Kad dođeš u zemlju koji ti Gospodin, Bog tvoj, daje u posjed

Članak 18, 1984.

Tumači pitaju o stihu: "Kad dođeš u zemlju koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u posjed kao nasljedstvo, i kad je budeš posjedovao i nastanio se u njoj." Pitali su što preciziraju riječi "koju ti Gospodin, Bog tvoj daje u posjed"? Iako ju je Izrael osvojio ratom. Objasnili su da čovjek treba znati da vlastitom snagom i moći neće doći u posjed zemlje, već je ona dar od Stvoritelja, kao što rekoše "da ti Gospodin, Bog tvoj, daje nasljedstvo, a ne snagom i moći moje ruke".

Da bismo prethodno navedeno razumjeli u radu, moramo znati da eretz (zemlja) znači ratzon (želja), što znači da se želja u čovjekovu srcu naziva zemlja. Narodi svijeta žive u toj zemlji, koja se naziva čovjekovo srce, a u njoj živi i narod Izraela. Međutim, trebamo znati da ne mogu zajedno živjeti ondje. Narod Izraela i nacije svijeta ne mogu zajedno vladati. Ili upravljaju nacije svijeta, ili upravlja Izrael.

Da bismo razumjeli pravi razlog zašto i jedni i drugi ne mogu biti na istom mjestu, poznato je da je svijet nastao zbog Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima. Iz tog razloga je stvorio volju za primanjem užitka i ispunjenja. To jest, stvorio je u stvorenjima vječiti nedostatak i žudnju za užitcima, jer vidimo da stvorenje osjeti užitak u skladu sa svojom željom.

To je kli (posuda) koju je Stvoritelj stvorio, i to je prvi uvid koju otkrivamo u stvorenjima. Ako stvorenja nemaju tu želju, ne smatraju se stvorenim bićima. Ispostavlja se da ne možemo govoriti ni o kakvom uvidu ako ondje ne postoji volja za primanjem. To je čitava kreacija o kojoj govorimo, kli za primanje užitka.

No zbog srama, koji naši mudraci nazivaju "kruh srama", došlo je do ograničenja na primanje radi primanja, osim ako osoba želi davati, što se smatra jednakošću forme. To jest, ako osoba može primiti užitak sa željom da učini zadovoljstvo Stvoritelju, tada prima. U suprotnom ne želi primiti. To nazivamo Izrael, odnosno Yashar-El (ravno ka Stvoritelju), što znači da misli samo kako sve dati Stvoritelju, dok sebe uopće ne uzima u obzir, jer uopće ne razmišlja o sebi. Nego su sve njegove misli samo radi Stvoritelja.

To se naziva "zemljom Izraela", odnosno da ima želju usmjerenu izravno ka Stvoritelju. To jest, nema želje za samoljubljem, već za ljubavi prema drugima, a za sebe - da on uživa u životu - uopće nema želje. Sve što želi je imati sredstva za davanje Stvoritelju, i sve što daje svojem tijelu služi samo tome kako bi imao snage raditi radi davanja.

To je poput čovjeka koji ima konja i daje mu hranu i vodu. To jest, sve što daje konju ne daje mu zato što ga voli, već zato što mu treba za rad. Stoga, sve misli o tome kako će ugoditi konju nisu iz ljubavi, već zbog toga što želi iskoristiti konja, te uopće ne razmišlja o njegovoj dobrobiti. To se naziva "zemljom Izraela", odnosno da sve njegove misli čine eretz (zemlju), ratzon (želju) da sve bude usmjereno ka Stvoritelju.

Nije tako u zemlji nacija svijeta. To je zemlja, odnosno želja, samoljublja, koja se naziva "narodi zemlje." To znači da su sve njihove želje samo želje ljudi, čija namjera nije Stvoriteljeva volja, već volja nacija, odnosno volja stvorenja, koja se naziva "nacijama", dok je Stvoritelj taj koji je stvorio naciju. Također, (Ki Tavo) "i svi narodi zemlje vidjet će da je na vama izgovoreno ime Gospodnje i bojat će vas se." Također je pisano (Hayei Sarah), "Abraham ustade i pokloni se narodima te zemlje, sinovima Hetovim. To znači da oni ne znaju i ne osjećaju ništa osim ljudi, što je samoljublje, i samo se to smatra stvorenjima.

No nije tako s narodom Izraela. Oni žele poništiti sebe i svoje biće, pdnosno volju za primanjem, koja je stvorena postojanjem iz nepostojanja. Zbog toga u kiddushu (blagoslovu) dobrog dana kažemo "koji nas je odabrao od svih naroda."

Te dvije vlasti ne mogu postojati zajedno. Ili je volja za davanjem ta koja upravlja, ili volja za primanjem upravlja. Ne mogu obje postojati zajedno jer je jedna suprotna drugoj, a dvije suprotnosti ne mogu postojati u istome.

Odatle proizlazi rat s inklinacijom, da se treba boriti sa sobom kako bi svladao srce, u koje se želje odijevaju, izbacuju dominaciju volje za primanjem i daju potpunu vlast želji za davanjem Stvoritelju. Kad čovjek započne sveti rad, odnosno usmjerava čitav svoj rad da bude za Stvoritelja, tada započinje rat između te dvije želje. Zatim, kroz veliki trud, čovjek biva nagrađen nadvladavanjem i pobjeđuje u ratu. Tada vlast volje za davanjem Stvoritelju uđe u njegovo srce i onda može reći "Moja moć i snaga moje ruke pribavile su mi ovo bogatstvo", i samo je svojim trudom naslijedio srce, koje se sada naziva "zemlja Izraela", budući da je njegova želja usmjerena izravno ka Stvoritelju.

U vezi s tim, stih dolazi i govori nam: „Kad dođeš u zemlju koju ti Gospodin, tvoj Bog, daje.“ Odnosno, nisi je osvojio vlastitom snagom, nego ti je „Gospodin, tvoj Bog, daje“, što znači da, nakon što je čovjek uložio dovoljno napora da osvoji srce kroz ratove koje je vodio s narodima svijeta i pobijedio ih, naslijedio je srce, koje se sada naziva „zemlja Izrael“, a ne „zemlja naroda“. Ipak, treba vjerovati da on nije osvojio zemlju, nego ti je „Gospodin, tvoj Bog, daje“, i da „nisu moja snaga i moć moje ruke pribavile mi ovo bogatstvo“.

Time trebamo razumjeti što je u tome teško, da je Stvoritelj obećao Abrahamu, kao što je napisano (Lech Lecha): „I rekao mu je: Ja sam Gospodin koji te izveo iz Ura Kaldejskog da ti dam ovu zemlju u nasljedstvo.“

Prema tome, zašto je najprije dao zemlju narodima svijeta, a zatim je narod Izraela došao i morao se s njima boriti i istjerati ih iz njihove zemlje, dok se cijeli svijet žali: „Zašto ste osvojili zemlju koja nikada nije bila vaša, i samo zato što ste je osvojili ratom kažete da je to vaša zemlja?“ Svatko razumije da bi zasigurno bilo bolje da ovu zemlju nije dao narodima svijeta, jer tada ne bi nedostajalo mjesta na kojima bi narodi svijeta mogli živjeti. Uostalom, poslije su nastale nove zemlje, i Stvoritelj je mogao učiniti tako da oni ne prebivaju na ovom mjestu.

Ali nije se tako dogodilo. Umjesto toga, najprije je ovdje prebivalo sedam naroda, kao i ostali kraljevi, a narod Izraela morao se boriti s njima i istjerati ih, dok svi narodi svijeta viču narodu Izraela: „Vi ste razbojnici! Osvojili ste zemlje sedam naroda!“ Zašto mi je potrebna ova nevolja? RASHI donosi tumačenje naših mudraca (Beresheet, poglavlje 1): „Zašto Tora počinje s Beresheet (U početku)? Zbog ‘snage Svojih djela objavio je Svom narodu, da bi im dao baštinu naroda’, jer ako bi idolopoklonici rekli Izraelu: ‘Vi ste razbojnici, ukrali ste zemlje sedam naroda’, oni im odgovaraju: ‘Cijela zemlja pripada Stvoritelju. On ju je stvorio i dao kome je htio. Svojom voljom dao ju je njima, a Svojom voljom uzeo ju je od njih i dao nama.’“

Ovo je zbunjujuće. Zašto mi je potreban ovaj poredak koji se dogodio, odnosno da ju je, prije nego što ju je dao nama, najprije dao narodima svijeta, i tek nakon što su se oni nastanili, rekao nam je: „Idite, istjerajte ih iz ove zemlje, jer sam je obećao Abrahamu“?

Putem korijena i grane možemo protumačiti cijelu ovu stvar. Poznato je da se Eretz (zemlja) naziva Malchut, koja je korijen stvorenja, a naziva se „primanje radi primanja“. To je korijen, odnosno prvi primatelj, koji se naziva svijet Ein Sof (Beskonačnosti). Poslije su načinjeni ispravci kako se ne bi primalo zbog primanja za sebe, nego zato što niži želi davati Stvoritelju. Odnosno, on želi da želja za primanjem za sebe bude poništena, što znači da je ne koristi, i da sav njegov rad bude samo radi davanja zadovoljstva Stvoritelju.

Prema prethodno rečenom proizlazi da bi i u poretku stvaranja materijalnog svijeta trebao postojati isti poredak kao u duhovnosti. Odnosno, najprije se ova zemlja daje narodima svijeta, a zatim se nadvladavanjem i ratovima narodi svijeta istjeruju iz ove zemlje, te je narod Izraela osvaja i nasljeđuje mjesto naroda svijeta.

Tomu je tako zato što je korijen naroda svijeta središnja točka na kojoj je izvršen Tzimtzum. Odnosno, budući da je prvo razlučivanje koje se pojavilo u svijetu moralo biti primatelj radi primanja, jer inače se ne može reći da on ograničava sebe kako ne bi primao, budući da se nadvladavanje odnosi na mjesto na kojem postoji želja i žudnja za primanjem, a on nadvladava svoju žudnju i želi jednakost forme.

Prema tome, narodi svijeta morali su najprije primiti ovu zemlju, poput korijena, gdje se najprije pojavila želja za primanjem, koja je bit stvaranja, i tek se tada može reći da tamo trebamo izvršiti ispravke. Stoga, nakon što su narodi svijeta primili ovu zemlju, došao je narod Izraela i ispravio zemlju da bude u cijelosti za Stvoritelja. To se naziva „zemlja Izrael“, kao što je napisano (Ekev): „Zemlja za koju se Gospodin, tvoj Bog, uvijek brine; oči Gospodina, tvoga Boga, na njoj su od početka godine do kraja godine.“

Trebamo razumjeti ono što je napisano da se zemlja Izrael naziva „zemlja nad kojom su oči Gospodina, tvoga Boga, od početka godine do kraja godine“. To znači da je Providnost Stvoritelja nad njom, odnosno posebno nad zemljom Izrael. Ali Providnost Stvoritelja je nad cijelim svijetom, kao što pjesnik kaže: „Oči Gospodina posvuda lutaju.“ Prema tome, kako možemo reći da je Njegova Providnost samo u zemlji Izrael?

Trebamo protumačiti što je zemlja Izrael. To znači da je zemlja već izašla iz vlasti naroda svijeta i već ušla pod vlast Izraela. To nam stih pokušava reći i nagovijestiti kako bismo znali jesmo li u zemlji Izrael ili smo još uvijek u zemlji naroda.

Znak za to jest ono što je napisano: „zemlja za koju se Gospodin, tvoj Bog, uvijek brine.“ Stih nam govori što je zemlja Izrael. Kaže da trebamo znati da se Stvoritelj za nju uvijek brine. A što je Njegova briga? Stih dalje kaže: „Oči Gospodina, tvoga Boga, na njoj su od početka godine do kraja godine“, jer se Providnost Stvoritelja naziva „oči Gospodina“. Prema tome, ako čovjek vidi Njegovu Providnost od početka vremena, što se naziva „početak godine“, pa sve do kraja godine, što znači da vidi neprekidnu Providnost Stvoritelja, to se naziva „zemlja Izrael“.

Ali zemlja naroda znači da samo Stvoritelj zna da On nadzire cijeli svijet, dok narodi svijeta to ne vide. Zbog toga nam je dao znak kako bismo znali jesmo li u zemlji Izrael ili je zemlja u kojoj prebivamo još uvijek zemlja naroda svijeta.

Iz svega prethodno rečenog proizlazi da najprije narodi svijeta trebaju ući u ovu zemlju, što ukazuje na želju za primanjem, koja je mjesto gdje se ona najprije rađa, a zatim vode rat sa željom za primanjem i pokoravaju je pod vlast Kedusha, što znači da će sve što čovjek čini biti prema zahtjevu Stvoritelja.

Prema onome što su tumači objasnili o riječima: „I bit će kad dođeš u zemlju koju ti Gospodin, tvoj Bog, daje“, to znači da čovjek, nakon svih ratova s inklinacijom, koje je morao neprestano voditi i svakoga dana iznova je nadvladavati, ne treba misliti da je ono što je postigao postigao vlastitom snagom. Umjesto toga, Stvoritelj mu je dao da pobijedi u ovom ratu.

To je značenje riječi „koju ti On daje“. Trebamo napraviti dva razlučivanja u „On ti daje“: 1) mitzva (zapovijed), što je vjera. To se naziva „Tefillin ruke“. U vezi s Tefillin ruke naši su mudraci rekli: „I neka ti bude kao znak“, te ne drugima kao znak. Zbog toga Tefillin ruke treba biti prekriven, što znači da se vjera naziva „budi ponizan s Gospodinom, svojim Bogom“, a to je iznad razuma.

2) Tora, što je Tefillin glave. U vezi s Tefillin glave naši su mudraci rekli o stihu (Ki Tavo): „I svi će narodi zemlje vidjeti da je ime Gospodina zazvano nad tobom i bojat će te se.“ To su Tefillin glave, odnosno tamo je napisano: „i svi će narodi zemlje vidjeti“, jer Tefillin glave treba biti otkriven svima. To se razlučuje kao „Tora“, a Tora se tako naziva upravo zato što je otkrivena.

Ali Tefillin ruke treba biti prekriven, što znači iznad razuma. Stoga o tome ne možemo govoriti drugome, jer sve što čovjek može reći drugome može biti samo kroz razum, dok za ono što je iznad razuma nema riječi. Zbog toga je rečeno: „neka ti bude kao znak“, a ne kao znak drugima. Prema tome, proizlazi da je ovo davanje – to što je Stvoritelj dao zemlju narodu Izraela – radi toga da iz nje proizvedu plodove.

Kao što smo prethodno objasnili, kad govorimo o radu, zemlja znači „srce“, a Stvoritelj je dao dva razlučivanja u srcu: 1) vjeru, 2) Toru. Kroz oboje čovjek postiže cjelovitost. I premda oboje dolazi kroz mene, ipak trebamo znati da oboje dolazi od Stvoritelja i čovjek ne treba reći: „Moja snaga i moć moje ruke pribavile su mi ovo bogatstvo.“

Time ćemo razumjeti ono što su tumači pitali: „Zašto je u vezi s prvorođencem napisano: ‘I odgovorit ćeš i reći naglas’, dok je kod izgovaranja priznanja desetine napisano: ‘I rekao si’, a nije napisano: ‘I odgovorio si’, kao što je napisano kod prvorođenca?“ Stoga se priznanje desetine izgovara tihim glasom.

Desetina se smatra mitzva (zapovijed), što je kraljevstvo nebesko, a u tome postoji pitanje poniznosti, što je Tefillin ruke, o kojem su naši mudraci rekli: „neka ti bude kao znak“, a ne kao znak drugima. Stoga je kod desetine, koja ukazuje na mitzva, napisano samo: „I rekao si“, što se izgovara tihim glasom koji se ne čuje izvana, jer se to smatra poniznošću.

Ali prvorođenac ukazuje na Tefillin glave, što je Tora, o kojoj je napisano: „I svi će narodi zemlje vidjeti da je ime Gospodina zazvano nad tobom i bojat će te se.“ Zbog toga je o prvorođencu napisano: „I odgovorit ćeš i reći.“ Odnosno, treba biti izgovoreno glasno, što je Tora, koja treba biti otkrivena svima, što znači da činjenje dobra Njegovim stvorenjima treba biti otkriveno cijelom svijetu.