Što znači: „Mir, mir, dalekome i bliskome“ u radu?

Članak br. 36, 1991.

Knjiga Zohar kaže (Korah, stavci 5–8): „Korah je išao putem razdora. Što je razdor? To je udaljavanje i odbacivanje gore i dolje. Onaj tko želi odbaciti ispravak svijeta izgubljen je iz svih svjetova. Razdor je udaljavanje i odbacivanje mira. Onaj tko se protivi miru, protivi se Njegovom Svetom Imenu, jer se Njegovo Sveto Ime naziva ‘Mir’. Svijet stoji samo na miru. Kad je Stvoritelj stvorio svijet, nije mogao postojati dok nije došao i uspostavio mir među njima. A što je to? To je Shabbat (Šabat). Stoga, onaj tko se protivi miru bit će izgubljen iz svijeta. Rabbi Yosi je rekao: ‘Napisano je: Oni koji vole Tvoju Toru imaju mnogo mira.’ Tora je mir, kao što je napisano: ‘I svi su njezini putevi mir.’ Korah je došao narušiti mir gore — Toru, što znači srednju liniju, koja se naziva ‘Tora’, koja čini mir između desne i lijeve — i dolje, Mojsija. Zato je bio kažnjen odozgo i odozdo, vatrom i ustima zemlje.’”

Trebamo razumjeti zašto kaže da svijet može postojati samo na miru zato što se Njegovo Sveto Ime naziva „Mir“. Iz toga slijedi da je razlog što svijet ne može postojati taj što se Stvoritelj naziva „Mir“.

Trebamo razumjeti vezu s imenom Stvoritelja. Jednostavno govoreći, svatko razumije da ako postoji razdor, svijet ne može opstati. Ali kakve to veze ima s imenom Stvoritelja? Također trebamo razumjeti zašto kaže: „A što je mir?“ On kaže da mir znači Shabbat (Šabat), a Rabbi Yosi kaže da se mir naziva „Tora“. Dakle, kako se izražava da Shabbat i Tora ukazuju na mir?

Najprije moramo ponoviti dva načela o kojima smo mnogo puta govorili: 1) svrha stvaranja, 2) ispravak stvaranja, to jest što trebamo učiniti kako bismo postigli svrhu stvaranja.

Poznato je da je svrha stvaranja da stvorena bića prime užitak i zadovoljstvo, kao što je rečeno: „Njegova želja je činiti dobro Svojim stvorenjima.“ U tu svrhu On je u stvorenim bićima stvorio želju za primanjem užitka. Drugim riječima, ako nema žudnje za nečim, ne možemo u tome uživati. Ponekad vidimo da gdje god čovjek može uživati u nečemu, on se ne može suzdržati i ne željeti primiti to zadovoljstvo. Ako ponekad vidimo da se čovjek ipak odriče nekog zadovoljstva, to mora biti zbog posebnog razloga zbog kojeg mu se isplati odreći se, jer se ne može ići protiv prirode želje za primanjem. Stoga, ako postoji dovoljno dobar razlog, čovjek će se odreći zadovoljstava koja želi primiti.

To se može dogoditi iz dva razloga: 1) zbog nagrade, to jest ako se odrekne zadovoljstva koje sada želi, primit će umjesto toga veće zadovoljstvo. 2) zbog kazne. To jest, ako se ne odrekne tog zadovoljstva, trpjet će velike patnje zbog toga, i vidi da mu je bolje odreći se tog zadovoljstva kako ne bi patio.

Iz toga slijedi da činjenica da se čovjek sada odrekao želje za primanjem zadovoljstva nije zato što ne želi raditi za vlastitu korist. Naprotiv, on vidi da ako se ne odrekne onoga što sada želi, to će naštetiti njegovoj vlastitoj koristi, i zato se toga odriče. Iz tog razloga ne kažemo da je odricanjem od zadovoljstva učinio nešto protiv prirode, to jest da je narušio želju za primanjem. Naprotiv, sve što je učinio bilo je prema metodi želje za primanjem.

Drugim riječima, ne trebamo gledati što ljudi rade, jer se ponekad nečega odriču, ali to nije znak da ta osoba radi. Naprotiv, moramo gledati i namjeru.

Na primjer, čovjek se može odreći požude za hranom. Ako zna da bi netko mogao vidjeti da je osoba koja se odriče zadovoljstava, to je znak da je sluga Stvoritelja, i postoje ljudi koji će ga zbog toga poštovati. Tada čovjek ima snagu nadvladati jer će primiti veće zadovoljstvo, a to je poštovanje. To je obično slučaj.

Ali postoje i iznimke. Postoje oni koji se mogu poniziti, to jest odreći se poštovanja kako bi dobili neku požudu. Također postoje oni koji se ne odriču požuda, ali ne zbog poštovanja, nego naprotiv, to jest ako čovjek radi u skrivenosti, može, na primjer, mnogo jesti, a ljudi će sigurno vidjeti kako jede i prezirati ga u svojim srcima. On se odriče poštovanja kako bi time stekao sposobnost rada u skrivenosti, jer kroz takav rad može biti nagrađen još većim zadovoljstvom, budući da onaj tko je ponizan biva nagrađen Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.

To znači da se ne želi zadovoljiti time da ga ljudi poštuju, jer postoji pravilo da kad ljudi misle da je iznad njih, oni ga poštuju, a poštovanje preuzima vlast, tako da onaj tko razvije strast za poštovanjem ne može izaći iz toga i mora raditi i truditi se kako bi stekao poštovanje. Tada ne može ništa učiniti radi Stvoritelja. Zato nam je dan savjet da sve činimo u skrivenosti, i time ne primimo poštovanje. Time se može spasiti od padanja pod vlast poštovanja. Tada se može naviknuti raditi kako bi davao.

Prema tome, vidimo da onaj tko se odriče malih zadovoljstava i umjesto toga prima veliko zadovoljstvo, nije time narušio želju za primanjem. Ponekad veliko zadovoljstvo prima ispunjenjem neke strasti, a ponekad veliko zadovoljstvo dolazi kroz poštovanje, i tako dalje.

Ponekad prima malo zadovoljstvo, to jest malu strast, jer zna da se time odriče velikog zadovoljstva, koje je poštovanje. Pitanje je: zašto bi se želio odreći velikog zadovoljstva? To je zato što zauzvrat za odricanje od velikog zadovoljstva želi primiti viši stupanj. Na primjer, odricanjem od poštovanja želi biti nagrađen s Dvekut sa Stvoriteljem.

Na taj način ne kažemo da je primio malo zadovoljstvo, poput jela, i odrekao se velikog zadovoljstva, koje je poštovanje. Naprotiv, trebamo reći da se također ne odriče malog zadovoljstva, nego samo u očima ljudi koji ga gledaju i kažu da ta osoba nije pametna, jer se ne želi odreći male strasti, jer kad bi se odrekao te strasti mogao bi primiti veće zadovoljstvo, ali on nema snage nadvladati čak ni malu strast. Iz toga slijedi da je nemoguće znati istinu o čovjeku čiji je put skrivenost.

Sada se vraćamo na ono o čemu smo govorili u vezi s ispravkom stvaranja, da čovjek treba doći do toga da sve čini kako bi davao. Budući da je čovjek stvoren s prirodom da prima samo za vlastitu korist, kako mu se može reći da ide protiv prirode, kad tijelo pita: „Što ću imati od toga?“ Svakako mu treba reći: „Imat ćeš to da ćeš, ako radiš kako bi davao, biti nagrađen užitkom i zadovoljstvom koji se nalaze u svrsi stvaranja.“

Stoga je odgovor da će želja za primanjem dobiti veće zadovoljstvo nego što sada može primiti u želji za primanjem bez namjere davanja. U tom trenutku tijelo tvrdi: „Dakle, kažeš da ću i ja imati korist. To jest, vidim da ako radim kako bih davao, iz toga ću imati vlastitu korist.“ U tom slučaju čovjek kaže da ne vidi ništa što bi se moglo učiniti, a da iz toga ne proizlazi neka korist za njega samoga.

Odgovor je da je razumom nemoguće shvatiti kako se može učiniti nešto protiv prirode. Stoga se čovjeku kaže: „Ono što govoriš je točno; po prirodi je nemoguće da čovjek razumije što znači raditi kako bi davao.“ Zato su naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ Tada, kad uči Lo Lishma, „Svjetlost u njoj ga ispravlja“, kao što je rečeno u Sulam (komentar na Knjigu Zohar) (Beresheet Bet, stavak 103): „Ako se čovjek bavi Torom i mitzvot čak i radi vlastitog užitka, kroz Svjetlost u njoj on će ipak osjetiti niskost i strašnu pokvarenost u prirodi primanja za sebe. Tada će odlučiti napustiti tu prirodu primanja i potpuno se posvetiti radu samo kako bi dao zadovoljstvo svome Stvoritelju. Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči da vidi pred sobom svijet ispunjen potpunim savršenstvom bez ikakvih nedostataka.“

Prema gore navedenom, vidimo da čovjek ne može razumjeti što znači raditi kako bi davao, a ne radi sebe. To možemo početi razumjeti upravo kroz bavljenje Torom i mitzvot čak i Lo Lishma. Ipak, Svjetlost u njoj može mu pokazati da postoji stvar da se isplati raditi samo radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Ali bez lijeka u Tori i mitzvot, ljudski razum ne može shvatiti da je moguće učiniti nešto ako to ne donosi zadovoljstvo kojim bi se zadovoljila njegova želja za primanjem. Stoga, kad se čovjeku kaže da sve čini radi Stvoritelja, a on vidi da to ne može razumjeti, odgovor je da je istina da je to nemoguće razumjeti vanjskim razumom koji je dan čovjeku, ali mu se kaže: „Moraš znati da gubiš vrijeme čekajući i govoreći da će, ako bude učio, razumjeti kako se time baviti da bi postigao želju za davanjem, a u međuvremenu će čekati i moliti Stvoritelja da mu da tu želju. Prije nego što shvati da mu je ta stvar potrebna, kako može moliti Stvoritelja da mu nešto da ako ne zna da mu to treba? Može reći da želi želju za davanjem, ali kako može moliti iz dubine srca da je to ono što mu treba?

Ne postoji način da se to shvati vanjskim razumom, ali onaj tko želi ići putem postizanja cilja zbog kojeg je stvoren mora vjerovati mudracima, koji su rekli da čovjek treba sve činiti kako bi davao, a ne radi sebe. To jest, činjenica da mora ići putem gdje su sva njegova djelovanja radi davanja, čovjek ne može sam uzeti tu želju. Samo mu Stvoritelj može dati tu drugu prirodu, kao i vjeru da će potrebu za tim dobiti kroz izvršavanje Tore i mitzvot čak i Lo Lishma, jer „Svjetlost u njoj ga ispravlja“.

Stoga ovdje vidimo dvije stvari koje daje Stvoritelj: 1) potrebu da čovjek shvati da mu je potrebna želja za davanjem, i to prima kroz Svjetlost u Tori. Kasnije također prima Svjetlost, koja je snaga da sve čini kako bi davao.

Sukladno tome, trebamo protumačiti ono što smo pitali: koji je razlog da svijet stoji samo na miru, jer je ime Stvoritelja „Mir“? Pitali smo: kakva je veza između toga?

Odgovor je da je nemoguće uspostaviti mir tamo gdje nema spora, jer samo tamo gdje postoji razdor može postojati mir. Iz tog razloga najprije moramo znati što je razdor koji postoji u svijetu, zbog kojeg trebamo uspostaviti mir, budući da se Stvoritelj naziva „Mir“, i tek tada svijet može postojati.

Poznato je da je želja Stvoritelja činiti dobro Svojim stvorenjima. Stoga sva stvorenja osjećaju da trebaju primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja. Iz toga slijedi da kad ne primaju užitak i zadovoljstvo, oni su u spora sa Stvoriteljem zbog toga zašto im On ne daje užitak i zadovoljstvo. Budući da je učinjen ispravak da se, kako bi se spriječila sramota, sve mora činiti kako bi se davalo, Stvoritelj je u razdoru sa stvorenim bićima zbog toga zašto nisu voljna raditi kako bi davala.

Iz toga slijedi da ovdje postoje dva suprotna mišljenja: stvorena bića kažu Stvoritelju: „Dopusti nam da uživamo; ispuni naše želje, to jest našu želju za primanjem, obiljem, kako bismo mogli reći: ‘Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: Neka bude svijet’, jer osjećamo obilje koje imamo i uživamo u njemu.“ S druge strane, Stvoritelj kaže: „I Ja želim uživati u svijetu koji sam stvorio, i sva Moja radost je u tome da vi uživate, jer to je bila Moja svrha u stvaranju, kao što je napisano: ‘Njegova želja je činiti dobro Svojim stvorenjima.’ Međutim, želim da vaše zadovoljstvo bude potpuno, bez ikakve neugode koja se naziva ‘sramota’.“

Iz tog razloga, kad stvorena bića osjete razdor, žele uspostaviti mir sa Stvoriteljem, jer inače svijet ne može postojati. To jest, svijet mora postojati samo radi svrhe zbog koje je stvoren. Ako se cilj ne može postići, zašto im je svijet potreban, jer svijet nije stvoren da bi stvorena bića trpjela patnje?

Stoga se ime Stvoritelja naziva „Mir“, jer je nemoguće otkriti ime Stvoritelja — budući da je Njegovo opće ime Dobri koji čini dobro — ali kako se ime Dobri koji čini dobro može otkriti kad postoji razdor između Stvoritelja i stvorenih bića?

Stoga vidimo da upravo kroz mir svijet može postojati. Mir znači da je kroz mir moguće osjetiti da je Stvoritelj dobar i da čini dobro, jer tada primaju užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, nakon što je mir uspostavljen, to jest kad stvorena bića prihvate želju Stvoritelja, koji želi da stvorena bića sve čine radi Stvoritelja.

To se naziva „sličnost želji Stvoritelja“, čija je želja samo davati stvorenim bićima. Isto tako, sada i stvorena bića postaju slična želji Stvoritelja, jer i ona žele samo davati Stvoritelju. Tada je kroz jednakost forme moguće otkriti užitak i zadovoljstvo koji postoje u misli stvaranja, i tada se otkriva da je ime Stvoritelja Dobri koji čini dobro.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali, da je mir upravo tamo gdje postoji spor — pa zašto je Stvoritelj uopće stvorio svijet s razdorom? Odgovor je da razdor postoji svugdje gdje postoje suprotnosti. Budući da je svijet stvoren s kli (posudom) želje za primanjem — jer inače, ako nema želje za primanjem nečega, nemoguće je u tome uživati — stoga je stvaranje proizašlo s prirodom želje da prima za sebe. Nakon toga, kako bi se to ispravilo da u tome ne bude sramote, stvorena bića moraju steći drugu prirodu, to jest steći želju Stvoritelja, čija je želja davati. Iz tog razloga nastao je razdor.

Iz toga slijedi da je razdor nužan. To jest, ako stvorena bića ne razumiju stvar razdora, nikada ne mogu postići svrhu stvaranja, koja je činiti dobro Njegovim stvorenjima, jer je nemoguće nešto ispraviti ako ne znamo što nedostaje. Stoga, kad spoznamo razdor između želja, možemo uspostaviti mir među njima.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što smo pitali: „Što je mir?“ On kaže da je mir Shabbat (Šabat). Rabbi Yosi kaže da je mir Tora, što znači da kroz Toru čovjek dolazi do toga da osjeti razdor, jer Tora, čak i u Lo Lishma (ne u Njezino ime), Svjetlost u njoj čini da vidi da postoji potreba raditi kako bi davao. Iz toga slijedi da kroz Toru čovjek najprije dolazi do razdora, a zatim zna što treba ispraviti. Nakon toga, kad bude nagrađen s „Tora Lishma (u Njezino ime)“, Tora stvara mir, to jest daje mu snagu želje za davanjem, što znači da sve čini radi Stvoritelja. Iz toga slijedi da kroz Toru postiže dvije stvari: kli, koje je nedostatak, i Svjetlost, koja je snaga da može sve činiti kako bi davao.

Kad se kaže da se mir naziva Shabbat (Šabat), to ne proturječi tumačenju da se mir naziva Tora, jer su naši mudraci rekli (Avoda Zara 3): „Stvoritelj im je rekao: ‘Onaj tko je radio uoči šabata, jest će na šabat. Onaj tko nije radio uoči šabat, odakle će jesti na šabat?’”

Trebamo razumjeti ovu izreku u radu. To znači da, budući da se šabat naziva „mir“, kako čovjek može biti nagrađen mirom ako tamo nema razdora? A što je razdor? To je kako su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba razljutiti dobru sklonost protiv naklonjenosti zlu.“ RASHI tumači da treba voditi rat s njom (Berachot 5). Rat znači da, budući da je dobra sklonost imati istu želju kao Stvoritelj, to jest želju za davanjem, a naklonjenost zlu se naziva želja za primanjem, čovjek treba pokušati stvoriti razdor, to jest da su to dvije suprotne želje. Tada dolazi šabat i uspostavlja mir.

Ali ako nema razdora, kako možemo reći da šabat uspostavlja mir? Zato kaže: „Onaj tko nije radio uoči Shabbata, odakle će jesti na šabat?“ Iz toga slijedi da je rad trud u razdoru, to jest borba protiv naklonjenosti zlu, koja je želja za primanjem.

Međutim, zašto se Shabbat naziva „mir“? To je kako Zohar piše: „Što je Shabbat? Ime Stvoritelja“ (navedeno u Zoharu o jutarnjem obroku šabata). Poznato je da je ime Stvoritelja „Tora“, kao što su naši mudraci rekli: „Cijela Tora su imena Stvoritelja.“ Iz toga slijedi da i Shabbat i Tora stvaraju mir. To znači da se kroz otkrivenje Tore na način „imena Stvoritelja“ uspostavlja mir između stvorenih bića i Stvoritelja, jer stvorena bića uživaju u tome što su nagrađena primanjem užitka i zadovoljstva, a Stvoritelj uživa u tome što je svrha stvaranja ostvarena. Drugim riječima, želja da čini dobro Svojim stvorenjima otkriva se u potpunosti.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti riječi Zohara, koji kaže da je Korah „išao putem razdora“, i da će onaj tko želi odbaciti ispravak svijeta biti izgubljen iz svih svjetova. Trebamo protumačiti da je ispravak svijeta bio da sve radi kako bi davalo. Korah je išao putem razdora i trebao je kasnije postići mir, što je ispravak. Ali Korah je želio ostati u razdoru. Iz toga slijedi da je odbacio ispravak svijeta. Zato je rečeno: „Onaj tko se protivi miru protivi se Njegovom Svetom Imenu, jer se Njegovo Sveto Ime naziva ‘Mir’.“

To znači da, budući da je Njegovo ime „Mir“, to jest da je mir uspostavljen između Stvoritelja i stvorenih bića, ime Stvoritelja — da je On dobar i čini dobro — biva otkriveno. Kroz razdor, koji se naziva nejednakost forme, dobro se ne može otkriti. Iz toga slijedi da su stvorena bića u razdoru sa Stvoriteljem. Ali kad se mir uspostavi s gledišta kelim (posuda), to jest s gledišta želja, kad dođe do toga da postoji jedna želja u svijetu, nazvana „želja za davanjem“, tada se otkriva sav užitak i zadovoljstvo u svijetu.