Što u radu znači: „Vol poznaje svoga vlasnika itd., Izrael ne poznaje“?

Članak br. 42, 1991.

Napisano je: „Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara; Izrael ne poznaje, Moj narod ne razumije.“ Trebamo razumjeti u čemu je pitanje, jer on kaže da vol poznaje, a magarac poznaje jasle svoga gospodara, ali Izrael ne poznaje. Odnosno, čovjek zasigurno ima više razuma od životinje, pa se postavlja pitanje: Zašto Izrael ne poznaje i „Moj narod ne razumije“ tko je Opskrbitelj i Davatelj hrane stvorenim bićima?

Mogli bismo reći da „vol poznaje svoga vlasnika“ nije isto kao kod Izraela. Vol i magarac vide tko ih hrani, za razliku od Izraela, jer narod Izraela ne vidi tko je njihov Opskrbitelj, nego samo moraju vjerovati da im Stvoritelj daje sve što im je potrebno.

Drugim riječima, narod Izraela mora vjerovati da Stvoritelj hrani i opskrbljuje svijet. Stoga, u čemu je pitanje: Zašto vol i magarac znaju tko ih opskrbljuje, a Izrael ne zna? Kad bi Izrael mogao vidjeti Stvoritelja kako im daje hranu, kao što to vide vol i magarac, bili bi poput vola i magarca, s istim znanjem kakvo imaju vol i magarac. Međutim, mi moramo vjerovati u ono što je napisano: „Otvaraš svoju ruku i zadovoljavaš želju svakoga živog bića“, jer to može biti samo putem vjere, a ne putem znanja kao kod vola.

Stoga trebamo razumjeti u čemu je pitanje: „Zašto Izrael ne poznaje?“ Prvo moramo razumjeti zašto je čovjeku dana vjera. Odnosno, svatko tko ima imalo razuma razumije da, ako Stvoritelj želi da ljudi izvršavaju Toru i mitzvot (zapovijedi/dobra djela), kad bi čovjek mogao otvoreno vidjeti Njegovu Providnost i ne bi morao vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom Providnošću dobroga koji čini dobro, nego bi svatko vidio Njegovu Providnost, tada bi cijeli svijet služio Stvoritelju i izvršavao Toru i mitzvot s ljubavlju.

Otvorena Providnost je kao što je napisano („Uvod u Proučavanje Deset Sefirot“, stavka 43): „Kad bi, primjerice, Stvoritelj uspostavio otvorenu Providnost nad svojim stvorenjima tako da bi se, primjerice, svatko tko pojede nešto zabranjeno odmah ugušio, a svatko tko izvrši mitzvu otkrio u njoj čudesne užitke, slične najfinijim užicima u ovom materijalnom svijetu, koji bi onda luđak uopće pomislio okusiti nešto zabranjeno, znajući da će zbog toga odmah izgubiti život? Isto tako, koji bi luđak ostavio neku mitzvu neizvršenom, umjesto da je izvrši što je brže moguće?“

Zašto onda Stvoritelj nije tako učinio, nego je sve uredio na način da moramo vjerovati, a ne putem znanja? Baal HaSulam je rekao da moramo vjerovati da je Stvoritelj svemoguć. Zašto je onda odabrao da idemo upravo putem vjere, a ne putem znanja? Mora biti da je Stvoritelj razumio da je put vjere bolji kako bi se u konačnici postigla svrha stvaranja, i zato nam je dao put vjere.

Što se tiče vjere, postoje mnoga tumačenja. Odnosno, svatko joj pridaje svoje značenje. No, zapravo, svako značenje vjere koje čovjek odabere naziva se „vjera“. To je kao što je izneseno u „Uvodu u Talmud Eser Sefirot“ (stavka 14): „‘Onaj kome je Tora njegov zanat’, trebamo protumačiti da se mjera njegove vjere očituje u njegovu bavljenju Torom, jer su slova riječi umanuto (njegov zanat) ista (na hebrejskom) kao slova riječi emunato (njegova vjera). To je poput čovjeka koji vjeruje svom prijatelju i posuđuje mu novac. Možda mu vjeruje za jednu funtu, a ako zatraži dvije funte, odbit će mu ih posuditi. Možda mu vjeruje i za sto funti, ali ne više od toga. Također, možda mu vjeruje toliko da mu povjeri svu svoju imovinu bez imalo straha. Ova posljednja vjera smatra se ‘potpunom vjerom’, dok se prethodni oblici smatraju ‘nepotpunom vjerom’, odnosno ‘djelomičnom vjerom’. Slično tome, jedan čovjek odvaja samo jedan sat dnevno za bavljenje Torom i radom, u skladu s mjerom svoje vjere u Stvoritelja, dok drugi ne propušta čak ni jedan trenutak svojega slobodnog vremena a da se ne bavi Torom i radom.“

Prema prethodno rečenom, vidimo da svaki Židov posjeduje svojstvo vjere. Ipak, zašto je Stvoritelj odabrao upravo put vjere? To je zato što je, kao što je prethodno rečeno, put vjere najuspješniji način da čovjek njime postigne svrhu stvaranja, odnosno primi užitak i zadovoljstvo koje je On imao u misli stvaranja, a to je „Njegova želja da čini dobro svojim stvorenjima“.

Međutim, trebamo razumjeti koji su to putovi kojima čovjek može ići kako bi postigao dovršenje cilja. Odgovor je da čovjek mora izvršiti ispravak stvaranja. To znači da su kelim primanja, koje je Stvoritelj stvorio u stvorenjima, odnosno ta želja, u nejednakosti forme sa Stvoriteljem, čija je želja davati. Stoga se čovjek mora ispraviti tako što će steći želju za davanjem. To se naziva „ispravak stvaranja“, i to je sav čovjekov rad: postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što je značenje „jednakosti forme“.

Stoga, kad bi bilo otkriveno da je upravljanje kojim Stvoritelj upravlja svijetom na način dobroga koji čini dobro, čovjeku bi bilo posve nemoguće imati izbor, odnosno izvršavati Toru i mitzvot radi davanja. Umjesto toga, neki drugi razlog prisiljavao bi ga da izvršava Toru i mitzvot, a to je kazna, odnosno činio bi to radi vlastite koristi, a ne zbog Stvoriteljeve zapovijedi, kao što je rečeno u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“.

Stoga je Njegova Providnost skrivena i čovjek mora vjerovati, a tada postoji prostor za izbor. Drugim riječima, postoji prostor da kaže kako radi radi davanja. Odnosno, čovjek se bavi Torom i mitzvot premda još uvijek ne osjeća nikakav okus u Tori i mitzvot, što znači da se za okus Tore i okus mitzvot ne može reći da su razlog koji ga obvezuje da ih izvršava, budući da još uvijek ne osjeća nikakav okus.

No, kod tjelesnih užitaka, gdje je užitak poznat i u njega se ne mora vjerovati, užitak koji čovjek vidi u nečemu prisiljava ga da primi taj užitak. Zbog toga, kad bi užitak u Tori i mitzvot bio otkriven – da se upravo ondje nalazi pravi užitak, kao što je ARI rekao da tjelesni užici nemaju ništa više od svetih iskri koje su pale u Klipot (ljuske), što je samo „tanka Svjetlost“ – kad bi užitak u Tori i mitzvot bio otkriven, stvorenja bi zasigurno bila prisiljena izvršavati Toru i mitzvot radi vlastite koristi.

Nije tako kad čovjek izvršava Toru i mitzvot ne zato što u njima osjeća neki okus. Naprotiv, ponekad izvršava djela Tore i mitzvot prisiljavajući se, premda se tijelo tome protivi. Ipak, trebamo pitati: Zašto se čovjek prisiljava i nadvladava želju za primanjem, koja želi odmor? Čovjek kaže da je upravo u tome sva razlika između čovjeka i životinje. Životinja nema razuma; samo užitak određuje što će činiti, a što neće.

Ali čovjek, koji je rođen s razumom, više ne gleda na užitak kao na osnovu, odnosno kao na ono što ga vodi tako da treba ići tamo gdje ima više užitka. Umjesto toga, čovjek uvijek misli da mora ići putem istine, odnosno da je mjerilo rada istina. On ide tim putem i ne gleda na osjećaj užitka kao na ono što ga vodi. Umjesto toga, čovjek uvijek razmišlja o istini, o tome hoće li mu ono što sada namjerava učiniti uistinu donijeti nešto dobro.

Zbog toga, kad čovjek na sebe preuzme kraljevstvo nebesko, koje se naziva „vjera“, kad se želi baviti Torom i mitzvot radi Stvoritelja i želi donijeti zadovoljstvo svome Tvorcu, čovjek ne gleda na ono što radi, nego gleda na istinu. Drugim riječima, budući da nam je Stvoritelj dao Toru i mitzvot, mi želimo izvršavati Njegovu volju kako bismo Mu pričinili zadovoljstvo izvršavanjem Njegovih mitzvot.

Stoga, kad, primjerice, čovjek odjene Tzitzit (obvezni židovski odjevni predmet s resama), on ne gleda hoće li tijelo uživati u tome što nosi Tzitzit, osobito kad pazi da nosi vrlo lijep Tzitzit, kao što su naši mudraci rekli (Shabbat 133): „Ovo je moj Bog i slavit ću Ga. Ukrasite se pred Njim mitzvot. Načinite Mu lijepu Sukkah (kolibu za Blagdan sjenica), lijep Lulav (palminu granu za Blagdan sjenica), lijep Shofar (ovnujski rog u koji se puše), lijep Tzitzit, lijepu knjigu Tore.“

Međutim, čovjek uvijek gleda kako može pričiniti zadovoljstvo Stvoritelju. Odnosno, svojim razumom shvaća da činjenica da nam je Stvoritelj dao zapovijed da volimo Stvoritelja nije zato što Stvoritelj treba našu ljubav. Naprotiv, sve što nam je Stvoritelj zapovjedio da činimo i da izvršavamo Njegove mitzvot jest samo radi nas. Drugim riječima, time će čovjek postići svrhu stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Ali čovjek zna da ima prirodu koja se naziva „želja za primanjem“ radi sebe, a ne radi drugih. Zbog toga mu je teško reći, premda razumije da čovjek nije poput životinje, da možemo reći kako se čovjek može truditi da bi postigao užitak upravo tamo gdje osjeća da će primiti užitak. Međutim, ako se čovjeku kaže da treba voljeti Stvoritelja, on to može razumjeti samo kad vidi veličinu i važnost Stvoritelja; tada možemo govoriti o ljubavi.

Ali kad čovjek ne vidi važnost Stvoritelja i mora vjerovati, tu počinje čovjekov rad, odnosno rad koji pripada svojstvu čovjeka, a ne svojstvu životinje, jer pitanje vjere pripada čovjekovu radu, a ne radu životinje.

Međutim, mjera vjere treba biti jednaka mjeri znanja koje ima životinja. U suprotnom, to se još uvijek ne smatra „vjerom“ ako za njega postoji razlika između vjere i znanja.

Drugim riječima, čovjek treba biti poput životinje: kao što životinja poznaje samo ono što vidi, tako i čovjek treba ići s vjerom, kao što životinja ide sa znanjem. U suprotnom, koja je razlika između čovjeka i životinje? Stoga vjera treba biti poput znanja.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što smo pitali o tome što je napisano: „Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara; Izrael ne poznaje, Moj narod ne razumije.“ Kako on uspoređuje Izrael s volom i magarcem? Uostalom, vol i magarac vide tko ih hrani, dok Izrael ne vidi i mora vjerovati, pa gdje je tu sličnost?

Odgovor je da je glavna razlika između čovjeka i životinje u tome što životinja nema znanja. Stoga je kod životinja osjećaj užitka jedino što određuje hoće li izvršiti neku radnju ili neće. Ali čovjek, koji ima razum i znanje, ne treba uzimati u obzir užitak koji je u nečemu, nego istinu koja je u tome.

Stoga, kad nam je dana vjera, kao što je napisano: „I vjerovali su u Gospodina i u Njegova slugu Mojsija“, kad nam je On dao ovaj rad, Izrael treba biti u stanju znanja, odnosno vjera, koju Izrael mora preuzeti na sebe, treba mu biti poput znanja kakvo je kod životinja.

U vezi s tim postoji pitanje: Zašto vjera kod Izraela mora biti poput znanja kod životinja, budući da je ono njihova osnova? I također, zašto Izrael „ne razumije“, odnosno zašto njihova vjera nije poput znanja?

Napisano je: „Moj narod ne razumije.“ „Moj narod“ znači „obični ljudi“, dok je „Izrael“ već viši stupanj, kao što je poznato da Izrael ima slova Li-Rosh (dosl. „imam glavu“). Zbog toga on kaže: „Izrael ne razumije.“ Zašto? Zato što „Moj narod ne razumije“. Dok su bili „Moj narod“, kad je riječ o razumijevanju mjere vjere koju moraju postići, mislili su da je za vjeru dovoljna djelomična vjera. Stoga su se zadovoljili s malo i smatrali se „Izraelom“, premda još nisu bili nagrađeni „potpunom vjerom“, takvom da je poput znanja kod životinja.

Proizlazi da redoslijed rada treba biti takav da čovjek postigne vjeru koja je poput znanja. Drugim riječima, čovjek počinje shvaćati da sve moramo činiti kako bismo donijeli zadovoljstvo svome Tvorcu. Stoga, kad čovjek ide tim putem i vidi da tijelo ne uživa u onome što želi učiniti, treba reći svome tijelu: „Ne idem učiniti nešto u čemu ćeš ti uživati; idem učiniti nešto u čemu će uživati Stvoritelj. Stoga, ono što tražiš od mene – da to ne činim dok ti ne pristaneš – nema nikakvu težinu kad je riječ o onome što činim radi Stvoritelja.“

Ali tijelo pita: „Što ćeš dobiti od rada radi Stvoritelja?“, odnosno: „Kakav ćeš užitak iz toga izvući?“ Uostalom, čovjek ništa ne čini bez nagrade, pa: „Koju nagradu očekuješ primiti zauzvrat?“

Odgovor treba biti da nam je dana mitzva (jednina od mitzvot) vjere, kao što je napisano: „I vjerovali su u Gospodina i u Njegova slugu Mojsija“, „stoga vjerujem da služim velikom Kralju, premda još uvijek nemam osjećaj veličine Stvoritelja. Ipak, vjerujem u Njegovu veličinu i uživam u služenju velikom Kralju, i to je moj užitak. Stoga se sva tvoja pitanja mogu odnositi samo na vjeru – zašto vjerujem. Ali kad vjerujem potpunom vjerom, moja je vjera poput znanja.“

Vidimo da, kad znamo za nekoga tko je uzvišen, poput kralja ili visokog ministra, ili nekoga tko je poznat, velikog čovjeka, u prirodi nam je da se poništimo pred tim velikim čovjekom. To nema nikakve veze s religijom; zakon je prirode da je privilegija maloga služiti velikome. Ali u radu, gdje veličina i malenost nisu otkrivene i moramo vjerovati, tu postoji rad, jer po prirodi čovjek ne može ništa učiniti ako to ne vidi i ne razumije svojim razumom.

Stoga, kad čovjek na sebe preuzme vjeru kao da je znanje, više se ne mora raspravljati s tijelom, budući da tijelu kaže: „Vidim da mi sve to govoriš zato što zapravo govoriš samo jedno – da ne možeš prihvatiti vjeru koju sam preuzeo na sebe. Stoga, o takvom argumentu u vezi s vjerom nemam o čemu raspravljati s tobom. Zato ti kažem što sada činim, a ti se s tim ne slažeš. Ipak, ne čekam tvoj pristanak, jer je za mene vjera poput znanja.“

Stoga proizlazi da je sav čovjekov rad steći snagu vjere, budući da čovjek nije u stanju pobijediti zlo u sebi raspravljanjem, jer je prema vanjskom razumu tijelo uvijek u pravu. Samo ako čovjek tijelu odgovori vjerom iznad razuma, može pobijediti tijelo.

Stoga se čovjek treba pripremiti prije nego što učini nešto u Kedusha (svetosti), tako da zahvaljujući djelu Kedusha koje sada namjerava učiniti, zauzvrat za svoj rad primi vjeru. Treba vjerovati da mu nije potrebno ništa osim vjere u Stvoritelja i da vjeru može postići kad mu je Stvoritelj podari zahvaljujući tome što čini stvari iznad razuma, odnosno prisiljavajući se. To jest, mnogo puta treba prisiliti sebe i usmjeriti namjeru na to da zahvaljujući toj prisili bude nagrađen vjerom u veličinu i važnost Stvoritelja.

Međutim, čovjek treba znati da, kad radi radi davanja, ima uspone i padove. To je tako zato što kroz uspone i padove čovjek stječe sposobnost i mogućnost razlikovanja dobra od zla, jer je poznato da čovjek ništa ne može dovoljno dobro razumjeti ako nema suprotnost onome što ima.

O tome je napisano: „kao prednost Svjetlosti iz tame“, što znači da ne možemo prepoznati važnost Svjetlosti osim iz tame. Čovjek je patio i bio mučen tamom, pa kad je došla Svjetlost, znao ju je cijeniti. Isto tako, čovjek ne može cijeniti važnost stanja uspona ako nema padove koji su mu suprotni. Tek tada može cijeniti važnost Svjetlosti, odnosno uspona.

U suprotnom, to je poput toga da se dojenčetu daju dragulji i nakit, a ono ih ne zna cijeniti, pa ljudi dođu i uzmu mu te vrijedne stvari, budući da dijete ne zna zašto treba čuvati dragulje. Prirodno je da svatko tko želi uzme djeci te vrijedne stvari.

Isto tako, čovjek koji ne poznaje vrijednost Kedusha (svetosti), ako mu se dâ nešto od Kedusha kako bi napredovao u radu, Sitra Achra (druga strana) dolazi i uzima mu to, budući da nije u stanju razumjeti da ono malo Kedusha što je stekao zahtijeva čuvanje kako mu Sitra Achra ne bi istrgnula Kedusha iz ruke.

Stoga, kad ima padove, ostaju mu Reshimot (sjećanja) onoga što je imao, i tada zna kako se čuvati da mu Sitra Achra to ne istrgne iz ruke. Zbog toga čovjek vjeruje da Stvoritelj čini sve, a nema sumnje da Stvoritelj sve čini radi čovjeka, pa za padove koje prima kaže da mu je Stvoritelj poslao ta stanja radi njegove vlastite koristi.

To čovjeku daje snagu da ne pobjegne iz borbe, premda ne vidi da Stvoritelj bdije nad njim, odnosno ne osjeća da mu Stvoritelj pomaže. Naprotiv, ne samo da ne napreduje u radu, nego je čak i nazadovao. Ipak, ako vjeruje da mu Stvoritelj pomaže tako što mu šalje padove, tada više ne bježi iz borbe.

Umjesto toga, on kaže da mu Stvoritelj doista pomaže, ali ne na način koji čovjek razumije, odnosno kroz uspone. Naprotiv, Stvoritelj mu pomaže kroz padove. Zbog toga ga ova vjera jača kako ne bi pobjegao iz borbe. Umjesto toga, on čeka pomoć Stvoritelja i moli se da ima snage nastaviti rad sve dok mu Stvoritelj ne otvori oči i dok ne bude nagrađen Dvekut sa Stvoriteljem.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Berachot 54): „Čovjek mora blagosloviti za loše kao što blagoslivlja za dobro.“ To znači da, ako čovjek vjeruje da Stvoritelj upravlja svijetom na način dobroga koji čini dobro, zašto osjeća da u njemu postoji zlo? Kao da mu Stvoritelj daje zlo. Stoga su naši mudraci rekli da čovjek treba vjerovati da to zlo mora biti radi dobra.

U radu trebamo protumačiti da vidimo kako, kad čovjek počne raditi na način da su „sva njegova djela radi Stvoritelja“, odnosno da sve što čini čini zato što želi davati Stvoritelju, a ne radi sebe, tada dolazi u stanja uspona i padova.

Kad mu vjera svijetli, on je u stanju uspona. Odnosno, razumije da se isplati raditi samo radi Stvoritelja. Nakon toga dolazi pad, kad mu dolaze misli: „Što ću dobiti od toga da radim radi Stvoritelja, a ne radi sebe?“ Ponekad je pad koji trpi toliko dubok da želi pobjeći iz borbe.

Tada se postavlja pitanje: Zašto je prije nego što je započeo rad davanja uvijek bio dobro raspoložen, a sada često osjeća da je posve daleko od rada i sve čini prisiljavajući se? Ali postoji pravilo: „mitzva dovodi do mitzve“, pa zašto je onda primio pad?

Odgovor je da je i činjenica da čovjek osjeća da je u padu, što se naziva „stanjem zla“, također za njegovo dobro, jer upravo zahvaljujući oboma može biti nagrađen pomoći Stvoritelja. To je značenje riječi: „Čovjek mora blagosloviti za loše.“