Treba li čovjek sagriješiti i biti kriv

Članak br. 20, 1986.

U Knjizi Zohar, Vayikra (točka 251), piše: „Učili smo da je napisano: ‘Treba li čovjek sagriješiti i biti kriv.’ Zašto najprije kaže: ‘Treba li sagriješiti’, a na kraju: ‘i biti kriv’? Odgovara da smo učili kako ‘treba li sagriješiti’ znači prijestupe kojima su stvorenja sagriješila, kao što je napisano: ‘od svih čovjekovih grijeha.’ ‘I biti kriv’ je kao što kažeš: ‘krivnja se vraća Gospodinu’, gdje ‘i biti kriv’ znači ‘bit će ispravljeno’. To jest, ‘treba li sagriješiti’ znači ako ispravi svoja djela i vrati ono što je oteo. Rabi Yosi rekao je: ‘To znači da riječ „vraća“ znači da vraća sam od sebe, budući da nije napisano „vratit će“, što bi bio zapovjedni oblik, nego upravo „vraća“, što znači sam od sebe.’”

Trebamo razumjeti zašto kaže: „Treba li čovjek sagriješiti.” Koji se prijestupi nazivaju „grijehom”, za koje je napisano: „od svih čovjekovih grijeha”? To trebamo razumjeti jer postoji li prijestup koji se ne smatra grijehom? Kao dokaz navodi ono što je napisano: „od svih čovjekovih grijeha.” Nakon toga tumači stih koji govori „o krađi”, što se odnosi upravo na odnos između čovjeka i čovjeka.

Ali što je s mitzvot između čovjeka i Stvoritelja? Objasnit ćemo to u radu. Poznato je da svi grijesi proizlaze iz volje za primanjem, koja je utisnuta u stvorenja mišlju stvaranja „da čini dobro Svojim stvorenjima”. Nakon što je uvedena zabrana primanja radi primanja, što predstavlja ispravak Tzimtzuma (ograničenja) učinjen kako bi se izbjegao „kruh srama”, zbog tog su se ispravka svjetovi klipot postupno razvili.

Nakon toga, kroz grijeh Adama HaRishona sa stablom spoznaje, pojavila su se dva sustava, kao što je rečeno: „Bog je načinio jedno nasuprot drugome.” Tako postoje ABYA Kedushe (svetosti) i nasuprot njima ABYA Tuma’e (nečistoće).

Odavde proizlaze svi grijesi – iz želje da se prima jedino radi primanja. To znači da je čovjek po prirodi stvoren u samoljublju, odnosno da brine samo za vlastitu korist. Jedino se Segulom (lijekom, posebnom snagom) Tore i mitzvot može ispraviti tako da radi radi davanja. Prije nego što primi taj ispravak, nazvan „radi davanja”, želi sve progutati u svoju vlastitu vlast, odnosno uzeti sve iz vlasti Stvoritelja i prenijeti u čovjekovu vlast.

Iz toga se u našem svijetu protežu tri razlučivanja: 1) zabranjene i dopuštene stvari. 2) U dopuštenim stvarima razlikujemo obvezne i neobvezne. 3) Namjera – odnosno, čak i kad je riječ o zabranjenim stvarima, čovjek treba usmjeriti svoju namjeru na to da ih ne čini, i to radi davanja. Kod dopuštenih stvari, bilo da su obvezne ili neobvezne, namjera također treba biti radi davanja, a ne radi vlastite koristi. On slijedi Toru i izvršava mitzvot zbog zapovijedi Stvoritelja, jer vjeruje u Stvoritelja i da će On imati zadovoljstvo time što čovjek izvršava sve što nam je zapovjedio. To treba biti njegova jedina namjera u svemu što čini – u pozitivnim mitzvot (zapovijedima da se nešto učini), negativnim mitzvot (zapovijedima da se nešto ne učini), kao i u neobveznim stvarima. U svemu se trudi svoju namjeru usmjeriti prema Stvoritelju dok ih izvršava.

Iz toga slijedi da, ako čovjek prima zadovoljstvo u svoju vlast, njegov je grijeh u tome što ga uzima iz vlasti Stvoritelja i prenosi u svoju vlast, premda bi sve trebalo ući u vlast Stvoritelja. Čovjek je samo sluga Stvoritelja i nema vlastite vlasti. Naprotiv, sve treba pripadati vlasti njegova Gospodara, a sluga nema nikakvu vlastitu vlast.

Međutim, kad zadovoljstva koja postoje u svijetu prima u svoju vlast, izgleda kao da postoje dvije vlasti. To se smatra iznošenjem iz vlasti Stvoritelja, kojem pripada cijeli svijet, i unošenjem u vlastitu vlast.

Što se tiče iznošenja iz vlasti prijatelja u vlastitu vlast, trebamo razlikovati dva načina: 1) Prijatelj ne vidi da čovjek uzima iz njegove vlasti i unosi u svoju vlast. To se naziva „lopov”. Drugim riječima, ako prijatelj ne vidi, čovjek ima hrabrosti prenijeti prijateljev posjed u svoju vlast. Ali ako vidi da bi ga prijatelj mogao primijetiti kako uzima stvari i unosi ih u svoju vlast, tada neće ukrasti.

Ponekad čovjek uzima prijateljev posjed čak i ako mu se prijatelj opire. To se naziva „razbojništvo”. On otima od prijatelja čak i kad ga prijatelj vidi, ali ga ne dira to što ovaj viče da je riječ o pljački i što mu to ne dopušta. On ustrajava, odnosno nema snage nadvladati žudnju koju osjeća za prijateljevim posjedom pa je prisiljen opljačkati ga. Razlog zbog kojeg ga ne impresionira to što ga drugi vidi kako uzima jest taj što je njegova volja za primanjem već potpuno razvijena.

Baal HaSulam rekao je da je razlika između lopova i razbojnika u tome što razbojnik ima veću volju za primanjem od lopova. Zato, kad lopov zna da će ga vlasnik vidjeti na djelu, sram mu daje snagu da se svlada i odustane od krađe. Ali volja za primanjem razbojnika toliko je snažna da ga ništa ne može spriječiti u provođenju njegova nauma. Njegova želja i žudnja toliko su velike da se ni na što ne obazire i provodi svoj plan.

Sada možemo objasniti ono što smo gore pitali o tome zašto kaže: „Treba li čovjek sagriješiti”, odnosno na koje se grijehe misli među onima koji se nazivaju „grijehom”, kao što je napisano: „od svih čovjekovih grijeha”. Trebamo protumačiti da izraz „od onih grijeha koji se nazivaju grijehom”, nakon čega donosi dokaz iz stiha „od svih čovjekovih grijeha”, upućuje na pitanje što znači „od svih”. Trebamo objasniti da time upućuje na korijen iz kojeg proizlaze svi grijesi, odnosno na volju za primanjem, iz koje započinju sva djela na svijetu i kojom se završavaju sva djelovanja. Taj nam je poriv dan kako bismo ga ispravili da djeluje radi davanja. Kad se opća volja za primanjem ispravi da djeluje radi davanja, to će se nazvati „kraj ispravka”.

To znači da su svi ispravci koje trebamo ostvariti kroz Toru i mitzvot usmjereni jedino na ispravljanje volje za primanjem kako bi djelovala radi davanja. Tada ćemo biti nagrađeni Dvekutom (prianjanjem) i moći ćemo dosegnuti svrhu stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Iz toga slijedi da na kraju ispravka, kad sve bude ispravljeno i više ne bude ničega što treba ispraviti, sve mora ući u Kedushu (svetost). To znači da čak i grijesi moraju ući u Kedushu, jer bi inače jedan dio volje za primanjem ostao izvan ispravka. Rekli smo da nagovještaj u stihu „od svih čovjekovih grijeha” znači sve ono što proizlazi iz tog korijena. Drugim riječima, moramo znati da svi grijesi proizlaze iz iskonske volje za primanjem, za koju znamo da je korijen svih stvorenja. Zato, čak i ako ostane samo jedan grijeh, budući da proizlazi iz tog korijena, odnosno iz volje za primanjem, i on mora biti ispravljen tako da djeluje radi davanja. U protivnom će taj nedostatak ostati vidljiv u korijenu, odnosno u Tzimtzumu Aleph (prvom ograničenju), koji je učinjen na iskonskoj volji za primanjem kako bismo mogli primiti sve što postoji u misli stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima – u kelim koji su ispravljeni da djeluju radi davanja.

To možemo razumjeti pomoću jednog primjera. Pretpostavimo da Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima iznosi sto kilograma zadovoljstva. Naravno, morao je pripremiti kli sa sto kilograma nedostatka. U protivnom ne bi bilo mjesta u koje bi se moglo smjestiti sto kilograma zadovoljstva, jer ispunjenje može postojati jedino na mjestu gdje postoji nedostatak. Iz toga slijedi da, ako ispunimo kelim, odnosno nedostatke, ali neki kelim ostanu izvan toga – to jest, ako dio kelim koji pripada tih sto kilograma nedostatka ostane nečist i nesposoban primiti obilje koje mu pripada – tada obilje koje je Stvoritelj želio dati, tih sto kilograma obilja, neće ispuniti Njegovu želju, jer dio kelim koji pripada tom obilju još uvijek nije primio ono što mu pripada.

Iz toga slijedi da svi kelim koji su nastali u vrijeme stvaranja moraju ući u Kedushu (svetost). Na temelju toga možemo razumjeti riječi svetog Zohara: „Anđeo smrti predodređen je postati sveti anđeo.” To je, kao što je gore rečeno, zato što sve zlo proizlazi iz volje za primanjem koju je Stvoritelj stvorio, a zatim ograničio, što se naziva „ispravkom”. Stoga se svih sto kilograma volje za primanjem koje je On stvorio mora primiti kroz ispravak nazvan „primanje radi davanja”. Ona razlučivanja koja ne možemo ispraviti prije kraja ispravka nazivaju se klipot, Tuma'a (nečistoća) i Sitra Achra (druga strana), ali na kraju ispravka svi kelim moraju ući u Kedushu iz gore navedenog razloga. Inače će postojati manjak u obilju, jer svi kelim moraju primiti obilje koje pripada njihovu udjelu.

Sada možemo razumjeti ono što je napisano: „od svih čovjekovih grijeha.” To se odnosi na korijen grijeha, koji se naziva „volja za primanjem”. Zato je napisano: „Treba li čovjek sagriješiti i biti kriv.” Značenje stiha „od svih čovjekovih grijeha” nije da se odnosi posebno na grijehe između čovjeka i čovjeka, kao što se kasnije tumači u vezi sa stihom „i biti kriv”. Kao što je rečeno: „krivnja se vraća Gospodinu”, gdje „i biti kriv” znači da će čovjek ispraviti svoja djela i vratiti ono što je oteo, što se doista odnosi na odnos između čovjeka i čovjeka.

Međutim, trebamo objasniti da je korijen svih grijeha volja za primanjem radi primanja. To je ono što čovjek prima od Stvoritelja, odnosno iz Njegove vlasti, a zatim sve prenosi u svoju vlast, što se naziva „krađom”. Drugim riječima, on iznosi iz vlasti Stvoritelja, premda Tora glasno upozorava da je zabranjeno primati u vlastitu vlast, jer se tada smatra da postoje dvije vlasti – vlast Stvoritelja, iz koje čovjek uzima zadovoljstva, i njegova vlastita vlast, u koju ih prenosi. Iz toga slijedi da se on ne smatra lopovom nego razbojnikom, jer premda ga Stvoritelj vidi kako uzima, njegova je volja za primanjem toliko snažna da joj se ne može oduprijeti. Zato se smatra razbojnikom, a ne lopovom.

A što je njegov ispravak? On vraća ono što je oteo, odnosno kaje se i ispravlja tako da sva njegova djela uđu u Kedushu (svetost). To znači da stječe želju da sva njegova djela budu radi davanja. Zato tumači riječi: „Treba li čovjek sagriješiti i biti kriv”, govoreći da „i biti kriv” znači ispravak.

Rabi Yosi dodaje i kaže: „To znači da ono što je napisano: ‘i vraća’, označava da vraća sam od sebe, budući da nije napisano u zapovjednom obliku ‘vrati’, nego upravo ‘vraća’, odnosno sam od sebe.” Drugim riječima, postoji „pokajanje iz straha”, pri kojem grijesi čovjeku postaju poput pogrešaka. To se smatra time da je vratio ono što je oteo. Međutim, to se još uvijek ne smatra da je učinio dragovoljno. Budući da u njemu još uvijek postoji strah, on vraća ono što je oteo. Zato se to ne smatra da vraća „sam od sebe”, odnosno svojom vlastitom voljom, tako da bismo mogli reći da se raduje vraćanju onoga što je oteo. Naprotiv, kao da nema izbora.

Pokajanje iz straha još uvijek ne ispravlja grijeh, jer pri pokajanju iz straha grijesi postaju samo poput pogrešaka. Stoga još uvijek postoje kelim koji ostaju izvan Kedushe (svetosti), što znači da se viša obilnost ne može odjenuti u njih. Zato Njegova želja, koja je bila činiti dobro Svojim stvorenjima i darovati nižima, još uvijek nema mjesto na kojem bi se mogla odjenuti. Kao da u samoj svrsi postoji nedostatak.

Zato nam je dan ispravak koji se naziva „pokajanje iz ljubavi”. Tada grijesi čovjeku postaju zasluge. Kelim koji su bili „grijesi”, odnosno želje za primanjem koje, iz perspektive svrhe stvaranja, pripadaju višoj obilnosti, bili su neprikladni za primanje obilja. Ali kad se od tih kelim načine zasluge, oni postaju prikladni da se u njih odjene viša obilnost. Tada se može ostvariti potpuno ispunjenje cilja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima, u mjeri obilja koje im je Stvoritelj želio dati. Tada su ušla sva kelim koja pripadaju općoj volji za primanjem, koja se podijelila na mnoge dijelove (jer je manje dijelove lakše ispraviti).

To je poput alegorije koju je Baal HaSulam iznio u vezi s ispravkom stabla spoznaje (Panim Masbirot, str. 56), o kralju koji je želio poslati svom sinu preko mora zlatnike. No budući da su svi stanovnici njegove zemlje bili lopovi, zamijenio je zlatnike sitnim novcem. Tako se novčić po novčić skuplja u veliku svotu, i na taj će se način sve ispraviti.