Što znači „Kralj stoji na svom polju kad je usjev zreo” u radu?

Članak br. 10, 1991.

Naši su mudraci o stihu: „Gospodin je stajao nad njim” (navedeno u Daat Zekenim miBa'alei HaTosafot - Komentar Ba'alei HaTosafot na Toru, VaYetze) rekli: „To ne nalazimo kod ostalih praotaca. Rabi Simon je rekao: ‘Kralj ne stoji na svom polju ni kad se ore, ni kad se sije, nego kad je usjev zreo.’ Tako je Abraham uzorao polje, kao što je rečeno: ‘Ustani, prođi zemljom.’ Izak ga je zasijao, kao što je rečeno: ‘I Izak je sijao.’ Jakov je došao i on predstavlja dozrijevanje usjeva, kao što je rečeno: ‘Svetost Izraela pripada Gospodinu, prvina Njegova uroda’, i On je stajao nad njim.”

Moramo razumjeti čemu nas to uči u radu. Što je „polje”, što znači „kad je usjev zreo” i što predstavlja usporedba s Kraljem koji stoji nad svojim poljem? Poznato je da se sav naš rad u biti odnosi samo na kraljevstvo nebesko, koje se naziva „vjera”. O tome su naši mudraci rekli: „Habakuk je došao i sve sveo na jedno: ‘Pravednik će živjeti po svojoj vjeri.’” Vjera znači nužnost vjerovanja u Stvoritelja, da On upravlja svijetom Providnošću dobra i Onoga Koji Čini Dobro.

I premda čovjek još nema taj osjećaj, ipak mora vjerovati i reći da, iako ne vidi kako se dobro otkriva u svijetu, ipak mora vjerovati iznad razuma da ne vidi dobro otkriveno pred svojim očima zato što, sve dok nije izašao iz vlasti samoljublja, ne može vidjeti. To je zato što je na posudama primanja učinjen Tzimtzum (ograničenje), tako da Svjetlost ondje ne može svijetliti zbog nejednakosti forme, kao što je napisano u Sulamu (Komentaru Ljestve na Knjigu Zohar) („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 138).

Zbog toga čovjek ne može vidjeti istinu. Umjesto toga, mora vjerovati da je tako. U radu opće javnosti stanja Providnosti nagrade i kazne nisu toliko očita. No u individualnom radu, kad čovjek želi pokušati dosegnuti stupanj na kojem su sva njegova djela radi Stvoritelja, kad se počne truditi dosegnuti stupanj onoga koji daje, cijeli njegov temelj mora biti izgrađen na veličini Stvoritelja. O tome Zohar kaže: „Treba Ga se bojati jer je velik i vlada”, i tada rad prvenstveno započinje na toj vjeri — da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri Koji Čini Dobro.

Tada čovjeku dolaze stanja uspona i padova. Drugim riječima, ponekad prima nagradu i može vjerovati u Stvoritelja, da je On dobar i da čini dobro, te može voljeti Stvoritelja zbog Njegove veličine. To čovjeku dolazi kroz velika ulaganja u vjeru u nagradu i kaznu. To znači da, ako čovjek radi s vjerom iznad razuma, biva nagrađen, a njegova je nagrada to što dolazi do osjećaja Stvoriteljeve ljubavi prema njemu. Kazna je pak to što, ako želi ići upravo unutar razuma, time se udaljava od Stvoriteljeve ljubavi.

Još je gore to što ponekad postaje upravo suprotno — mrzitelj Stvoritelja, jer ima mnogo pritužbi na Stvoritelja budući da Mu se već mnogo puta molio, a vidi da Stvoritelj ne uslišava njegovu molitvu. Iz toga čovjek dolazi u stanje uspona i padova. Međutim, ako nadvlada, ide iznad razuma i kaže: „Imaju oči, ali neće vidjeti”, tada privremeno biva nagrađen i osjeća bliskost sa Stvoriteljem.

O tome je napisano u „Predgovoru Učenju o deset Sefirota” (stavka 132): „Moramo znati da se navedena odlika ‘srednjeg’ primjenjuje čak i kad je čovjek pod Providnošću skrivenosti Lica. Velikim naporom u vjeri u nagradu i kaznu u njima se pojavljuje Svjetlost velikog povjerenja u Stvoritelja. Na određeno vrijeme biva im darovan stupanj otkrivanja Njegova Lica u mjeri srednjeg. No nedostatak je u tome što ne mogu trajno ostati na svojim stupnjevima, jer trajno stajanje na nekom stupnju moguće je jedino kroz pokajanje iz straha.”

Iz toga slijedi da redoslijed našeg rada obuhvaća tri razdoblja prije nego što dosegnemo izlazak iz rada, što je razlučivanje Adama (čovjeka). O tome su naši mudraci rekli (Nidah 31): „Tri su partnera u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka. Njegov otac daje bijelo; njegova majka daje crveno; a Stvoritelj u njega stavlja duh i dušu (Ruach i Neshama).” To se u radu objašnjava tako da učimo kako postoje tri linije: Hesed (milost), Din (sud) i Rachamim (milosrđe).

Kao što smo rekli u prethodnim člancima, da bi čovjek mogao hodati, potrebne su mu dvije noge, desna i lijeva. To je poput dvaju stihova koji proturječe jedan drugome sve dok ne dođe treći stih i presudi između njih. Tako su dvije linije rodile odlučujuću liniju.

Prema tome možemo protumačiti značenje „oranja”, „sijanja” i „zrelog usjeva” u radu. Desna linija jest oranje. To je redoslijed čovjekova rada kad želi biti primljen u rad davanja. Čovjek je stvoren tako da brine samo za sebe. Budući da je nad voljom za primanjem radi sebe same učinjen ispravak kako bi se izbjegao sram zbog nejednakosti forme sa Stvoriteljem — jer ono što vidimo kod Njega jest samo to da daje stvorenjima i u Njemu uopće nema primanja radi Sebe — zato su nad voljom za primanjem radi sebe učinjeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, kako stvorenja ne bi mogla primiti užitak i zadovoljstvo koje im On želi dati.

To je učinjeno kako bi čovjek mogao ispraviti posude primanja tako da rade samo radi davanja. Drugim riječima, čovjek mora preokrenuti volju za primanjem u sebi i umjesto nje steći želju za davanjem. To znači da ono što mu je prije bilo od najveće važnosti — volja za primanjem — sada postaje manje važno. Neće je željeti koristiti, nego će, naprotiv, volja za davanjem, koja mu je prije bila nevažna i koju nije želio koristiti, sada postati vrlo važna. To znači da mu je sada ta volja za davanjem važna i da želi koristiti jedino želju za davanjem.

To se naziva „oranje”, kad se zemlja preokrene tako da ono što je bilo gore postane dolje, a ono što je bilo dolje postane gore. To se naziva „desna linija”, Abraham, Hesed. Drugim riječima, sada se želi baviti jedino Hesedom, koji se naziva „želja za davanjem”, a desna se linija naziva „cjelovitost”. Stoga, premda vidi da još uvijek ne može izvršavati Hesed, treba zamišljati da je već nagrađen davanjem, koje se naziva Hesed, te zahvaljivati Stvoritelju što ga je nagradio time da čini stvari radi davanja.

Sve je to samo iznad razuma. Premda će, ako razmotri stanje u kojem se nalazi, vidjeti drukčije, ipak je riječ o radu iznad razuma. To znači da mora zamišljati kako je već nagrađen željom za davanjem, kao da je već bio nagrađen oranjem.

Također, čovjek treba sniziti samoga sebe i reći: „Zadovoljan sam i zahvalan za svaku misao i želju da učinim nešto u duhovnosti koju mi Stvoritelj daje, što me nagradio time da mogu učiniti makar malo služenja Stvoritelju, odnosno da mogu učiniti nešto za Stvoritelja.” I zbog toga je sretan jer vidi da Stvoritelj nije svim ostalim ljudima dao priliku da Mu služe. Zato se tome raduje. To se smatra „cjelovitošću”, jer sada vjeruje iznad razuma da Stvoritelj upravlja svijetom na način Dobroga Koji Čini Dobro, pa tako sada može pokazivati ljubav prema Stvoritelju i uvijek biti radostan.

Međutim, istodobno čovjek mora hodati i drugom nogom, lijevom, što znači da treba kritički preispitivati svoja djela. Treba imati želju vidjeti istinu: koliko truda može uložiti radi davanja i kolika je važnost duhovnosti. Razumije li doista da je bolje raditi samo za Stvoritelja, a ne za samoga sebe?

U tom stanju vidi sasvim drukčiju sliku. Sva njegova djela, dok je hodao desnom linijom i mislio da je uistinu cjelovit čovjek, sada, kad je prešao na lijevu liniju, vidi da nema ništa što je uistinu radi Stvoritelja.

To se naziva „sijanje”. Na primjer, kad netko uzme dobro sjeme pšenice i posije ga u polje, čovjek koji ne poznaje poljoprivredni rad gledao bi onoga koji je uzeo sjeme i bacio ga u zemlju kao da je lud. Tako je i ovdje: kad čovjek uzme dobra stanja koja sadrže cjelovitost, za koja je već zahvalio Stvoritelju, sada ih poništava. To je poput onoga čovjeka koji je uzeo dobro sjeme pšenice i posijao ga u polje.

Ali uistinu, čovjek ne može hodati na jednoj nozi. Te se dvije noge smatraju dvama stihovima koji proturječe jedan drugome. Zato se Izak smatra onim koji sije svoje polje, što predstavlja lijevu liniju. O tome su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba odbijati lijevom, a privlačiti desnom” (Sotah 47). To trebamo protumačiti tako da se, kad čovjek osjeća da je blizak Stvoritelju, to naziva „privlačenjem desnom”. „Odbijanje lijevom” znači da, kad preispituje sebe, vidi da je odbačen od rada davanja. Drugim riječima, naši mudraci nam žele reći da su čovjeku potrebne obje strane, desna i lijeva, jer ne možemo hodati na jednoj nozi. To se smatra „Izakom”, koji se naziva „sijanjem”.

Abraham, koji se naziva „desna”, odnosno Hesed, cjelovitost, naziva se „bjelinom”, kao što je gore rečeno da su tri partnera njegov otac, njegova majka i Stvoritelj. Njegov otac predstavlja prvo razlučivanje — prvu liniju, koja je Hesed — i pokazuje cjelovitost. Cjelovitost se naziva „bijelom”, kao što je napisano: „Ako su vaši grijesi kao grimiz, postat će bijeli poput snijega.” To se naziva „desna privlači”, kad čovjek osjeća da ga približavaju Stvoritelju.

„A njegova majka sije crveno.” Crvena boja ukazuje na nedostatak, Nukva (ženski aspekt), u kojoj čovjek vidi da je potpuno odbačen od rada davanja. Stoga se nalazi u stanju uspona i padova. To se smatra samo djelomičnom vjerom, kao što kaže („Predgovor Učenju o deset Sefirot”, stavka 14), jer ima mnogo padova, a tijekom pada ostaje bez vjere.

Međutim, čovjek ne smije provoditi mnogo vremena u lijevoj liniji, koja se naziva „druga linija”, jer se tada nalazi u stanju odvojenosti. Stoga najveći dio njegova rada mora biti u stanju cjelovitosti. To se naziva „obnova Mjeseca”. To znači da čovjek mora neprestano obnavljati bjelinu u sebi, desnu liniju, koja je bjelina.

Ali tijekom pada vjera ga napušta i ponekad ostaje bez svijesti, poput čovjeka koji padne pod kamion i ozlijedi se, a da ni ne zna da je pao. Pouka je da čovjek leži pod svojim teretom, kao što je napisano: „Ako vidiš magarca svoga neprijatelja kako leži pod svojim teretom”, jer ne može ići iznad razuma, budući da mu je rad iznad razuma nepodnošljiv teret i breme. Zato, čim izgubi pažnju prema tome, odmah pada pod kamion. To se naziva „biti ozlijeđen u prometnoj nesreći”. Stoga čovjek uvijek mora biti oprezan i držati se desne strane.

Iz toga slijedi da se ispravak čovjeka koji hoda lijevom linijom sastoji u tome da ne čeka da dođe pad i posrnuće pa da tek tada čeka da mu dođe buđenje odozgo. Naprotiv, on sam privlači na sebe lijevu liniju i tada vidi da se nalazi u stanju pada, odnosno da nema ni jednu iskru želje raditi radi davanja, a ne radi vlastite koristi. Tada može moliti.

Kao što je Baal HaSulam rekao o riječima naših mudraca u vezi s Davidom, koji je rekao: „Ja budim zoru, a zora ne budi mene.” To znači da kralj David nije čekao zoru, koja se naziva „crnom”, koja je tama, odnosno da ga tama probudi. Naprotiv, on je budio tamu. Molio je Stvoritelja da mu obasja Svoje Lice i tako je dobivao na vremenu time što se pripremao za tamu, pa ju je tada bilo lakše ispraviti.

A dvije prethodno spomenute linije — desna i lijeva — rađaju treću liniju, srednju liniju. Kao što su naši mudraci rekli: „A Stvoritelj u njega stavlja duh i dušu (Ruach i Neshama).” Tako, nakon što čovjek dovrši rad u dvjema linijama, u njemu se otkriva sve zlo. To mu dolazi zato što su te dvije linije poput dvaju stihova koji proturječe jedan drugome. Tada čovjek vidi da usponima i padovima nema kraja i tada upućuje istinsku molitvu Stvoritelju da mu pomogne steći želju za davanjem.

Kad mu Stvoritelj pomogne, biva nagrađen potpunom i trajnom vjerom, jer već posjeduje kelim davanja. Prije nego što čovjek stekne kelim davanja, nemoguće je da ima trajnu vjeru, jer tijekom pada gubi vjeru i ne može trajno vjerovati u Stvoritelja.

Objašnjeno je („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 138): „Budući da koristimo kelim primanja suprotno načinu na koji su stvoreni, nužno osjećamo djela Providnosti kao zla, usmjerena protiv nas. Stoga, kad čovjek osjeća zlo, u toj je mjeri heretik u odnosu na Njegovu Providnost, a Onaj Koji djeluje skriven je od njega.”

Tako vidimo da, prije nego što čovjek bude nagrađen kelim davanja, ne može imati trajnu vjeru. Međutim, kad bude nagrađen željom za davanjem — koja proizlazi iz rada u dvjema linijama, kroz koji se potpuno otkriva svo zlo — dolazi do zaključka da mu jedino Stvoritelj može pomoći. Tada ulaže trud u taj rad i ne bježi iz bitke te biva nagrađen srednjom linijom, koja se naziva „Stvoritelj daje duh i dušu”. To se naziva „otkrivanjem Lica”. To se smatra onime o čemu je napisano: „Što je pokajanje? Kad Onaj Koji poznaje sve tajne posvjedoči da se više neće vratiti ludosti.”

Time možemo protumačiti ono što smo pitali: „Što u radu znači ono što je napisano: ‘Jakov je došao i on je dozrijevanje usjeva’, kao što je rečeno: ‘Svetost Izraela pripada Gospodinu, prvina Njegova uroda’, i On je stajao nad njim?” Naši su mudraci o tome dali usporedbu: „Kralj ne stoji na svom polju osim kad je usjev zreo.”

To trebamo protumačiti tako da kralj koji stoji na svom polju upućuje na čovjeka. Čovjek proizlazi iz Malchut, a Malchut se naziva „poljem”. Čovjek treba doći u stanje „Polja koje je Gospodin blagoslovio”. To se postiže radom u prethodno spomenutim dvjema linijama — Abrahamovim oranjem i Izakovim sijanjem.

Nakon toga dolazi razlučivanje „kad je usjev zreo”, kad se već može vidjeti nagrada za rad — usjev — koji je Jakov. Kao što smo gore rekli, nakon što čovjek bude nagrađen pomoći Stvoritelja, kad mu Stvoritelj podari dušu, što se naziva „otkrivanjem Lica”, smatra se da Stvoritelj trajno stoji nad njim, što znači da tada biva nagrađen trajnom vjerom. To je značenje onoga što je napisano: „I Gospodin je stajao nad njim.” Drugim riječima, kad čovjek dosegne stupanj srednje linije, koja se smatra Jakovom, Stvoritelj je nad njim, kao u gore navedenoj usporedbi, gdje Kralj stoji na svom polju kad je usjev zreo.

Napisano je („Predgovor Učenju o deset Sefirota”, stavka 54): „Kad Stvoritelj vidi da je čovjek dovršio svoju mjeru truda i završio sve što je morao učiniti kako bi ojačao svoj izbor vjere u Stvoritelja, Stvoritelj mu pomaže. Tada postiže otvorenu Providnost, odnosno otkrivanje Lica. Tada biva nagrađen potpunim pokajanjem.”

On kaže („Predgovor Učenju o deset Sefirota”, stavka 56): „Uistinu, čovjek nije potpuno siguran da više neće sagriješiti sve dok ne bude nagrađen prethodno spomenutim postignućem nagrade i kazne, odnosno otkrivanjem Lica. A to otkrivanje Lica, sa stajališta Stvoriteljeva spasenja, naziva se ‘svjedočanstvom’... ono jamči da više neće sagriješiti.” To znači da tada biva nagrađen trajnom vjerom.

Sada možemo protumačiti ono što je napisano: „Živ je Gospodin i blagoslovljena neka je moja Stijena.” „Neka se moja duša proslavi u Gospodinu.” Trebamo razumjeti značenje riječi „Živ je Gospodin” u odnosu na Stvoritelja. Kakva je to pohvala Stvoritelju? U radu riječ „živ” trebamo protumačiti ovako: Tko je onaj koji se naziva „Živ je Gospodin”? To je onaj koji vjeruje u Stvoritelja, da On dobrohotno upravlja svijetom. Takav se čovjek naziva „živim”.

„Blagoslovljena neka je moja Stijena” odnosi se na onoga koji od Stvoritelja prima oblik te vjere, prema kojoj je Stvoritelj utjelovljenje Svoje želje da čini dobro Svojim stvorenjima. Takav čovjek blagoslivlja Stvoritelja što mu je dao vjeru, jer sam nikada ne bi mogao preuzeti vjeru iznad razuma, budući da je to dar Božji.

Također trebamo protumačiti: „Neka se moja duša proslavi u Gospodinu.” „U Gospodinu” znači u tome što ga Stvoritelj približava Sebi. Zbog toga se njegova duša proslavlja, što znači da je čovjekova duša duboko zahvalna Stvoritelju što ga je približio Sebi. To se naziva „Stvoritelj daje duh i dušu”. Vlastitom snagom čovjek to ne bi mogao postići. Zato hvali Stvoritelja — zato što sada ima vjeru. On blagoslivlja Stvoritelja samo za ono što mu je Stvoritelj dao. Također, Stvoritelj se naziva „srednjom linijom”, kao što je gore rečeno, jer tek radom u prethodne dvije linije čovjek kasnije biva nagrađen time da Stvoritelj daje duh i dušu.

Dakle, jedino Stvoritelj može pomoći čovjeku da izađe iz vlasti posuda primanja. Zato se tijekom pada čovjek ne smije prepirati sa svojom voljom za primanjem i uvjeravati je da bi za nju bilo bolje kad bi napustila svoje mjesto i ustupila ga želji za davanjem. Ne treba je pokušavati uvjeriti da se preda. Treba znati da se tijelo s time nikada neće složiti; to je samo gubljenje riječi.

Umjesto toga, treba moliti Stvoritelja, jer jedino On ima snagu poništiti je, i nitko drugi. Drugim riječima, tijelo se s time nikada neće složiti, pa je zato besmisleno raspravljati s tijelom. Ali kad čovjek želi učiniti nešto radi Stvoritelja, treba moliti Stvoritelja da mu dâ snagu nadvladati volju za primanjem radi sebe samoga.

Prema gore navedenom možemo protumačiti ono što su rekli (Avot, poglavlje 1:5): „Ne razgovaraj mnogo sa ženom.” To je rečeno o vlastitoj ženi. Tim više vrijedi za ženu svoga prijatelja. Premda je doslovno značenje osnovno, u radu to možemo protumačiti tako da su žena i muškarac u jednom tijelu. Čovjekova se žena naziva „voljom za primanjem”, koja se naziva „ženskim”, i koja uvijek želi samo primati.

Stoga, kad čovjek ponekad želi učiniti nešto radi davanja, što se naziva „muškim”, muškarcem, a volja za primanjem tome se opire, pa čovjek želi voditi dugu raspravu sa svojom voljom za primanjem kako bi je uvjerio da je za nju bolje dopustiti mu da radi radi davanja, naši su mudraci rekli da je to gubljenje riječi. Rekli su: „To je rečeno o njegovoj vlastitoj ženi”, odnosno o volji za primanjem u njemu samome. „Tim više vrijedi za ženu njegova prijatelja”, što znači raspravljati s voljom za primanjem prijatelja — uvjeravati ih i nastojati im pokazati da je bolje sve činiti radi davanja — jer jedino Stvoritelj može pomoći da izađu iz vlasti volje za primanjem radi sebe samih.

Stoga ljudi koji žele hodati putem kojim se dolazi do stanja u kojem su sva njihova djela radi Stvoritelja ne smiju prekoravati svoje prijatelje zbog toga što se ne bave radom davanja. To je zato što, ako netko želi ispraviti prijateljevu volju za primanjem, ispada kao da on sam ima tu moć. No uistinu, ono što čovjek čini radi davanja moguće je jedino snagom Stvoritelja. Zato je zabranjeno prekoravati prijatelja.