Što je blagoslov: „Koji mi je učinio čudo na ovom mjestu“ u radu?

Članak br. 15, 1991.

Naši mudraci su rekli (Berachot 54): „Čovjeku se dogodilo čudo i bio je spašen od lava. Raba mu je rekao: ‘Svaki put kad dođeš tamo, blagoslovi: Blagoslovljen Onaj koji mi je učinio čudo na ovom mjestu.’“ Trebamo razumjeti što nas to dolazi naučiti u radu.

Poznato je da je svrha stvaranja bila zato što je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Radi toga je stvorio u stvorenjima želju i čežnju da prime užitak i zadovoljstvo. Inače, ako nema želje za zadovoljstvom, čovjek ne može uživati, kao što vidimo u prirodi: ako čovjek nema želju za nečim, ne može uživati. Na primjer, ako čovjek nije gladan, ne može uživati u jelu itd. Stoga vidimo i kažemo da je Stvoritelj stvorio u našoj prirodi želju za primanjem užitka i zadovoljstva.

Ne trebamo pitati zašto je Stvoritelj stvorio takvu prirodu. Budući da su naši mudraci rekli (Hagigah 11): „Ako netko pita o onome prije nego što je svijet stvoren, Pismo nam kaže: ‘od dana kad je Bog stvorio čovjeka na zemlji.’“ To znači da ne možemo pitati ništa o tome zašto je, kad je stvorio svijet, stvorio baš s ovom prirodom kakvu vidimo. Uostalom, mogao je stvoriti i s drugačijom prirodom. O tome ne možemo pitati, nego sve učimo putem „Po Tvojim djelima Te poznajemo“. To jest, počinjemo učiti iz djela koja vidimo, a ne prije toga.

Također vidimo još jednu prirodu: grana želi nalikovati svom korijenu. To jest, kao što je kvaliteta korijena stvorenja, a to je Stvoritelj, davanje, a ne primanje, tako i kad čovjek mora jesti kruh srama, osjeća sram. Riječima Zohara, to se naziva „kruh srama“. Prema toj prirodi proizlazi da kad čovjek prima od Stvoritelja u svoje kelim primanja, što je suprotno kvaliteti Stvoritelja, koji je Davatelj, on osjeća nelagodu. Zbog toga je napravljena ispravka zvana Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, gdje dok niži nema jednakost forme, nazvanu „želja za davanjem“, čovjek se nalazi pod skrivenošću i prikrivenošću Kedusha (svetosti). Ni ovdje ne trebamo pitati zašto je Stvoritelj stvorio prirodu srama i zašto je učinio da grana želi nalikovati svom korijenu. Sve je to iz gore navedenog razloga, da ne možemo pitati o onome što prethodi stvaranju.

Kli stvorenih bića je želja za primanjem zadovoljstva. Prije nego što je stvorena želja za primanjem, nemamo o čemu govoriti. Ovu kli pripisujemo Stvoritelju, što znači da ne trebamo raditi s tom kli, nego svaki čovjek koji je stvoren, ako nije pokvario kli, ta je kli savršena. To jest, gdje god želja za primanjem vidi mjesto odakle može izvući zadovoljstvo, ona odmah tamo trči.

Nije tako s kli nazvanom „želja za davanjem“, jer čovjek želi jednakost forme. Budući da ovu kli pripisujemo stvorenju, to jest čovjek mora napraviti tu kli, jer stvorenje želi jednakost forme, zbog toga je na čovjeku da to učini.

To je kao što je rekao Baal HaSulam o stihu: „koje je Bog stvorio da čini“. „Stvorio“ se odnosi na kli, nazvanu „želja za primanjem“, a „da čini“ odnosi se na stvorenja, koja moraju napraviti kli nazvanu „želja za davanjem“. To nije iz prirode koju je Stvoritelj stvorio. Naprotiv, On je započeo stvaranje od želje za primanjem, a vi, stvorena bića, morate napraviti želju za davanjem. Stoga, kad čovjek mora početi raditi radi davanja, to je drugačija priroda od one s kojom je čovjek stvoren.

Zbog toga, sve što čovjek treba činiti u radu Stvoritelja jest napraviti kli, što je suprotna radnja od kli s kojom je čovjek stvoren. Kad čovjek počne ulaziti u rad davanja, još ne osjeća koliko njegova želja za primanjem ometa njegov rad davanja. To je ispravak kako čovjek ne bi vidio istinu o mjeri zla u sebi, jer kad bi vidio zlo u sebi, sigurno bi pobjegao od rada i ne bi ni htio započeti taj rad. Zato Maimonides kaže da najprije treba naviknuti čovjeka na Lo Lishma (ne u Njezino ime), „dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti“, a zatim im se pokazuje stvar Lishma (u Njezino ime), nazvana „radi davanja“.

Trebamo znati da se čovjek kojim upravlja želja za primanjem za sebe naziva „izgnanstvo u Egiptu“, jer kad počnemo ovaj rad, postupno nam se odozgo pokazuje mjera vladavine zla nad nama, kao što je napisano: „I zastenjaše sinovi Izraela od rada.“ To jest, vidjeli su da ne mogu izvršavati rad davanja koji su počeli raditi, jer su Egipćani vladali njima. Tada su vidjeli da ne mogu izaći iz izgnanstva u Egiptu, nego ih Stvoritelj može izbaviti. To se naziva „čudo“, jer sve što čovjek ne može učiniti sam, nego uz pomoć odozgo, naziva se čudo. To je čudo izlaska iz Egipta.

Trebamo znati da kad čovjek želi postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, ima uspone i padove. Redoslijed je takav da tijekom pada, kad čovjek dođe u stanje očaja, ponekad dolazi do stanja u kojem se pita o svom trudu koji je uzaludno uložio. To se naziva „razmišljanje o početku“, kad želi potpuno pobjeći iz rada Stvoritelja. No odjednom dobiva buđenje odozgo i prima životnost i žar za rad te potpuno zaboravlja da je ikada imao pad. Naprotiv, zadovoljan je usponom. Tada čovjek ne može uživati u usponu više nego kad je bio pod vladavinom zla tijekom pada.

Trebamo znati da se izgnanstvo koje osjeća, da je u izgnanstvu, ne mjeri samim izgnanstvom, nego osjećajem zla i patnje koje trpi zato što je u izgnanstvu. Tada, kad pati jer je pod vlašću tlačitelja i mora činiti sve što oni zahtijevaju od njega, i nema pravo činiti što želi, nego mora služiti i izvršavati sve što narodi svijeta u njegovu tijelu zahtijevaju, i nema snage izdati ih, u mjeri boli koju osjeća i želje da pobjegne od njih, u toj mjeri može uživati u oslobođenju.

Kao što vidimo, napisano je o hebrejskom robu (Izlazak 21:2): „Ako kupiš hebrejskog roba, neka služi šest godina, a sedme neka izađe slobodan, bez naknade.“ Svakako bi rob trebao biti sretan što je oslobođen i što je u vlastitom posjedu, i da nema gospodara nad sobom. Ipak, vidimo što Tora kaže: „Ako rob kaže: ‘Volim svog gospodara, svoju ženu i svoju djecu, neću izaći slobodan.’“ Vidimo da je moguće da čovjek želi ostati rob. A ipak je napisano (Ponovljeni zakon 16:12): „Sjeti se da si bio rob u Egiptu.“

To znači da je biti rob loša stvar, a ipak ponekad čovjek želi ostati rob. Dakle, što znači ono što je napisano: „Sjeti se da si bio rob u Egiptu“? I tko kaže da je biti rob tako loše? Uostalom, postoje ljudi koji žele biti robovi, kao što je rečeno da je rob rekao: „Volim svog gospodara.“ Stvar je u tome da je izgnanstvo prema razini patnje i boli koju čovjek osjeća u izgnanstvu. U toj mjeri moguće je radovati se oslobođenju. To je kao Svjetlost i kli, što znači da patnja koju trpimo od nečega jest kli koja može primiti Svjetlost ako se oslobodi te patnje.

Zbog toga, u izgnanstvu u Egiptu, gdje je napisano: „Sjeti se da si bio rob u Egiptu“, to znači da je biti rob tako loše jer su tamo, u Egiptu, sinovi Izraela patili. Zato Pismo kaže „Sjeti se“, što znači da moramo pamtiti patnju koju smo tamo trpjeli, i tada je moguće radovati se oslobođenju iz Egipta.

Tamo, u Egiptu, Pismo kaže: „I također sam čuo jauk sinova Izraela jer ih Egipćani porobljavaju, i sjetio sam se Svog saveza.“ Iz toga slijedi da je u Egiptu, kad su bili robovi, napisano: „Bili smo robovi faraonu u Egiptu“, jer su patili. Također kaže: „I zastenjaše sinovi Izraela od rada.“ Stoga nam je dana mitzva da se sjećamo Egipta, kao što je napisano: „da se sjećaš dana kad si izašao iz zemlje Egipta sve dane svog života.“

Iz toga slijedi da prema pravilu „Nema Svjetlosti bez kli, nema ispunjenja bez nedostatka“, iako smo već izašli iz Egipta, trebamo se radovati oslobođenju iz Egipta. Zbog toga moramo pamtiti izgnanstvo u Egiptu, to jest sjećati se i predočavati kako su sinovi Izraela patili u izgnanstvu u Egiptu. Tada možemo uživati u oslobođenju iz Egipta čak i danas.

Inače se ne možemo radovati oslobođenju iz Egipta jer se patnje nazivaju „kelim za primanje radosti“. Zato vidimo kod hebrejskog roba da nije htio izaći na slobodu. Mogli bismo pitati: kako je moguće da netko ne želi biti slobodan? Odgovor je da, budući da nije patio dok je bio rob, ne želi izaći na slobodu, kao što je objašnjeno kad kaže: „Volim svog gospodara, svoju ženu i svoju djecu, neću izaći slobodan.“ No u vezi s izgnanstvom u Egiptu napisano je: „da se sjećaš dana kad si izašao iz zemlje Egipta“, jer su tamo patili, kao što je napisano: „I zastenjaše sinovi Izraela od rada.“

Prema tome, možemo razumjeti što smo pitali: što znači u radu da čovjek treba blagosloviti na mjestu gdje mu je učinjeno čudo. Stvar je u tome da kad čovjek počne rad davanja, dolazi u stanja uspona i padova. Uspon je kad je čovjek bio pod vladavinom želje za primanjem, porobljen da ispunjava sve njezine želje, i htio ju je nadvladati i ne slušati je, ali je želja za primanjem bila jača od njega, i taj je čovjek patio zbog udaljenosti od Stvoritelja.

Nakon toga prima buđenje odozgo i ponovno počinje osjećati neko uzvišenje Kedusha (svetosti). Tada se čovjek želi poništiti pred Njim „poput svijeće pred bakljom“, i tada čovjek uživa u stanju uspona. Međutim, iz uspona ne može izvući napredak u radu jer ne cijeni približavanje koje je sada primio od Stvoritelja, budući da nema kelim. Drugim riječima, tijekom uspona zaboravlja da je nekad imao pad. Stoga, iako osjeća da je sada blizu Stvoritelju i cijeni to, ubrzo zaboravlja. Prirodno, više nema kli, to jest nedostatak, pa ne može cijeniti, kao što je napisano: „prednost Svjetlosti iz tame“. Zbog toga ne napreduje kako bi trebao napredovati kroz uspon.

Stoga, tijekom uspona mora se sjetiti i reći: „Na ovom mjestu, gdje sada imam uspon, imao sam pad i Stvoritelj me spasio i podigao iz najnižeg stanja, i izašao sam iz smrti, nazvane ‘udaljenost od Stvoritelja’, i nagrađen sam određenom mjerom približavanja Stvoritelju, što se naziva ‘određena mjera Dvekut (prianjanja) sa Životom nad životima’.“

Zbog toga čovjek treba biti zahvalan, jer je time sada došao u stanje gdje je prije patio, a sada je u raspoloženju užitka i zadovoljstva, jer mu je Stvoritelj, približavajući ga Sebi, dao nove kelim nedostatka koje može ispuniti stanjem uspona u kojem se sada nalazi.

Iz toga slijedi da on privlači Svjetlost radosti u nove kelim koje je sada stekao, gledajući na čudo koje je imao, gdje ga je Stvoritelj spasio. Stoga, kad razmatra patnje, kao da je sada primatelj tih patnji, i sada ih ispunjava zadovoljstvom.

Iz toga slijedi da predočavanje sebi stanja pada uzrokuje da se uspon koji je sada primio proširi u nove kelim prema pravilu „Nema Svjetlosti bez kli“. Stoga, tijekom uspona, kad počne razmatrati stanje pada koje je imao, patnje pada smatraju se kelim u kojima se može proširiti Svjetlost uspona.

To je slično onome što je gore rečeno u vezi izgnanstva i oslobođenja, da prema patnji koju osjeća tijekom izgnanstva, u toj mjeri može uživati u oslobođenju. To jest, izgnanstvo su kelim oslobođenja. To znači da oslobođenje ne može ispuniti više nego kelim koje ima iz izgnanstva. Zato u radu, kad čovjek predočava sebi stanje pada, to se smatra onim što su naši mudraci rekli, da čovjek treba izgovoriti blagoslov: „Blagoslovljen Onaj koji mi je učinio čudo na ovom mjestu.“

Postoji mnogo načina da se predoče patnje. Uzmimo kao primjer čovjeka koji želi ustati prije zore i navio je budilicu. No kad se alarm oglasi, tijelo se ne želi ustati. Tijelo osjeća patnju ako sada treba ustati iz kreveta. Ipak, tromo se nadvlada i dolazi na učenje. Kad vidi da mnogi sjede i uče, prima želju i čežnju da sudjeluje u lekcijama, i postaje radostan i uzdignutog duha, te zaboravlja na koji je način ustao iz kreveta i došao na učenje. A ako čovjek želi primiti nove kelim u kojima će biti radost, mora si predočiti na koji je način ustao iz kreveta, to jest kakvu je razinu želje tada imao i u kakvom je raspoloženju sada. Tada također može reći: „Blagoslovljen Onaj koji mi je učinio čudo na ovom mjestu“, to jest kako mu je Stvoritelj sada dao blizinu prema Njemu. Iz toga stječe nove kelim u kojima se može proširiti radost zbog toga što ga je Stvoritelj približio Sebi.

Isto tako, čovjek se treba naviknuti u svemu uspoređivati vrijeme patnje i vrijeme užitka te blagoslivljati za čudo izbavljenja iz patnje u stanje užitka. Time će moći zahvaliti Stvoritelju i uživati u novim kelim koji su mu sada dodani kad uspoređuje ta dva vremena jedno s drugim. Iz toga čovjek može napredovati u radu.

To je kao što je rekao Baal HaSulam, da nije važno prima li čovjek od Stvoritelja nešto veliko ili malo. Važno je koliko čovjek zahvaljuje Stvoritelju. U mjeri njegove zahvalnosti raste davanje koje Stvoritelj daje. Stoga moramo paziti da budemo zahvalni, da cijenimo Njegov dar, kako bismo se mogli približiti Stvoritelju. Zato, kad čovjek uvijek tijekom uspona gleda na stanje u kojem je bio tijekom pada, to jest kako se osjećao tijekom pada, može napraviti razliku, kao u „prednosti Svjetlosti iz tame“, i već ima nove kelim u koje može primiti radost i zahvaliti Stvoritelju. To je značenje onoga što je napisano da čovjek treba blagosloviti: „Blagoslovljen Onaj koji mi je učinio čudo na ovom mjestu“, to jest na mjestu gdje se sada nalazi, tijekom uspona, jer ne može biti uspona ako prije toga nije bilo stanja pada.

Međutim, kako može biti pad ako čovjek prije toga nije bio u usponu i s njega se spustio? Odgovor je da obično svaki čovjek misli da je u redu takav kakav jest. To jest, čovjek ne vidi da je gori od drugih ljudi u svojoj okolini. Stoga ide tokom ostatka svijeta – malo učenja, malo molitve, malo milostinje i dobrih djela i slično. No njegova je glavna briga dobro zarađivati i imati lijep stan i namještaj itd.

To je zato što osjeća da je napravio dogovor sa Stvoriteljem u vezi s tim koliko treba raditi za Njega, i nakon što je obavio sve svoje duhovne obaveze, osjeća se potpunim i slobodan je brinuti se o poboljšanju svog materijalnog stanja. Taj čovjek, koliko god pokušava usavršiti svoju tjelesnost, uvijek vidi da je u nedostatku u odnosu na druge. To se smatra stanjem cjelovitosti.

Međutim, kad počne rad davanja, dolazi u stanje pada, jer vidi koliko je udaljen od namjere davanja. Iz toga slijedi da je sada pao iz prethodnog razdoblja, kad je mislio da mu je potrebno samo izvršavati Toru i mitzvot, i nije obraćao pažnju na namjeru davanja. No tada je primio buđenje odozgo i počeo se poništavati pred Njim poput svijeće pred bakljom, te je zaboravio stanje pada koje je imao. Tada, kad je sada u stanju uspona, može reći: „Blagoslovljen Onaj koji mi je učinio čudo na ovom mjestu.“ Drugim riječima, prije je bio u stanju kao da je imao prometnu nesreću i izgubio svijest o duhovnom životu. To jest, potpuno je zaboravio potrebu rada radi davanja. Nakon toga mu je Stvoritelj pomogao i došao je k sebi, to jest ponovno uspostavio vezu sa Stvoriteljem. Ovim predočavanjem može primiti nove kelim kako bi mogao primiti obilje radosti zbog toga što mu je Stvoritelj pomogao.

Međutim, trebamo znati da kad čovjek moli Stvoritelja da ga približi Svom radu, to jest da izvršava sveti rad radi Stvoritelja, a čovjek misli da Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu, i već je mnogo puta molio, ali kao da Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu, Baal HaSulam je o tome rekao da čovjek treba vjerovati da sama činjenica da sada moli Stvoritelja ne dolazi iz njegova vlastitog buđenja, da moli Stvoritelja da ga približi. Naprotiv, još prije nego što je došao moliti, Stvoritelj je već odgovorio na njegovu molitvu. To jest, čovjek treba cijeniti činjenicu da sada može moliti Stvoritelja; to se smatra uspostavljanjem veze sa Stvoriteljem. To je vrlo važna stvar, i treba se radovati tome što mu je Stvoritelj dao želju i čežnju da Mu se moli.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Megillah 29): „Rabi Shimon Bar Yochai kaže: ‘Dođi i vidi koliko je Stvoritelj drag Izraelu, jer gdje god odu u izgnanstvo, Shechina (Božanska prisutnost) je s njima.’“ Trebamo protumačiti da „izgnanstvo Izraela“ znači da se kvaliteta Izraela u čovjeku udaljila od Stvoritelja, to jest da čovjek pati jer je kvaliteta Izraela u njemu, odnosno želja Yashar-El (izravno prema Stvoritelju), gdje treba sve činiti radi Stvoritelja, ta želja u izgnanstvu pod vlašću želja naroda svijeta, i on to žali.

Trebamo pitati: zašto baš sada osjeća udaljenost od Stvoritelja, dok je prije ovog stanja osjećao da je udaljen od kupnje većeg stana ili ljepšeg namještaja? Odjednom je primio patnju zbog druge udaljenosti – da je udaljen od Stvoritelja! Odgovor je da „Shechina je s njima“, što znači da mu je Shechina dala taj osjećaj da je udaljen od Stvoritelja. To je značenje riječi: „Prije nego što čovjek moli Stvoritelja, Stvoritelj mu daje želju i čežnju da moli.“