Što su istina i laž u radu?

Članak br. 40, 1991.

Trebamo razumjeti kako se istina i laž odnose na rad Stvoritelja. To podrazumijeva da čovjek može biti sluga Stvoritelja iako je to laž. Kako se tako nešto može reći?

Zapisano je u Zoharu ("Predgovor Knjizi Zohar", stavka 175): „Udio Stvoritelja jest razveseliti siromašne, jer ovih dana, za blagdane, Stvoritelj dolazi vidjeti Svoje razbijene kelim (posude) i vidi da nemaju čime biti radosni. Tada plače za njima.“

On tumači ove riječi u Sulamu (Komentaru Sulam na Zohar) na sljedeći način: Najprije trebamo razumjeti tumačenje naših mudraca (Midrash Rabbah, odjeljak 6), da je u vrijeme stvaranja svijeta, kad je rekao anđelima: „Načinimo čovjeka na Svoju sliku“, Hesed (milost) rekao: „Neka bude stvoren, jer čini Hassadim (djela milosti)“; Istina je rekla: „Neka ne bude stvoren, jer je sav laž“; Tzedek (pravednost) rekao je: „Neka bude stvoren, jer čini pravedna djela“; Mir je rekao: „Neka ne bude stvoren, jer je sav svađa.“ Što je učinio Stvoritelj? Uzeo je Istinu i bacio je na zemlju.

Znamo riječi naših mudraca: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), čak i ako je to Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ Zbog svoje niskosti, čovjek se ne može odmah baviti Njegovim mitzvot kako bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju. Po prirodi, on ne može učiniti ni jedan pokret ako nije radi vlastite koristi. Stoga se najprije mora baviti mitzvot u stanju Lo Lishma, što znači radi vlastite koristi. Međutim, on ipak privlači obilje Kedushe (svetosti) dok izvršava mitzvot, a kroz obilje koje privlači na kraju će doći do toga da izvršava mitzvot u stanju Lishma.

Istina se žalila na stvaranje čovjeka govoreći: „On je sav laž“ itd. Kako može biti stvoren takav čovjek koji se od samog početka bavi Torom i mitzvot u potpunoj laži, odnosno u stanju Lo Lishma? No Hesed je rekao: „Neka bude stvoren, jer čini djela milosti“, čime će se postupno ispraviti sve dok ne bude mogao izvršavati sve mitzvot s namjerom davanja. Isto tako, Mir se žalio govoreći da je „sav svađa“, ali Tzedek je rekao: „Neka bude stvoren“, jer će se kroz mitzvu milostinje siromašnima koju izvršava postupno približiti kvaliteti davanja, sve dok ne dođe do rada u stanju Lishma. Nakon što su saslušani svi njihovi argumenti, Stvoritelj se složio s anđelima Hesed i Tzedek te je bacio Istinu na zemlju, što znači da je dopustio bavljenje mitzvot najprije u stanju Lo Lishma. Jer iako je to laž, na kraju će postati Lishma, a tada će se Istina uzdići sa zemlje.

Maimonides tamo kaže (Hilchot Teshuva, poglavlje 5): „Stoga se maloj djeci, ženama i neukima govori da rade samo iz straha i kako bi primili nagradu. Dok ne steknu mnogo znanja i ne zadobiju veliku mudrost, ta im se tajna otkriva malo-pomalo.“

Iz riječi Maimonida vidimo da moramo započeti rad za Stvoritelja u stanju Lo Lishma, te im ne smijemo čak ni otkriti da postoji nešto poput Lishma. Naprotiv, oni moraju znati da je izvršavanje Tore i mitzvot radi primanja nagrade stvarno savršenstvo i da tome nema što dodati osim u količini, što znači posvetiti više vremena i truda izvršavanju Tore i mitzvot. Oni trebaju biti sretni što će izvršavanjem Tore i mitzvot imati obilnu nagradu.

Iz toga slijedi da, kako bi oni bili potpuni sluge Stvoritelja, ne smiju znati da postoji pitanje Lishma, budući da još nisu spremni početi raditi u stanju Lishma. Stoga, kad bi im se reklo da je glavni rad upravo Lishma, rekli bi: „Kako možemo izvršavati Toru i mitzvot u stanju Lo Lishma ako to nije pravi rad?“ A budući da još uvijek ne mogu raditi Lishma, ostat će praznih ruku na oba načina.

Drugim riječima, Lo Lishma im neće biti važna i vidjet će da ne mogu raditi u stanju Lishma. Zbog toga im je zabranjeno otkriti da postoji pitanje rada radi davanja. No kad to ne znaju, misle da su istinski sluge Stvoritelja i da su pravednici. Stoga će iz toga imati snagu za rad, budući da su sretni što su sluge Stvoritelja, a druge ljude, koji ne izvršavaju Toru i mitzvot kao oni, smatraju zvijerima i životinjama, te da nemaju više razuma od zvijeri i životinja.

U vezi s razlučivanjima, napisao je u Etz Chaim (navedeno u Beit Shaar HaKavanot, stavak 107): „Stvoritelj je dao Toru i mitzvot Izraelu samo zato da bi razvrstao, pročistio i uklonio trosku iz srebra, koje je odjeća duše. Kroz čovjekovu namjeru u Tori i mitzvot dovršava se odjeća duše. Kroz Toru se pročišćava Noga svijeta Yetzira, koja je odjeća Ruacha, a kroz praktične mitzvot pročišćava se Noga svijeta Assiya i postaje odjeća Nefesha.“

To znači da ne možemo reći kako izvršavanje mitzvot i Tore bez namjere nije istinito. Naprotiv, iz riječi ARI-ja proizlazi da se kroz sva čovjekova djela razlučivanja Kedushe izdvajaju iz Klipot (ljuski), u koje su pala u vrijeme razbijanja posuda. Međutim, trebamo razlikovati između mitzvot bez namjere i Tore bez namjere te Tore i mitzvot s namjerom, kao što je rečeno: „Kroz praktične mitzvot pročišćava se Noga svijeta Assiya i postaje odjeća za Nefesh.“

Što se tiče Lo Lishma, koje se naziva „laž“, trebamo to protumačiti ovako: budući da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, a da bi čovjek to ostvario u praksi, odnosno vidio da su užitak i zadovoljstvo otkriveni u svijetu, stvorenja ne mogu vidjeti to prije nego što steknu stvarne kelim pomoću kojih mogu vidjeti užitak i zadovoljstvo otkrivene u svijetu.

Stoga stvorenjima još nije otkriveno da je svrha stvaranja doista činiti dobro Njegovim stvorenjima, jer vide da trpe patnje u svijetu, svatko na svoj način. Prema tome, možemo protumačiti da sve dok stvorenja izvršavaju Toru i mitzvot bez namjere davanja, nisu sposobna vidjeti istinu koja postoji u svrsi stvaranja — da se čini dobro.

To znači da za one koji izvršavaju Toru i mitzvot, a još nisu nagrađeni namjerom davanja, premda su uistinu izvršena razlučivanja za Kedushu kroz izvršavanje Tore i mitzvot čak i bez namjere, odnosno da se Kedusha povećava njihovim djelima, to vrijedi samo u pogledu samog postojanja Kedushe. Ipak, stvorenja još uvijek nisu sposobna vidjeti što se događa kroz njihova djela, odnosno koji se ispravci izvršavaju njihovim radom čak i u stanju Lo Lishma.

Iz toga slijedi da kad govorimo o laži i kažemo da se Lo Lishma naziva „laž“, to je u odnosu na stvorenja. To jest, ona još nisu sposobna vidjeti istinu o izvršavanju Tore i mitzvot bez namjere. No uistinu, u Kedushi se izvršavaju ispravci i razlučivanja.

Moramo vjerovati riječima ARI-ja da svako pojedino djelo u Tori i mitzvot izvršava ispravke do te mjere da se trebamo zapitati o onome što vidimo. Naime, postoji pravilo da ako čovjek može spriječiti svoga bližnjega da oskvrne Shabbat (Šabat), primjerice ako njegov bližnji treba njegovu pomoć i zahvaljujući toj pomoći moći će poštovati Shabbat, tada čovjek mora djelovati kako njegov bližnji ne bi oskvrnuo Shabbat.

Trebamo se zapitati: ako ovdje nema namjere poštovati Shabbat (Šabat), nego čovjek izvršava zapovijed koju mu njegov prijatelj nameće, kakvo dobro može proizaći iz takvog rada? Međutim, svako pojedino djelo koje činimo, čak i bez namjere, izvršava svoju funkciju. To jest, ono stvara razlučivanja za Kedushu, samo što stvorenja još ne mogu vidjeti ispravke, jer bi mogla nanijeti štetu, budući da su još uvijek pod vlašću volje za primanjem.

Zbog toga, prije nego što vidi ispravke koje je izvršio, još ne može primiti iz obilja koje se otkriva kroz njegova djela. Stoga, kad ne vide obilje koje se otkriva, ne mogu ni nanijeti štetu, jer ne vide da postoji nešto što bi mogli primiti. Ipak, čovjek mora vjerovati da je svako pojedino djelo u Tori i radu važno, i tako mora vjerovati.

Tek nakon što čovjek bude nagrađen primanjem druge prirode, koja se naziva „želja za davanjem“, bit će nagrađen time da vidi istinu, da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Iz toga slijedi da kad kažemo da se Lo Lishma naziva „laž“, to je iz čovjekove perspektive, jer čovjek još ne vidi da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Prema tome, možemo razumjeti zašto se Lishma naziva „istina“. Naime, time što je nagrađen stanjem Lishma, čovjek treba dosegnuti stupanj „ljubavi prema Stvoritelju“, kroz Njegovo ophođenje prema samom čovjeku. To jest, kad čovjek prima obilje od Stvoritelja, on vidi istinu da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Štoviše, čovjek treba biti nagrađen time da vidi kako se Providnost prema svim stvorenjima odnosi na način Dobroga koji čini dobro.

To je veliki stupanj, kad čovjek vidi kako se Stvoritelj prema njemu osobno odnosi na način Dobroga koji čini dobro. Međutim, čovjek mora vidjeti da se Stvoritelj tako odnosi prema svim stvorenjima — na način Dobroga koji čini dobro. Zbog toga se Lishma naziva „istina“, jer je kroz rad u stanju Lishma čovjek nagrađen time da vidi istinu, da se Stvoritelj prema svim stvorenjima odnosi na način Dobroga koji čini dobro.

Kao što je napisano u „Predgovoru Učenju Deset Sefirot“ (stavka 97): „Zbog toga su nas naši mudraci upozorili na nužan uvjet u bavljenju Torom, da to mora biti upravo Lishma, na način da čovjek kroz nju bude nagrađen životom, jer je ona Tora života, te da usmjeri svoj um i srce kako bi u njoj pronašao ‘Svjetlost Kraljeva lica’, odnosno postignuće otvorene Providnosti, koja se naziva ‘Svjetlost lica’.“

Drugim riječima, sve dok čovjek nije nagrađen stanjem Lishma, on se nalazi u skrivenosti lica, što znači da još uvijek ne vidi kako Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro. Iz toga slijedi da se nalazi u stanju laži. To jest, kad kaže ono što su rekli mudraci, da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, to je za njega laž, jer vidimo upravo suprotno.

No onaj tko uči Toru u stanju Lishma nagrađen je time da vidi istinu, jer je i sam nagrađen time da vidi užitak i zadovoljstvo koje prima od Stvoritelja. Štoviše, mora doći do stanja cjelovitosti i vidjeti kako se Stvoritelj odnosi prema cijelom svijetu sa svrhom da čini dobro Svojim stvorenjima. Iz toga slijedi da se istina i laž odnose na postignuće samog čovjeka. Prema tome, proizlazi da onaj tko uči Toru u stanju Lo Lishma, koje se smatra laži, to čini samo zato što još nije sposoban vidjeti istinu da Stvoritelj upravlja svijetom na način Dobroga koji čini dobro.

To je kao što kaže ARI, da sva čovjekova djela u Kedushi izvršavaju ispravke, ali čovjek još ne može vidjeti što se postiže Torom i mitzvot koje stvorenja izvršavaju čak i bez namjere, odnosno čak u stanju Lo Lishma, radi vlastite koristi. Zbog toga Maimonid kaže da red rada moramo započeti s djecom i ženama radi primanja nagrade, jer samo izvršavanje mitzvot već samo po sebi čini ispravke.

Baal HaSulam je rekao o onome što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot, poglavlje 3, 18): „Izrael je voljen jer se naziva ‘djecom Stvoritelja’. Pokazana mu je posebna naklonost time što mu je dano do znanja da se naziva ‘djecom Stvoritelja’, kao što je rečeno: ‘Vi ste djeca Gospodina, Boga svojega.’“ Rekao je da je naziv „djeca Stvoritelja“ općenit, dok je „posebna naklonost“ osobna. Pita: što znači „posebna naklonost“? Odgovorio je: „Posebna naklonost jest u tome što im je to poznato, odnosno što znaju i osjećaju da se nazivaju ‘djecom Stvoritelja’.“

Ovdje možemo slično protumačiti. To jest, u pogledu djelovanja bez namjere davanja, koje se naziva Lo Lishma, narod Izraela naziva se „djecom Stvoritelja“, jer se u praksi bavi Torom i mitzvot, a i to stvara velika ispravljanja, kao što je rekao ARI. Međutim, to im nije poznato. Drugim riječima, ne mogu vidjeti kakva se ispravljanja izvršavaju njihovim radom.

Nasuprot tome, nakon što budu nagrađeni stanjem Lishma, postaje im poznato što čine. Kao što je napisano: „Rabi Meir kaže: ‘Svatko tko se bavi Torom u stanju Lishma nagrađen je mnogim stvarima. Štoviše, cijeli svijet vrijedan je za njega, a tajne Tore otkrivaju mu se.’“

Trebamo protumačiti da izraz „cijeli svijet vrijedan je za njega“ znači da on već vidi istinu o svrsi stvaranja, da je ona činiti dobro Njegovim stvorenjima. Dokaz za to jest da tada vidi kako je „cijeli svijet vrijedan za njega“, budući da osjeća užitak i zadovoljstvo.

Također, trebamo protumačiti značenje riječi: „Tajne Tore otkrivaju mu se.“ To znači da je nagrađen time da vidi kako se kroz njegov rad u Tori i mitzvot izvršavaju ispravci u višim svjetovima. No prije nego što bude nagrađen bavljenjem Torom i mitzvot u stanju Lishma, iako se kroz njegov rad u Tori i mitzvot izvršavaju ispravci, on to ne može vidjeti prije nego što bude nagrađen s kelim davanja.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot 1:17): „Nije učenje ono što je najvažnije, nego djelo.“ Ovdje pred sobom imamo dvije stvari: 1) djela, 2) namjere.

S jedne strane, razumijemo da je namjera najvažnija. Drugim riječima, kad čovjek učini nešto, dobro ili loše, trebali bismo gledati namjeru, a ne samo djelo. Primjerice, u sukobu između dvojice ljudi, jedan je uzeo nož i ubo drugoga. Naravno, to je loše djelo. Oštećeni ga je tužio, a počinitelj je zbog toga kažnjen.

Počinitelj je tvrdio: „Ja sam tog čovjeka samo ubo u ruku i tek ga malo ogrebao, a moram mu platiti odštetu. A ipak sam vidio da je nedavno taj isti čovjek otišao u bolnicu, gdje mu je liječnik rasjekao trbuh i nešto izvadio iz njega, i još je liječniku platio mnogo novca. A ja za ovu malu posjekotinu koju sam mu napravio moram njemu platiti, upravo suprotno od onoga što se dogodilo s liječnikom?!“

„Odgovor je jednostavan“, rekao je sudac. „Mi slijedimo namjeru. Budući da si ga ubo zato što si ti želio uživati, moraš platiti za zadovoljstvo koje si imao. Ali kad je kirurg nožem zarezao njegovo tijelo, želio je da pacijent ima korist. Zato pacijent treba platiti liječniku.“ Dakle, vidimo da je važna namjera, a ne samo djelo. Zašto su onda naši mudraci rekli: „Nije učenje ono što je najvažnije, nego djelo“?

U duhovnosti, u vezi s Torom i mitzvot, djelo je najvažnije, kao što proizlazi iz riječi ARI-ja, da se kroz izvršavanje mitzvot izdvajaju razlučivanja svetih iskri iz Klipot (ljuski). Međutim, čovjek to ne može vidjeti prije nego što stekne kelim davanja, jer bi tada vidio što se postiže njegovim radom i sve bi to otišlo u njegove kelim primanja, te bi sve ponovno vratio Klipot. Iz toga slijedi da je djelo ono što je najvažnije.

Ali ako čovjek uz djelo može oblikovati i namjeru radi davanja, tada se kroz namjeru koja leži nad djelom uzdiže na viši stupanj, kao što je gore rečeno: „Kroz čovjekovu namjeru u Tori i mitzvot dovršava se odjeća duše. Kroz Toru se pročišćava Noga svijeta Yetzira, koja je odjeća Ruacha, a kroz praktične mitzvot pročišćava se Noga svijeta Assiya i postaje odjeća Nefesha.“

Zbog toga je djelo ono što je najvažnije, a djelu trebamo dodati i namjeru. Moramo vjerovati da, prema odnosu grane i korijena, sve tjelesne stvari koje se događaju ovdje proizlaze iz viših korijena. To jest, kao što tjelesna djela održavaju i ispravljaju tijelo te bez njih tijelo ne može opstati, tako je i u pitanjima duše: bez izvršavanja Tore i mitzvot nema hrane za dušu da bi mogla postojati.

Kao što je navedeno u knjizi Beit Shaar HaKavanot (stavka 83): „Znaj da su u Adamu HaRishonu bila izdvojena sva razlučivanja svih svjetova i svih duša, kao i svih životinja. No neživa i biljna razina nisu bile potpuno izdvojene; zato ih jedu kako bi ih izdvojili. Kad su sagriješili, duše i životinje vratile su se u dubinu Klipot, a samo se čiste životinje izdvajaju kroz naše jedenje, kao i neživa i biljna razina.“

Iz toga slijedi da se upravo kroz naše stvarno jedenje izdvajaju neživa, biljna i životinjska razina, a sve što trebamo jest dodati tome namjeru. No bez djela namjera ne pomaže. Zato ne bismo smjeli reći: „Zašto stavljati Tefillin ako je namjera ono što je važno? Čovjek može imati namjeru Tefillina i ne mora ih stvarno stavljati.“ Međutim, djelo je glavno, a namjera je dodatak.

Stoga, kao što će u tjelesnosti čovjek umrijeti ako ima namjeru jesti ili piti, ali stvarno ne jede i ne pije, tako će i čovjek koji ne izvršava Toru i mitzvot u praksi ostaviti svoju dušu bez hrane, budući da duša prima svoju prehranu iz rada u Tori i mitzvot, te neće imati od čega živjeti.

To je značenje riječi: „Nije učenje ono što je najvažnije, nego djelo“, odnosno stvarno djelo u praksi. Nakon toga, kao dodatak, potrebna je i namjera nad djelima koja čovjek izvršava. To se smatra „neživom razinom Kedushe“. Iz nežive razine možemo doći do stanja biljnog, životinjskog i govornog.

Prema gore navedenome, možemo razumjeti ono što je rečeno o tome da Stvoritelj dolazi vidjeti Svoje razbijene kelim, jer će na kraju čovjek dosegnuti Lishma i Istina će se uzdići sa zemlje. Tamo kaže (str. 173 na hebrejskom): „To je značenje razbijanja posuda koje se dogodilo prije stvaranja svijeta. Kroz razbijanje posuda Kedushe i njihov pad u odvojene BYA svjetove, iskre Kedushe pale su zajedno s njima u Klipot, a iz njih dolaze zadovoljstva i sve vrste naklonosti u područje Klipot, koje ih prenose čovjeku da ih primi i uživa u njima, te ga time navode na svaku vrstu prijestupa. Međutim, zajedno s tim dao nam je Toru i mitzvot, tako da čak i ako ih čovjek počne izvršavati dok je još u stanju Lo Lishma, odnosno radi vlastitog zadovoljstva, kako bi zadovoljio svoje niske požude, na kraju će kroz njih dosegnuti Lishma i bit će nagrađen svrhom stvaranja — da primi svu ugodu i dobro sadržane u Misli stvaranja kako bi time donio zadovoljstvo Njemu.“

Trebamo se prisjetiti pravila u poretku rada: čovjek ne treba ispitivati samoga sebe kako bi vidio je li u dobrom stanju ili nije. To jest, ako čovjek vidi da nije u dobrom stanju, tada je vrijeme da se moli Stvoritelju da mu pomogne da bude u dobrom stanju. No to vrijedi upravo onda kad osjeća određenu bliskost sa Stvoriteljem. Tada mu je dopušteno kritički promatrati svoje stanje. Ali kad čovjek osjeća da je udaljen od rada, odnosno da nema želju za radom, tada ne smije ispitivati sebe niti se moliti. Naprotiv, treba obratiti pažnju i reći: „Kakvo god uporište imam u radu, sretan sam zbog njega i zahvaljujem Stvoritelju na tome.“ U tom trenutku ne bi se trebao moliti Stvoritelju da ga približi. Molitva da ga Stvoritelj približi treba biti upravo onda kad ima određeni uspon u radu.

Kao što je zapisano u Zoharu (VaEra, stavka 102): „Dođi i vidi: danju se bavio Torom kako bi upotpunio sudove, a noću se bavio pjesmom i slavljenjem sve dok nije došao dan, jer se tijekom cijelog dana bavio upotpunjavanjem i razlučivanjem sudova, koji su ‘lijeva linija’. Noću se bavio slavljenjem, koje je Hassadim.“

Prema tome, gore navedeno objašnjenje jest da se upravo tijekom „dana“, odnosno tijekom uspona, bavio lijevom linijom kako bi razlučio sudove. Ali tijekom „noći“, kad nema Svjetlosti, bavi se slavljenjem.