Što znači da Vrhovni Svećenik treba uzeti djevicu za ženu, u radu?

Članak br. 29, 1991.

Zohar kaže (Emor, stavka 38): „mitzva je da vrhovni svećenik oženi djevicu. To je značenje onoga što je napisano: ‘Udovicu, ili raspuštenicu, ili obeščašćenu ženu, ili bludnicu, njih neće uzeti, nego će uzeti za ženu djevicu iz svojega naroda.’ Pita: ‘Zašto je potrebno uzeti samo djevicu, bez mane?’ Odgovara: ‘Žena je čaša blagoslova. Ako je bila kušana, ona je manjkava.’ To upućuje na Malchut, koja se naziva ‘čaša blagoslova’, a svećenik, koji prinosi žrtvu pred Stvoriteljem, mora biti potpun i bez mane, jer mane onečišćuju svećenike. Potpun u svome tijelu, potpun u svojoj Nukvi, kako bi se na njemu ostvarilo: ‘Sva si lijepa, ženo moja, i nema mane na tebi.’”

Trebamo razumjeti što u radu znače „vrhovni svećenik“, „djevica“, „udovica“, „raspuštenica“, „obeščašćena žena“ i „bludnica“, te zašto on treba uzeti samo djevicu, koja je bez mane, odnosno zašto se djevica smatra bez mane. Što znači da djevica nema mane na sebi i kakva je povezanost s onim što kaže da žena upućuje na čašu blagoslova, koja je Malchut?

ARI kaže o Malchut da ona svakoga dana ponovno postaje djevica (Talmud Eser Sefirot, 12. dio, stavka 144), što se smatra samo točkom, te se mora ponovno izgraditi dok ne postigne Gadlut (veličinu/zrelost). U Shaar HaKavanot (2. dio) piše da je svaki dan zaseban te da „ne postoji nijedna molitva od stvaranja svijeta pa do kraja svijeta koja je u bilo kojem pogledu slična nekoj drugoj. I svakoga dana razlučuju se nove iskre koje nikada prije toga nisu bile razlučene.”

To trebamo razumjeti u radu. Malchut se naziva „Kraljevstvo Nebesko“, koje čovjek mora preuzeti na sebe svakoga dana iznova. Nije dovoljno što je jučer preuzeo Kraljevstvo Nebesko, nego je svaki dan novo razlučivanje samo po sebi. Stoga moramo vjerovati da se svaki put kad preuzimamo Kraljevstvo Nebesko smatra da razlučujemo iskre koje su bile izvan Kedushe (svetosti), što se naziva (u Shaar HaKavanot) da su „te iskre prethodno bile zarobljene među Klipot (ljuskama), a uzdignute su u Kedushu prihvaćanjem Kraljevstva Nebeskog te bavljenjem Torom i mitzvot.”

Kao što kažemo u molitvi (Gospodaru svijeta, nakon brojanja Omera): „Time će veliko obilje poteći kroz sve svjetove.” Zbog toga se u svetim knjigama kaže da čovjek, dok tijekom čitanja Shema prihvaća Kraljevstvo Nebesko, treba preuzeti Kraljevstvo Nebesko na sebe i namjeravati da to prihvaćanje bude s predanošću. Budući da je svaki dan novo razlučivanje i da moramo izgraditi Malchut kako bi bila u Gadlutu, ona se svaki put obnavlja.

Zato postoji naznaka o vrhovnom svećeniku. U radu se onaj tko je sluga Stvoritelja i želi Mu se približiti u Gadlutu naziva „vrhovni svećenik“. Kad dolazi uzeti „ženu“, koja se naziva „Kraljevstvo Nebesko“, on mora uzeti „djevicu“, jer djevica znači da nije bila oskvrnuta. Djevica je, kao što je napisano, „djevičansko tlo“, naziv za zemlju koja nikada nije bila obrađivana, kao što je rečeno: „Bila je djevičansko tlo“, koje čovjek nikada nije obrađivao (Avoda Zara 32).

Drugim riječima, čovjek treba preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog kao da nikada prije nije imao Kraljevstvo Nebesko i kao da mu je to potpuno nova stvar. Prirodno, sada mora misliti da će učiniti nešto novo, nešto o čemu nikada prije nije znao. Slijedi da to prihvaćanje koje preuzima na sebe zahtijeva dodatno preispitivanje, kako bi znao što je prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog i što ono zahtijeva da bi strahopoštovanje prema Nebu bilo nad njim.

To znači da čovjek treba razmisliti što treba učiniti da mu to postane trajna stvar. Drugim riječima, što Stvoritelj zahtijeva od čovjeka koji je preuzeo na sebe teret Kraljevstva Nebeskog? Stih kaže: „Što Gospod tvoj Bog traži od tebe osim da Me se bojiš”, te treba razmisliti što je strahopoštovanje. No ako čovjek prestane pamtiti pitanje prihvaćanja Kraljevstva Nebeskog, bez obzira na razlog, a zatim se ponovno probudi da prihvati Kraljevstvo Nebesko, ne treba nastaviti prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog na način na koji je to činio prije nego što ga je izgubio i reći: „Moram poći probuditi Kraljevstvo Nebesko”, odnosno učiniti ga trajnim. Naprotiv, mora ponovno započeti rad iz početka.

To možemo usporediti s čovjekom koji je umro i ostavio vrijedne stvari, a njegova djeca dolaze i žele primiti nasljedstvo koje im je njihov otac ostavio. O tome su naši mudraci rekli (Avot, 2:17): „Pripremi se učiti Toru, jer ti nije dana u nasljedstvo.“ To trebamo tumačiti tako da, ako čovjek dođe u stanje u kojem je sve zaboravio, odnosno doživio pad, to je kao da je umro. Drugim riječima, prije je bio živ, što znači da je imao Kraljevstvo Nebesko, koje se smatra prianjanjem uz Život nad Životima. Kad ono prestane djelovati u njemu, smatra se mrtvim, kao što je rečeno: „Zli se za života nazivaju mrtvima.“

U duhovnosti se uzrok i posljedica nazivaju „otac i sin“. Slijedi da se sada naziva „sinom“ i želi preuzeti ono što je ostalo nakon smrti njegova oca. Trebamo tumačiti da „to nije tvoje nasljedstvo“. Naprotiv, čovjek mora okrenuti novu stranicu u radu Stvoritelja, kao da se upravo sada rodio i sada želi preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog, a nema nikoga od koga bi to naslijedio.

Prema tome, možemo tumačiti ono što smo pitali: Što nam u radu znače „vrhovni svećenik“ i „obični svećenik“? Trebamo tumačiti da je „svećenik“ onaj koji služi Stvoritelju. Neki radnici pripadaju općoj javnosti. Oni se nazivaju „obični svećenici“. A neki žele raditi na individualan način, postići Gadlut, odnosno raditi u istini. Oni se nazivaju „vrhovni svećenici“.

Među vrhovnim svećenicima postoji potpuno drukčiji poredak rada od onoga koji postoji kod opće javnosti, gdje se čovjek bavi Torom i mitzvot u praktičnom smislu i oslanja se na opću javnost što se tiče namjere. Nasuprot tome, postoje ljudi koji žele raditi i s namjerom, odnosno žele sva svoja djela usmjeriti radi Stvoritelja.

Drugim riječima, „obični svećenik“ znači da je njegov rad na način opće javnosti, a „vrhovni svećenik“ znači da je njegov rad na način pojedinaca. Time možemo protumačiti ono što Zohar kaže: „Zašto je potrebno uzeti samo djevicu, bez mane? Odgovara: ‘Žena je čaša blagoslova. Ako je bila kušana, manjkava je.’“ Trebamo tumačiti da vrhovni svećenik, odnosno onaj tko želi biti istinski sluga Stvoritelja, ne smije uzeti ženu, odnosno Kraljevstvo Nebesko, koje je već bilo oskvrnuto u njemu, to jest nastaviti Kraljevstvo Nebesko koje je imao prije pada koji je doživio, jer ono više nije „djevica“, budući da je to Kraljevstvo Nebesko već imao prije i ono je bilo oskvrnuto.

To je poput čaše blagoslova: „Ako je bila kušana, manjkava je“, što znači da je ta Malchut već bila kušana prije nego što je doživio pad. To je značenje riječi: „Ako je bila kušana, manjkava je“, jer je već doživio pad. Slijedi da je već oskvrnuo tu Malchut te sada mora preuzeti novo Kraljevstvo Nebesko kao da nikada nije okusio okus Kraljevstva Nebeskog i mora okrenuti novu stranicu u radu.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što smo pitali o stihu: „Udovicu, ili raspuštenicu, ili obeščašćenu ženu, ili bludnicu, njih neće uzeti.“ Trebamo tumačiti da se nakon što čovjek doživi pad smatra mrtvim. Slijedi da se prethodna žena, odnosno Kraljevstvo Nebesko koje je imao prije pada, smatra udovicom toga čovjeka.

Isto tako, što je raspuštenica u radu? To znači da ju je otpustio jer mu se nije sviđala, budući da se onoga trenutka kad čovjek ne pristaje raditi za nju, jer ne osjeća njezinu važnost, smatra da je muž otpustio ženu. Premda ona ne želi biti otpuštena, jer ima samilosti prema njemu, odnosno Malchut vidi da je uronjen u samoljublje i žali ga, ipak ju on otpušta protiv njezine volje.

To je značenje presude da se žena može otpustiti protiv svoje volje, jer čim mu se više ne sviđa, smatra se da ju je otpustio. Zato se sluga Stvoritelja, koji se naziva „vrhovni svećenik“, neće vratiti i ponovno uzeti tu ženu koja je raspuštenica. Naprotiv, sada mora iznova početi prihvaćati teret Kraljevstva Nebeskog i ne uzimati u obzir ono što se dogodilo prije.

Također trebamo protumačiti izraz „obeščašćena“, da ne smije uzeti obeščašćenu ženu. Kad se čovjek ponovno probudi za rad Stvoritelja, ako je to na način vrhovnog svećenika, to znači da želi raditi na veličini Stvoritelja. Poznato je da onaj tko radi kako bi primio nagradu za svoj rad ne gleda tko daje nagradu, je li to važna osoba ili nije. Naprotiv, on gleda nagradu. To znači da bi, čak i kad bi vlasnik bio jednostavan čovjek, ali plaćao dvostruko više od ugledne osobe koja posjeduje neku tvornicu i isplaćuje plaće, čovjek zasigurno radio za onoga tko daje veću plaću.

No ako čovjek radi bez plaće, nego zato što želi služiti važnoj osobi, tada takav čovjek uvijek gleda tko je najvažniji i želi služiti upravo njemu. Slijedi da se onaj tko želi raditi u Gadlutu, odnosno čiji je rad izgrađen na veličini Stvoritelja, budući da želi raditi bez ikakve nagrade, naziva „vrhovni svećenik“. Svećenik je onaj koji služi Stvoritelju i želi Mu se približiti. To je kao što tumačimo stih: „Kad tko od vas prinese žrtvu Gospodu.“ Tumači se da „od vas“ znači da je žrtva „iz vas samih“, odnosno da se čovjek koji prinosi samoga sebe Stvoritelju naziva „vrhovni svećenik“.

Takav čovjek ne smije uzeti obeščašćenu ženu. To znači da kad god dolazi uzeti ženu, uvijek mora uzeti djevicu, onu koja nikada nije imala muža, odnosno da nikada prije nije koristio tu Malchut. Naprotiv, ona za njega uvijek mora biti nova žena. Nasuprot tome, ako je tu Malchut već prije koristio i potom doživio pad te prestao prihvaćati Kraljevstvo Nebesko, to je zato što ju je obeščastio i nije se prema njoj odnosio onako kako se treba odnositi prema Kraljevstvu Nebeskom, nego s prijezirom. Stoga više neće primiti to razlučivanje, jer ju je već oskvrnuo.

Naprotiv, vrhovni svećenik mora nastojati uvijek uzeti djevicu, što znači da sebi predoči kako upravo sada počinje izvršavati sveti rad i da ga ono što je imao do sada ne zanima. Umjesto toga, kaže da se nada kako će je od sada nadalje čuvati i poštovati. To je značenje riječi: „Neka uzme ženu u njezinu djevičanstvu.“

Također trebamo protumačiti ono što je napisano: „Udovicu, ili raspuštenicu, ili obeščašćenu ženu, ili bludnicu, njih neće uzeti, nego će uzeti za ženu djevicu iz svojega naroda.“ Trebamo protumačiti što je bludnica u radu. Stvar je u tome da kad vrhovni svećenik želi preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog, mora uzeti djevicu, odnosno „djevičansko tlo“, što je naziv za zemlju koja nikada nije bila obrađivana. Prirodno, od takvog se tla ne može očekivati da daje usjeve za prehranu. To znači da se čovjek ne može uzdržavati od takvog tla. Tek nakon što ga obradi i pruži mu sve što mu je potrebno, moći će se njime uzdržavati, ali ne prije toga.

Slijedi da kad čovjek prihvaća teret Kraljevstva Nebeskog, koji se naziva „žena“, mora paziti da ne želi da ta žena bude Zona (זוֹנָה, bludnica), od riječi Zan uMefarnes (זָן וּמְפַרְנֵס, hraniti i uzdržavati). To jest, ako će ga prihvaćanje tereta Kraljevstva Nebeskog hraniti, odnosno ako će od nje primati duhovnu hranu dok se bavi Torom i mitzvot, tada je spreman uzeti je. U protivnom, neće pristati uzeti tu ženu, a to se u radu naziva „žena bludnica“.

Naprotiv, on mora prihvatiti Kraljevstvo Nebesko kao teret, odnosno „kao vol pod jarmom i kao magarac pod teretom“, bez ikakvih uvjeta. To se smatra „djevicom“, odnosno „djevičanskim tlom“, koje ne donosi plodove. Ako čovjek pristane na te uvjete, bit će nagrađen time da postane vrhovni svećenik, odnosno da se približi Stvoritelju.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Kidushin 70a), u radu: „Svatko tko oženi ženu radi bogatstva imat će nedostojnu djecu, kao što je rečeno: ‘Iznevjerili su Gospoda jer su rodili tuđu djecu.’“

Trebamo razumjeti što znači oženiti ženu radi bogatstva. To znači da se žena u radu naziva „Kraljevstvo Nebesko“, a čovjek preuzima na sebe teret Kraljevstva Nebeskog zato što je čuo da ona posjeduje veliko bogatstvo. Bogatstvo znači da će ga ona uzdržavati, odnosno da će kroz Kraljevstvo Nebesko steći dobar okus u Tori i u molitvi. U protivnom, dovoljno mu je nastaviti istim putem koji je primio odgojem.

A zašto sada treba preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog i ulagati napor, ako mu Kraljevstvo Nebesko ne donosi dodatnu opskrbu, tako da se može uzdržavati u većem obilju? Ono što ga sada uzdržava, sva hrana koju nalazi u užicima ovoga svijeta, više ga ne zadovoljava pa zato želi primiti Kraljevstvo Nebesko.

To se naziva „oženiti ženu radi bogatstva“, što znači da je njegov jedini razlog za prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog zadovoljavanje samoljublja. To se također naziva da je oženio nedostojnu ženu, jer je u svim svetim knjigama napisano da prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog treba biti s predanošću, a o tome postoje mnoga tumačenja.

Prema onome što učimo, značenje je da čovjek prihvaća Kraljevstvo Nebesko radi Stvoritelja, a ne radi sebe. To znači da preuzimanjem Kraljevstva Nebeskog želi da Njegovo veliko ime raste i bude posvećeno, a ne da time koristi sebi. Slijedi da se prihvaćanje Kraljevstva Nebeskog radi vlastite koristi smatra „nedostojnom ženom“. To se naziva „radi bogatstva“, jer „bogatstvo“ znači da će se od toga moći uzdržavati, odnosno da će ga to bogatstvo zadovoljiti u životu. Umjesto toga, čovjek treba nastojati uzeti ženu radi Stvoritelja, što znači da Kraljevstvo Nebesko, koje se naziva „žena“, treba biti radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Sada možemo razumjeti zašto čovjek treba prihvatiti vjeru iznad razuma. To je zato što čovjek obično uvijek računa dobit. Ako ne vidi da će iz nekog rada nešto dobiti, radije ostaje u mirovanju i ne želi učiniti nijedan pokret ako od toga nema nikakve koristi.

Stoga, kad mu se kaže da treba prihvatiti Kraljevstvo Nebesko radi Stvoritelja, odnosno kako bi posvetio Njegovo ime, tijelo pita: „Što ću ja dobiti time što preuzimam na sebe Kraljevstvo Nebesko? Koja je moja korist od toga?“ Odgovor mu je: „Ne postoje riječi koje tijelo može razumjeti. Naprotiv, moraš vjerovati da je za tebe velika stvar što imaš privilegiju služiti Kralju.“ To se naziva „iznad razuma“, jer ne postoje riječi kojima bi se tijelu moglo objasniti da se to isplati.

Stoga, kad čovjek ne vidi korist unutar razuma, smatra se da je trud veći od nagrade, jer ne zna što je nagrada, dok trud vidi jasno i za njega ne treba vjerovati. Zato, sve dok čovjek nije nagrađen strahopoštovanjem prema Stvoritelju, uvijek gleda trud, jer ne može razumjeti korist koja proizlazi iz rada, nego samo vjerovati iznad razuma. Zbog toga se ovaj rad naziva „težak rad“ i zahtijeva milost s Neba.

Time možemo razumjeti ono što je napisano (Ponovljeni zakon 25:18): „Kad si bio umoran i iscrpljen, i nije se bojao Boga.“ To znači da čovjek vidi kako ulaže napor, ali još uvijek ne vidi korist od toga rada te mora samo vjerovati. Slijedi da postaje umoran i iscrpljen, a sve zato što još nije bio nagrađen strahopoštovanjem prema Bogu.

Treba znati da je vjera kli. Kad je kli pravilno dovršena i prikladna za primanje, obilje odmah ispunjava kli vjere, koja je iznad razuma. To se obilje naziva „strahopoštovanje prema Nebu“, a čovjek prima tu Svjetlost nakon što je pripremio tu kli, koja se naziva „vjera iznad razuma“. Prije nego što bude nagrađen strahopoštovanjem prema Stvoritelju, čovjek trpi napor jer mu Svjetlost ne svijetli.

Slijedi da onaj tko želi preuzeti na sebe teret Kraljevstva Nebeskog mora raditi iznad razuma, što znači da to neće biti radi njega samoga, nego radi Stvoritelja. To se naziva „iznad razuma“, jer tijelo na to ne pristaje, budući da ne razumije ništa osim onoga što je za njegovu vlastitu korist.

Sada možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Ne postoji siromašna zajednica.“ Poznato je da „siromašan“ znači onaj koji je „siromašan znanjem“, kao što su naši mudraci rekli (Nedarim 41): „Nema siromaštva osim u znanju.“ Baal HaSulam je rekao da se Malchut naziva „zajednica“. Prema tome, trebamo tumačiti da „ne postoji siromašna zajednica“ znači da onaj tko prihvaća teret Kraljevstva Nebeskog iznad razuma ne znači da nema razum i da je siromašan pa zato prihvaća teret Kraljevstva Nebeskog. Naprotiv, on stoji na stupnju koji je iznad razuma, odnosno važniji od razuma. U radu „iznad“ i „ispod“ znače da „iznad“ označava veću važnost, a „ispod“ manju važnost.

„Ne postoji siromašna zajednica“ znači da se onaj tko preuzima na sebe Kraljevstvo Nebesko iznad razuma ne smatra „siromašnim“, odnosno nekim tko nema razum. Slijedi da je srž rada raditi iznad razuma, jer kad čovjek želi raditi radi Stvoritelja, to se naziva „iznad razuma“, odnosno protiv stava tijela. Međutim, treba znati da nam je također potrebna Tora, kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“

To je kao što piše u knjizi Pri Chacham (Plod mudraca, Pisma, str. 115–116): „Svrha duše kad dolazi u tijelo jest postići povratak svojem korijenu i prionuti uz Njega dok je odjevena u tijelo, kao što je napisano: ‘Ljubiti Gospoda, svojega Boga, hoditi svim Njegovim putovima, držati Njegove zapovijedi i prionuti uz Njega.’ Ali tko poznaje putove Stvoritelja? Doista, to je značenje riječi da ‘Tora ima 613 putova’. Onaj tko njima hodi na kraju će se pročistiti sve dok njegovo tijelo više ne bude željezna pregrada između njega i njegova Stvoritelja, kao što je napisano: ‘I uklonit ću kameno srce iz vašega tijela.’ Tada će prionuti uz svojega Stvoritelja. Stoga je najbolje žudjeti za zapovijedi Višega (odnosno za Torom), jer ‘onaj tko ne poznaje putove Višega i zapovijedi Višega, koje su tajne Tore, kako će Mu služiti?’“

Prema tome, vidimo da čovjek treba nastojati ulagati napor kako bi stekao Toru. A da bi stekao Toru, treba prihvatiti Kraljevstvo Nebesko iznad razuma. To jest, protiv vlastitog stava, što znači da za sebe ne traži ništa, nego samo radi Stvoritelja.

Prema tome možemo protumačiti ono što je napisano (Postanak 28:14): „I tvoje će potomstvo biti kao prah zemaljski.“ „Potomstvo“ znači banim (בָּנִים — sinovi). U radu, banim znači havanah (הֲבָנָה — razumijevanje) u Tori i mitzvot. Stvoritelj je obećao Jakovu da se razumijevanje Tore i mitzvot može postići samo kad čovjek pristane biti „kao prah zemaljski“, odnosno kad pristane izvršavati Toru i mitzvot čak i ako u tome ne osjeća nikakav osjećaj i u Tori i mitzvot kuša samo okus praha, jer kaže: „Ja radim za Stvoritelja. Ako On želi da Mu služim na ovaj način, ja pristajem.“

Tada biva nagrađen Gadlutom (veličinom) i razumijevanjem.