Koji je glavni nedostatak za koji se čovjek treba moliti?

Članak br. 12, 1986.

Poznato je da se stvorenje naziva „nedostatkom“. Zbog toga se naziva „postojanje iz odsutnosti“. Čovjek je stvoren pun nedostataka. Stoga, da bi čovjek uspio u radu kad nastoji ispuniti svoje nedostatke, najprije mora znati koji je glavni nedostatak kojem treba dati prednost pred svim svojim nedostacima. Budući da postoje duhovni nedostaci i tjelesni nedostaci, najprije moramo razjasniti što definiramo kao „duhovno“, a što kao „tjelesno“.

U eseju „Predgovor mudrosti kabale“ (stavka 11) napisano je: „Sada možete razumjeti stvarnu razliku između duhovnosti i tjelesnosti: sve što sadrži potpunu želju za primanjem, u svim njezinim Behinot (razlučivanjima), što je Behina Dalet, smatra se ‘tjelesnim’. To je ono što postoji u svim elementima stvarnosti pred nama u ovom svijetu. Nasuprot tome, sve što je iznad te velike mjere želje za primanjem smatra se ‘duhovnošću’.“

Slijedi da tjelesnost znači ono što se odnosi na ispunjavanje naše želje za primanjem. Prema tome, sve što čovjek čini radi vlastite koristi naziva se „tjelesnost“, a ono što čini kako bi koristio Stvoritelju naziva se „duhovnost“.

Stoga je jasno da ne trebamo stvarati kli (posudu) za tjelesnost, odnosno želju za ispunjavanjem vlastitog užitka, kli koji želi primati radi primanja, budući da nam je Stvoritelj dao takve kelim (posude) već na početku stvaranja, kao što je poznato da je misao stvaranja, nazvana „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“, stvorila želju za primanjem kao postojanje iz odsutnosti, kako bismo žudjeli primiti užitak i zadovoljstvo. Također, Stvoritelj ispunjava taj kli kako On želi. Prema tome, ne trebamo tražiti kelim primanja.

Stoga je molitva koju upućujemo za tjelesnost samo za ispunjenje, odnosno da Stvoritelj ispuni sve za što osjećamo da nam je potrebno, budući da je osjećaj nedostatka ono zbog čega patimo. A patnja koju osjećamo razlog je zbog kojeg činimo sve što možemo kako bismo ispunili svoje želje.

Nije tako kad se trebamo moliti za duhovnost, da Stvoritelj ispuni naše nedostatke, budući da bi nedostatak za duhovno bio razlog za molitvu da Stvoritelj ispuni naše želje jer patimo zato što naš nedostatak nije ispunjen, ali taj se nedostatak tek treba roditi u nama, odnosno nedostatak da ispunimo kli, nazvan „kli davanja“, što predstavlja razliku između duhovnosti i tjelesnosti. Tjelesni kli naziva se „kli primanja“ i želi ispuniti vlastiti užitak. Duhovni kli naziva se „kli koji želi ispuniti korist Stvoritelja“, nasuprot vlastitoj koristi.

Taj kli ne postoji u prirodi stvorenja jer se čovjek po prirodi rađa samo s kli za vlastiti užitak. Razlog zbog kojeg govorimo svojim tijelima da moramo raditi radi koristi Stvoritelja jest taj što tijelo ne razumije što mu se govori, jer ne može pojmiti da ne uzima u obzir vlastitu korist i da cijeli dan razmišlja o tome kako koristiti Stvoritelju. To je osobito tako kad čuje da se trebamo odreći užitaka koji se odnose na ljubav prema sebi radi koristi Stvoritelja.

To je tijelu toliko strano da, kad čuje da čovjek treba raditi samo radi davanja, odmah počinje mudrovati i pita: „Htio bih znati vidiš li druge ljude koji idu tim putem pa i ti želiš činiti isto? Istina, složio bih se s tobom, ali pogledaj sam koliko ljudi vidiš kojima je svaka misao u životu usmjerena samo na korist Stvoritelja, a ne na njihovu vlastitu korist? Pretpostavimo li da znaš da postoje ljudi koji idu tim putem, koliko su vremena i truda uložili da bi stekli sposobnost sve činiti samo radi davanja? I posebno, koliko bi to trebalo trajati, mjesec, dva mjeseca, godinu, dvije godine?“ I postaje još veći mudrijaš te pita: „Jesu li svi oni koji ulažu vrijeme i trud postigli taj stupanj da mogu biti iznad i usmjeriti sva svoja djela prema davanju?“ Tim riječima mogu odvratiti čovjeka od rada koji se odnosi na put davanja.

Iz svega navedenog slijedi da, što se tiče duhovnosti, koja se naziva „donošenje zadovoljstva svojem Tvorcu“, čovjek nema takav nedostatak. Naprotiv, ako mu ipak dođe misao da bismo trebali nešto učiniti kako bismo davali Stvoritelju bez ikakve nagrade, sve misli i želje tijela odmah se bune i viču: „Ne budi budala i iznimka koja ide protiv većine, koja zna da je razlog koji čovjeka prisiljava na rad vlastita korist.“

Samo s tom snagom može se baviti Torom i mitzvot (zapovijedima). Iako zna da bi se trebao baviti Lishma (u Njezino ime), na to postoji općeniti odgovor, da slijedi ono što su naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer će iz Lo Lishma biti nagrađen s Lishma.“ Međutim, ne bi se trebao time baviti, odnosno provjeravati je li se doista približio Lishma. Umjesto toga, zna da će dobro zasigurno doći, odnosno da će sigurno postići Lishma, pa ne treba razmišljati o značenju Lishma jer ne treba pomno razmatrati pojedinosti stvari koje ne bi trebao činiti. Umjesto toga, živi poput većine.

Stoga postoji velika razlika između molitve kojom se čovjek moli za tjelesnost i molitve kojom se moli za duhovnost. Za duhovnost se najprije mora moliti za kli, odnosno za nedostatak, kako bi osjećao bol i tugu zbog toga što nema taj kli, nazvan „želja“, odnosno žudnju da donese zadovoljstvo svojem Tvorcu.

Stoga slijedi da se ne treba moliti za ispunjenje nedostatka, kao u tjelesnosti, kad ima neku potrebu i traži ispunjenje te potrebe, budući da još nema kli duhovnosti. Prema tome, kad se čovjek dolazi moliti za duhovnost, mora se moliti za kli – da mu Stvoritelj dâ kli želje za davanjem Stvoritelju. Nakon toga, kad bude imao kli koji pripada duhovnosti, moći će se moliti da obilje uđe u duhovni kli.

Iz navedenog slijedi da bi stvarni nedostatak za koji se čovjek mora moliti Stvoritelju trebao biti kli. To slijedi pravilo: „Nema Svjetlosti bez kli.“ Kad se moli za stvarni nedostatak koji mu nedostaje, dolazi uslišavanje molitve, kad mu Stvoritelj daje novi kli, kao što je napisano: „I uklonit ću kameno srce iz vašeg tijela i dat ću vam srce od mesa.“

O ovom sam nedostatku čuo od Baal HaSulama, koji je u ime svojeg učitelja, ADMOR-a iz Pursova, rekao o stihu „Zapovjedi Aaronu“ (Levitski zakonik 6:2): „RASHI tumači: ‘Zapovjedi’ znači požurivanje, odmah i za buduće naraštaje. Rabi Shimon rekao je: ‘Pismo treba požurivati ponajprije tamo gdje su džepovi prazni.’“ Protumačio je da „džep“ znači kli u koji se stavlja novac. Obično se trudimo i brinemo kako bismo stekli novac. A on je rekao: „Čovjek se najviše treba brinuti tamo gdje su džepovi prazni, odnosno tamo gdje nema kli.“

To je kao što smo objasnili, da se u duhovnosti čovjek ne treba moliti da mu Stvoritelj dâ obilje i Svjetlosti. Umjesto toga, najprije mora vidjeti ima li kli, odnosno želju i žudnju za davanjem Stvoritelju, budući da po prirodi želimo samo primati, a ne davati.

Slijedi da, kad čovjek uđe u sveti rad i želi postići potpunost, mora se truditi svom svojom snagom kako bi stekao želju da želi donijeti zadovoljstvo svojem Tvorcu. Na to čovjek treba usmjeriti sve svoje molitve – da mu Stvoritelj pomogne i dâ mu taj novi kli. Pred Njim mora reći: „Gospodaru svijeta, kao što si mi, kad sam prvi put došao na ovaj svijet, dao kli samo za primanje radi sebe, sada Te molim da mi dâš novi kli, kako bih imao želju samo da Tebi dajem zadovoljstvo.“

Mogli bismo pitati: „Kako se čovjek može moliti da mu se dâ kli nazvan ‘želja za davanjem’, kad kažemo da mu taj kli nije potreban jer ne osjeća da mu nedostaje?“ Kako onda čovjek može tražiti nešto što mu nije potrebno?

Iako vidi da nema kli nazvan „želja za davanjem“, to ne znači da je čovjeku potrebno sve što nema. O višim Sefirot napisano je da Sefira (jednina od Sefirot) Bina želi milost, iako smo učili da je kroz Tzimtzum Bet (drugo ograničenje) izašla iz Rosh de AA (Arich Anpin). Ipak, smatra se kao da nije izašla, jer iako nema Hochma, to se ne smatra nedostatkom budući da joj Hochma nije potrebna.

Vidimo da se nešto što čovjek nema smatra nedostatkom upravo kad mu je to potrebno. Štoviše, čovjek mora osjećati bol zbog toga što to nema. Odnosno, čak i kad osjeća da mu je to potrebno, ali ga ne muči to što nema, to se još uvijek ne smatra nedostatkom. Stoga, kako se čovjek može moliti za nešto za što nema nedostatak?

Zbog toga čovjek mora razmišljati o svrsi stvaranja, za koju znamo da je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Kad čovjek počne kritički razmatrati to dobro koje postoji među stvorenjima, odnosno njihovo uživanje u svijetu od užitka i zadovoljstva koje im Stvoritelj želi dati, ali ga ne može pronaći među stvorenjima, to ga navodi da shvati da mora postojati razlog koji stvorenjima uskraćuje užitak i zadovoljstvo, zbog kojeg se više obilje ne može otkriti i zbog kojeg se svrha stvaranja ne može dovršiti.

Kad pogleda sebe, kaže da sve što vidi – da stvorenja nisu primila obilje – mora biti zato što ne slijede Toru i mitzvot onako kako treba izvršavati Kraljeve zapovijedi. To je kao što su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je želio nagraditi Izrael, stoga im je dao obilje Tore i mitzvot (zapovijedi).“ To znači da kroz Toru i mitzvot možemo biti nagrađeni užitkom i zadovoljstvom.

Međutim, pitanje glasi: „Zašto ne slijedimo Toru i mitzvot kako dolikuje kad služimo Kralju?“ On kaže da je to zato što nam nedostaje osjećaj važnosti Tore i mitzvot te nam nedostaje osjećaj važnosti Onoga koji zapovijeda, koji nam je zapovjedio da slijedimo Njegovu Toru i mitzvot.

Tada čovjek dolazi do zaključka da samo Stvoritelj to može ispraviti. Odnosno, ako nam On otkrije malo Svjetlosti Tore i mitzvot kako bismo mogli osjetiti užitak u njima, zasigurno ćemo moći služiti Kralju svojim srcem i dušom, kao što i dolikuje onima koji osjećaju veličinu Kralja. Stoga, za što bismo se trebali moliti Stvoritelju? Da nam dâ malo višeg obilja. Tada će se svi pravilno baviti Torom i mitzvot, bez ikakvog nemara.

Međutim, vidimo što kaže sveti ARI, da Nukva ondje nije bila ispravna, pa je zbog toga došlo do razbijanja. Ohr Pnimi („Unutarnje razmatranje“, komentar unutar "Učenja o deset Sefirot") tumači riječi ARI-ja tako da, budući da više obilje treba doći u kli kako bi primio obilje radi davanja, a Svjetlost je bila veća nego što je kli bio spreman primiti – odnosno, kli treba primiti Svjetlost upravo u skladu sa svojom sposobnošću da usmjeri radi davanja, a s tako velikom Svjetlošću nije mogao usmjeriti radi davanja – Svjetlost je morala ući u kelim (posude) čija je želja primati radi primanja.

To se naziva Klipa (ljuska). Slijedi da su se kelim razbili. Prema tome, ako bi obilje došlo u te kelim, sve bi otišlo vanjskima, u Klipot (množina od Klipa). To je slično kao kad kažemo da je kli razbijen pa u njega ništa ne stavljamo jer će se sve izliti.

Stoga se čovjek ne smije moliti da mu se dâ obilje odozgo, budući da će sve otići vanjskima. Umjesto toga, treba se moliti Stvoritelju da mu dâ kli, odnosno želju i žudnju za davanjem Stvoritelju. Kad ima taj kli, više obilje otkrit će se čovjeku i on će osjetiti užitak i zadovoljstvo koji su bili u misli stvaranja da čini dobro Svojim stvorenjima. Stoga bismo od Stvoritelja trebali tražiti ono što nam je doista potrebno, a to je kli davanja, i ne trebamo se moliti ni za što drugo.