Što je suština klevete i protiv koga je ona usmjerena? (-)

Članak br. 10, 1987.

U Zoharu (Metzora, stavka 4) piše: „Dođi i vidi, klevetom koju je zmija izrekla ženi prouzročila je da žena i čovjek budu osuđeni na smrt, kao i cijeli svijet. O kleveti je napisano: ‘Njihov jezik je oštar mač.’ Zato: ‘Čuvajte se mača’, što znači klevete. ‘Srdžba donosi kazne mača.’ Što znači: ‘Srdžba donosi kazne mača’? To je mač Stvoritelja, kao što smo učili da Stvoritelj ima mač kojim sudi zlikovcima. O njemu je napisano: ‘Gospodinov je mač pun krvi’ i ‘Moj će mač proždirati tijelo’, a to je Malchut sa strane Dina (suda) u njoj. Zato: ‘Čuvajte se mača, jer srdžba donosi kazne mača, da biste znali da postoji sud.’

„Piše Din, ali se time želi reći: ‘Da biste znali da se tako sudi’, odnosno da je za svakoga tko u svom jeziku nosi mač, to jest govori klevetu, spreman mač koji proždire sve – Malchut u obliku Dina (suda) koji je u njoj. O tome je napisano: ‘Ovo je zakon gubavca.’ Malchut, koja se naziva ‘ovo’, sudi gubavcu zato što je klevetao, jer nevolje dolaze zbog klevete.“ Do ovdje su njegove riječi.

To zahtijeva objašnjenje, jer Zohar kaže da je za svakoga tko u svom jeziku nosi mač, odnosno tko kleveće, spreman mač koji proždire sve – Malchut u obliku Dina (suda) koji je u njoj. A to učimo iz onoga što je napisano o zmiji, koja je oklevetala ženu. Međutim, ondje je kleveta bila usmjerena protiv Stvoritelja. Kako je to onda dokaz za odnose između čovjeka i čovjeka, da je taj grijeh toliko težak da uzrokuje smrt, kao što se objašnjava u vezi sa stihom: „Njihov jezik je oštar mač“, koji govori o kleveti između čovjeka i čovjeka?

Drugim riječima, ispada da između klevete protiv bližnjega i klevete protiv Stvoritelja postoji ista mjera i ista težina prijestupa. Je li moguće da je onaj tko kleveće svog prijatelja sličan onome tko kleveće Stvoritelja?

Kad je riječ o kleveti protiv Stvoritelja, možemo razumjeti da ona uzrokuje smrt, jer se čovjek klevetanjem Stvoritelja odvaja od Stvoritelja. Budući da je odvojen od Života svih života, smatra se mrtvim. No zašto bi kleveta između čovjeka i čovjeka također trebala uzrokovati smrt?

Zohar kaže da nevolje dolaze zbog klevete. Naši su mudraci rekli (Arachin 15b): „Na Zapadu kažu: Jezik trećega ubija trojicu: ubija onoga koji govori, onoga koji prima i onoga o kome se govori.” RASHI tumači da je „jezik trećega” ogovaranje, gdje je treći između čovjeka i čovjeka, otkrivajući mu tajnu. Tamo se također kaže da je rav Yohanan u ime rav Yosija Ben Zimre rekao: „Svatko tko kleveće, kao da niječe temelj vjere.” A rav Chisda je rekao u ime gospodina Ukve: „Svatko tko kleveće, za njega Stvoritelj kaže: ‘On i Ja ne možemo prebivati u istom svijetu.’”

Također trebamo razumjeti težinu zabrane klevete, do te mjere da se smatra kao da je čovjek zanijekao temelj vjere, ili prema riječima gospodina Ukve, da Stvoritelj kaže: „On i Ja ne možemo prebivati u istom svijetu.” To znači da, ako je, primjerice, Reuven rekao nešto loše Shimonu o Leviju, odnosno da je Levi učinio nešto loše, Stvoritelj ne može prebivati u svijetu zbog Reuvenove klevete protiv Levija. Međutim, kod drugih prijestupa koje je Reuven možda počinio, Stvoritelj može prebivati u svijetu zajedno s njim. Ako je, dakle, riječ o tako teškoj stvari, trebamo razumjeti što klevetu čini toliko ozbiljnom.

To ćemo protumačiti u radu. U članku „Darivanje Tore” on objašnjava veliku važnost zapovijedi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” „Rabi Akiva kaže: ‘To je veliko pravilo Tore.’ Ova izjava naših mudraca zahtijeva objašnjenje. Riječ klal (cjelina, opće pravilo) označava zbroj pojedinosti koje, kad se spoje, tvore navedenu cjelinu. Stoga, kad kaže da je zapovijed ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ veliko pravilo Tore, moramo razumjeti da preostalih 612 mitzvot u Tori, zajedno sa svim njihovim tumačenjima, nisu ni više ni manje nego zbroj pojedinosti uključenih i sadržanih u toj jednoj zapovijedi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.’

„To je vrlo teško razumjeti, jer se to može reći za mitzvot između čovjeka i čovjeka, ali kako ta jedna mitzva može obuhvatiti sve mitzvot između čovjeka i Stvoritelja, koje čine samu bit i golemu većinu njezinih zakona?

„Ondje također piše o obraćeniku koji je došao pred Hillela (Shabbat 31) i rekao mu: ‘Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi.’ A Hillel mu je odgovorio: ‘Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju’ (što je prijevod riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’), ‘a sve ostalo je tumačenje; idi i uči.’

„Pred nama je, dakle, jasan zakon: među svih 612 mitzvot i svim zapisima u Tori nema nijedne koja bi bila važnija od zapovijedi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’... jer izričito kaže: ‘Sve ostalo je tumačenje; idi i uči.’ To znači da je cijela ostala Tora tumačenje te jedne zapovijedi, budući da se zapovijed da ljubiš svog prijatelja kao samoga sebe ne bi mogla ostvariti bez njih.”

Trebamo razumjeti zašto, kad mu je obraćenik na svetom jeziku (hebrejskom) rekao: „Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi”, Hillel nije odgovorio na svetom jeziku, nego mu je odgovorio na jeziku prijevoda (aramejskom) i rekao: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju.”

Također trebamo razumjeti da je u Tori napisano: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, što je pozitivna mitzva, dok je Hillel govorio u negativnom obliku, rekavši mu: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju”, što je izrečeno kao zabrana.

U članku „Darivanje Tore” objašnjava veličinu i važnost pravila: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, budući da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, kako bi stvorenja osjetila nasladu i užitak bez ikakvog nedostatka. Postoji pravilo da svaka grana želi nalikovati svom korijenu. Budući da je naš korijen Stvoritelj, koji je stvorio sva stvorenja, On nema nikakvih nedostataka niti potrebu primati bilo što od bilo koga.

Stoga, kad stvorenja nešto primaju od nekoga, i ona osjećaju stid pred svojim dobročiniteljima. Zato je, kako se stvorenja ne bi sramila primajući nasladu i užitak od Stvoritelja, u višim svjetovima uspostavljen Tzimtzum (ograničenje). To uzrokuje da je viša obilnost skrivena od nas, tako da ne osjećamo dobro koje je On sakrio u Tori i mitzvot koje nam je Stvoritelj dao.

Nama se daje vjerovati da su tjelesni užici koje vidimo pred sobom, čiju vrijednost i korist osjećamo, i za kojima juri cijeli svijet, odnosno sva stvorenja ovoga svijeta, samo sićušna Svjetlost, vrlo malo osvjetljenje u usporedbi s onim što se može postići slijedeći Toru i mitzvot. O tome je u Zoharu napisano da Kedusha (svetost) održava Klipot (ljuske). To znači da, kada Kedusha ne bi davala životnu snagu Klipot, one ne bi mogle postojati.

Postoji razlog zašto Klipot trebaju postojati, jer će na kraju sve biti ispravljeno i ući u Kedushu. To je dano stvorenjima kako bi imala što ispraviti. Budući da za njih postoji pojam vremena, dvije suprotne stvari mogu postojati unutar iste stvarnosti, premda su međusobno suprotne. O tome je napisano („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 25): „Zbog toga postoje dva sustava – Kedusha (svetost) i nečisti ABYA – koji su suprotni jedan drugome. Kako onda Kedusha može ispraviti nečistoću?”

To nije slučaj s čovjekom, koji je stvoren na ovome svijetu. Budući da postoji pojam vremena, ta dva sustava nalaze se u jednoj osobi, ali jedan po jedan. Tada postoji mogućnost da Kedusha ispravi nečistoću. Naime, do trinaeste godine čovjek stječe želju za primanjem koja pripada sustavu nečistoće. Nakon toga, baveći se Torom, počinje stjecati Nefesh de Kedusha, pa se tada hrani iz sustava svjetova Kedushe.

Ipak, sva obilnost koju Klipot imaju, a koju primaju od Kedushe, samo je sićušna Svjetlost koja je pala uslijed razbijanja posuda i grijeha Drveta spoznaje, iz čega su nastali nečisti svjetovi ABYA. Unatoč tome, trebamo vjerovati, predočiti sebi i promatrati kako sva stvorenja svim svojim silama jure za tom sićušnom Svjetlošću, i nitko od njih ne kaže: „Bit ću zadovoljan onim što sam stekao.” Naprotiv, svatko uvijek želi povećati ono što ima, kao što su naši mudraci rekli: „Onaj tko ima sto, želi dvjesto.”

Razlog zbog kojeg u njima nije bilo potpunosti jest taj što u njima od samoga početka nije bilo potpunosti. No u duhovnosti se viša Svjetlost odijeva u svaku duhovnu stvar. Stoga, kad čovjek postigne neko osvjetljenje duhovnosti, ne može reći radi li se o malom ili velikom stupnju, jer u duhovnom čak i stupanj Nefesh de Nefesh, koji je dio Kedushe, a kao i ostatak Kedushe predstavlja potpunost, u sebi sadrži potpunost iako je samo njezin dio. To je zato što razlučivanja „velikog” i „malog” u višoj Svjetlosti ovise o vrijednosti primatelja.

Drugim riječima, sve ovisi o stupnju do kojeg je primatelj sposoban dostići veličinu i važnost Svjetlosti. Međutim, u samoj Svjetlosti nema nikakve promjene, kao što je napisano: „Ja, Gospodin (HaVaYaH), ne mijenjam se” (kako je objašnjeno u „Predgovoru Mudrosti Kabale”, stavka 63).

Prema tome, postavlja se pitanje: „Zašto cijeli svijet juri za sićušnom Svjetlošću koja svijetli u tjelesnim užicima, dok ne vidimo da itko želi uložiti tako velik napor kako bi postigao duhovne užitke, koji u sebi sadrže najveći dio naslade i užitka, kao što ljudi ulažu napor za tjelesnost?” Međutim, tjelesni užici nalaze se u nečistim svjetovima ABYA. Na njima nije bilo ni Tzimtzuma (ograničenja) ni skrivenosti, i to namjerno, jer inače svijet ne bi mogao postojati, budući da je nemoguće živjeti bez užitka.

To također proizlazi iz svrhe stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima. Zato bez užitka svijet ne može postojati. Iz toga slijedi da su užici morali biti otkriveni u njima. Drugačije je s dodatnim užicima, odnosno s primanjem naslade i užitka iznad onoga što je potrebno za održavanje tijela, što predstavlja istinski užitak. Na tome su uspostavljeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, kako čovjek ne bi vidio Svjetlost života odjevenu u Toru i mitzvot prije nego što se navikne raditi radi davanja, što se naziva jednakost forme. To je zato što, kad bi Svjetlost odjevena u Toru i mitzvot bila otkrivena, ne bi bilo mjesta slobodnom izboru.

Drugim riječima, tamo gdje je Svjetlost otkrivena, užitak koji bi čovjek osjećao izvršavajući Toru i mitzvot bio bi u obliku primanja radi sebe. Tada ne bi mogao reći da izvršava Toru i mitzvot zbog Stvoriteljeve zapovijedi. Naprotiv, morao bi izvršavati Toru i mitzvot zbog užitka koji u njima osjeća. Dok čovjek osjeća užitak u određenim prijestupima, može izračunati da je taj užitak samo sićušna Svjetlost u usporedbi sa stvarnim okusom Tore i mitzvot te koliko je teško nadvladati požudu, pri čemu vrijedi da što je želja veća, to je iskušenje teže izdržati.

*

Iz toga slijedi da, dok je neizmjernost užitka u Tori i mitzvot otkrivena, čovjek ne može reći: „Izvršavam ovu mitzvu zato što je to volja Stvoritelja”, odnosno zato što želi pričiniti zadovoljstvo Stvoritelju izvršavajući Njegove mitzvot. Jer, čak i bez Stvoriteljeve zapovijedi, on bi i dalje slijedio Toru i izvršavao mitzvot zbog ljubavi prema samome sebi, a ne zato što želi davati Stvoritelju.

To je razlog zbog kojeg su na Toru i mitzvot postavljeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. Zato cijeli svijet juri za tjelesnim užicima, dok nema snage za užitke u Tori i mitzvot, jer ti užici nisu otkriveni iz prethodno navedenog razloga.

Iz toga proizlazi da, kad je riječ o vjeri, moramo pretpostaviti i prihvatiti važnost Tore i mitzvot te općenito vjerovati u Stvoritelja – da On upravlja stvorenjima. To znači da čovjek ne može reći kako ne slijedi Toru i ne izvršava mitzvot zato što ne osjeća Stvoriteljevo upravljanje, odnosno kako On daje obilje stvorenjima, jer i ovdje mora vjerovati, premda to ne osjeća.

To je zato što, kad bi osjećao da je Njegovo upravljanje dobro i dobročiniteljsko, tada više ne bi bilo mjesta vjeri. No zašto je Stvoritelj učinio da Mu služimo vjerom? Zar ne bi bilo bolje da Mu služimo u stanju znanja?

Odgovor je – kako je govorio Baal HaSulam – da čovjek ne bi trebao misliti kako Stvoritelj želi da Mu služimo vjerom zato što nam se ne može otkriti u obliku znanja. Naprotiv, Stvoritelj zna da je vjera uspješniji put kojim možemo dosegnuti cilj, nazvan Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, odnosno jednakost forme. Time ćemo steći snagu primiti dobro bez „kruha srama”, to jest bez osjećaja srama. To je zato što će jedini razlog zbog kojeg ćemo željeti primiti nasladu i užitak od Stvoritelja biti spoznaja da će Stvoritelj iz toga imati zadovoljstvo. A budući da želimo davati Stvoritelju, želimo od Njega primiti nasladu i užitak.

Vidimo, dakle, da je glavni rad koji moramo obaviti, kako bismo ostvarili svrhu zbog koje je svijet stvoren – činiti dobro Njegovim stvorenjima – osposobiti sebe za stjecanje kelim davanja. To je ispravak kojim dar Kralja postaje potpun, tako da pri primanju užitaka ne osjećaju nikakav sram. A svo zlo u nama udaljava nas od dobra koje nam je namijenjeno primiti.

Dana nam je pomoć Tore i mitzvot kako bismo stekli te kelim. To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Kidushin 30): „Stvoritelj kaže: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin za nju’, pomoću koje će čovjek izgubiti sve iskre ljubavi prema samome sebi i biti nagrađen time da njegova jedina želja postane pričiniti zadovoljstvo svom Stvoritelju.”

U članku „Darivanje Tore” (stavka 13) kaže: „U Tori postoje dva dijela: 1) mitzvot između čovjeka i Stvoritelja, 2) mitzvot između čovjeka i čovjeka. Oba imaju isti cilj – dovesti stvorenje do konačnog cilja, Dvekuta (prianjanja) uz Njega.

„Štoviše, čak je i praktična strana obaju dijelova uistinu jedna te ista... Za one koji slijede Toru i izvršavaju mitzvot u Lishma (u Njezino ime), nema nikakve razlike između ta dva dijela Tore, čak ni u njihovoj praktičnoj strani. To je zato što je čovjek, prije nego što to postigne, prisiljen svaki čin davanja – bilo prema drugom čovjeku ili prema Stvoritelju – osjećati kao nešto potpuno isprazno, iznad svakog poimanja...

„Budući da je tako, razumno je smatrati da je dio Tore koji se bavi odnosom čovjeka prema bližnjemu prikladniji za dovođenje čovjeka do željenog cilja. Razlog je taj što je rad u mitzvot između čovjeka i Stvoritelja stalan i unaprijed određen te ne zahtijeva posebne napore; čovjek se na njega lako navikne, a sve što se čini iz navike više ne donosi korist. Nasuprot tome, mitzvot između čovjeka i čovjeka neprestano se mijenjaju i nisu ustaljene, a njihovi zahtjevi okružuju čovjeka kamo god se okrene. Zato je njihovo djelovanje kao lijeka mnogo sigurnije, a njihov cilj bliži.”

Sada razumijemo zašto je rabi Akiva za stih: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” rekao da je to „veliko pravilo Tore”. To je zato što je najvažnije biti nagrađen Dvekutom (prianjanjem) uz Stvoritelja, što se naziva „kli davanja”, odnosno jednakošću forme. Zato je dana pomoć Tore i mitzvot, kako bismo njihovim posredstvom mogli izaći iz ljubavi prema samome sebi i dosegnuti ljubav prema drugima. Prvi je stupanj ljubav između čovjeka i njegovog prijatelja, a nakon toga možemo dosegnuti ljubav prema Stvoritelju.

Sada možemo razumjeti ono što smo prethodno pitali: zašto Hillel, kad je obraćenik došao k njemu i rekao: „Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi”, nije odgovorio na svetom jeziku, kako je i pitanje bilo postavljeno: „Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi”, nego mu je odgovorio na jeziku prijevoda (aramejskom): „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju” (što je prijevod riječi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”).

Osim toga, potrebno je razumjeti zašto je u Tori napisano: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, što je pozitivna mitzva, dok je Hillel obraćeniku odgovorio u negativnom obliku: „Ne čini”, rekavši mu: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju.”

Prema onome što objašnjava o važnosti mitzve „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, u tumačenju riječi rabija Akive, koji je rekao da je „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” veliko pravilo Tore, upravo ta mitzva ima snagu čovjeku dati lijek kojim može dosegnuti ljubav prema Stvoritelju. Zato je, kad je obraćenik došao Hillelu i rekao mu: „Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi”, Hillel želio prenijeti upravo to pravilo: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, kako je zapisano u Tori. Međutim, želio mu je objasniti i težinu prijestupa koji se naziva „kleveta”, a koji je još teži od same mitzve „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.

Mitzva „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” daje čovjeku snagu da nadvlada i izađe iz ljubavi prema samome sebi. Izlaskom iz ljubavi prema samome sebi može dosegnuti ljubav prema Stvoritelju.

Iz toga slijedi da je čovjek, ako se ne bavi mitzvom „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, u stanju „sjedi i ne čini ništa”. Nije napredovao u izlasku iz vlasti ljubavi prema samome sebi, ali se nije ni vratio unatrag. Drugim riječima, premda nije pokazivao ljubav prema drugima, također nije nazadovao niti učinio nešto što bi pobudilo mržnju prema drugima.

Međutim, ako kleveće svog prijatelja, time se vraća unatrag. Ne samo da se ne bavi ljubavlju prema drugima, nego čini upravo suprotno – bavi se djelima koja stvaraju mržnju među ljudima, klevetajući svog prijatelja. Prirodno je da čovjek ne kleveće onoga koga voli, jer kleveta razdvaja srca. Zato ne želimo klevetati onoga koga volimo, kako ne bismo pokvarili ljubav među nama, budući da kleveta rađa mržnju.

Iz toga slijedi da je težina prijestupa klevete u tome što ljubav prema drugima vodi ljubavi prema Stvoritelju, dok mržnja prema drugima vodi mržnji prema Stvoritelju. A na svijetu nema ničega goreg od onoga što čovjeka dovodi do mržnje prema Stvoritelju. Međutim, kad čovjek sagriješi drugim prijestupima i ne može nadvladati svoju želju za primanjem zato što je uronjen u ljubav prema samome sebi, to ga još uvijek ne dovodi do mržnje prema Stvoritelju. Zato je za ostale prijestupe napisano: „Ja sam Gospodin koji prebiva s njima usred njihove nečistoće.” No kad je riječ o kleveti, tim djelom čovjek postaje onaj koji mrzi Stvoritelja, jer je to upravo suprotno djelovanju ljubavi prema drugima.

Sada možemo razumjeti riječi rav Yohanana u ime rav Yosija Ben Zimre: „Svatko tko kleveće, kao da niječe temelj vjere.” Zar je moguće da bi sama kleveta čovjeka dovela do nijekanja temelja vjere? Međutim, budući da ga dovodi do mržnje prema Stvoritelju, on time niječe samu svrhu stvaranja – činiti dobro stvorenjima. Vidimo da čovjek koji drugome čini dobro i svaki put mu daje sve više naslade i užitka, zasigurno razvija ljubav prema njemu. Ali kad čovjek kleveće, to ga dovodi do mržnje prema Stvoritelju. Time taj čovjek niječe samu svrhu stvaranja – činiti dobro stvorenjima.

Sada također možemo razumjeti ono što smo pitali o riječima rav Chisde u ime gospodina Ukve: „Svatko tko kleveće, za njega Stvoritelj kaže: ‘On i Ja ne možemo prebivati u istom svijetu.’” Je li moguće da kleveta može prouzročiti to da Stvoritelj ne prebiva u istom svijetu s njim?

Kao što smo prethodno rekli, onaj tko kleveće postaje onaj koji mrzi Stvoritelja. U tjelesnom svijetu čovjek može biti u kući s mnogo ljudi i pritom biti ravnodušan prema tome jesu li oni dobri ljudi ili nisu. No čim ondje ugleda nekoga tko ga mrzi, odmah odlazi, jer ne može boraviti u istoj prostoriji s nekim tko ga mrzi. Isto tako kažemo da, kad čovjek postane onaj koji mrzi Stvoritelja, Stvoritelj ne može prebivati s njim u istom svijetu.

Možemo postaviti pitanje: „Ali i onaj tko nešto ukrade svom prijatelju također izaziva mržnju, jer kad onaj kojem je ukradeno dozna tko je lopov, vidjet će da ga ovaj mrzi.” Također možemo reći da, čak i ako nikada ne sazna tko mu je ukrao, sam lopov se, umjesto da se bavi ljubavlju prema drugima, bavi suprotnim djelovanjem – mržnjom prema drugima – čime postaje još dublje uronjen u ljubav prema samome sebi. Pa ipak, ne kaže se da je krađa jednako teška kao kleveta. Isto tako, ni razbojništvo se ne smatra tako teškim prijestupom kao kleveta.

Odgovor bi trebao biti da čovjek koji krade ili pljačka to ne čini iz mržnje. Razlog je u tome što voli novac ili vrijedne predmete, pa zato krade ili pljačka, a ne zato što mrzi. Kod klevete, međutim, uzrok nije nikakva požuda ili želja za nečim, nego isključivo mržnja.

Kao što je rekao Rish Lakish (Arachin 15): „Rish Lakish je rekao: ‘Zašto je napisano: „Ako zmija ugrize bez siktanja, nema koristi od onoga koji vlada jezikom”? U budućnosti će sve životinje doći zmiji i reći joj: „Lav lovi i jede, vuk lovi i jede. Ali ti, kakvu korist imaš od toga?” A ona će im odgovoriti: „A kakva je korist od onoga koji vlada jezikom?”’”

RASHI tumači: „‘Lav lovi i jede’ – sva bića koja nanose štetu ljudima imaju od toga neku korist. Lav lovi i jede; hrani se živim plijenom. A ako vuk napadne, najprije ubije pa tek onda jede. Dakle, ima od toga korist. Ali ti, kakvu korist imaš od toga što ujedaš ljude?’ Zmija odgovara: ‘A kakva je korist od onoga koji vlada jezikom? Onaj tko kleveće, kakvu radost ima od toga? Isto tako, ni ja nemam nikakvu korist kad ugrizem.’”

Iz prethodno rečenoga vidimo da postoji razlika između nanošenja štete ljudima radi vlastite koristi i nanošenja štete bez ikakve koristi. Lav i vuk ne žele nauditi ljudima zato što ih mrze, nego zbog želje, jer od njih imaju korist. Dakle, razlog zbog kojeg nanose štetu drugima proizlazi jedino iz njihove želje.

Kod klevete nije tako. Čovjek za nju ne prima nikakvu nagradu niti korist, nego je to čin koji stvara mržnju među ljudima. A prema pravilu: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, prema kojem se iz ljubavi prema čovjeku dolazi do ljubavi prema Stvoritelju, slijedi da se iz mržnje prema čovjeku može doći do mržnje prema Stvoritelju.

Slične riječi nalazimo i u Berachot 17a: „‘Strah Gospodnji početak je mudrosti; dobar razum imaju svi koji to izvršavaju.’ Nije rečeno: ‘koji izvršavaju’, nego: ‘koji izvršavaju njih’, odnosno oni koji izvršavaju u Lishma (u Njezino ime), a ne oni koji izvršavaju u Lo Lishma (ne u Njezino ime). A za svakoga tko izvršava u Lo Lishma bolje bi bilo da se nije ni rodio.’”

U Tosafotu se postavlja pitanje: „Kako je to moguće, kad je rav Yehuda rekao u ime Rava: ‘Čovjek bi se uvijek trebao baviti Torom i mitzvot, čak i u Lo Lishma, jer će iz Lo Lishma doći do Lishma’?”

Odgovor glasi: „Ovdje se govori o onome tko uči samo zato da bi izazivao i vrijeđao svoje prijatelje, dok se ondje govori o onome tko uči kako bi bio poštovan, odnosno da ga ljudi nazivaju ‘rabi’ i slično.”

Trebamo razumjeti odgovor Tosafota, koji razlikuje Lo Lishma radi izazivanja i Lo Lishma radi stjecanja poštovanja, odnosno da čovjeka nazivaju „rabi” i slično. To trebamo razumjeti u skladu s pravilom rabija Akive: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe veliko je pravilo Tore.” Kao što objašnjava u članku „Darivanje Tore”, razlog je u tome što će upravo kroz tu mitzvu čovjek steći ljubav prema drugima, a iz nje će poslije doći do ljubavi prema Stvoritelju.

Iz toga slijedi da čovjek treba nastojati izaći iz ljubavi prema samome sebi, jer će tek tada moći baviti se Torom i mitzvot u Lishma, odnosno radi davanja, a ne radi vlastite koristi. To se postiže izvršavanjem Tore i mitzvot. Stoga, sve dok ne izađe iz ljubavi prema samome sebi, ne može se baviti u Lishma. Ipak, premda se još uvijek nalazi u ljubavi prema samome sebi, u izvršavanju Tore i mitzvot postoji snaga koja mu pomaže izaći iz ljubavi prema samome sebi i potom dosegnuti ljubav prema Stvoritelju, kada će sve činiti radi davanja.

Dosezanje Lishma moguće je samo kada se čovjek bavi Torom i mitzvot kako bi stekao poštovanje. Drugim riječima, on uči, ali još uvijek nije sposoban raditi radi drugih, jer još nije stekao svojstvo ljubavi prema drugima. Zato će mu bavljenje Torom i mitzvot pomoći da stekne svojstvo ljubavi prema drugima.

Međutim, kada uči kako bi izazivao i vrijeđao druge, što je djelovanje suprotno ljubavi prema drugima, odnosno kada izvršava Toru i mitzvot iz mržnje prema drugima, kako bi ih izazivao, kako dvije suprotnosti mogu postojati u istom nositelju? Drugim riječima, kaže se da Tora pomaže čovjeku dosegnuti ljubav prema drugima kada čini djela davanja – premda mu je namjera primiti neku korist ili povlasticu, Tora mu ipak pomaže da stekne i namjeru postizanja želje za davanjem. Ali ovdje se on bavi upravo suprotnim – mržnjom prema drugima. Kako bi to moglo dovesti do ljubavi prema drugima?

To je poput razlike koju smo prethodno objasnili između lopova ili razbojnika i klevetnika. Lopovi i razbojnici vole novac, zlato i druge vrijedne stvari. Oni nemaju nikakav osobni odnos prema samoj osobi. Drugim riječima, lopov ili razbojnik uopće ne razmišlja o čovjeku kao osobi, nego su sve njegove misli usmjerene na to gdje će najlakše doći do više novca i kako će policiji biti što teže otkriti da je upravo on lopov ili razbojnik. On nikada ne razmišlja o samom čovjeku.

Kod klevete, međutim, čovjek uopće ne razmišlja o samom činu klevetanja. Njegova jedina misao jest poniziti svog prijatelja u očima drugih ljudi. Dakle, jedina misao koja ga pokreće jest mržnja. A pravilo je da čovjek ne kleveće onoga koga voli. Upravo zato kleveta rađa mržnju prema drugima, a ona zatim vodi do mržnje prema Stvoritelju. Zbog toga je kleveta iznimno težak prijestup, koji uistinu dovodi do uništenja svijeta.

Sada ćemo objasniti mjeru klevete – kako i u kojoj se mjeri nešto smatra klevetom. Je li već jedna riječ ili jedna rečenica izgovorena o prijatelju dovoljna da se smatra klevetom? Tu mjeru nalazimo u Hillelovu odgovoru obraćeniku: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju.” To znači da, prije nego što izgovoriš bilo koju riječ o svom prijatelju, trebaš promotriti i razmotriti bi li ti bilo mrsko da je netko izgovori o tebi. Drugim riječima, ako ti te riječi ne bi pričinile nikakvo zadovoljstvo kad bi bile izrečene o tebi, tada vrijedi: „Ne čini to svome prijatelju.”

Stoga, kad čovjek poželi nešto reći o svom prijatelju, trebao bi odmah pomisliti: „Kad bi ovo bilo rečeno o meni, bi li mi to bilo mrsko?” Ako je odgovor potvrdan, tada vrijedi: „Ne čini to svome prijatelju”, kao što je Hillel rekao obraćeniku. Iz toga trebamo naučiti koja je mjera klevete koju je zabranjeno izgovoriti.

Prema svemu prethodno rečenom, možemo razumjeti zašto je Hillel obraćeniku govorio na jeziku prijevoda (aramejskom), a ne na svetom jeziku (hebrejskom), premda mu se obraćenik obratio na hebrejskom riječima: „Pouči me cijeloj Tori dok stojim na jednoj nozi.” Umjesto toga, odgovorio mu je na jeziku prijevoda, rekavši: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju”, što je prijevod riječi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”

Najprije trebamo razumjeti na što nam upućuje jezik prijevoda. ARI kaže (Talmud Eser Sefirot, 15. dio, str. 1765): „‘I Gospodin Bog pusti tvrd san’ – to je prijevod (targum) prema Gematriji (Tardema – san = Targum – prijevod), i smatra se Achoraim (stražnja strana).” To znači da se sveti jezik (hebrejski) naziva Panim (prednja strana), dok se jezik prijevoda (aramejski) naziva Achoraim (stražnja strana).

Panim označava nešto što svijetli ili nešto potpuno. Achor (stražnja strana) označava nešto što ne svijetli ili nešto nepotpuno. Na svetom jeziku, koji se naziva Panim, napisano je: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, što predstavlja potpunost, jer se kroz ljubav prema čovjeku doseže ljubav prema Stvoritelju, što je ispunjenje cilja, budući da čovjek treba dosegnuti Dvekut (prianjanje), kao što je napisano: „I prionuti uz Njega.”

Međutim, prijevod riječi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, koji je Hillel dao riječima: „Ono što je tebi mrsko, ne čini svome prijatelju”, odnosi se na klevetu, odnosno na zabranu. Kleveta je zabranjena zato što rađa mržnju, a iz nje čovjek može doći do mržnje prema Stvoritelju. Ipak, to se još uvijek ne smatra potpunošću, jer time što ne kleveće, čovjek još nije dosegnuo ljubav prema drugima. Tek iz ljubavi prema drugima može dosegnuti potpunost, koja se naziva Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja.

Međutim, upravo je zato kleveta gora, jer čovjek ne samo da se ne bavi ljubavlju prema drugima, nego čini upravo suprotno – bavi se mržnjom prema drugima. Zato se, kad se širu javnost poučava kako započeti rad, najprije uči kako ne kvariti i ne nanositi štetu zajednici. To se naziva „suzdržavanje”. U protivnom, čovjek svojim djelima nanosi štetu zajednici.

Zbog toga je Hillel obraćeniku koji mu je došao iznio samo prijevod riječi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, i to iz dva razloga: 1) zato što je kleveta štetnija, jer stvara mržnju, koja je suprotnost ljubavi prema drugima; 2) zato što je to lakše izvršavati, budući da se radi samo o stanju „sjedi i ne čini”. Nasuprot tome, „Ljubi bližnjega svoga” znači „ustani i čini”, odnosno čovjek mora aktivno djelovati kako bi održavao ljubav prema prijateljima.

Međutim, kasnije postoje iznimke – ljudi koji svaki za sebe žele postati sluge Stvoritelja. Takvom se čovjeku kaže da je načelo „Ljubi bližnjega svoga”, za koje je rabi Akiva rekao da je veliko pravilo Tore, kako je prethodno objašnjeno, odnosno da ljubav prema drugima može dovesti do ljubavi prema Stvoritelju, glavni cilj. To znači da čovjek treba steći kelim davanja kako bi u tim kelim mogao primiti nasladu i užitak, što je svrha stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Iz toga proizlaze dva pristupa odgoju:

1) Prvi je usmjeriti poučavanje na izbjegavanje klevete, jer je to najteži prijestup.

2) Drugi je usmjeriti odgoj na načelo „Ljubi bližnjega svoga”, jer će ono dovesti čovjeka do ljubavi prema drugima, a iz ljubavi prema drugima doći će do ljubavi prema Stvoritelju. Iz ljubavi prema Stvoritelju tada će moći primiti svrhu stvaranja – dobro koje je Stvoritelj namijenio Svojim stvorenjima. To je zato što će već imati prikladne kelim za primanje više obilnosti, budući da će steći kelim davanja kroz ljubav prema drugima. Tada više neće biti mjesta kleveti.

U vezi s klevetom, Zohar kaže da je zmijina kleveta upućena ženi donijela smrt svijetu. Ondje se kaže da je za svakoga tko u svom jeziku nosi mač, odnosno tko kleveće, spreman mač koji proždire sve. A Zohar zaključuje: „Kao što je napisano: ‘Ovo je zakon gubavca’, jer nevolje dolaze zbog klevete.” Iz toga proizlazi da je započeo govorom o smrti, a završio govorom o nevoljama. To znači da dolaze nevolje, a ne smrt.

Naravno, postoje tumačenja doslovnog značenja. No u radu to trebamo protumačiti tako da su nevolje i smrt jedno te isto. Drugim riječima, svrha rada jest dosegnuti Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, odnosno prionuti uz Život svih života. Time ćemo steći prikladne kelim za primanje naslade i užitka koji se nalaze u svrsi stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima. Klevetom čovjek postaje onaj koji mrzi Stvoritelja, a nema većeg odvajanja od toga. Time se, dakako, odvaja od Života svih života.

Iz toga slijedi da ondje gdje je trebao primiti nasladu i užitak od Stvoritelja prima upravo suprotno. Drugim riječima, umjesto užitka dolaze nevolje (na hebrejskom riječi za „užitak” i „nevolju” sastoje se od istih slova). To je značenje tvrdnje da zbog klevete umjesto užitaka dolaze nevolje. To je smisao izreke: „Zlikovci se još za života nazivaju mrtvima”, jer su odvojeni od Života svih života. Iz toga slijedi da su u radu smrt i nevolje jedno te isto.

Drugim riječima, ako čovjek prione uz Život svih života, prima od Njega obilje. A ako je suprotno, odnosno odvoji se od Njega, tada je ispunjen nevoljama ondje gdje je trebao biti ispunjen užicima.

Prema svemu prethodno rečenom, možemo protumačiti ono što su rekli (Arachin 15): „Na Zapadu kažu: Jezik trećega ubija trojicu: ubija onoga koji govori, onoga koji prima i onoga o kome se govori.”

Poznate su riječi naših mudraca: „Tora, Izrael i Stvoritelj jedno su.” To znači, kako je objašnjeno u knjizi Plod mudraca (A Sage's Fruit, prvi dio, str. 65), da je Izrael onaj koji želi prionuti uz Stvoritelja. To postiže kroz 613 mitzvot Tore, nakon čega biva nagrađen Torom, koja predstavlja imena Stvoritelja. Tada sve postaje jedno.

Iz toga slijedi da onaj tko kleveće uzrokuje smrt trojice: 1) onoga koji govori, 2) onoga koji sluša i prima klevetu, 3) onoga o kome se govori.

Ta se tri razlučivanja odnose na odnos između čovjeka i čovjeka.

Međutim, između čovjeka i Stvoritelja također postoji pitanje klevete, kao što je rečeno u vezi s načelom: „Tora, Izrael i Stvoritelj jedno su.” Kad čovjek dođe i pogleda u Toru, vidi sva ona dobra koja nam je Stvoritelj obećao za izvršavanje Tore. Primjerice, napisano je: „Jer to je tvoj život”, a također je napisano: „Poželjnije su od zlata, od mnoštva čistoga zlata; slađe su od meda i mednoga saća”, kao i mnogi drugi slični stihovi. Ako čovjek nije nagrađen time da to osjeti, to se naziva „klevetanjem Stvoritelja”.

Iz toga slijedi da ovdje trebamo razlikovati tri razlučivanja: 1) klevetnika, 2) Toru, 3) Stvoritelja.

Kad čovjek proučava Toru, ako još nije nagrađen, ne vidi nasladu i užitak odjevene u svetu Toru te prestaje učiti Toru jer kaže da u njoj nije pronašao nikakav smisao. Time, govoreći o Tori, zapravo kleveće Stvoritelja.

Iz toga slijedi da nanosi manjkavost trima stvarima: Tori, Izraelu i Stvoritelju. Ondje gdje je čovjek trebao uložiti napor da ostvari jedinstvo načela „jedno su” – da sve zasja, odnosno da razlučivanje Izrael postigne jedinstvo spoznajom da je cijela Tora sastavljena od imena Stvoritelja – on, kroz klevetu, uzrokuje razdvajanje.

Čovjek mora vjerovati iznad razuma da je istinito ono što nam Tora obećava te da je jedini nedostatak u nama samima – da još uvijek nismo prikladni primiti nasladu i užitak koji se nazivaju „skrivena Svjetlost” ili „okusi Tore i mitzvot”, kao što je napisano u Zoharu da je cijela Tora sastavljena od imena Stvoritelja.

Da bismo to postigli, potrebni su nam kelim davanja – odnosno jednakost forme između Svjetlosti i kli. Stjecanje kelim davanja postiže se ljubavlju prema prijateljima. Kao što je rekao rabi Akiva: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe veliko je pravilo Tore”, jer kroz to dosežemo ljubav prema drugima, a kroz ljubav prema drugima dolazimo do ljubavi prema Stvoritelju i ljubavi prema Tori. Tora se naziva „darom”, a darovi se daju onima koje volimo. Suprotnost tome jest kleveta, koja rađa mržnju prema ljudima i mržnju prema Stvoritelju, kao što je prethodno objašnjeno.

Sada možemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli o kleveti: „Jezik trećega ubija trojicu: ubija onoga koji govori, onoga koji prima i onoga o kome se govori.” RASHI tumači da se iz mržnje međusobno izazivaju dok se na kraju ne poubijaju. To možemo razumjeti kada je riječ o odnosima između čovjeka i čovjeka. Ali kako se to odnosi na odnos između čovjeka i Stvoritelja?

Kad čovjek proučava Toru i „govori” Tori da u njoj ne vidi niti osjeća nasladu i užitak za koje je Stvoritelj rekao da ih daje narodu Izraela, tada kleveće Stvoritelja. Ovdje postoje tri razlučivanja: onaj koji govori, onaj koji prima – odnosno Tora – i onaj o kome se govori, odnosno Stvoritelj. Budući da čovjek, baveći se ljubavlju prema drugima, stječe ljubav prema Stvoritelju i ljubav prema Tori, u tom mu stanju Stvoritelj daruje život, kao što je napisano: „Jer u Tebi je izvor života.” To proizlazi iz Dvekuta (prianjanja), kao što je napisano: „A vi koji prianjate...”

U tom stanju čovjek biva nagrađen Torom života. Međutim, zbog klevete ostaje uskraćen za život koji je trebao primiti od Stvoritelja. Tako: 1) uskraćen mu je život iz Tore – ondje gdje je trebao osjetiti Toru života; 2) on sam ostaje bez života, što se smatra da je „ubijen”; 3) život prestaje teći na ta tri mjesta.

Nasuprot tome, kroz ljubav prema drugima život teče iz dva izvora, a čovjek postaje primatelj toga života.