I djeca su se borila unutar nje (-)

Članak br. 9, 1985.

“I djeca su se borila u njoj.” Prema RASHI-jevom tumačenju: “Naši mudraci objasnili su to kao trčanje: kad bi prolazila pokraj vrata Tore Shema i Evera, Jakov bi trčao i migoljio se kako bi izašao. Kad bi prolazila pokraj vrata idolopoklonstva, Ezav bi se migoljio kako bi izašao.”

Baal HaSulam rekao je da je to redoslijed rada. Početak rada naziva se Ibur (začeće), kad čovjek počinje raditi na putu istine. Kad prolazi pokraj vrata Tore, Jakov u čovjeku se budi i želi hodati putem Tore. Kad prolazi pokraj vrata idolopoklonstva, Ezav u čovjeku se budi kako bi izašao.

Trebamo protumačiti njegove riječi. Čovjek se po prirodi sastoji od posuda primanja, nazvanih “samoljublje”, što je naklonjenost zlu, a također se sastoji i od točke u srcu, koja je njegova dobra inklinacija. Kad počne raditi u davanju, to se smatra Iburom, od riječi Avra (prošao). Zato doživljava uspone i padove i nestabilan je. Pod utjecajem je okoline i nije u stanju nadvladati.

Zbog toga, kad čovjek dođe u okolinu u kojoj se ljudi bave radom koji nam je stran, odnosno samoljubljem, samoljublje u čovjeku se budi i izlazi iz skrivenosti u otkrivenje te preuzima vlast nad tijelom. U to vrijeme čovjek nije sposoban činiti ništa osim onoga što se tiče njegovog primatelja.

Kad prolazi kroz okolinu u kojoj se ljudi bave radom davanja, Jakov u njemu se budi i izlazi iz skrivenosti u otkrivenje. Tada radovi davanja upravljaju tijelom. To jest, tada, kad se osvrne i vidi kako je prije nego što je dosegao stanje u kojem se sada nalazi bio toliko uronjen u samoljublje, ne može razumjeti kako čovjek može biti toliko nizak i izvlačiti zadovoljstvo iz tako niskih stvari, koje nisu prikladne da odrasla osoba gradi svoju kuću među niskim i prezrenim željama i mislima. Uvrijeđen je tim željama i mislima gdje je nekoć bila njegova kuća.

Ali kasnije, kad prolazi pokraj vrata idolopoklonstva, odnosno kad dođe u okolinu koja se bavi samoljubljem, Ezav u njemu ponovno se budi i migolji se kako bi izašao. To se u radniku nastavlja iznova i iznova, iz dana u dan. Onaj tko više radi može prolaziti kroz ta promjenjiva stanja svakoga sata.

“I rekla je: ‘Ako je tako, zašto sam onda ja?’ I otišla je upitati Gospodina.” RASHI tumači “I otišla je upitati” kao odlazak u Shemovu učionicu kako bi upitala Gospodina da joj kaže što će biti s njom. A kakav je bio odgovor? Stih kaže: “Gospodin joj reče: ‘Dva su naroda u tvojoj utrobi i dva će se naroda odvojiti iz tvoga krila; jedan će narod biti jači od drugoga i stariji će služiti mlađemu.’” RASHI tumači “jedan će narod biti jači od drugoga” tako da neće biti jednake veličine; kad jedan ustane, drugi pada. Također kaže: “Opustošena je; Tzor se ispunjava samo ruševinom Jeruzalema.”

Da bismo razumjeli odgovor Stvoritelja koji joj je dao, kako je napisano: “Gospodin joj reče”, trebamo objasniti da je rečeno kako te dvije sile moraju postojati, jer je poznato da je stvorenje posuda primanja, nazvana Ezav. Ali nakon toga dolazi druga sila, nazvana Jakov, koja je želja za davanjem. Svaka želi vladati sama, i to je borba između Ezava i Jakova.

Zato je RASHI protumačio: “Kad jedan ustane, drugi pada; Tzor se ispunjava samo ruševinom Jeruzalema.” To jest, rečeno joj je da moramo jasno znati — ili volja za primanjem vlada, ili volja za davanjem vlada. One ne mogu postojati zajedno. Zato moramo jednom zauvijek odlučiti da nije vrijedno prebivati u odvratnim i niskim mislima i željama.

Tada, kad čovjek vidi da ne može nadvladati svoju volju za primanjem, to se smatra time da vidi kako nije ništa, bezvrijedan, osim što tada vidi da, iako je već spoznao da je volja za primanjem onaj koji nanosi štetu, još je uvijek ne može nadvladati. Upravo tada vidi da mu je potrebna milost Neba, da je bez Njegove pomoći nemoguće izaći iz vladavine volje za primanjem.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Kidushin 30): “Čovjekova inklinacija nadvladava ga svakoga dana. Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je mogao nadvladati.” To se odnosi upravo na onoga tko je započeo rad i učinio sve što je mogao. Tada više ne treba vjerovati da mu samo Stvoritelj može pomoći, jer sada vidi da nema taktike ni lukavstva koje nije pokušao, a ništa mu nije pomoglo. Samo mu je Stvoritelj pomogao.

Tek tada može razumjeti da samo Stvoritelj pomaže. Tako, koja je razlika između njega i drugoga? Kao što je pomogao njemu, može pomoći i drugima. Zato nema razloga biti ponosan pred drugima, jer to nije njegova vlastita snaga. Ali oni koji nisu započeli sveti rad, koji je samo radi davanja, a ne radi primanja, ne vide da im je samo Stvoritelj pomogao. Umjesto toga kažu: “Moja snaga i sila moje ruke stekli su mi ovo bogatstvo.” Prirodno, imaju se čime hvaliti pred drugima koji ne rade kao oni.

U to vrijeme proizlazi da razlika između dobrog i lošeg nije tako velika, jer je i njegovo dobro također izgrađeno na temelju samoljublja. I premda se bavi Torom i mitzvot, borba između Jakova i Ezava tada još nije očita i prirodno mu nije potrebna pomoć odozgo da ga spasi od volje za primanjem, da mu se smiluje i da mu kli želje za davanjem, jer vidi da po prirodi ne može raditi radi davanja.

To je zato što ne misli da čovjek treba raditi u Tori i mitzvot kako bi bio nagrađen Dvekutom (prianjanjem) sa Stvoriteljem, a pitanje davanja uopće ga ne zanima. Zato se ne može reći da kad jedan ustaje, drugi pada.

Međutim, kad čovjek želi hodati putem davanja, tada počinje pitanje “borbe”. Nakon toga treba učiniti sve što može, a zatim dolazi do stanja u kojem vidi istinu — da si ne može pomoći sam. Nakon toga vidi da nema izbora i da mu je potrebna milost Neba. Tada se ostvaruju riječi naših mudraca: “Onome tko se dolazi pročistiti, pruža se pomoć.”

Trebamo razumjeti što nam dolazi reći: “I stariji će služiti mlađemu.” Trebamo protumačiti da nije dovoljno to što je nagrađen time da dobra inklinacija bude vladar, a zla inklinacija nemoćna da joj se odupre, što se smatra time da čovjek može služiti Stvoritelju samo s dobrom inklinacijom. Umjesto toga, čovjek treba doseći stupanj cjelovitosti, kako su naši mudraci rekli: “‘I ljubi Gospodina Boga svojega svim svojim srcem’ — s obje svoje inklinacije”, gdje se čak i naklonjenost zlu koristi za služenje Stvoritelju. To se može protumačiti jedino tako da prvo trebamo znati što je naklonjenost zlu.

Moramo znati da je suština zla u nama volja za primanjem, iz koje nam dolaze sve loše stvari, odnosno loše misli i želje. Volja za davanjem donosi nam sve dobre stvari, koje su naše dobre misli i želje. Zato, kad dobra inklinacija vlada čovjekom, odnosno želja za davanjem, viši obilje izlijeva se na nas odozgo, što znači da nam odozgo dolazi obilje Hassadim (milosti).

Međutim, moramo znati da je to samo ispravak stvaranja. To jest, kako bismo imali jednakost forme, moramo sve usmjeriti prema Stvoritelju, kako bismo imali jednakost forme, nazvanu Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Međutim, svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima, što znači da niži trebaju primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, a ne davati Mu zadovoljstvo, kao da Stvoritelj treba da Mu niži nešto daju.

Zato, kad stvorenja žele primiti nešto od Stvoritelja, moraju koristiti svoje posude primanja, što je naklonjenost zlu. Inače, tko će primiti zadovoljstvo? Primatelj zadovoljstva jedino je žudnja za tom stvari. Žudnja za zadovoljstvima naziva se “volja za primanjem”. Slijedi da tada čovjek mora koristiti naklonjenost zlu, ali s ispravkom postavljenim na nju, nazvanim “radi davanja”. Slijedi da tada služi Stvoritelju i s naklonjenošću zlu.

Naklonjenost zlu naziva se “stariji” jer je rođena prva. Isto tako, kad se čovjek rodi, prvo dolazi naklonjenost zlu, a dobra inklinacija dolazi nakon trinaest godina. Zato, kad čovjek radi s voljom za primanjem radi davanja, smatra se da voli Stvoritelja svim svojim srcem, odnosno s obje svoje inklinacije. To je značenje stiha: “i stariji će služiti mlađemu”, što znači da će volja za primanjem, nazvana “stariji”, služiti mlađemu, odnosno služiti želji za davanjem Stvoritelju.

Slijedi da će želja za davanjem biti vladar. Ponekad želja za davanjem koristi posude davanja, nazvane “Jakovljeve posude”, i tada se smatra da čovjek služi Stvoritelju s dobrom inklinacijom. Ponekad koristi posude primanja, i tada se smatra da služi Stvoritelju također i s naklonjenošću zlu. Sve to bilo joj je rečeno u Shemovoj učionici, kako je napisano: “Gospodin joj reče.”

Time ćemo razumjeti što je Ben Zoma rekao (Avot deRabbi Natan, poglavlje 23): “Tko je junak nad junacima? Onaj koji svog neprijatelja pretvara u prijatelja.” U Masechet Avot (poglavlje 4): “Ben Zoma kaže: ‘Tko je junak? Onaj koji pobjeđuje svoju inklinaciju.’”

Trebamo razumjeti razliku između nazivanja “junakom”, kad kaže: “Tko je junak? Onaj koji pobjeđuje svoju inklinaciju”, i tumačenja koje daje za “junaka nad junacima”, kad kaže: “Onaj koji svog neprijatelja pretvara u prijatelja.”

Prema gore navedenom trebamo protumačiti riječi Ben Zome, da “junak” znači “i jedan će narod biti jači od drugoga”, kako je RASHI protumačio: “Kad jedan ustane, drugi pada.” To se naziva “junakom”, onim koji je pokorio zlo u sebi i samo dobra inklinacija vlada, što znači da služi Stvoritelju samo s dobrom inklinacijom.

“Junak nad junacima” smatra se stanjem “i stariji će služiti mlađemu”. To znači da će “stariji”, odnosno zlo u njemu, “služiti mlađemu”, odnosno služiti želji za davanjem. Tada će služiti Stvoritelju također i s naklonjenošću zlu, i tada izvršava stih: “Svim svojim srcem”, odnosno s obje svoje inklinacije.