Što su mitzvot koje čovjek gazi svojim nogama (-)

Članak br. 33, 1986.

U odlomku Ekev (Zato što) napisano je: „I dogodit će se da zato što budete slušali... Gospodin, vaš Bog, čuvat će za vas savez i milost za koje se zakleo vašim očevima.“ RASHI tumači „I dogodit će se da zato što budete slušali“: „Ako budete čuvali lake mitzvot koje čovjek gazi svojim nogama. Slušat ćete, a Gospodin će čuvati itd., održat će svoje obećanje.“

Trebamo razumjeti uvjet koji Stvoritelj postavlja: „Ako budete čuvali lake mitzvot, Ja ću održati obećanja koja sam dao očevima. U suprotnom ih ne mogu održati.“ Zasigurno, uvjeti koje Stvoritelj postavlja nisu poput uvjeta kralja od krvi i mesa, koji postavlja uvjete u korist davatelja. Zasigurno su ovdje oni u korist stvorenja, što znači da u suprotnom ne mogu primiti ono što im je obećao. Stoga trebamo razumjeti uvjet lakih mitzvot.

Da bismo razumjeli taj uvjet, najprije moramo razumjeti obećanje koje je Stvoritelj dao očevima. Jasno je da se ono ne odnosi na tjelesnost, jer je obećanje zasigurno bilo da će Stvoritelj dati narodu Izraela da budu nagrađeni svrhom stvaranja, koja se naziva „činiti dobro Njegovim stvorenjima“, odnosno da će duše postići korijen svojih duša, koji se razmatra kao pet dijelova duše, nazvanih NRNHY.

Kako bi duše postigle ono što je pripremljeno da prime i kako pri primanju užitka i zadovoljstva ne bi osjećale kruh srama, dan nam je rad koji se naziva „rad davanja“. To znači da se čovjek najprije mora naviknuti na taj rad. Kako bi postojalo mjesto za izbor, odnosno kako bi mogao izabrati namjeru s kojom slijedi Toru i mitzvot, morali su postojati Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, jer tada postoji mjesto za izbor.

Međutim, kad bi zadovoljstvo bilo otkriveno, čovjek bi morao slijediti Toru i mitzvot kako bi primao. Činio bi sve kako bi zadovoljio svoje samoljublje, jer se ne bi moglo reći da sve čini radi davanja, budući da je, kad postoji otkrivanje Svjetlosti, zadovoljstvo veće od svih tjelesnih zadovoljstava.

U tjelesnosti vidimo pravilo: Što je zadovoljstvo manje, to je manje rada potrebno da bi ga se čovjek odrekao. Također, ne može se reći da zadovoljstvo koje prima prima s namjerom isključivo radi davanja ako ga se ne može odreći. Odnosno, mora biti siguran da će, ako ne može usmjeriti namjeru radi davanja, biti spreman odreći se zadovoljstva. Stoga, što je zadovoljstvo manje, lakše ga se odreći.

Zato nam je dana skrivenost okusa Tore i mitzvot, a dan nam je okus za tjelesna zadovoljstva. Moramo vjerovati riječima svetog Zohara da je svaki užitak i zadovoljstvo koji postoje u tjelesnim stvarima samo Ner Dakik (tanka Svjetlost), odnosno vrlo slaba Svjetlost u usporedbi sa Svjetlošću zadovoljstva odjevenom u Toru i mitzvot. Zbog toga postoji mogućnost da čovjek vježba na tjelesnim zadovoljstvima, a poslije može u određenoj mjeri izaći iz Tzimtzum i skrivenosti, jer već može izabrati i reći da taj užitak i zadovoljstvo prima samo zato što želi davati.

Nakon toga, ako prođe kušnju i primi malo razlučivanje koje je postigao u radu Stvoritelja, daje mu se viši stupanj na kojem treba usmjeriti namjeru radi davanja. Tako ide od stupnja do stupnja sve dok ne postigne sav svoj NRNHY iz korijena svoje duše. A NRNHY koji čovjek postiže jest 613 putova Tore, odnosno 613 mitzvot u Tori i sedam mitzvot naših velikih mudraca, što prema gematriji čini 620 imena koja čovjek može postići.

U knjizi *Plod mudraca: Pisma Baal HaSulama* (Pismo br. 17) napisano je: „U *Drvetu života* napisano je: ‘Svjetovi su stvoreni samo kako bi se otkrila imena Stvoritelja.’ Dakle, vidiš da, otkad se duša spustila kako bi se odjenula u ovu nečistu tvar, više nije mogla prianjati uz svoj korijen, uz svoj vlastiti svijet, kao što je bila u svom korijenu prije nego što je došla na ovaj svijet. Umjesto toga, mora povećati svoj stupanj 620 puta u odnosu na ono kakva je prethodno bila u korijenu. To je značenje cjelokupnog savršenstva, cijelog NRNHY sve do Yechida, zbog čega se Yechida naziva Keter, što ukazuje na broj 620.“

Sada možemo vidjeti što je obećanje koje je Stvoritelj dao očevima i kako je moguće postići takvu cjelovitost. To se pitanje postavlja s dvije strane:

1) Potreba za tom velikom cjelovitošću. Znamo da nema Svjetlosti bez kli (posude), odnosno nema ispunjenja bez nedostatka. To otvara pitanje: „Kako možemo steći osjećaj da trebamo postići NRNHY?“ Prema onome što smo objasnili, sva tjelesna zadovoljstva za kojima čitav svijet trči nisu ništa više od sićušne iskre u usporedbi sa zadovoljstvom u Kedusha (svetosti), a kad čovjek bude nagrađen čak i malim osvjetljenjem Kedusha, osjetit će u njemu veliko zadovoljstvo. Tko će mu onda reći da mu još uvijek nedostaje toliko da mora postići Svjetlost Yechida ili da će osjećati da još nije postigao cjelovitost? Tko će ga o tome obavijestiti?

2) Kako čovjek može prevladati tako velika zadovoljstva i reći da će se, ako primanje tih zadovoljstava ne može usmjeriti prema Stvoritelju, odreći tih zadovoljstava? Odakle će pronaći takvu snagu? Naposljetku, vidimo da je čak i kod tjelesnih zadovoljstava, za koja smo rekli da su samo Ner Dakik (tanka Svjetlost), iskre koje su pale u Klipot, teško prevladati ih i reći da se odričemo tih zadovoljstava ako ne možemo usmjeriti namjeru radi davanja. A budući da kod tjelesnih zadovoljstava vidimo da se ona dijele na velika i mala zadovoljstva, tim više vrijedi u duhovnosti, gdje postoje mnogi stupnjevi i razlučivanja. Stoga je pitanje odakle će čovjek uzeti tako velike snage za prevladavanje?

Da bismo razumjeli dva prethodna pitanja, 1) Odakle će uzeti potrebu za veličinom i 2) Odakle će uzeti snagu da se odrekne zadovoljstava kako bi mogao biti siguran da zadovoljstva koja prima prima samo radi davanja zadovoljstva svome Tvorcu, trebamo započeti riječima naših mudraca (Kidushin, 30): „Rabi Shimon Ben Levi rekao je: ‘Čovjekova ga inklinacija svakoga dana nadvladava i nastoji ga usmrtiti’, kao što je rečeno: ‘Zli vreba pravednika i nastoji ga usmrtiti, a da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi je mogao nadvladati’, kao što je rečeno: ‘Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj ruci.’“

Rekli smo da ovdje postoje dva pitanja:

1) Ako je čovjeku dana naklonjenost zlu, zašto je on ne može nadvladati, nego mu Stvoritelj pomaže? Naposljetku, izbor znači da čovjek može nadvladati, ali ovdje se podrazumijeva da čovjek nema mogućnost izbora da je nadvlada, nego to može samo uz pomoć Stvoritelja. Sam je ne može nadvladati. To otvara pitanje: „Zašto Stvoritelj čovjeku nije dao snagu da je nadvlada?“

2) Ako je čovjek ne može nadvladati, zašto se kaže da mu Stvoritelj pomaže? To znači da čovjek mora početi nadvladavati i vidjeti da ne može nadvladati, a tada mu Stvoritelj pomaže. Zašto mu Stvoritelj ne pomogne čim mu dođe naklonjenost zlu? Što nam to dodaje da čovjek započne rad, budući da ionako ne može prevladati?

Stoga, zašto Stvoritelj mora čekati da čovjek započne rad pa tek onda dolazi pomoć? Kakva je korist od gubitka vremena time što Stvoritelj čeka da čovjek započne rad? Tko dobiva tim gubitkom vremena? Naposljetku, Stvoritelj bi trebao dati pomoć čim naklonjenost zlu dođe čovjeku, prije nego što čovjek započne rad. Zašto bi čekao da čovjek započne rad pa da mu tek tada Stvoritelj pomogne?

Stvar je u tome što su, kao što smo rekli u prethodnim člancima, Tzimtzum i ograničenje bili radi ispravka svijeta. U suprotnom ne bi postojala nikakva mogućnost da čovjek uopće može započeti rad na prevladavanju samoljublja, budući da po prirodi njime vlada želja za primanjem, a ona je osovina stvaranja. Ono što dolazi poslije samo je ispravak, kako bi se ispravila želja za primanjem.

Proizlazi da je želja za primanjem glavna stvar, a ostale stvari koje dolaze poslije služe samo tome da je isprave. Slijedi da želja za primanjem ostaje, ali joj se dodaju ispravci. Međutim, tko je taj koji prolazi kroz sve ispravke? To mora biti želja za primanjem.

Poznato je da čak i kad kažemo da postoji stupanj koji želi želju za davanjem, to i dalje znači da ne koristi želju za primanjem koja postoji na tom stupnju, nego prevladava svoju želju i bavi se željom za davanjem. Slijedi da su ispravci koje čovjek treba učiniti samo na svojim kelim primanja, odnosno na njih postaviti namjeru radi davanja. A budući da je, što je zadovoljstvo veće, teže odreći ga se i reći da, ako ne može usmjeriti namjeru radi davanja, ne želi primiti zadovoljstvo, ovdje treba ispraviti dvije stvari:

1) Aviut (grubost), odnosno želju za primanjem, kako ne bi bila prevelika, to jest kako je niži ne bi bio u stanju nadvladati. Zbog toga mu se mora dati manja žudnja. Poslije, kad se vidi da može nadvladati malo zadovoljstvo, daje mu se veće zadovoljstvo. Ako se vidi da može nadvladati to zadovoljstvo, daje mu se još veće zadovoljstvo itd. Ali kako se to uređuje?

Stoga je čovjeku dan rad u vjeri iznad razuma, koji čovjek omalovažava, od riječi „lak“ (na hebrejskom). To znači da čovjek ne poštuje taj rad i vrijeme tijekom kojeg mora služiti u vjeri smatra stanjem niskosti. Odnosno, smatra da je taj rad za žene i djecu, ali ne za inteligentne i oštroumne ljude.

Nasuprot tome, oni moraju razumjeti sve što vide da se događa u svijetu, tako da to odgovara njihovu pogledu i duhu. A kad trebaju nešto učiniti, ali ne vide da je to za njihovu korist, kako mogu pristati činiti stvari koje priliče budalama, odnosno ljudima koji ne preispituju svoje misli ili postupke?

Zbog toga uvijek nastoje izbjeći takve stvari. Ako im se ponekad dogodi da rade iznad razuma jer nemaju izbora, budući da im je razum daleko, neprestano čekaju kad će se moći osloboditi takvih stanja. Naposljetku, ne priliči nam živjeti u zraku, kad intelekt ne razumije da je sve što čovjek čini nužno za ono što želi postići, a on želi postići stupanj na kojem će biti među istaknutima u javnosti.

Kad pogleda javnost, kako se bave Torom i mitzvot bez ikakve kritike, kaže o njima da mogu sve izvršavati s oduševljenjem i biti pedantni u svakoj pojedinosti zato što nemaju osjećaj za kritiku. Zbog toga mogu biti takvi, zatvorenih očiju. Odnosno, kad bi imali imalo pameti, bili bi poput mene. To jest, ja slijedim Toru i mitzvot, ali vidim da je taj rad nedostojan mene. Međutim, nemam izbora jer inače neću imati nikakvu povezanost s judaizmom, pa će stoga za mene sve biti prisilno i protiv moje volje.

Zbog toga, sve dok zaboravljam da idem iznad razuma, mogu činiti sve poput ostalih ljudi. Ali kad mi dođu misli o temelju na kojem je izgrađen moj judaizam i moram odgovoriti svome tijelu da je to samo kao u riječima: „Zemlja visi ni o čemu“, ne mogu prevladati i reći da se temelj judaizma zasniva upravo na vjeri iznad razuma. I upravo sada mogu izvršavati mitzvu vjere, jer sada vidim da nemam nikakav temelj. Ali obično čovjek pada i leži pod teretom tih pitanja.

Doista, to je pitanje faraona, kralja Egipta, koji je rekao: „Tko je Gospodin da bih poslušao Njegov glas?“ Zbog toga čovjek kaže da put vjere, koji nam je Stvoritelj dao da u njemu radimo, nikada neće uspjeti. I kad bi me Stvoritelj samo poslušao, dopustio bi nam da radimo na temelju znanja, a ne na temelju vjere. Zasigurno bi se mnogi ljudi pridružili izvršavanju Tore i mitzvot. Ali na ovom putu vjere postoje mnogi ljudi koji su, iako su započeli taj rad, pobjegli iz bitke.

Baal HaSulam rekao je da je Stvoritelj izabrao da idemo putem vjere ne zato što je čovjek na nižem stupnju pa ga se ne može voditi drukčije nego putem vjere. Naprotiv, to je najuspješniji put. Zato je Stvoritelj izabrao taj put, kako bi na sebe preuzeli poredak svoga rada, pomoću kojeg će moći postići cilj koji se naziva „činiti dobro Njegovim stvorenjima“, tako da će stvorenja primiti užitak i zadovoljstvo, a također biti u potpunom Dvekut, odnosno u jednakosti forme sa Stvoriteljem. I premda stvorenja to ne razumiju, to je istina.

Stoga slijedi da, premda je vjera laka i niska stvar, a protumačili smo da „laka“ dolazi od omalovažavanja, odnosno da je se ne cijeni, ona je ipak put kojim možemo uspjeti postići cilj.

Time ćemo razumjeti ono što je RASHI protumačio: „Ako budete izvršavali lake mitzvot koje čovjek gazi svojim nogama, slušat ćete; o tome.“ Odnosno, mislio je na vjeru, koju čovjek gazi svojim petama. O tome ćete slušati i tada ćete imati kelim kako biste postigli cilj.

To je ono što je RASHI protumačio: „I čuvat će; održat će svoje obećanje.“ To znači da uvjet koji je postavio nije radi Stvoritelja, kao što je to kod ljudi od krvi i mesa, koji postavljaju uvjete u korist davatelja. Ali kod Stvoritelja, uvjet izvršavanja lakih mitzvot usmjeren je na dobrobit čovjeka, jer upravo time čovjek može postići cjelovitost i biti nagrađen onime što mu je pripremljeno mišlju stvaranja.

Sada možemo objasniti ono što smo pitali:

1) Zašto Stvoritelj ne pomaže čovjeku kad ga nadvlada naklonjenost zlu, nego čeka da čovjek započne rad na prevladavanju, a zatim mu pomaže, kao što su naši mudraci rekli: „Ako mu Stvoritelj ne pomogne“? To je poput čovjeka koji nosi težak teret koji nema snage nositi pa traži pomoć, a ljudi dolaze i pomažu mu. Ali kad ne traži pomoć, nitko mu ne dolazi pomoći. To se može reći između čovjeka i čovjeka. Ali zašto bi Stvoritelj trebao čekati da čovjek započne rad i zavapi Stvoritelju da mu pomogne, kad Stvoritelj zna da čovjek ne može sam nadvladati naklonjenost zlu, budući da mu Stvoritelj nije dao snagu za to?

2) Koji je razlog što mu Stvoritelj nije dao snagu da sam nadvlada, nego mu je naizgled rekao: „Dao sam ti izbor da nadvladaš naklonjenost zlu“? Trebamo reći da mu je Stvoritelj doista dao snagu da nadvlada zlo, a istodobno kažemo da bez Stvoriteljeve pomoći čovjek ne može nadvladati naklonjenost zlu. Slijedi da su te dvije stvari međusobno proturječne.

Ova dva pitanja razumjet ćemo pomoću dvaju pitanja koja smo postavili:

1) Kad je čovjek nagrađen najmanjim stupnjem u duhovnosti, u njemu osjeća veće zadovoljstvo od svih tjelesnih zadovoljstava, kao što kaže ARI, da sva velika zadovoljstva koja nalazimo u tjelesnim užicima — za koja vidimo da čitav svijet trči za njima i kroz njih prima zadovoljstvo u životu — sva ta zadovoljstva potječu iz Kedusha, gdje su kroz razbijanje posuda i grijeh Adam HaRishon s Drvetom spoznaje svete iskre pale u Klipot (ljuske). Sveti Zohar tu Svjetlost naziva „Ner Dakik“ (tanka Svjetlost), koja se spustila kako bi održavala Klipot. Iz toga potječu sva tjelesna zadovoljstva, dok je na najmanjem stupnju u duhovnosti, koji je Kedusha, gdje se nalazi sama bit Svjetlosti, čovjek siguran da će iz toga primiti zadovoljstvo i neće imati potrebu za Gadlut. Stoga, tko će mu reći da mu je potreban Gadlut?

2) Odakle će uzeti tako velike snage da će moći primiti velika zadovoljstva radi davanja ili će ih se, u suprotnom, biti spreman odreći?

Slijedi da, budući da nema Svjetlosti bez kli, odnosno nema ispunjenja bez nedostatka, čovjek zbog toga mora započeti rad. Kad želi nadvladati naklonjenost zlu, ali ne može, u njemu nastaje nedostatak. Kad vidi da ne može nadvladati, traži pomoć od Stvoritelja. Tada Stvoritelj može dati ispunjenje jer čovjek već ima kli za primanje ispunjenja.

Razlog zbog kojeg mu Stvoritelj nije dao snagu da sam nadvlada jest taj što se čovjek, kad ima neko ispunjenje, zadovoljava onime što ima. Tada čovjek nema potrebu biti nagrađen s NRNHY duše kroz pomoć Stvoritelja, kao što je napisano u svetom Zoharu: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ I pita: „Čime mu se pomaže?“ Odgovara: „Svetom dušom.“ Kad je nagrađen, daje mu se Nefesh. Kad je više nagrađen, daje mu se Ruach.

Slijedi da primanje pomoći odozgo uzrokuje u njemu potrebu da privuče svoj NRNHY. Odnosno, svaki put kad želi nadvladati svoje zlo, ali ne može, Stvoritelj mu pomaže svetom dušom. Ali kad bi čovjek mogao sam nadvladati, odakle bi imao potrebu tražiti od Stvoritelja da mu dâ viši stupanj od onoga koji ima?

Ali sada, kad traži od Stvoritelja da mu pomogne, on ne traži stupnjeve. Naprotiv, on jednostavno traži od Stvoritelja da ne bude pod vlašću zla. Proizlazi da je razlog zbog kojeg čovjek želi da mu Stvoritelj pomogne taj da ima snagu usmjeriti namjeru radi davanja i da ne bude pod vlašću Sitra Achra (druge strane), nego da želi biti pod vlašću Kedusha (svetosti), odnosno da njegova jedina želja bude davati Stvoritelju. To je sve što mu je potrebno, a ne neki visoki stupnjevi, nego jednostavno služiti Stvoritelju, a ne sebi. To je snaga koju traži od Stvoritelja. Kad mu Stvoritelj pomaže, sveti Zohar kaže da je to pomoću svete duše. Svaka pomoć dolazi kroz dušu koju mu Stvoritelj daje. Stoga time ide od stupnja do stupnja sve dok ne postigne potpunost duše, koja se naziva NRNHY.

Sada razumijemo ono što su naši mudraci rekli: „Čovjekova ga inklinacija svakoga dana nadvladava.“ To otvara pitanje: „Zašto svakoga dana mora nadvladavati naklonjenost zlu ako je već primio pomoć od Stvoritelja i pobijedio je? Zašto ona ponovno mora doći čovjeku? I s kojom svrhom dolazi svakoga dana?“

Iz prethodno rečenog razumijemo da, budući da kroz pomoć koju prima od Stvoritelja prima dušu, svakim prevladavanjem, kad čovjek želi nadvladati i biti pročišćeniji, time prima dušu. Zato ta prevladavanja omogućuju čovjeku da postigne NRNHY svoje duše.

A na drugo pitanje: „Odakle će uzeti snagu da nadvlada?“ odgovor je da to nije njegovom vlastitom snagom. Naprotiv, to je pomoć koju mu Stvoritelj daje kako bi mogao nadvladati. Slijedi da se kroz jednu stvar ispravljaju dvije stvari.