Što znači „uhode“ u radu?

Članak br. 35, 1991.

Napisano je u Zoharu (Shlach, stavka 82): „Rabi Yosi je rekao: ‘Poslužili su se savjetom da oklevetaju sve. Što znači „sve“? Zemlju i Stvoritelja.’ Rabi Yitzhak je rekao: ‘Za zemlju je to istina. Ali za Stvoritelja? Kako to znamo?’ Rekao mu je: ‘To je značenje stiha: „Ipak, snažan je narod“, što znači: Tko ih može nadvladati, jer „snažan je narod“? Drugim riječima, čak ih ni Stvoritelj ne može nadvladati. Tako su oklevetali Stvoritelja.’“

Trebamo razumjeti kako se u radu može reći nešto takvo o Stvoritelju, budući da govorimo o ljudima koji se žele približiti Stvoritelju. Kako se može reći da ne vjeruju da je Stvoritelj svemoćan? Napisano je u Zoharu (stavka 63): „‘I vratiše se iz obilaska zemlje.’ ‘Vratiše se’ znači da su se vratili na stranu zla i skrenuli s puta istine, govoreći: ‘Što smo dobili od toga? Do današnjeg dana nismo vidjeli dobro u svijetu. Trudili smo se u Tori, a kuća je prazna. Tko će biti nagrađen tim svijetom? Bilo bi bolje da se nismo toliko trudili. Trudili smo se i učili kako bismo spoznali dio toga svijeta. Taj viši svijet je dobar, kao što znamo iz Tore, ali tko može biti nagrađen njime?’“

Trebamo razumjeti u čemu je grijeh uhoda ako su rekli da je sve istina, „ali tko može biti nagrađen time?“ Drugim riječima, govorili su da nisu dostojni dobra, kao što je napisano: „Taj viši svijet je dobar, kao što znamo iz Tore, ali tko može biti nagrađen njime?“ Zašto je, dakle, taj grijeh tako težak?

U Midrash Rabbah (Shlach 15:7) kaže se: „Rabi Yehoshua kaže: ‘Kakvi su oni (uhode) bili? Poput kralja koji je svome sinu namijenio lijepu ženu iz dobre i imućne obitelji. Kralj je rekao svome sinu: „Ona je lijepa žena i iz dobre je i imućne obitelji.“ Sin je odgovorio: „Otići ću i vidjeti je“, jer nije vjerovao svome ocu. To je odmah zbunilo i razljutilo njegova oca. Otac je rekao: „Što da učinim? Ako mu kažem: ‘Neću ti je sada pokazati’, reći će da je ružna i da mu je zato ne želim pokazati.“ Na kraju mu je rekao: „Pogledaj je, ali zato što mi nisi vjerovao, kunem se da je nećeš vidjeti u svojoj kući, jer ću je radije dati tvome sinu.“’“

To je zbunjujuće, jer iz toga proizlazi da je Stvoritelj pokazao da je zemlja dobra, ali uhode nisu vidjele dobru zemlju, budući da su rekli da ondje nisu vidjeli nikakvo dobro. Naprotiv, rekli su da su ondje vidjeli samo loše stvari, jer su rekli: „To je zemlja koja proždire svoje stanovnike.“ Što, dakle, znači alegorija o kraljevu sinu?

Da bismo razumjeli prethodno, moramo razumjeti ono što učimo, da su pred nama dvije stvari: 1) primiti užitak i zadovoljstvo, što je svrha stvaranja, 2) kako postići užitak i zadovoljstvo.

Budući da vidimo da, premda se svi slažu da trebamo primiti užitak i zadovoljstvo, bez truda se ništa ne postiže. Trud je u tome da moramo ponuditi neku naknadu domaćinu kako bi nam htio dati ono što želimo. U radu se to naziva „želja za davanjem“, jer samo u kelim davanja možemo primiti obilje Kedusha (svetosti), kao što smo učili: „Bit ćete sveti jer sam Ja svet“, što znači da sve mora biti radi davanja.

Prije nego što čovjek stekne kelim davanja, nalazi se pod Tzimtzum (ograničenjem) i skrivenošću koji su postavljeni nad višom Providnošću, tako da čovjek ne može vidjeti istinu. Odnosno, čovjek ne može vidjeti Njegovu Providnost, način na koji On postupa sa stvorenjima kroz Providnost Dobrog koji čini dobro, kao što je Baal HaSulam rekao (u knjizi Shamati, članak „Vjera u rava“) o onome što je napisano: „Imaju oči, ali neće vidjeti“, da čovjek mora vjerovati svom ravu (učitelju) u pogledu onoga što nam je rav odredio – redoslijeda rada na „desnoj“. Tada čovjek treba sebi predočiti kao da je već nagrađen potpunom vjerom u Stvoritelja i da već u svojim organima osjeća da Stvoritelj vodi cijeli svijet na način Dobrog koji čini dobro, što znači da cijeli svijet od Njega prima samo dobro.

I premda, kad pogleda sebe, vidi da je gol i oskudan, o tome treba reći: „Imaju oči, ali neće vidjeti“, gdje „oni“ znači da sve dok je čovjek pod više vlasti, koje se nazivaju „oni“, „oni neće vidjeti“ istinu. A što su više vlasti? To su dvije želje.

To znači da čovjek ima volju za primanjem radi sebe, što je želja različita od želje Stvoritelja, čija je želja davati, dok čovjek želi samo primati radi sebe. Stoga, kad čovjek počne kritički razmatrati ono što mu je Stvoritelj dao, vidi samo patnju i bol, budući da u svijetu postoje dvije želje.

Stoga, kad čovjek treba zahvaliti Stvoritelju i reći: „Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’“, hvaliti Ga i zahvaljivati Mu što nam je Stvoritelj dao svijet ispunjen obiljem, a sada vidi suprotno, tada se mora potruditi i ići iznad razuma te reći da sve što vidi nije istina i vjerovati onome što je napisano: „Imaju oči, ali neće vidjeti“ istinu.

Proizlazi da je sav rad i trud koji čovjek mora uložiti usmjeren na stjecanje želje za davanjem, jer samo tada može vidjeti kako je Stvoritelj stvorio svijet toliko ispunjen obiljem da su naši mudraci rekli: „Nikada pred Njim nije bilo takve radosti kao na dan kad su stvoreni nebo i zemlja.“ To je zato što za Stvoritelja ne postoji pitanje vremena. Stoga je On odmah vidio cjelovitost stvaranja na kraju njegova ispravka, budući da je svrha stvaranja bila, kao što je napisano: „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“, a za Njega su prošlost i budućnost jedno te isto. Naravno, tada je vidio užitak i zadovoljstvo koje stvorenja primaju.

Međutim, kad čovjek počne raditi kako bi stekao želju za davanjem, započinje redoslijed uspona i padova, budući da u svemu postoje stvari koje su dobre za jednoga, a loše za drugoga. Međutim, sve mora biti uravnoteženo. Zbog toga se čovjek često ne drži srednjeg puta između njih, nego se više priklanja jednoj strani nego drugoj i sve pokvari.

Poznato je da u radu davanja čovjek mora ići dvjema linijama, koje se nazivaju „desna i lijeva“. „Desna“ znači cjelovitost, a „lijeva“ se u radu naziva „put koji zahtijeva ispravak“. Zbog toga u radu imamo dva redoslijeda:

1) Pjesme i hvalospjevi, koji pripadaju stanju cjelovitosti. Odnosno, kad je čovjek zadovoljan Providnošću Stvoritelja, načinom na koji On postupa s njim, zahvaljuje Stvoritelju za dobro koje mu je Stvoritelj dao.

2) Molitva i litanija, koje pripadaju stanju kad čovjek vidi da ima nedostatke i želi da Stvoritelj ispuni njegove potrebe. Tada čovjek moli Stvoritelja da mu ispuni želju. Međutim, budući da su to dvoje suprotni jedno drugome, odnosno, kad čovjek zahvaljuje Stvoritelju, a svakako kad je čovjek zahvalan, treba nastojati izraziti Stvoritelju veliku zahvalnost, jer zahvalnost treba biti razmjerna mjeri dobra koje mu je Stvoritelj dao. Stoga je na čovjeku da sebi predoči veličinu i važnost toga.

Drugim riječima, čovjek kaže da nije dostojan toga dobra koje mu je Stvoritelj dao. Kako onda može reći da mu nešto nedostaje? Svakako, molitva mora biti iz dubine srca, što znači da svoju potrebu mora osjećati svim svojim organima, inače molitva neće biti iz dubine srca. Kako je onda moguće reći, nakon što je zahvalio Stvoritelju za sve dobro koje je primio, da mu nešto nedostaje, te moliti i vapiti Stvoritelju da mu ispuni njegove želje?

Stoga te dvije stvari uzrokuju padove i uspone, budući da jedna poništava drugu. Ipak, trebamo razumjeti zašto su nam potrebne obje i zašto nisu dovoljni samo molitva ili samo zahvalnost, nego su potrebne obje. No, budući da ne mogu istodobno biti u istom nositelju, raspoređujemo ih jednu za drugom.

Drugim riječima, najprije zahvaljujemo Stvoritelju jer nas je izabrao među svim narodima, premda smo niski i inferiorni u usporedbi s Njegovom veličinom, ipak nas je izabrao između svih naroda. To je kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba najprije uspostaviti zahvalu Stvoritelju, a zatim moliti.“ Stoga, kad čovjek zahvaljuje Stvoritelju jer je bio dobar prema njemu, što znači da mu je Stvoritelj zasigurno dao sve što mu je potrebno, kako onda ima mjesta da nakon toga moli za ono što mu nedostaje i da ta molitva bude iz dubine srca?

Odgovor je da, s jedne strane, čovjek tijekom rada treba primati životnu snagu. Kad čovjek nema ništa od čega bi živio, uznemiren je i ne može pravilno izvršavati Toru i mitzvot, kao što je napisano: „Ove riječi, koje ti danas zapovijedam, neka budu u tvome srcu. Pomno njima poučavaj svoje sinove i govori o njima kad sjediš u svome domu, kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.“

Dakle, postoji potpun redoslijed u izvršavanju Tore i mitzvot. Ako čovjekov um nije smiren, njegov se rad ne može odvijati prema redoslijedu prema kojem bi trebao. Stoga, kad čovjek hvali Stvoritelja i sebi predočava veličinu i važnost Stvoritelja koliko god može, iz toga može crpiti životnu snagu i osjetiti važnost Stvoritelja, koji mu je dao misao i želju da razgovara s Njim. Iz toga čovjek treba crpiti zadovoljstvo.

Čovjek treba zamisliti kakvo bi bilo njegovo raspoloženje kad bi mu najveći u generaciji, kojega cijeli svijet hvali, dopustio da razgovara s njim, koliko bi bio ushićen, jer dok osjeća taj užitak zbog mogućnosti da razgovara s njim, ne bi osjećao da mu je išta na svijetu potrebno. Užitak koji čovjek osjeća više nego obično čini da zaboravi sve svoje brige i da se cijelo njegovo tijelo prepusti užitku koji sada prima. Odnosno, ako tijekom primanja užitka može misliti na bilo što drugo osim na užitak koji sada prima, to je znak da užitak koji sada prima nije potpun.

Stoga, kad čovjek sebi predoči da mu je Stvoritelj dopustio da razgovara s Njim, nije važno što govori, nego je važna činjenica da ima priliku razgovarati sa Stvoriteljem. Iz toga čovjek treba crpiti užitak i zadovoljstvo što ima takvu povlasticu. Proizlazi da je rad na desnoj u tome da čovjek treba vjerovati da razgovara sa Stvoriteljem i da mu upravo sada ništa nije potrebno.

Međutim, čovjek treba znati da tijelo ne pristaje na rad u bilo čemu što ovisi o vjeri, osobito zato što se taj rad smatra ispravkom, a sve što pripada ispravku izaziva otpor tijela. To proizlazi iz razbijanja posuda koje se dogodilo u svijetu Nekudim. Stoga je u tome mnogo rada.

Baal HaSulam je rekao o radu na desnoj, kad ga čovjek počne omalovažavati zato što počinje raditi na liniji koja je suprotna desnoj, a to je lijeva linija – da je rad na desnoj rad u cjelovitosti i istini, što znači da čovjek mora vjerovati da je Stvoritelj velik i važan, a čovjek potpuno nizak. Proizlazi da je oboje istina. Teško je ići tom linijom i tijelo joj se protivi. Rekao je da se u stanju desne čovjek smatra „blagoslovljenim“, budući da je zadovoljan svojim dijelom i ništa mu nije potrebno. Tada je čovjek prikladan primiti obilje odozgo putem „Blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga“. U toj kvaliteti on ima Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Stoga upravo u tom stanju čovjek može uzdići se na viši stupanj.

Međutim, moramo ići i lijevom linijom, što je put kojim čovjek vidi nedostatke koje treba ispraviti. Drugim riječima, na desnoj je rad samo u tome da čovjek sebi predoči veličinu Stvoritelja i vjeruje u Njegovu veličinu i važnost. Ali kvaliteta lijeve sastoji se upravo u tome da čovjek pogleda sebe i vidi nedostatke u sebi kako bi se ispravio, tako da u njemu ne bude nikakve mane. No glavni nedostatak koji čovjek treba vidjeti jest zlo u sebi, odnosno što je bit zla koje moramo pronaći, što znači da ga moramo tražiti i pronaći.

Svakako, svaki čovjek zna da u njemu postoji zlo. Stvar je u tome da moramo spoznati korijen zla, a to je ono što čovjeka sprječava da može primiti dobro koje postoji u svijetu.

Svijet je stvoren sa svrhom, a rečeno je da je svrha stvaranja svijeta Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Budući da čovjek u svijetu trpi patnje, pita: „Zašto nam se čini da je tako?“ Zbog toga čovjek mora vjerovati mudracima, koji su rekli da treba znati da je nad svrhom stvaranja načinjen ispravak kako pri primanju užitka ne bi bilo srama. To je moguće samo ako primanje obilja bude radi davanja. U tom stanju nema mjesta za sram.

Stoga, tek tada, kad čovjek vjeruje mudracima da moramo steći kelim davanja, jer je inače nemoguće postići dobro koje stvorenja trebaju primiti, shvaća da je sve zlo samo volja za primanjem radi sebe te da čovjek treba učiniti sve kako bi je iskorijenio i umjesto nje primio želju za davanjem, koja se naziva „druga priroda“. Tada će biti nagrađen užitkom i zadovoljstvom koji su bili u misli stvaranja.

U skladu s prethodno rečenim, trebamo raditi na dva načina:

1) Na putu desne, što je vrijeme kad čovjek radi kako bi osjetio da ima cjelovitost i da je zadovoljan svojim stanjem te za to može zahvaliti Stvoritelju. To je vrijeme kad može odozgo primiti obilje i napredovati po stupnjevima Kedusha (svetosti). Međutim, premda je to vrijeme za primanje obilja odozgo, njemu ništa ne nedostaje, što znači da nema kelim (posude) za primanje obilja, pa mora prijeći na drugu liniju, koja se naziva „lijeva“.

2) To je put „lijeve“, putem kritičkog razmatranja kojem čovjek podvrgava sebe. Desna linija znači da čovjek gleda samo na Stvoritelja, odnosno nastoji razumjeti i učiti o mjeri veličine Stvoritelja, a ne o sebi, kako bi vidio što mu nedostaje. Naprotiv, želi gledati ono što ima, odnosno ono što mu je Stvoritelj dao, i za to zahvaljivati Stvoritelju.

Međutim, put lijeve jest ispitati sebe, koliko zla ima u sebi i što je zlo u njemu, te ga pokušati ispraviti. Tada započinje pitanje uhoda koje su oklevetale zemlju. „Zemlja“ znači kraljevstvo nebesko, jer su rekli da to pitanje kraljevstva nebeskog nije za njih.

U skladu s prethodno rečenim, trebamo protumačiti ono što je napisano: „Rabi Yosi je rekao: ‘Poslužili su se savjetom da oklevetaju sve. Što znači „sve“? Zemlju i Stvoritelja.’ ‘To je značenje stiha: „Ipak, snažan je narod“, što znači: tko ih može nadvladati?’ Drugim riječima, čak ih ni Stvoritelj ne može nadvladati. Tako su oklevetali Stvoritelja.“

Rekli su: „Rođeni smo s prirodom da sve činimo radi sebe, pa kako možemo prihvatiti teret kraljevstva nebeskog s namjerom da koristimo Stvoritelju, odnosno da sve činimo radi davanja? Naposljetku, mnogo smo puta započinjali rad i, prema našem viđenju, učinili smo sve što smo mogli. Ali ne samo da nam Stvoritelj nije pomogao nimalo napredovati prema namjeri davanja, nego smo čak išli unatrag. Stoga moramo zaključiti da nam čak ni Stvoritelj ne može pomoći izaći iz vlasti volje za primanjem. Inače bismo barem malo napredovali. Ali nakon svega truda koji smo uložili kako bismo stekli želju za davanjem, prema našem viđenju, sve je bilo uzalud. Stoga se nalazimo u stanju u kojem nemamo ni materijalni ni duhovni svijet.“

Zato je napisano: „Što smo dobili od toga? Do današnjeg dana nismo vidjeli dobro u svijetu. Trudili smo se u Tori, a kuća je prazna. Tko će biti nagrađen tim svijetom?“ Odnosno, vidjeli su da ne napreduju u radu. Ali u čemu je bio grijeh? U tome što su trebali imati vjeru u Stvoritelja da svi ti padovi koje su osjećali u radu nisu bili zato što nisu napredovali, nego da svaki put kad čovjek vidi da je daleko od cilja, to je zato da bi pronašao stvarnu potrebu za Njegovim spasenjem. A potreba se naziva „kli (posuda) za primanje ispunjenja“. Međutim, ono što im je nedostajalo i zbog čega nisu mogli nastaviti te su htjeli pobjeći iz borbe bio je nedostatak desne linije.

Značenje „desne“ jest da čovjek tijekom rada mora imati životnu snagu, a životnu snagu primamo upravo iz cjelovitosti, koju možemo postići upravo kad ne gledamo na sebe, nego na Stvoritelja, i kad je sav trud usmjeren na razmišljanje o veličini Stvoritelja, a ne o nama samima, odnosno o tome što smo stekli, jesmo li ostvarili neki napredak u radu. Naprotiv, trebamo razmišljati o tome kakva je povlastica to što imamo neki kontakt sa Stvoriteljem.

To znači da, kad izvršava mitzvu ili izgovara blagoslov, treba reći: „Sretan sam što vjerujem da izvršavanjem Njegovih zapovijedi činim volju Stvoritelja. Premda razumijem da zapovijedi Kralja moramo izvršavati pridajući im veću važnost nego što je ja pridajem izvršavanju mitzvot (zapovijedi/dobrih djela), ne mogu cijeniti važnost tog čina, premda je čin nepotpun. Ipak, sretan sam što mi je Stvoritelj dao želju i čežnju da učinim nešto u izvršavanju Tore i mitzvot, čak i ako ti postupci nisu toliko važni. Ipak, meni je to važno, budući da sada mogu reći da činim volju Stvoritelja.“

Iz toga čovjek treba crpiti životnu snagu i radost jer je istina da je Stvoritelj velik. Stoga, kad čovjek ima želju učiniti nešto u radu, to je vrlo važno. Čovjek treba vjerovati da je čak i kad nešto čini pod prisilom, to ipak važno, budući da se, što se tiče samog čina, nema što dodati i čin čini svoje.

Stoga, budući da uhode nisu išli i desnom, htjeli su pobjeći iz borbe i rekli su da im čak ni Stvoritelj ne može pomoći. Odnosno, shvatili su da ih Stvoritelj treba približiti na način koji su oni razumjele, a ne na način na koji nas Tora obvezuje, kao što je napisano da postoje dva zapisa koja proturječe jedan drugome, sve dok ne dođe treći zapis i odluči između njih. Zbog toga su uhode, koji su zastranili hodajući lijevom linijom i napustili desnu, vidjeli da ne mogu doći i naslijediti zemlju. Sve je to bilo zato što su išli pogrešnim putem, umjesto putem koji im je Mojsije odredio.

To je značenje onoga što je napisano o kralju koji je svome sinu namijenio ženu i rekao: „Pokazat ću ti je, (ali) kunem se da je nećeš vidjeti u svojoj kući, jer ću je radije dati tvome sinu.“ Pitali smo: Ali uhode nisu vidjeli da je lijepa i da dolazi iz dobre i imućne obitelji?! Trebamo protumačiti da su u radu „otac i sin“ „uzrok i posljedica“. Sadašnjost se naziva „otac“, a budućnost se naziva „sin“. U duhovnosti „vidjeti“ znači postići. Budući da su krenuli pogrešnim putem, nisu je mogli vidjeti „u svojoj kući“, odnosno u stanju u kojem su se nalazili, u kelim primanja. Naprotiv, „tvome sinu“ znači da ćeš, nakon što se pokaješ, kad budeš nagrađen kelim davanja, moći vidjeti sve vrline koje postoje u nasljeđivanju zemlje koju je Stvoritelj obećao našim praocima.