Što su sin voljene i sin omražene u radu?

Članak br. 46, 1991.

Midrash kaže (navedeno u *Baal HaTurim*) o onome što je napisano: „Ako čovjek ima dvije žene, jednu voljenu, a drugu omraženu.“ Kaže: „‘Ako čovjek ima dvije žene’ odnosi se na Stvoritelja. ‘Voljeni’ su idolopoklonici, kojima On pokazuje Svoje lice, a ‘omraženi’ je Izrael, od kojeg On skriva Svoje lice.“

Trebamo to razumjeti, budući da je to u proturječju sa svim mjestima na kojima piše da Stvoritelj voli Svoj narod, Izrael, kao što je napisano (Malahija 1:2–3): „‘Volio sam vas’, kaže Gospodin. Ali vi kažete: ‘Kako si nas volio?’ ‘Nije li Ezav Jakovljev brat?’ govori Gospodin. ‘Ipak, volio sam Jakova, a Ezava sam mrzio.’“ Također kažemo: „Koji s ljubavlju izabire Izrael, Svoj narod.“

To trebamo protumačiti u radu: Poznato je da u radu o svemu govorimo unutar jednog tijela. Zbog toga trebamo protumačiti „dvije žene“ tako da znači da se obje nalaze u istom tijelu. To znači da unutar čovjeka postoje dvije sile: 1) želja za primanjem radi vlastite koristi, 2) želja za davanjem, da sve čini radi Stvoritelja.

Te dvije nazivaju se „dvije žene“. Drugim riječima, unutar čovjeka trebamo razlučiti svojstvo „sedamdeset nacija svijeta“ i svojstvo „Izrael“. „Nacije svijeta“ pripisujemo želji za primanjem radi vlastite koristi, a „Izrael“ pripisujemo želji za davanjem Stvoritelju.

Trebamo znati da te dvije želje dolaze odozgo, što znači da ih daje samo Stvoritelj i nije u čovjekovim rukama da ih sam stekne. Prva sila, koja se naziva „želja za primanjem za sebe“, dolazi čovjeku bez ikakvog napora. Čim se čovjek rodi, ima tu silu. Međutim, druga sila, „želja za davanjem“, ne dolazi odozgo bez rada. To znači da čovjek najprije mora tražiti načine kako je steći, a tek potom odozgo prima želju za davanjem. Međutim, ona se ne daje bez rada.

Trebamo razumjeti razlog zbog kojeg se želja za davanjem ne daje bez rada, dok se želja za primanjem daje bez rada. To je zato što je, kako bi se ostvarila svrha stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima, On morao stvoriti stvorenje koje sadrži želju za primanjem užitka, budući da je bez želje nemoguće uživati u bilo čemu. Stoga je Stvoritelj u stvorenje usadio želju za primanjem užitka.

To znači da, kad je čovjek ne bi imao kad se rodi, ne bi ga bilo moguće nazvati „stvorenjem“, budući da nam to pokazuje pitanje stvaranja „postojanja iz odsutnosti“, što znači da su stvoreni želja i potreba, pri čemu čovjek želi zadovoljiti svoju potrebu. Zbog toga ta želja dolazi odmah, bez ikakvog napora. Drugim riječima, da nema želje za primanjem, ne bi bilo nikakvog razvoja, pa ne bi bilo ničega u svijetu, budući da sve stječemo samo snagom želje za primanjem, koja nas tjera da idemo naprijed. Zbog toga nam ta želja dolazi bez ikakvog napora.

Međutim, što se tiče želje za davanjem, Stvoritelj nam je ne daje bez ikakvog napora. Odnosno, nakon što imamo stvorenje i Stvoritelj treba dati ispunjenje stvorenjima, On im daje ono što zahtijevaju i za što kažu da im je potrebno. Tada Stvoritelj ispunjava njihov nedostatak. Iz toga slijedi da je sav napor koji čovjek ulaže u Toru i mitzvot radi stjecanja nedostatka za željom za davanjem. Odnosno, kao što čovjek razumije da bez želje za primanjem užitka ne može živjeti u svijetu, što znači da, ako vidi da nema što dati svojoj želji za primanjem kako bi ona mogla uživati, čovjek zna da neće moći postojati u svijetu, budući da je bez vitalnosti u proturječju sa svrhom stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Isto tako, čovjek mora doći do osjećaja da, ako nema želju za davanjem, pomoću koje može postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, također nema ni života ni užitka u ovom svijetu. Drugim riječima, vidi da nema zadovoljstva u životu. Zbog toga želi postići cjelovitost, jer u stvaranju moraju postojati užitak i zadovoljstvo. Međutim, bez želje za davanjem čovjek ne može postići cjelovitost. To se stanje naziva „nedostatkom i potrebom“, a kad čovjek ima takav nedostatak, prima odozgo, od Stvoritelja, drugu želju koja se naziva „želja za davanjem“.

Zbog toga čovjek treba učiniti sve što može kako bi stekao nedostatak za željom za davanjem. Međutim, mora znati da, iako želi sve činiti radi davanja, tijelo mu ne dopušta da izađe iz njegove vlasti, a to mu uzrokuje padove i uspone. Odnosno, jednom želja za primanjem nadvlada želju za davanjem, što znači da mu želja za primanjem donosi želje i misli da je ona u pravu, odnosno daje mu veći okus u samoljublju. To znači da želja za primanjem, koja je „nacije svijeta“, svaki put dobiva sve više okusa, pa kad stekne veću snagu, poništava potrebu za željom za davanjem.

Stoga sav rad koji je čovjek uložio kako bi stekao potrebu za željom za davanjem nestaje iz njega i čovjek se, tijekom pada, slaže sa željom za primanjem za sebe. Međutim, nakon toga se oporavlja i ponovno počinje raditi i ulagati napor kako bi stekao potrebu za željom za davanjem, a zatim želja za primanjem ponovno nadvlada. Iz toga slijedi da je to uzrok uspona i padova.

To se stanje nastavlja sve dok čovjek ne dođe do zaključka da je bez Njegove pomoći nemoguće postići, ne samo samu želju za davanjem, već čak i potreba za željom za davanjem također prolazi kroz uspone i padove, do te mjere da je nekoliko puta došao u stanje u kojem je vidio da više ne može ulagati nikakav napor povrh onoga što je već uložio. Zbog toga želi pobjeći od rada.

Međutim, trebamo pitati: Zašto je Stvoritelj učinio tako da postoje usponi i padovi? Kao što je prethodno rečeno, to je zato da bi čovjek imao potrebu napredovati i da se ne bi zadovoljio s malo. Zbog toga odozgo prima pad. Drugim riječima, čovjeku se pomaže da napreduje tako što ga se spušta s njegove razine. To ga navodi da razmisli i vidi što se od njega zahtijeva odozgo i zbog čega je spušten sa svoje razine.

To čovjeka navodi da se moli Stvoritelju za pomoć. Pomoć koju čovjek prima odozgo jest priprema zahvaljujući kojoj će steći dušu, kao što je napisano u Zoharu, da mu se pomaže „svetom dušom“. Iz toga slijedi da i usponi i padovi dolaze odozgo. Odnosno, i padovi pomažu čovjeku i zahvaljujući njima on postiže cilj koji treba postići.

Time trebamo protumačiti ono što Zohar kaže (*VaYishlach*, stavka 4): „Ako se čovjek dolazi pročistiti, naklonjenost zlu pokorava se pred njim i desna vlada nad lijevom. I naklonjenost dobru i naklonjenost zlu udružuju se kako bi čuvale čovjeka na svim putevima kojima ide, kao što je napisano: ‘Jer On će Svojim anđelima zapovjediti za tebe, da te čuvaju na svim tvojim putevima.’“

Trebamo razumjeti kako se može reći da naklonjenost zlu čuva čovjeka da ide pravim putem. Naposljetku, ona savjetuje čovjeku da ne ide putem Tore, dovodi ga do neuspjeha na svim njegovim putevima i sprječava ga da radi radi Stvoritelja, već samo radi sebe. Stoga trebamo znati kako mu naklonjenost zlu pomaže.

Padovi koje čovjek prima, kad mu naklonjenost zlu donosi misli koje su strane duhu Tore, uzrokuju njegove padove. Prema čovjekovu mišljenju, mora biti da mu je naklonjenost zlu donijela osjećaj da je samoljublje važnije od ljubavi prema Stvoritelju i da je to uzrok padova.

Ali uistinu, čovjek treba vjerovati da Stvoritelj čini sve. Drugim riječima, Stvoritelj šalje čovjeku te padove kako bi mu dali zamah u radu, tako da se ne zadovolji s malo. Kad čovjek osjeća da čini sve što može u Tori i mitzvot i ne može razlučiti pitanje namjere radi Stvoritelja, odnosno radi li za vlastitu korist, budući da, kad radi na način opće javnosti, na njega sja iluminacija kao Ohr Makif (Okružujuća Svjetlost), dajući mu zadovoljstvo kako ne bi osjećao nikakav nedostatak u svom radu.

Tek kad čovjek želi raditi na način pojedinaca, što znači da i namjera bude radi Stvoritelja, a ne samo čin (kao što je rečeno u članku br. 45, *Tav-Shin-Nun-Aleph*), tada mu se odozgo daje do znanja da nije u redu i zbog toga pada u stanje pada. Tada čovjek vidi svoje stvarno stanje i počinje tražiti način kako izaći iz vlasti samoljublja.

Iz toga slijedi da bi, kad ne bi bilo naklonjenosti zlu, koja mu donosi stanje padova, ostao u stanju uspona i ne bi imao potrebu postići cilj Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Iz toga slijedi da je naklonjenost zlu Božji anđeo, izaslanik Stvoritelja, koji ga čuva da ne ostane u stanju „nepokretnog u Kedusha (svetosti)“, već da ima potrebu napredovati. Zbog toga kaže: „Jer On će Svojim anđelima zapovjediti za tebe, da te čuvaju na svim tvojim putevima.“ Prema tome, i naklonjenost zlu izaslanik je Stvoritelja koji čuva čovjeka.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što smo pitali o riječima Midrasha, koji kaže: „‘Ako čovjek ima dvije žene’ odnosi se na Stvoritelja. ‘Voljeni’ su idolopoklonici.“ Kako se može reći da Stvoritelj voli idolopoklonike? Trebamo protumačiti da, kad kaže: „Ako čovjek ima dvije žene“, to znači da Stvoritelj daje čovjeku dvije žene, odnosno dvije želje, od kojih je jedna voljena, a to je želja za primanjem radi sebe. Ona se naziva „idolopoklonici“, što znači ne radi Stvoritelja, već radi sebe.

Ta se želja naziva „voljenom“, što znači da stvorenja vole tu želju jer im Stvoritelj pokazuje lice. Drugim riječima, Stvoritelj je stvorio svijet zbog Svoje želje da čini dobro Svojim stvorenjima. To se smatra da im Stvoritelj pokazuje lice, odnosno želji za primanjem, jer je nemoguće primiti užitak ako nema čežnje za užitkom. Zbog toga Stvoritelj pokazuje lice želji za primanjem užitka. Odnosno, u svemu što čovjek čini za sebe, on uživa, a to se smatra da mu On pokazuje lice.

Ipak, zašto se to naziva „idolopoklonicima“? Odgovor je da, budući da je izvršen ispravak prema kojem je, kako bi se izbjeglo pitanje srama, zabranjeno primati radi primanja, onaj tko ipak prima radi primanja u radu se naziva „idolopoklonikom“. Drugim riječima, on ne radi radi Stvoritelja, već radi sebe. U radu se to naziva „stranim radom“, „idolopoklonstvom“. Iako se u pogledu djela smatra „Izraelom“ i „slugom Stvoritelja“, u pogledu rada, koji je davanje, to se naziva „idolopoklonstvom“, odnosno radom koji nam je stran.

Budući da se čovjek rađa s prirodom koja mu je svojstvena, da radi samo radi sebe, čovjek to naziva „voljenim“, jer im Stvoritelj pokazuje lice. Sve dok čovjek radi radi sebe, ima želju za radom, budući da po prirodi voli raditi za želju za primanjem. Međutim, kad čovjek želi raditi radi Stvoritelja, što znači koristiti Stvoritelju, a ne sebi, ta želja pripada svojstvu „Izrael“ u čovjeku, a ta se želja naziva „omraženom“, budući da Stvoritelj skriva Svoje lice od njih.

Drugim riječima, kako bi čovjek bio nagrađen svojstvom „Izrael“, Stvoritelj skriva Svoje lice od njih, budući da, kad čovjek želi ići putem na kojem su sva njegova djela radi Stvoritelja, kako bi mogao primati radi davanja, morale su postojati skrivenost i Tzimtzum (ograničenje) nad Torom i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), kako bi mogao reći da izvršava Toru i mitzvot bez ikakve nagrade, već samo radi Stvoritelja. Budući da je to protivno prirodi, tijelo mrzi taj rad. A ako čovjek želi raditi upravo radi Stvoritelja, nema drugog izbora nego moliti Stvoritelja da mu dade snagu da nadvlada želju za primanjem i pokori je.

Čovjek tu snagu prima odozgo, kao što je napisano: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ Odnosno, odozgo mu se daje duša. Iz toga slijedi da upravo zbog toga što postoji mržnja prema svojstvu „Izrael“ u čovjeku, on ne može nadvladati, budući da tijelo mrzi davanje. Tada postoji mjesto da čovjek uistinu bude nagrađen razinom „Izrael“ tako što traži pomoć odozgo.

To je značenje onoga što je rečeno, da iz dviju sila koje postoje u čovjeku — naklonjenosti zlu i naklonjenosti dobru — čovjek može postići dovršenje cilja, jer ga obje čuvaju da ne skrene s pravog puta, ni udesno ni ulijevo, već da dođe do postizanja cjelovitosti cilja, a to je primiti užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati stvorenjima.

Iz toga slijedi da su „voljena žena“ idolopoklonici, a „omražena žena“ Izrael. Tome trebamo dodati da se te dvije sile, želja za primanjem i želja za davanjem, također nazivaju „čovjek“ i „životinja“. Odnosno, želja za primanjem u čovjeku smatra se „životinjom“ i pripada pokretnoj (životinjskoj) razini, u kojoj postoji samo vlastita korist, dok je „govorna“ razina svojstvo „čovjeka“, a to je želja za davanjem koju čovjek treba postići i koju može postići samo velikim naporima, zbog prethodno navedenog razloga da čovjek po prirodi ne može razumjeti kako učiniti bilo što radi Stvoritelja.

Odnosno, čovjek se brine za zadovoljavanje zahtjeva svoje „životinje“, ali ono što zahtijeva „čovjek“ u njemu, čovjek ne može zadovoljiti. Umjesto toga, za to treba moliti Stvoritelja da mu dade snagu da nadvlada svoju „životinju“, jer se bez pomoći Stvoritelja vlast daje mislima i željama koje mrze svojstvo „čovjeka“ i svojstvo „Izrael“, koje je svojstvo „čovjeka“, kao što su naši mudraci rekli: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a idolopoklonici se ne nazivaju ‘čovjekom’“ (*Yevamot* 61). Prema tome, „omražena žena“ je „Izrael“, od kojeg Stvoritelj skriva Svoje lice.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (*Avot* 1:15): „Dočekaj svakog čovjeka srdačno.“ Trebamo razumjeti što nam to govori u radu. Kad čovjek želi učiniti nešto za svoje svojstvo „čovjeka“, a budući da je svojstvo „čovjeka“ omraženo, jer su sve čovjekove brige usmjerene samo na zadovoljavanje zahtjeva njegove „životinje“, i tijelo voli svojstvo životinje, dok svojstvo „čovjeka“, koje je „Izrael“, tijelo mrzi, stoga su naši mudraci došli i upozorili: „Dočekaj svakog čovjeka srdačno“, pri čemu „svakog“ znači čak i sve ono što se razlučuje kao „čovjek“.

Drugim riječima, trebamo cijeniti čak i nešto malo ako pripada svojstvu „čovjeka“. Naši mudraci rekli su nam da trebamo nastojati srdačno dočekati svojstvo „čovjeka“, a ne odnositi se prema njemu kao prema nečemu omraženom, kako nam se čini zato što Stvoritelj skriva Svoje lice od njih. Umjesto toga, trebamo ići iznad razuma i srdačno dočekati svakog čovjeka, iznad onoga što nam govori um našeg tijela. Odnosno, moramo činiti ono što odgovara svojstvu „čovjeka“.

Iako „životinja“ u nama viče i kaže da rad koji želimo činiti za svojstvo čovjeka nije primjeren razumnim ljudima, budući da je ono što mi jesmo, zahtjevna životinja, prihvatljivo, a dokaz je to što tijelo voli taj rad. Ali ono što on želi, raditi za svojstvo „čovjeka“, vidite da tijelo mrzi. Jasno je da um govori razumno, budući da kaže da je rad za svojstvo „životinje“ razuman i primjeren inteligentnom čovjeku, dok je rad koji želite činiti za svojstvo „čovjeka“ čin „životinje“, odnosno nekoga bez razuma.

Naši mudraci o tome nam kažu da ne trebamo slušati ono što tijelo govori, kad iznosi argument „čovjeka“, već srdačno dočekati svako „svojstvo čovjeka“ i reći: „Iako je prema umu i razumu svojstvo čovjeka omraženo, vjerujem riječima mudraca i srdačno ga dočekujem.“

Time trebamo protumačiti ono što je naš mudrac rekao: „Čovjeka i životinju Ti izbavljaš, o Gospodine.“ To su ljudi koji su u svojem razumu lukavi poput ljudi, a prave se poput životinja. Odnosno, iako ste racionalno u pravu i čovjek treba ići putem koji voli, ipak se „pravi poput životinje“, bez razuma, i ide s vjerom iznad razuma.

Međutim, trebamo vjerovati da izvršavanjem Tore i mitzvot u praksi, u svakoj pojedinosti i preciznosti, zahvaljujući tim djelima bivamo nagrađeni time da nam Stvoritelj pomaže odozgo, kako bismo imali snagu ići naprijed i bili nagrađeni postizanjem cilja, a to je da čovjek primi užitak i zadovoljstvo koji postoje u svrsi stvaranja. To je zato što, kad izvršavamo Toru i mitzvot bezuvjetno, već samo zbog zapovijedi Stvoritelja, to se naziva buđenjem odozdo. Time se Svjetlost i obilje protežu odozgo i čovjek može izaći iz vlasti zla.

To je kao što su naši mudraci rekli (RASHI u ime *Machilta*) o onome što je napisano (Izlazak 13:12): „Kad vidim krv, prijeći ću preko vas i neće vas zadesiti pošast da vas uništi.“ (On pita): „‘Kad vidim krv?’ Ali pred Njim je sve otkriveno! Međutim, Stvoritelj je rekao: ‘Gledam i vidim da se bavite Mojim zapovijedima i prelazim preko vas.’“

Vidimo da su naši mudraci rekli da nam je, kako nas ne bi zadesila pošast, što znači kako bismo izašli iz vlasti zla, koje se naziva „smrt“, kao što su naši mudraci rekli: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, dan rad u praksi. Zahvaljujući radu koji obavljamo, Stvoritelj nam se otkriva, kao što kaže: „I neka vam to bude znak.“ Što iz toga učimo? „Za mitzvu koju izvršavate, smilovat ću vam se.“ Prema tome, zahvaljujući praktičnom izvršavanju mitzvot, čovjek se spašava od vlasti želje za primanjem, koja se naziva „naklonjenost zlu“, i biva nagrađen postizanjem želje za davanjem.

Međutim, onaj tko ide jednom linijom i zadovoljan je praktičnim izvršavanjem, kad radi radi Stvoritelja i ne uzima u obzir namjeru, da i namjera bude radi Stvoritelja, ne može postići želju za davanjem, koja se naziva Dvekut (prianjanje). To je zato što nema nedostatak. Stoga, kad ti ljudi, koji su već prešli s jedne linije na desnu liniju, vide svoju niskost, da u tom čovjeku nema nijednog organa koji želi učiniti bilo što radi Stvoritelja, oni čeznu da ih Stvoritelj izbavi od smrti, odnosno od vlasti samoljublja. Tada čovjek može biti nagrađen time da mu se Stvoritelj otkrije, odnosno da bude nagrađen željom za davanjem, što je stanje u kojem je čovjek prionuo uz Stvoritelja, samo zahvaljujući praktičnom izvršavanju, kad želi da nagrada za izvršavanje Tore i mitzvot bude Dvekut sa Stvoriteljem. To je značenje riječi: „Za mitzvu (jednina od mitzvot) koju izvršavate, smilovat ću vam se.“ Odnosno, On nam se smiluje i spašava nas od smrti, koja je vlast želje za primanjem.

Međutim, vidimo da čovjek može činiti sve što nije na putu ispravka. Vidimo da to vrijedi i za odrasle i za malu djecu. To posebno vidimo kod male djece, budući da je kod odraslih sve već povezano s različitim razlozima, pa ne možemo vidjeti istinu. Ali kod djece to vidimo otvorenije: djeca se mogu truditi cijeli dan, ali ako ih zamolimo da nešto učine, kažu da nemaju snage za taj rad. Trebamo znati da to proizlazi iz svijeta Nekudim, gdje se dogodilo razbijanje posuda. Zbog toga imamo snage činiti sve što ne pripada ispravku. Ali ako nešto pripada ispravku, tu je već uključen rad zbog otpora tijela.

Stoga, kad čovjek ide jednom linijom, može izvršavati Toru i mitzvot na svaki način. Ali kad prijeđe na desnu liniju, kad je rad na putu ispravka, čovjek tada mora ulagati velike napore kako bi išao putem „desne“. Zbog toga nam je potrebno osnaživanje.