Pokajanje

Pokajanje

Članak br. 27, 1985.

Napisano je u Zoharu (Nasso, stavka 28): „Ova zapovijed je zapovijed Teshuva (pokajanja), a to je Bina. Što je Bina? Ona su slova Ben Yod-Hey (Sin od Yod-Hey). Taj sin je Vav, koji je povezan s njom i od nje prima Mochin od Yod-Hey. Svatko tko se pokaje, kao da je vratio slovo Hey, koje je Malchut, slovu Vav, koje je Ben Yod-Hey, čime se HaVaYaH upotpunjuje.“

U Zoharu (Nasso, stavka 29): „Slovo Hey zasigurno je ispovijed riječima. To je značenje riječi: ‘Uzmite sa sobom riječi i vratite se Gospodinu. Recite Mu: ‘…da možemo prinijeti plod svojih usana.’’ Zasigurno, kad čovjek griješi, uzrokuje da se Hey odvoji od Vav. Zbog toga je Hram razoren, a Izrael je uklonjen odande i prognan među narode. Zbog toga, svatko tko se pokaje uzrokuje povratak Hey slovu Vav.“

U Zoharu (Nasso, stavka 31): „Ovaj odgovor naziva se ‘život’. Ovaj odgovor, koji je Malchut i Hey de HaVaYaH, naziva se ‘život’, kao što je napisano: ‘jer iz njega izviru potomci života’, a to su duše Izraela, koje su potomci Malchut, nazvanog ‘život’. Ona je Hevel (dah iz usta), koji bez napora ulazi u čovjekova usta i izlazi iz njih. To je također značenje Hey u Hibaraam (oni su stvoreni), budući da se slovo Hey izgovara ustima lakše od svih ostalih slova. O njoj je rečeno: ‘jer čovjek živi od onoga što izlazi iz usta Gospodnjih’, jer se Malchut naziva ‘ono što izlazi iz usta Gospodnjih’. Također, ona je na čovjekovoj glavi, kao u: ‘Na mojoj glavi Gospodin je prisutan.’ O njoj je rečeno: ‘I lik Gospodnji on gleda’, budući da se Malchut naziva ‘likom Gospodnjim’, a također: ‘Samo u liku čovjek hodi.’“

U Zoharu (Nasso, stavka 32): „A budući da je ona na čovjekovoj glavi, on ne smije hodati četiri Amot (otprilike četiri stope) nepokrivene glave, jer ako se ona ukloni s čovjekove glave, život ga odmah napušta.“

Također u Zoharu (Nasso, stavka 34): „Zasigurno su upravo o ovom obliku Hey rekli: ‘U svojoj riznici imam dobar dar, čije je ime Shabbat (Šabat).’ Shabbat je Malchut kad se uzdiže u Bina. Kad je ovaj Malchut, koji je Shabbat, nad Izraelom, oni nemaju ni rada ni ropstva, a u njemu duša koja radi i trudi se prestaje raditi i počiva.“

Trebamo razumjeti sva ta imena koja sveti Zohar daje Malchut.

1. Što znači da se Malchut naziva Hey i da je ona Hevel bez rada i truda? Uostalom, postoji pravilo: „Našao sam, ali nisam se trudio – ne vjeruj.“

2. Što znači da se Malchut naziva „život“? Na nekoliko mjesta sveti Zohar naziva Malchut „svojstvom suda“, iz kojeg se proteže smrt.

3. Što podrazumijeva to da se Malchut naziva „ustima Gospodnjim“?

4. Što znači da je ona na čovjekovoj glavi?

5. Zašto kaže da se Malchut naziva „likom Gospodnjim“, kao što je napisano: „Lik Gospodnji on gleda“?

6. Što znači da se Malchut naziva Tzelem (lik), kao što je napisano: „Samo u liku čovjek hodi“?

Kako bismo objasnili prethodno rečeno, najprije trebamo razumjeti svrhu stvaranja, odnosno vezu koju stvorenja trebaju imati sa Stvoriteljem. Sav naš rad vrti se oko te osi, kao i kazne koje trpimo ako to ne dođemo ispraviti. To je također sva nagrada koju primamo kad se stvorenja povežu sa Stvoriteljem.

Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, kako bi se spriječio kruh srama, što je pitanje jednakosti forme – budući da se nejednakost forme u duhovnosti naziva „udaljavanjem“, a jednakost forme naziva se „približavanjem“ – stoga, iako je Njegova želja da čini dobro Njegovim stvorenjima bezgranična, ipak je uspostavljeno pitanje jednakosti forme, odnosno da se užitak i zadovoljstvo ne primaju osim s namjerom davanja zadovoljstva Stvoritelju.

Iz toga nam se proteže pitanje rada, odnosno moramo načiniti Masach (zaslon) kako bismo mogli primiti užitak i zadovoljstvo radi davanja. To je korijen rada koji imamo, kao što je napisano u „Općem predgovoru knjizi Panim Meirot Umasbirot“ (stavka 3): „Znaj da je Masach u kli Malchut korijen tame zbog sile zadržavanja koja postoji u Masach, kako bi zaustavila višu Svjetlost da se proširi u Behina Dalet. To je također korijen rada radi primanja nagrade, budući da je rad nedobrovoljan čin, jer se radnik osjeća ugodno samo kad se odmara. Ali budući da mu poslodavac isplaćuje plaću, on poništava svoju volju pred voljom poslodavca.“

Prema tome, sve što trebamo činiti jest raditi. To je jedino što nam je naloženo, kao što je napisano: „Koje je Bog stvorio da se učini.“ „Stvorio“ je ono što pripisujemo Stvoritelju, a to je želja da čini dobro Njegovim stvorenjima. Iz „stvorio“ proteže nam se pitanje odvojenosti i nejednakosti forme. Međutim, kroz „da se učini“, odnosno kroz rad koji obavljamo kako bismo postigli stupanj radi davanja, ponovno se približavamo Stvoritelju kroz jednakost forme.

To je značenje partnerstva između stvorenja i Stvoritelja, kao što je napisano u Zoharu („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 67): „‘I reći Sionu: ‘Ti si Moj narod.’’ Ne izgovaraj ‘Ti si Moj narod (Ami)’, nego ‘Ti si sa Mnom (Imi)’, što znači: partner sa Mnom.“ Odnosno, Stvoritelj je dao želju za primanjem, koja je nedostatak što ga je On stvorio i koji se naziva „tama“, kao što je napisano: „I stvara tamu.“ To proizlazi iz Njegove želje da čini dobro. Stvorenja moraju dati Masach, čime imamo jednakost forme, jer samo tada imamo kelim koji su prikladni za primanje obilja koje dolazi iz Njegova činjenja dobra Njegovim stvorenjima. Slijedi da „stvorio je“ dolazi odozgo, a „da se učini“ dolazi od nižih.

U radu nalazimo dva pitanja: 1) Rad i nagrada dva su odvojena pitanja. Rad nije na mjestu nagrade, odnosno vrijeme rada i vrijeme nagrade su odvojeni. 2) Rad i nagrada nalaze se na istom mjestu i u isto vrijeme.

Rad znači da čovjek mora učiniti pokret, a pokret se također odvija na tri načina: 1) rad tijela, 2) rad uma, 3) unutarnji rad, koji je najteži. To se događa kad čovjek mora raditi s umom dok čini stvari koje su u suprotnosti s umom i razumom. Odnosno, mora poništiti svoj um. To znači da mu um nalaže da učini ovo ili ono, ali on čini pokret i poništava svoj um – ono što prema svojem umu razumije kao sto posto istinito. Pa ipak, on to poništava. To je istinski rad.

Vratimo se pitanju rada. Primjerice, čovjek čini pokret kako bi za taj pokret primio nagradu. U protivnom bi ostao u mirovanju, budući da po prirodi stvaranja čovjek teži mirovanju. Razlog za to objašnjen je u Učenju o deset Sefirot (1. dio, Histaklut Pnimit (Unutarnje promatranje), stavka 19): „To je zato što je naš korijen nepokretan i u mirovanju; u Njemu uopće nema kretanja.“

Stoga vidimo da, u skladu s veličinom, važnošću i nužnošću koju za njega ima nagrada, u toj mjeri može ulagati napor. Međutim, kad bi pronašao način da primi nagradu bez napora, odmah bi se odrekao napora jer je za njega napor samo sredstvo za postizanje nagrade. Prema tome, ako nagradu može dobiti nekim drugim putem, odnosno ne kroz rad, pomislit će: „Zašto bih radio ni za što?“ jer za svoj rad ne prima nikakvu nagradu, budući da ono što bi mu bilo dano za rad može dobiti i bez rada. Slijedi da nije plaćen, a kao što smo rekli, nemoguće je raditi bez plaće. Stoga se odriče rada.

To se smatra time da su rad i nagrada na dva mjesta i u dva vremena, budući da je rad, primjerice, to što se nalazi u tvornici, dok je plaća isplata koju prima u uredu. „U dva vremena“ znači odvojeno vrijeme za rad i odvojeno vrijeme za primanje nagrade, budući da se radi svakog sata i svakog trenutka, dok se nagrada prima tek na kraju dana, kad završi rad, kao što je napisano (Ponovljeni zakon 24:14): „Ne tlači najamnika… Daj mu njegovu plaću svakoga dana prije zalaska sunca.“

Ali ponekad su rad i plaća na istom mjestu i u isto vrijeme. To je tako kad je sam rad nagrada i čovjek ne očekuje da će mu za njegov rad biti dana neka druga nagrada. Odnosno, za svaki pokret koji tijelo čini. Kao što je prethodno rečeno, tijelo uopće ne može učiniti pokret bez nagrade.

Ali ovdje, kad je njegov rad nagrada, on prima nagradu upravo tamo gdje radi. Također, prima nagradu dok radi. Odnosno, ne mora čekati neko drugo vrijeme da mu se dâ nagrada, primjerice kraj dana, već je svaki pojedini pokret nagrađen upravo tamo i tada.

Primjerice: Ako veliki ADMOR (visokorangirani rabin) dođe u Izrael. Ako, primjerice, dođe ADMOR iz Lubavitcha, svi njegovi sljedbenici odlaze ga dočekati. On u ruci ima mali paket koji daje jednom od sljedbenika da ga odnese do taksija. Nakon toga ADMOR izvadi novčanicu od 100 dolara i daje mu je zauzvrat za nošenje paketa do taksija. Njegov sljedbenik bez sumnje će odbiti primiti novac. A ako ga ADMOR upita: „Zašto nećeš uzeti novac? Je li to premalo? Običnom nosaču, koji nije sljedbenik i ne zna što je ADMOR, niti zna da sam važna osoba, kad bih mu dao novčanicu od 10 dolara, zahvalio bi mi. Tebi dajem deset puta više nego običnom nosaču, a ti to nećeš uzeti?“

Što bismo trebali reći o tome? Njegov sljedbenik nije htio od njega primiti novac za nošenje upravo zato što poznaje veličinu i važnost ADMOR-a, a ADMOR je izabrao njega da mu služi. To je velika nagrada, koja mnogo vrijedi. Kad bi bilo koji od sljedbenika mogao od njega kupiti služenje koje mu je ADMOR dopustio izvršiti, taj bi mu sljedbenik zasigurno rekao: „Sav novac na svijetu bezvrijedan je u usporedbi s ovim služenjem koje mi je ADMOR dao i za koje je između svih izabrao mene.“

Ovdje vidimo da su rad i nagrada na istom mjestu i u isto vrijeme, budući da tijekom rada, odnosno dok nosi teret – a za to bi trebao biti nagrađen, jer je nemoguće raditi bez nagrade – on ne prima nagradu na drugom mjestu, odnosno nije tako da je rad paket koji nosi, a njegova nagrada negdje drugdje, to jest novac, niti u neko drugo vrijeme, odnosno da je nagrađen kad završi posao.

Umjesto toga, ovdje su rad i plaća na istom mjestu. Rad je nošenje paketa, a nagrada je također nošenje ADMOR-ova paketa. Ne treba mu se dati ništa drugo što bi se moglo smatrati nagradom. Umjesto toga, sam rad nošenja ADMOR-ova paketa njegova je nagrada.

To se također smatra „u isto vrijeme“, što znači da je, dok radi, istodobno i nagrađen, i ovdje se ne može reći da nagradu prima nakon što je završio svoj rad. Umjesto toga, on svoju plaću prima upravo u tom trenutku. Vrijeme rada i vrijeme plaće ovdje su nerazdvojni jer je sva njegova nagrada služenje koje pruža ADMOR-u. U tom služenju uživa više nego u bilo kojem bogatstvu na svijetu.

Slijedi da ovdje postoji nešto novo – da se inače ne može dogoditi da čovjek prima nagradu u svakom pojedinom trenutku svojeg rada. Umjesto toga, nagrada uvijek dolazi nakon rada, kao što je napisano: „izvršavati ih danas, a nagradu za njih primiti sutra.“ Ali ovdje je drukčije, odnosno rad i nagrada dolaze kao jedno.

Stoga slijedi da se rad ne smatra naporom za koji treba primiti nagradu. Samo kad su rad i nagrada na dva mjesta i u dva vremena, rad se smatra naporom. Odnosno, kad je rad samo sredstvo za primanje nagrade. Stoga, kad bi mogao odbaciti sredstvo i odmah primiti cilj, zašto bi mu sredstvo bilo potrebno? Zbog toga, budući da je čitav cilj nagrada, njegova je pozornost usmjerena samo na nagradu i uvijek traži kako raditi manje, a dobiti više.

Ali ako su rad i nagrada istodobni, taj se rad ne smatra naporom za koji možemo reći da ga se želi osloboditi, budući da su rad i plaća na istom mjestu i u isto vrijeme, jer uživa služeći važnoj osobi.

Prema tome, napor u Tori i mitzvot (zapovijedima) postoji samo kad čovjek nosi teret Tore i mitzvot poput nosača koji nosi ADMOR-ov paket, a da ne poznaje važnost ADMOR-a. Tada se uvijek cjenka i želi veću nagradu nego što mu ADMOR plaća za njegov napor, kao što smo rekli u alegoriji o ADMOR-u iz Lubavitcha. Odnosno, sljedbenik koji uzima paket koji mu je ADMOR dao, budući da prepoznaje važnost i veličinu ADMOR-a, ne želi nikakvu nagradu od ADMOR-a. Umjesto toga, veličina nagrade mjeri se njegovim prepoznavanjem veličine i važnosti ADMOR-a; tako on prima dodatnu nagradu.

Iako po prirodi osjećamo veliko zadovoljstvo kad služimo važnoj osobi, postoji razlika u stupnju važnosti. Ako čovjek služi najvažnijoj osobi u gradu, i premda mu to pričinjava zadovoljstvo, to se ne može usporediti sa spoznajom da služi najvažnijoj osobi u zemlji. A njegovo bi zadovoljstvo bilo još veće kad bi znao da služi najvažnijoj osobi na svijetu. Tada bi njegova radost rasla bez granica.

Slijedi da ulažemo napor u Tori i mitzvot zato što nam nedostaje osjećaj važnosti i veličine Stvoritelja. Riječima svetog Zohara, to se naziva time da sve naše misli trebaju biti usmjerene samo na „uzdizanje Shechina (Božanske prisutnosti) iz prašine“. Odnosno, za nas je duhovnost potpuno u skrivenosti lica i ne osjećamo važnost svojeg rada. To jest, ne osjećamo važnost Onoga za koga radimo i kome služimo. Stoga, kad prevladavamo u radu, taj je rad pod prisilom. To se naziva „naporom“, budući da nagrada nije na mjestu rada.

Drugim riječima, radeći pod prisilom, čovjek očekuje da će nagradu primiti nakon nekog vremena i na drugom mjestu. Budući da je nagrada vremenski udaljena od rada, ima vremena razmišljati da sada radi, a da će kasnije primiti nagradu. Stoga postoji vrijeme u kojem postoji rad, i to se naziva „naporom“.

Nije tako kad osjeća važnost rada, odnosno kad osjeća kome služi. Tada je nagrada na mjestu rada. Takav se rad ne smatra naporom jer su rad i nagrada u isto vrijeme i na istom mjestu, a to nije napor.

To možemo razlučiti ovdje: ako su rad i nagrada na istom mjestu, sam rad je nagrada. Stoga se čovjek neće htjeti odreći rada jer se, po prirodi, čovjek ne odriče cilja, već samo sredstva. Prema tome, kad su nagrada i rad na istom mjestu i u isto vrijeme, čovjek se ne može odreći rada. Ako se odrekne rada, odriče se nagrade, budući da su na istom mjestu.

Ali ako čovjek radi poput nosača, kao u prethodnoj alegoriji, budući da ondje postoji napor jer su rad i nagrada na dva različita mjesta, tada se čovjek želi odreći napora, koji je samo sredstvo za nagradu, a želi nagradu. Primjerice, čovjek koji radi kako bi stekao budući svijet spreman je odreći se rada, odnosno kad bi mu budući svijet bio dan bez napora, budući da mu je potreban samo cilj, a ne sredstvo.

Isto možemo razlučiti u vezi s darom. Ako važna osoba nekome dâ dar, primatelj u vezi s darom razlučuje dvije stvari: 1) da ga ta osoba voli, jer mu inače ne bi dala dar, 2) sam dar.

I ovdje trebamo načiniti ista razlučivanja, odnosno što je cilj, a što sredstvo. Također trebamo odrediti važnost davatelja – ako je davatelj važna osoba, tada je ljubav cilj, a dar je samo sredstvo kroz koje se ovdje očituje ljubav. Slijedi da je i ovdje spreman odreći se dara, ali ne i ljubavi. Ali ako je davatelj obična osoba, tada je dar cilj, a ljubav je sredstvo, i on se može odreći ljubavi sve dok mu ovaj daje darove. Slijedi da, bilo da daje ili prima, uvijek postoji ista kalkulacija važnosti osobe.

*

Dosad smo govorili o nagradi i radu. Međutim, postoji još jedno pitanje, a to je kazna. Odnosno, ako čovjek ne slijedi Toru i mitzvot, za to biva kažnjen. Ali i ovdje trebamo razlučiti je li kazna na mjestu gdje je prekršio zakone ili na drugom mjestu i u drugo vrijeme.

Uzmimo, primjerice, nagradu i kaznu u odnosu na zakone države. Onaj tko prekrši zakone države biva kažnjen. Njegova kazna nije na istom mjestu i u isto vrijeme. Čovjek koji je ukrao imovinu drugog čovjeka i bio uhvaćen prima kaznu, primjerice zatvorsku ili novčanu. Međutim, sve to nije na istom mjestu niti u isto vrijeme. Ali ako se ne zna da je on lopov, nikada neće biti kažnjen.

Isto vrijedi i za one koji krše zakone Tore. Pa ipak, postoji velika razlika između kršenja zakona Tore i kršenja zakona države. U otkrivenom dijelu, odnosno u radu u Tori i mitzvot, svaki čovjek može vidjeti što drugi čini. Ovdje prijestup i kazna također nisu na istom mjestu i u isto vrijeme. Ako je čovjek počinio prijestup i postoje svjedoci koji su to vidjeli, kažnjava se za svoj prijestup. Primjerice, ako je jeo svinjetinu i ljudi su to vidjeli, sud potom presuđuje da za taj prijestup zaslužuje kaznu bičevanjem. Slijedi da su prijestup i kazna na dva mjesta i u dva vremena, kao kad se krše zakoni države.

Međutim, u čovjekovu radu, kad se približava unutarnjosti Tore, koja se naziva „skrivenim dijelom“, ondje je to pitanje skriveno i nitko ne može vidjeti čovjekov unutarnji rad, budući da nitko ne zna što je u čovjekovu srcu. Ako, primjerice, čovjek dođe i kaže: „Želim dati veliku donaciju za učilište u kojem ljudi uče Toru. Međutim, želim da u učilištu bude velika kamena ploča s imenom, na kojoj će biti napisano da sam ja dao veliku donaciju, te da se u novinama objavi da sam dao tako veliku donaciju, kako bi me poštovali kamo god dođem.“

Možemo reći da je on veliki dobrotvor, ali ne možemo reći da je njegova namjera upravo podržati one koji uče Toru, već je u podršku onima koji uče Toru također umiješana težnja za čašću, koja se naziva „ljubav prema sebi“. Međutim, njegova stvarna namjera skrivena je od nas jer možda sve što doista želi jest samo podržati one koji uče Toru. A kako bi spriječio primatelje njegova novca da ga poštuju, pretvara se da želi poštovanje, da želi dati novac u dobrotvorne svrhe zato što želi zamijeniti želju za novcem željom za čašću. Naravno, neće ga poštovati.

Između čovjeka i čovjeka možemo razlučiti između otkrivenog i skrivenog dijela. Ali između čovjeka i Boga zasigurno postoji velika razlika. Naši su mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime)“ (Pesachim, 50b). Prema tome, u izvršavanju mitzvot i u učenju Tore postoji velika razlika između otkrivenog dijela, odnosno djela, i skrivenog dijela, odnosno namjere, budući da nijedan čovjek ne može vidjeti namjeru, jer u djelu koje čovjek čini između čovjeka i Boga nema posrednika koji bi mogao prosuđivati njegovu namjeru. Obično je svatko zaokupljen sobom i nema vremena razmišljati o kalkulacijama svojeg prijatelja. Slijedi da samo on sam razmišlja o namjeri.

Odnosno, kad se bavi Lo Lishma, što znači da očekuje nagradu, rad i nagrada nisu na istom mjestu i u isto vrijeme. Ali ovdje, kad govorimo o kaznama, prijestup i kazna nisu na istom mjestu i u isto vrijeme, budući da kaznu prima nakon što počini prijestup, a potom trpi kaznu – kaznu u ovom svijetu ili kaznu u budućem svijetu. To se odnosi samo na dio Lo Lishma.

Međutim, kod onih koji rade na namjeri – kako bi svoja djela mogli usmjeriti samo radi davanja – nagrada i kazna nalaze se na istom mjestu i u isto vrijeme, budući da je njegova nemogućnost da djelo usmjeri na davanje zadovoljstva Stvoritelju njegova kazna i nije potrebno da mu se daju nikakve druge kazne, jer ga ništa ne muči više od toga što vidi da je još uvijek daleko od Stvoritelja.

Dokaz za to jest da nema ljubav prema Stvoritelju, da Ga želi poštovati. Sve je to zato što se nalazi u stanju Achoraim (stražnja strana) i skrivenosti od Stvoritelja. To je ono što ga boli i to je njegova kazna. Ali ovdje je njegova nagrada – ako ima ljubav prema Stvoritelju i želi Mu davati zadovoljstvo. Međutim, sve se to odnosi upravo na one koji žele doći do toga da rade samo za Stvoritelja, a ne u Lo Lishma. Za njih se može reći da su kazna i nagrada na istom mjestu i u isto vrijeme.

Ali obično je kazna takva da su oni na dva različita mjesta. To je zato što je, općenito, izvršavanje Tore i mitzvot u otkrivenom dijelu, odnosno samo u djelu. Naziva se „otkrivenim“ zato što je, u pogledu djela, svima otkriveno što čovjek čini i što govori. U vezi s otkrivenim dijelom prethodno smo objasnili da su ondje nagrada i kazna na dva različita mjesta.

Sa svime prethodno rečenim doći ćemo do razjašnjenja riječi svetog Zohara, u vezi s kojima smo postavili šest pitanja. Poznato je da se Malchut naziva „posljednjim Hey u imenu HaVaYaH“, koji se naziva Behina Dalet de Ohr Yashar (četvrto razlučivanje u Izravnoj Svjetlosti). Njezino je svojstvo primati radi primanja. Svi ispravci koje trebamo učiniti kroz Toru i mitzvot jesu ispraviti je tako da primanje u njoj bude radi davanja, što se naziva Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Ali ako njezina namjera nije davati, ona se udaljava od Stvoritelja.

Također je poznato da se sve što učimo o višim svjetovima odnosi na duše, kao što su naši mudraci rekli (Vayikra, 36:4): „Rabi Birkiya rekao je: ‘Nebo i zemlja stvoreni su samo zaslugom Izraela, kao što je napisano: ‘U početku Bog stvori’, a nema početka osim Izraela, kao što je rečeno (Jeremija, 2): ‘Izrael bijaše svet Gospodinu, prvina Njegove žetve.’’“

Stoga, sve što učimo o višim svjetovima jest samo zato da bi duše primile više obilje, budući da je poznato da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Kako bi se ispravila nejednakost forme koja vlada samom Malchut, koja se naziva „primanje radi primanja“, budući da nejednakost forme uzrokuje odvojenost u duhovnosti, a ovaj kli, nazvan Malchut, jest kli svih duša iz kojeg je čovjek stvoren, on ga mora ispraviti tako da svi kelim primanja rade radi davanja.

Vidi što je napisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“ (stavke 10-11): „A kako bi ispravio tu odvojenost koja postoji na kli duša, On je stvorio sve svjetove i razdvojio ih u dva sustava, kao u stihu: ‘Bog je načinio jedno nasuprot drugome.’ To su četiri čista svijeta ABYA, a nasuprot njima četiri nečista svijeta ABYA. I On je… uklonio iz njih želju za primanjem za sebe i smjestio je u sustav nečistih svjetova ABYA. …A svjetovi su se kaskadno spustili sve do stvarnosti ovog materijalnog svijeta, do mjesta gdje postoje tijelo i duša, te vrijeme iskvarenosti i vrijeme ispravka. Jer tijelo, koje je želja za primanjem za sebe, proteže se iz svojeg korijena u Misli stvaranja i prolazi kroz sustav nečistih svjetova, kao što je napisano: ‘čovjek se rađa kao mladunče divljeg magarca.’ Prvih trinaest godina, što je vrijeme iskvarenosti, ostaje pod vlašću tog sustava. Baveći se mitzvot od trinaeste godine nadalje, kad ih izvršava radi davanja zadovoljstva svojem Stvoritelju, počinje pročišćavati želju za primanjem za sebe koja je utisnuta u njega i postupno je preobražava tako da bude radi davanja. Time privlači svetu dušu iz njezina korijena u Misli stvaranja. Ona prolazi kroz sustav čistih svjetova i odijeva se u tijelo. …I tako skuplja stupnjeve svetosti iz Misli stvaranja u Ein Sof (Beskonačnosti), sve dok mu oni ne pomognu preobraziti želju za primanjem za sebe u njemu tako da u cijelosti poprimi formu primanja radi davanja zadovoljstva svojem Stvoritelju.“

Prema onome što iznosi ondje, u „Uvodu u Knjigu Zohar“, vidimo da se sve što govorimo o višim svjetovima odnosi samo na duše. Stoga, kad kažemo da se Malchut udaljila od imena HaVaYaH, to se odnosi na duše, koje je trebaju ispraviti tako da se poveže s imenom HaVaYaH, jer se u odnosu na duše ona udaljila.

Međutim, kad čovjek na sebe preuzme teret kraljevstva nebeskog iznad razuma i nalazi se u davanju, to uzrokuje da i čovjekov korijen, koji je Malchut, bude u davanju, što je jednakost forme. Tada se smatra da se Malchut, koja je bila udaljena od davatelja zbog nejednakosti forme, sada, kad se čovjek bavi davanjem, što se naziva „jednakost forme“, približava imenu HaVaYaH, odnosno davatelju. To je značenje „vraćanja Hey u Vav“, gdje se Yod-Hey-Vav nazivaju „viših devet“, koji su davatelj, a slovo Vav smatra se onim koje daje Malchut, budući da se sada Malchut smatra davateljem, poput Vav. Zbog toga sveti Zohar naziva Malchut imenom Hey. To je odgovor na prvo pitanje koje smo postavili.

S jedne strane, u svojem korijenu Malchut je korijen stvorenih bića. Naziva se Malchut zbog svojeg korijena primanja radi primanja. Iz tog aspekta proteže se smrt, budući da primanje uzrokuje odvojenost od Života života. Zbog toga se odavde proteže smrt. To je također razlog zašto se Malchut naziva „stablom smrti“ (Zohar, Behaalotcha, stavka 96), kao što je napisano: „Rabi Yehuda rekao je: ‘Rabi Hiya rekao je: ‘Tekst svjedoči da svatko tko daje milostinju siromašnima budi stablo života, koje je ZA, kako bi dodalo život stablu smrti, koje je Malchut. Tada su gore, u Malchut, život i radost.’’“

Stoga vidimo da se, s jedne strane, Malchut naziva „stablom smrti“ iz perspektive svojeg korijena, ali kad se duše bave davanjem, ona je u jednakosti forme i tada se uklanjaju Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost koji su bili nad njom. Upravo odavde, odnosno iz Malchut, život se proteže svijetu, i u tom se pogledu Malchut naziva „životom“.

Time smo objasnili drugo pitanje, zašto se Malchut naziva „životom“, budući da se Malchut naziva „stablom smrti“. Odgovor je da nakon što se ispravi, kao u „Rad odozdo budi rad odozgo“, to znači da djela nižih bude više korijene, čime uzrokuju sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechina, a iz tog sjedinjenja život dolazi u svijet.

Treće pitanje jest što znači da je Malchut usta Stvoritelja? Vidimo da u materijalnosti usta otkrivaju ono što je čovjeku na umu. HaVaYaH se naziva „svojstvom milosrđa“. To znači da Stvoritelj daje užitak i zadovoljstvo stvorenjima. Kad se Malchut naziva „životom“, što je kad se niži bave davanjem, viši život dolazi iz Malchut. Svrha stvaranja naziva se „Svjetlost Hochma“, što je Ohr Haya. Kad je Malchut otkriva, naziva se „ustima Gospodnjim“, koja otkrivaju misao stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Time dolazimo do tumačenja onoga što smo pitali u četvrtom pitanju: što znači da, budući da je ona na čovjekovoj glavi, čovjek ne smije hodati četiri Amot (otprilike četiri stope) nepokrivene glave. Poznato je da se Malchut naziva „vjerom“, a vjera je uvijek iznad razuma. Čovjekov um naziva se čovjekovom „glavom“. Prema tome, kraljevstvo (Malchut) nebesko koje čovjek mora preuzeti na sebe treba biti iznad razuma i iznad uma. Zbog toga se smatra da je Malchut na čovjekovoj glavi.

Zbog toga je zabranjeno hodati četiri Amot nepokrivene glave, jer ako ona ode s čovjekove glave, život ga odmah napušta. Nepokrivene glave znači da Malchut, koja se smatra vjerom, nije iznad njegova uma i razuma. Kao što smo rekli, vjera se smatra onim što je iznad njegove glave, odnosno iznad razuma. A budući da nema vjeru, Svjetlost života, koja dolazi iz Malchut, zasigurno ga napušta, budući da se Malchut naziva „životom“ samo kroz ispravljanje kelim davanja. Ali u kelim primanja Malchut se naziva „stablom smrti“. Zbog toga ga život napušta.

Peto pitanje, zašto se Malchut naziva „likom Gospodnjim“, jest zato što „lik“ znači, kao kad kažemo: „Želim imati opću sliku stvari.“ Stoga, kad želimo spoznati opću sliku duhovnosti, rečeno nam je: „I lik Gospodnji on gleda.“ Odnosno, viđenje opće slike duhovnosti ovisi o mjeri u kojoj je čovjek nagrađen vjerom u Stvoritelja. Vjera se izražava u umu i srcu, a u skladu s vjerom kojom je čovjek nagrađen, takav lik duhovnosti prima. Stoga, budući da se Malchut naziva „vjerom“, Malchut se naziva „likom Gospodnjim“, što znači da je u skladu s njegovom vjerom i lik duhovnosti koji prima.

Također, na prethodno navedeni način možemo odgovoriti na šesto pitanje: zašto se Malchut naziva Tzelem (lik), kao što je napisano: „Samo u liku čovjek hodi“? Tzelem također znači vjeru, budući da se „sunce“ naziva razumom (znanjem), a Tzel (sjena) je nešto što zaklanja sunce. To je vjera, koja se naziva „odjećom“. Ako čovjek ima tu odjeću, viša Svjetlost odijeva se u njega, kao što je napisano u Zoharu (Vayechi, stavka 201): „Ako Tzelem (lik) ode, Mochin odlazi, a Mochin se odijeva u skladu s Tzelem.“