materijalan i ne vidi nikakvu svrhu koja bi mu omogućila da izađe iz tih stanja.

Ta mu iskra ne daje mira. Kao što tjelesna iskra sama po sebi ne može osvijetliti, ali pomoću nje čovjek može zapaliti stvari, pa se preko stvari koje iskra dotakne može razgorjeti velika vatra, tako ni iskra u čovjekovu srcu ne može sama svijetliti. Međutim, ta iskra može osvijetliti njegova djela tako da ona zasjaje, jer ga iskra potiče na rad.

Međutim, ponekad se iskra ugasi i ne svijetli. To se može dogoditi usred rada, a to se smatra kao da je čovjek doživio prometnu nesreću. Drugim riječima, usred rada nešto mu se dogodilo, pao je sa svog stupnja i ostao bez svijesti. Sada više ne zna da duhovnost postoji u stvarnosti, sve je zaboravio i svim svojim osjetilima uronio u tjelesni svijet.

Tek nakon nekog vremena oporavlja se i vidi da se nalazi u tjelesnom svijetu te se ponovno počinje uspinjati, odnosno ponovno osjećati duhovni nedostatak. Tada ponovno prima poticaj da se približi Stvoritelju.

Nakon toga ponovno pada sa svog stupnja, ali mora vjerovati da svaki put uzdiže svoju iskru u Kedushu (svetost). Iako vidi da je pao sa svog stanja i vratio se na mjesto na kojem je bio na početku svog rada, ipak svaki put uzdiže nove iskre. To jest, svaki put uzdiže novu iskru.

U „Uvodu u Knjigu Zohar“ (stavka 43) on kaže: „Kad se čovjek rodi, odmah ima Nefesh Kedushe. Ali ne stvarni Nefesh, već njegov Achoraim (stražnji dio), njegovo posljednje razlučivanje, koje se tijekom svog Katnuta (malenosti) naziva ‘točka’, i ona se odijeva u čovjekovo srce.“

Trebamo protumačiti da ta „točka“, koja je još uvijek u tami, otkriva i osvjetljava svaki put prema čovjekovu radu na pročišćavanju njegova srca. Tada ta točka počinje svijetliti. To znači da svaki put kad se čovjek nakon pada ponovno počne uspinjati, treba vjerovati da je to novo razlučivanje u odnosu na ono koje je imao tijekom prethodnog uspona, jer ga je već uzdigao u Kedushu (svetost). Stoga svaki put započinje novo razlučivanje.

Budući da pri svakom početku čovjek mora iznova započeti prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog, nije dovoljno to što je jučer imao vjeru u Stvoritelja. Zbog toga se svako prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog smatra novim razlučivanjem. To jest, sada prima dio praznog prostora koji je bio lišen Kraljevstva Nebeskog, prihvaća to prazno mjesto i ispunjava ga Kraljevstvom Nebeskim. Iz toga slijedi da je sada razlučio nešto novo, što nije postojalo prije nego što je uzeo to prazno mjesto i ispunio ga Kraljevstvom Nebeskim. To se smatra uzdizanjem nove iskre u Kedushu. Na kraju, kroz sve uspone, on uvijek uzdiže iskre iz praznog prostora u Kedushu.

Slijedi da iz svakog pada dolazi do novog početka i uzdiže nove iskre. Stoga, kad čovjek vidi da ima padove, treba paziti da ne pobjegne iz bitke, iako vidi da ne napreduje. Naprotiv, svaki put mora pokušati započeti iznova. To jest, činjenica da se ponovno počinje uspinjati ne znači da se vratio na svoj prethodni stupanj. To bi značilo da svojim radom nije učinio ništa, jer misli da se sada uspinje na svoju prijašnju razinu. Naprotiv, mora vjerovati da je to novo razlučivanje, da svaki put uzdiže drukčije iskre, sve dok ne uzdigne iskre koje pripadaju samoj biti njegove duše.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Bava Metzia, poglavlje 7): „Elazar je rekao: ‘Pravednici malo govore, a mnogo čine, dok zli mnogo govore, a ne učine ni malo.’“

Što se tiče pojmova „zli“ i „pravedni“ u radu, trebamo protumačiti da se svi oni koji žele izvršavati Toru i mitzvot radi Stvoritelja nazivaju „pravednicima“ u radu, što znači da žele biti pravedni. Nasuprot tome, oni koji se bave Torom i mitzvot ne radi Stvoritelja nazivaju se „zlima“ u radu, jer se nalaze u nejednakosti forme sa Stvoriteljem. Stoga se smatraju zlima (premda se u očima šire javnosti i oni smatraju pravednicima).

Među onima koji rade na način opće javnosti možemo reći, na primjer, da čovjek kad navrši četrdeset godina zna da je od vremena svoje Bar Mitzve, odnosno od svoje trinaeste do četrdesete godine, stekao posjed od dvadeset i sedam godina Tore i mitzvot. Iz toga slijedi da oni kažu kako imaju mnogo. To je značenje riječi „mnogo govore“. Drugim riječima, imaju mnogo Tore i mitzvot. Međutim, nisu učinili ni najmanju stvar radi Stvoritelja.

Ali pravednici „malo govore“. To jest, oni kažu da se već dvadeset i sedam godina bave Torom i mitzvot, ali još nisu bili nagrađeni time da išta čine radi Stvoritelja. Međutim, moraju vjerovati da čine mnogo, što znači da se svaki put kad vide da nisu sposobni nešto učiniti radi Stvoritelja i kad ih to boli, to naziva „molitva“.

Drugim riječima, oni upućuju mnoge molitve, jer vide koliko su daleko od Stvoritelja, od toga da imaju želju i čežnju donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju. Naime, daleko su zato što nemaju sposobnost cijeniti veličinu Kralja. Zbog toga nemaju snagu učiniti išta radi Stvoritelja, nego samo radi sebe. Iz toga slijedi da čine mnogo kako bi ih Stvoritelj približio Sebi.

Iz toga proizlazi da se čovjek ne treba obeshrabriti kad želi raditi radi Stvoritelja i svaki put vidi da nazaduje. Mora vjerovati da čini mnogo kako bi se približio Stvoritelju i bio nagrađen time da mu Stvoritelj podari želju za davanjem. Naime, upravo kroz padove i uspone čovjek može moliti Njega da ga doista približi, jer svaki put uzdiže nove iskre u građevinu Kedushe, sve dok ne uzdigne sve iskre koje mu pripadaju. Tada će biti nagrađen time da mu Stvoritelj podari drugu prirodu, nazvanu „želja za davanjem“. Tada će biti nagrađen trajnom vjerom.

No prije nego što bude nagrađen time da sva njegova djela budu radi Stvoritelja, nema mjesta za vjeru. Kao što je napisano („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 138): „Zakon je da stvorenje ne može primiti otkriveno zlo od Stvoritelja, jer bi to bila mana u slavi Stvoritelja kad bi Ga stvorenje doživljavalo kao onoga koji čini zlo. Stoga, kad čovjek osjeća zlo, poricanje Stvoriteljeve Providnosti leži nad njim, a Viši Upravitelj skriven je od njega upravo u toj mjeri.“

Drugim riječima, sve dok čovjek nema želju za davanjem, nije prikladan primiti užitak i zadovoljstvo. Stoga, kad čovjek pati, gubi vjeru. No kad bude nagrađen željom za davanjem, primit će užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja i bit će nagrađen trajnom vjerom. Iz toga slijedi da ga svi ti usponi i padovi dovode do stanja u kojem mu Stvoritelj pomaže postići želju za davanjem, a tada su sva njegova djela radi Stvoritelja.

Međutim, čovjek mora znati da kad dođe u stanje u kojem ne vidi kako bi ikada mogao izaći iz samoljublja i poželi pobjeći iz bitke, mora znati da ovdje postoje dvije stvari koje su međusobno suprotne, kao što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot, poglavlje 2:21): „Nije na tebi da dovršiš posao, ali nisi ni slobodan od njega odustati.“

Dakle, s jedne strane čovjek mora raditi i nikada ne smije odustati. To jest, postizanje cilja nalazi se u čovjekovoj moći, jer je rečeno: „Nisi slobodan od njega odustati.“ To znači da čovjek treba raditi, jer mu je zajamčeno da će postići ono što želi, odnosno da će moći raditi radi Stvoritelja kako bi donio zadovoljstvo svom Stvoritelju.

S druge strane, kaže se: „Nije na tebi da dovršiš posao.“ To podrazumijeva da to nije u čovjekovim rukama, nego, kao što je napisano: „Gospodin će dovršiti za mene.“ To znači da nije u čovjekovoj moći zadobiti želju za davanjem.

Međutim, ovdje postoje dvije stvari:

Čovjek mora reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“ Zato se ne smije uznemiriti zbog toga što još nije bio nagrađen zadobivanjem želje za davanjem, premda je, po njegovu mišljenju, uložio velike napore. Ipak, treba vjerovati da Stvoritelj čeka dok ne otkrije sve što mora učiniti.
Nakon toga Stvoritelj će dovršiti za njega, što znači da će tada odjednom primiti ono što želi, kao što je napisano: „Spasenje Gospodnje dolazi kao treptaj oka.“