Što je u radu „jesti njihove plodove u ovom svijetu, a glavnicu sačuvati za budući svijet“? (-)

Članak br. 34, 1991.

Napisano je u Zoharu (BeHaalotcha, stavke 140–144): „Rabi Aba je rekao: ‘Zlo u srcu, koje prianja uz sve organe tijela, čini im to. „Postoji zlo koje sam vidio pod suncem i teško pritišće ljude.“ To je zlo sila zla u srcu koja želi vladati stvarima ovoga svijeta i uopće ne pazi na stvari onoga svijeta.’ On pita: ‘Zašto je srce zlo?’ I odgovara: ‘Sljedeći stih to dokazuje, kao što je napisano (Propovjednik 6): „Čovjek kojem je Bog dao bogatstvo, imetak i čast, i njegovoj duši ne nedostaje ništa od svega što želi, ali mu Bog nije dao moć da od toga jede, nego će to pojesti stranac.“’

„To je zbunjujući stih, jer ako je napisano: ‘njegovoj duši ne nedostaje ništa od svega što želi’, zašto mu Bog neće dati moć da od toga jede? Napokon, njegovoj duši ništa ne nedostaje. On odgovara da čovjek hoda ovim svijetom, a Stvoritelj mu daje bogatstvo kako bi kroz njega bio nagrađen budućim svijetom, dok mu glavnica njegova novca ostaje. Što je glavnica? To je onaj novac koji postoji zauvijek. Zato tu glavnicu mora sačuvati poslije sebe, a primit će je nakon što ode iz ovoga svijeta. Budući da je ta glavnica drvo života onoga svijeta, koje je ZA, od njega u ovom svijetu nema ničega osim plodova koji iz njega izlaze. Zato čovjek koji je nagrađen tim plodovima u ovom svijetu jede ih, dok mu glavnica ostaje u onom svijetu kako bi njome bio nagrađen višim životom, na višoj razini.

„A onoga tko se onečišćuje i biva povučen za vlastitom koristi, i kojem ništa ne nedostaje ni za njegovu dušu ni za njegovo tijelo, Bog ne osposobljava da od toga jede i da bude nagrađen tim bogatstvom.“

Trebamo razumjeti što u radu znači da čovjek jede njihove plodove u ovom svijetu, a glavnicu čuva za budući svijet. Također, što u radu znači „čovjek kojem je Bog dao bogatstvo, imetak i čast“, za kojeg je rečeno: „Bog mu nije dao moć da od toga jede, nego će to pojesti stranac“?

Poznato je da u radu imamo pitanje „činjenja“, kao što je napisano: „Koje je Bog stvorio da se čini.“ To znači da je Stvoritelj stvorio čovjeka sa željom za primanjem užitka i zadovoljstva. U mjeri čovjekove želje i čežnje za nečim, tolika je i njegova sposobnost da u tome uživa. Stoga smo rođeni sa željom za primanjem radi sebe i to pripisujemo Stvoritelju.

Međutim, On nam je dao da načinimo druge kelim (posude), koji su suprotni kelim koje je načinio Stvoritelj. Drugim riječima, kelim koje stvorenja trebaju načiniti jesu želja za davanjem Stvoritelju. To znači da su kelim koje je Stvoritelj načinio namijenjeni tome da stvorenja prime užitak, dok su kelim koje stvorenja trebaju načiniti namijenjeni tome da Stvoritelj primi užitak. Međutim, ako je čovjek rođen s prirodom želje za primanjem, kako se ta priroda može promijeniti?

Odgovor je da postoji Segula (posebna moć/svojstvo), i tom Segula mogu od Stvoritelja primiti drugu prirodu. Naši mudraci rekli su o tome: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin’“, jer „Svjetlost u Tori vraća ga na dobro“. Odnosno, kroz Svjetlost u Tori na kraju će primiti drugu prirodu, koja je želja za davanjem zadovoljstva Tvorcu. Tada će biti nagrađeni Dvekut (prianjanjem), koje se naziva „jednakost forme“.

Međutim, prije nego što steknemo želju za davanjem, čovjek mora proći kroz nekoliko stupnjeva:

1) Najprije čovjek mora razumjeti da ovu želju moramo steći, jer kad nešto počinjemo činiti, idemo vidjeti kako se ljudi ponašaju, misle li i ljudi oko nas da sve trebamo činiti radi Stvoritelja. Prirodno je da čovjek pogleda među onima koji se bave Torom i mitzvot i vidi da se nitko oko njega ne bavi traženjem načina na koje bi mogao steći želju za davanjem.

Razlog zbog kojeg to ne vidi kod drugih jednostavan je: oni nisu na putu prema stjecanju namjere radi davanja. Tada on vidi istinu. Međutim, oni koji se doista bave Torom i mitzvot radi davanja vjerojatno rade u skrivenosti, jer kad bi njihov rad bio otkriven prema van, vanjština bi se uključila u njihov rad, budući da po prirodi, kad čovjek vidi da drugi gledaju što radi, misli da drugi cijeni njegov rad. To mu daje snagu za rad ne zato što Stvoritelj nalaže njegov rad, nego ga druga osoba, time što ga gleda, obvezuje da radi u Tori i mitzvot. Zato oni koji žele raditi radi Stvoritelja skrivaju svoj rad od drugih. Zbog toga je nemoguće vidjeti radi li netko s namjerom radi davanja.

Stoga čovjek mora uložiti mnogo rada prije nego što počne osjećati da mu nedostaje želja za davanjem. Iako ponekad počinje shvaćati da mu je želja za davanjem doista potrebna, vidi da se mnogi ljudi bave Torom i mitzvot, da su to ugledni ljudi, a ne vidi da osjećaju ikakav nedostatak niti da pate zato što nemaju želju za davanjem. Stoga je prvi rad nastojati steći potrebu da bude nagrađen željom za davanjem.

2) Nakon što je stekao potrebu za željom za davanjem, ne prima ispunjenje čim počne stjecati nedostatak. To je zato što osjećaj nedostatka ovisi i o mjeri patnje koju osjeća zato što nema želju za davanjem. No kad čovjek počne osjećati koliko mu je ona potrebna, a odozgo postoji želja da ima istinski nedostatak, tada prima pomoć odozgo da osjeti nedostatak. Odnosno, pokazuje mu se koliko je daleko od toga, što znači da vidi koliko je teško steći želju za davanjem, a to u njemu izaziva veliki nedostatak.

Ipak, zašto nam je potreban veliki nedostatak? Razlog je taj što, kad je nešto nevažno, ne znamo kako to sačuvati da se ne izgubi. Stoga, prije nego što čovjek ima istinski nedostatak, ne daje mu se to odozgo, jer upravo nedostatak i čežnja čine stvar važnom.

Međutim, u radu, kad čovjek vidi da je teško steći ono što želi, bježi od rada. Kaže: „Vjerujem da postoje ljudi koji su bili nagrađeni i kojima je Stvoritelj dao želju za davanjem. Ali to je zato što su bili nadareniji od mene. No čovjek poput mene, s gorim svojstvima od drugih, nema nikakve šanse da to zasluži.“ Zato bježi iz borbe i počinje raditi poput opće javnosti.

Samo oni koji kažu da žele pobjeći od rada, ali nemaju kamo otići, jer ih ništa drugo ne zadovoljava, ti ljudi ne izlaze iz rada. Iako imaju uspone i padove, ne odustaju. To je kao što je napisano: „I uzdisali su sinovi Izraela zbog rada, i zavapili, i njihov se vapaj zbog rada uzdigao do Boga.“ Drugim riječima, zavapili su zbog rada zato što nisu napredovali u radu Stvoritelja tako da bi mogli raditi radi davanja zadovoljstva Tvorcu. Tada su bili nagrađeni izlaskom iz Egipta. U radu se to naziva „izlazak iz vlasti želje za primanjem i ulazak u rad davanja“.

Iz toga slijedi da je početak čovjekova rada prihvatiti na sebe kraljevstvo neba, što znači da je ondje gdje se prije brinuo samo o tome kako zadovoljiti želju starog i ludog kralja, odnosno gdje je sav njegov rad bio samo radi sebe, sada prihvatio na sebe drugog Kralja, koji se naziva „kraljevstvo neba“, kad okrunjuje Stvoritelja nad svim svojim organima, što znači da će svi njegovi organi služiti Stvoritelju. To se u radu naziva „izlazak iz Egipta“, izlazak iz vlasti vlastite koristi i prihvaćanje služenja Stvoritelju, kao što je napisano: „Ja sam Gospodin, tvoj Bog, koji sam te izveo iz zemlje egipatske da ti budem Bog.“ Trebamo protumačiti da ih je izveo iz vlasti želje za primanjem radi sebe i dao im želju za davanjem. To se naziva „da ti budem Bog“, što znači: dao sam ti želju za davanjem kako bi mogao raditi radi Mene. To se naziva „dao sam ti snagu da osjetiš da sam Ja Stvoritelj“.

Međutim, kako čovjek stječe osjećaj da je želja za primanjem nešto loše? Tko mu daje do znanja da treba ispraviti svoja djela? U Sulam (komentaru Ljestve na Zohar) (Beresheet Bet, stavka 103) piše: „Stoga je Stvoritelj utisnuo gorke i teške patnje u primanje radi sebe, usađeno u čovjeka od trenutka njegova rođenja — tjelesne boli i boli duše — tako da, čak i ako se bavi Torom i mitzvot radi vlastitog zadovoljstva, kroz Svjetlost u njoj ipak će osjetiti niskost i strašnu pokvarenost prirode primanja radi sebe. Tada će odlučiti odvojiti se od te prirode primanja i potpuno se posvetiti radu samo radi davanja zadovoljstva svom Tvorcu, kao što je napisano: ‘Sva djela Gospodnja jesu radi Njega.’ Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči da pred sobom vidi svijet ispunjen potpunim savršenstvom. Tada sudjeluje u Njegovoj radosti kao u vrijeme stvaranja svijeta (jer naši su mudraci rekli: ‘Nikada pred Njim nije bilo takve radosti kao na dan kad su stvoreni nebo i zemlja’).“

Iz toga slijedi da ta Svjetlost Tore daje čovjeku nedostatak, kako bi imao potrebu zamoliti Stvoritelja da mu dade snagu prihvatiti na sebe teret kraljevstva neba, tako da sva njegova djela budu radi davanja. Nakon toga, kad bude nagrađen kraljevstvom neba, postoji drugi stupanj, koji se naziva „Tora“, a to su imena Stvoritelja. To se smatra stanjem „Tora, Stvoritelj i Izrael su jedno“.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti riječi Zohara: „Budući da je ta glavnica drvo života onoga svijeta, koje je ZA, i od njega u ovom svijetu nema ničega osim plodova koji iz njega izlaze, čovjek koji je nagrađen njegovim plodovima jede ih u ovom svijetu, dok mu glavnica ostaje za budući svijet.“

Trebamo protumačiti ono što je napisano: „A glavnica ostaje za budući svijet“, što je ZA, budući da se ZA naziva „Tora“, a to se naziva „onaj svijet“, odnosno „budući svijet“, koji dolazi nakon ovoga svijeta, jer se ovaj svijet naziva Malchut, a budući svijet dolazi nakon njega. Zohar taj svijet naziva ZA, koji je drvo života, Tora.

Poznato je da je redoslijed rada takav da čovjek najprije mora biti nagrađen kraljevstvom neba, tako da ono bude radi davanja. Ali kako čovjek može biti nagrađen davanjem? To je značenje riječi: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Iz toga slijedi da je to kroz Toru, odnosno kroz Svjetlost u njoj koja vraća na dobro. Stoga je Tora za njega poput Eitin (savjeta), pomoću kojih može postići kraljevstvo neba, jer se Malchut (kraljevstvo) naziva „ovaj svijet“, a Svjetlost koja vraća na dobro naziva se „plodovima“. Drugim riječima, čovjek vidi plodove u svom radu, što znači da je ulagao napor u Tori i iz nje je proizašao plod, a plodovi su nagrada za rad. Zato trebamo protumačiti da on jede „plodove Tore“, što znači da je kroz Toru bio nagrađen željom za davanjem, koja ga „vraća na dobro“. To se naziva „613 savjeta“.

Nakon toga dolazi pitanje 613 Pekudin (aramejski: pologa), što je već stvarna Tora, kao u „Tora, Stvoritelj i Izrael su jedno“. To se naziva „stvarna Tora“. To je kao što je rečeno: „ZA je drvo života, koje je Tora“, i to je njegova glavnica za budući svijet, koja se smatra Torom. To se naziva „glavnica koja je stvarna Tora“. Nasuprot tome, u kraljevstvu neba, koje se smatra ovim svijetom, Tora je ondje samo poput plodova, što znači da je to samo Svjetlost Tore koja ga vraća na dobro, dok se ZA naziva „glavnica koja je stvarna Tora“. To se smatra „njihovim plodovima u ovom svijetu“, koji se naziva Malchut, odnosno trajna vjera. Nakon toga dolazi drugi stupanj, koji se naziva „budući svijet“, što znači da dolazi nakon Malchut. To se smatra ZA, zemljom živih, stvarnom Torom.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što pita: „Zašto je srce zlo?“ Odgovara da je to kao što je napisano: „Čovjek kojem je Bog dao bogatstvo, imetak i čast, i njegovoj duši ne nedostaje ništa od svega što želi, ali mu Bog nije dao moć da od toga jede, nego će to pojesti stranac.“ On pita: „Budući da je napisano: ‘njegovoj duši ne nedostaje ništa od svega što želi’“, zašto mu Bog nije „dao moć da od toga jede“? Napokon, „njegovoj duši ništa ne nedostaje“. Na to odgovara da čovjekovo jedenje njihovih plodova u ovom svijetu upućuje na kraljevstvo neba. Kad ga Svjetlost u njoj vraća na dobro, ta se Svjetlost naziva „plodovima“. Nakon toga dolazi u stanje „glavnica mu ostaje za budući svijet“, što znači da je nagrađen „stvarnom Torom“, a to se naziva „cjelovitost“.

Time Zohar objašnjava da „onoga tko se onečišćuje i biva povučen za vlastitom koristi, i kojem ništa ne nedostaje ni za njegovu dušu ni za njegovo tijelo“, tada „Bog ne osposobljava da od toga jede“ i bude nagrađen tim bogatstvom. Trebamo protumačiti da se „bogatstvo“ odnosi na „Nema siromašnog osim u znanju“, što znači da je bio nagrađen učenjem Tore i poznavanjem svih pravila, i ima imetak, što znači da zna da, hvala Bogu, ima velik imetak Tore i mitzvot i dobrih djela, i ima čast, i svi ga poštuju zbog slave Tore. Pa ipak, „Bog mu ne daje moć da od toga jede“.

Razlog je taj što, iako ima bogatstvo, čast i dobra djela, budući da ga privlači vlastita korist, odnosno rad radi sebe, kao što je napisano: „Njegovoj duši ništa ne nedostaje“, što znači da je sva njegova briga usmjerena na to da ne bude nikakvog nedostatka u vlastitoj koristi, prirodno je da nema ništa što bi mogao jesti iz Kedusha (svetosti), nego sve odlazi Sitra Achra (drugoj strani).

To je značenje onoga što je napisano: „Stranac će to pojesti.“ Odnosno, Klipot (ljušture) su uzele sve, jer je sav njegov rad bio za želju za primanjem, koja je pod vlašću Klipot. Iz toga slijedi da sve bogatstvo, kad je mislio da ima znanje Tore, i imetak, koji je imetak Tore i mitzvot, sve pripada domeni Klipot.

Time ćemo razumjeti ono što pita: „Zašto je srce zlo?“ Trebamo protumačiti što je zlo koje postoji u želji za primanjem. Na to odgovara: „Sljedeći stih to dokazuje, kao što je napisano: ‘Čovjek kojem je Bog dao bogatstvo i imetak.’“ Odnosno, iako mu je Stvoritelj dao da čini mnoge stvari u Kedusha, budući da je sve bilo radi vlastite koristi, sve je otišlo pod drugu vlast. To je značenje riječi: „jer će to pojesti stranac“, odnosno Klipot, jer je radio za njih, a ne za Kedusha.

Međutim, moramo znati da, kad čovjek ispravi svoja djela, izvlači sve iz Klipot i sve se vraća u Kedusha, kao što je napisano: „Progutao je bogatstvo, ali će ga izbljuvati.“

Prema prethodno rečenom, postoji pitanje „plodova u ovom svijetu“, u odnosu na „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro“, od koje čovjek prima kraljevstvo neba, gdje je rad usmjeren na izlazak iz vlasti želje za primanjem i na to da sve čini radi davanja. Nakon toga postoji pitanje „čuvanja glavnice za budući svijet“, što je značenje Tore, kao u „imenima Stvoritelja“.

Možemo protumačiti ono što Zohar kaže (BeHaalotcha, stavke 26–27): „Napisano je: ‘A Zebulunu je rekao: Raduj se, Zebulune, u svom izlasku, a ti, Issachare, u svojim šatorima.’ To nas uči da su bili povezani zajedno. Jedan je izlazio i vodio rat, a drugi je sjedio i bavio se Torom. Jedan drugome daje dio svog plijena, a drugi ovome daje dio svoje Tore. Issachar je Tifferet, a Zebulun je Malchut. Zato je Zebulun naslijedio izlazak u rat, budući da se smatra Malchut, odnosno obiljem kroz ratove. A dio Issachara jest Tora. Zato su se povezali zajedno, kako bi Zebulun bio blagoslovljen kroz Issachara, jer je blagoslov u Tori blagoslov za sve.“

Trebamo protumačiti da su partnerstvo između Issachara i Zebuluna u radu dva svojstva unutar jednog tijela. Odnosno, rad treba biti uređen na dva načina: 1) Na način kraljevstva neba, kad postoji rat s naklonjenošću, kako bi se izašlo iz vlasti ljubavi prema sebi i prihvatilo na sebe da sva njegova djela budu radi davanja. Tada kroz ratove uzima plijen. Odnosno, uzima snage želje za primanjem i zamjenjuje ih željom za davanjem. To se smatra time da je kroz rat pokorava, a želja za primanjem mora sve činiti prema njegovoj volji, što znači da sva njegova djela budu samo radi davanja. Ali odakle svojstvo Zebulun uzima snage za pobjedu u ratu? Uzima ih od Issachara, odnosno iz Tore Issachara.

To je kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Zato je rečeno: „a drugi ovome daje dio svoje Tore. Issachar je Tifferet.“ Iz Tore Issachara Zebulun ima snagu pobijediti u ratovima. To se smatra time da „jede njihove plodove u ovom svijetu“, što znači da vidi plodove koje mu Tora donosi. Odnosno, vidi da je kroz Svjetlost u Tori bio nagrađen željom za davanjem, jer se plodovi nazivaju „dobitkom od rada“.

To se smatra 613 Eitin (aramejski: savjeta), i smatra se da Issachar „ovome daje dio svoje Tore“, od koje on jede plodove. To je značenje riječi: „a jedan daje dio svoga plijena“. Kroz plijen koji mu Zebulun daje, on sjedi i bavi se Torom, što znači da, da mu Zebulun nije dao od svog plijena, ne bi mogao biti nagrađen Torom.

Trebamo protumačiti da ovdje govorimo iz perspektive Tore, koja su imena Stvoritelja, iz 613 Pekudin (pologa), što je stvarna Tora. Kao što je rečeno, nemoguće je biti nagrađen stvarnom Torom prije nego što čovjek bude nagrađen vjerom, kraljevstvom neba, radi davanja, kad se želja za primanjem predaje, a želja za davanjem vlada.

Stoga, kad Malchut ima želju za davanjem, želju koju je Malchut stekla pobjedom u ratovima, to se smatra time da je uzela plijen iz rata. Kad mu ona daje želju za davanjem, on može „sjediti u šatoru Tore“, a ona to razlučivanje naziva Tifferet, ZA. Međutim, ako na stupnju još nema želje za davanjem, nema mjesta za stvarnu Toru. To se u radu naziva „partnerstvo između Issachara i Zebuluna“, što znači da Malchut izlazi u rat, a ZA, koji se naziva „Tora“, daje Malchut od svoje Tore.

Drugim riječima, u Tori trebamo razlučiti dva načina: 1) „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro.“ Iz toga se u Malchut proteže razlučivanje „plodova“. 2) „Stvarna Tora“, koja se naziva „čuvanje glavnice za budući svijet“. To dolazi upravo nakon što svojstvo Malchut ima želju za davanjem, kojom je bila nagrađena kroz „Svjetlost Tore“, koja se smatra „plodovima“.

To je kao što su naši mudraci rekli, da Tefillin za ruku dolazi prije Tefillin za glavu, budući da se Tefillin za ruku, kaže Zohar, smatra Malchut, slabijom rukom, jer joj je potrebno osnaživanje, budući da se u kraljevstvu neba vode svi ratovi potrebni kako bi se pokorila želja za primanjem. Nakon toga dolazi Tefillin za glavu, koji se smatra Torom.