Važnost vjere koja je uvijek prisutna

Članak br. 6, 1987.

Zohar (Vayetze, stavka 75) pita: „Rabi Yehuda je rekao: ‘Budući da mu je Stvoritelj obećao: "Evo, Ja sam s tobom i čuvat ću te kamo god pošao", zašto nije vjerovao, nego je rekao: "Ako je Bog sa mnom"?’ Odgovara: ‘Jakov je rekao: "Sanjao sam san." A što se tiče snova, neki su istiniti, a neki nisu. Ako se ostvari, znat ću da je san bio istinit.’ Zato je rekao: ‘Ako je Bog sa mnom’, kao što sam sanjao, ‘onda će Gospod biti moj Bog.’”

Moramo razumjeti navedeno pitanje, kao i odgovor, u radu, koliko se to odnosi na nas. Također, što je san i kakvo je obećanje koje je Stvoritelj dao, te koji je uvjet zbog kojeg je Jakov rekao: „Ako je Bog sa mnom, onda će Gospod biti moj Bog“, pa će tada održati svoj zavjet.

Kako bismo sve to objasnili u radu, trebamo započeti sa svrhom stvaranja, zbog koje je Stvoritelj stvorio stvorenja – da čini dobro Svojim stvorenjima. Smatra se da je Stvoritelj obećao dati obilje stvorenjima. Svakako moramo razumjeti da to što je obećao obilje stvorenjima zasigurno znači da će ljudima dati samo ono obilje koje odgovara ljudima.

Primjerice, vidimo što je dobro za mačke: kad ulove miševe i pojedu ih, to je njihovo obilje. Ne možemo reći da bi isto obilje koje daje štetočinama i kukcima trebao dati ljudima. Isto vrijedi i za govornu razinu, koja se naziva „čovjek“. I među njima postoje oni koji ne poznaju ništa više od onoga što nepokretna, vegetativna i pokretna (životinjska) razina smatraju dobrim. Zasigurno je, primjerice, životinjama dano ono obilje koje je dobro za njih. Kad bismo im dali neko drugo obilje, to bi za njih bilo loše jer nemaju kelim da u njemu osjete ikakav okus. Isto vrijedi i za vegetativnu i nepokretnu razinu. To jest, unutar govorne razine trebamo razlučiti nepokretnu, vegetativnu i pokretnu (životinjsku) razinu.

Kao što je napisano u „Predgovoru Knjizi Zohar“ (stavka 33): „I moraš znati da svako zadovoljstvo našega Stvoritelja u davanju Svojim stvorenjima ovisi o mjeri u kojoj stvorenja osjećaju da je On Davatelj i Onaj koji ih usrećuje. Tada On nalazi veliko zadovoljstvo u njima, poput oca koji se igra sa svojim voljenim sinom, u onoj mjeri u kojoj sin osjeća i prepoznaje veličinu i uzvišenost svoga oca, a otac mu pokazuje sva blaga koja je za njega pripremio.“

Prema tome, možemo vidjeti da je svrha stvaranja, činiti dobro Svojim stvorenjima, u tome da ona postignu otkrivenje Božanskog. Namjera nije bila u tjelesnim užicima, jer svi tjelesni užici kojima se stvorenja hrane prije nego što steknu posude davanja predstavljaju samo, kako je napisano u Zoharu, tanku Svjetlost iskri Kedushe (svetosti) koje su pale među Klipot (ljuske). To je sva njihova životna snaga. No, glavni užitak i zadovoljstvo odijevaju se u Toru i mitzvot.

Međutim, kako bi zadovoljstvo koje Stvoritelj želi prenijeti stvorenjima bilo potpuno, izvršen je ispravak Tzimtzum (ograničenja), odnosno skrivenost užitka i zadovoljstva koji postoje u Tori i mitzvot. (To je učinjeno kako bi svijet mogao postojati, tako da u međuvremenu mogu primati zadovoljstvo i užitak iz tanke Svjetlosti koja je pala među Klipot i kojom se svijet hrani.)

Kroz skrivenost postoji prostor da se čovjek navikne da sve što čini bude radi Stvoritelja, jer želi služiti Kralju ne tražeći ništa zauzvrat, budući da izvršava Toru i mitzvot bez ikakvog očitovanja Svjetlosti, koja se naziva „istinski užitak i zadovoljstvo“.

Kad se navikne da mu je namjera isključivo davanje, tada, kad primi užitak i zadovoljstvo, u tome više neće biti kruha srama, jer neće primati užitak i zadovoljstvo radi vlastite koristi. Što se njega samoga tiče, bio bi spreman odreći se svih užitaka. No budući da želi zadovoljiti Stvoritelja i vidi da Stvoritelju nedostaje samo jedno – da može ostvariti Svoj cilj, odnosno da stvorenja prime od Njega – zato sada prima obilje kako bi zadovoljio Stvoritelja. Jer jedino što Stvoritelj može primiti od nižih jest da od Njega prime užitak i zadovoljstvo. A budući da Stvoritelj želi razveseliti stvorenja, i stvorenja trebaju razveseliti Stvoritelja. To se naziva „jednakost forme“.

Međutim, potrebno je mnogo rada da bi se postigla jednakost forme, što znači da se sva djela čine radi Stvoritelja, budući da je to protivno prirodi. Čovjek je stvoren sa željom da prima zadovoljstvo za sebe, što se naziva „želja za primanjem radi sebe“, a čovjeku se kaže da mora poništiti tu želju za primanjem i steći novu kli, koja se naziva „želja za davanjem“. Zato nije svaki čovjek nagrađen time da može steći te kelim, prikladne za primanje više Svjetlosti.

Kako bi čovjek stekao želju za davanjem, naši su mudraci rekli (Kidushin 30): „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin.“ Upravo pomoću Tore čovjek može steći posude davanja.

Također, naši su mudraci rekli (Sukkah 52): „Rabi Shimon Ben Levi rekao je: ‘Čovjekova naklonjenost zlu svakoga ga dana nadvladava i nastoji ga usmrtiti, kao što je rečeno: "Zlikovac vreba pravednika i nastoji ga usmrtiti." Da nije Stvoriteljeve pomoći, čovjek je ne bi mogao nadvladati, kao što je rečeno: "Gospod ga neće prepustiti u njegovu ruku." To se odnosi na ovu želju za primanjem, budući da je odvojena od Stvoritelja, jer je poznato da u duhovnosti nejednakost forme razdvaja duhovne entitete i dijeli ih na dva.’“

Objašnjeno je u „Predgovoru Knjizi Zohar“ (stavka 10): „Prije svega moramo razumjeti značenje postojanja Tuma'a (nečistoće) i Klipot. Znaj da je to velika želja za primanjem o kojoj smo govorili i koju je On postavio (želju za primanjem) u sustav nečistih svjetova ABYA. Zbog nje su se odvojili od Stvoritelja i od svih svjetova Kedushe (svetosti). Zato se Klipot nazivaju ‘mrtvima’, kao što je napisano: ‘žrtve mrtvima’. A zlikovci koji ih slijede, kako su rekli naši mudraci: ‘Zlikovci se i za života nazivaju mrtvima’, budući da ih želja za primanjem, utisnuta u njih u suprotnosti forme s Njegovom Svetošću, odvaja od Života nad životima te su od Njega udaljeni s jednog kraja na drugi. To je zato što On nema nikakvu želju za primanjem, nego samo za davanjem, dok Klipot ne žele ništa od davanja, nego samo primati za sebe, radi vlastitog užitka, a nema veće suprotnosti od te.“

Prema navedenome, da bi čovjek postigao jednakost forme kako bi mogao primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, potrebni su veliki napor i velika pomoć odozgo kako bi mogao pobijediti zlo u sebi, odnosno želju za primanjem, te biti sposoban koristiti je s namjerom davanja. Mnogi ljudi nisu nagrađeni time, a za one koji jesu, to je doista čudo.

Sada trebamo objasniti ono što smo pitali o onome što je napisano o Jakovu: čemu nas to uči na putu Stvoritelja time što nam Tora pripovijeda o njegovu snu i zavjetu koji je dao, te da je taj zavjet bio uvjetovan riječima: „Ako je Bog sa mnom.“

Napisano je: „I Jakov se probudio iz svoga sna... i uze kamen koji je bio stavio pod svoju glavu.“ Poznato je da se kamen naziva Malchut, a Malchut se naziva „vjera“. To jest, kad čovjek želi razumjeti, a razumijevanje se naziva „glava“ (um), on to razumijevanje stavlja u svoj um, ali ga polaže pod svoju glavu. To znači da vjeru postavlja iznad glave, a svoje razumijevanje i znanje ispod glave. Iz toga slijedi da je nakon toga poredak takav da je vjera iznad, a razum ispod.

To se naziva „vjera iznad razuma“. Prema tome, možemo protumačiti ono što je napisano: „I uze jedan od kamenova toga mjesta i stavi ga pod svoju glavu.“ Također je napisano: „i postavi ga kao stup“, što znači da je stanje vjere iznad razuma učinio svojim trajnim stanjem. Riječ matzeva (מַצֵּבָה, stup) dolazi od riječi matzav (מַצָּב, stanje), što znači da stanje na kojem želi izgraditi građevinu Kedushe treba biti u vjeri iznad razuma. To je značenje riječi: „Tada Jakov učini zavjet govoreći: ‘Ako je Bog sa mnom... tada će Gospod biti moj Bog.’“

Zohar pita o tome: „Zašto nije vjerovao, nego je rekao: ‘Ako je Bog sa mnom’?“ Odgovara da je Jakov rekao: „Sanjao sam san. A što se tiče snova, neki su istiniti, a neki nisu. Ako se ostvari, znat ću da je san bio istinit.“

Trebamo protumačiti značenje ovoga svijeta i budućega svijeta u radu. Ovaj je svijet poput sna. To jest, kako ga čovjek protumači, tako mu on i postoji. Kao što su naši mudraci rekli (Berachot 55): „Svi snovi slijede usta“, odnosno, kako je rečeno: „Kako nam ga je protumačio, tako se i dogodilo.“ U doslovnom smislu teško je razumjeti da se san ostvaruje onako kako ga ljudi protumače. Prema tome, zašto bih se mučio zbog lošega sna? Postoji jednostavan savjet: može otići ljudima koji su mu prijatelji i oni će mu zasigurno dati povoljno tumačenje sna, kao što su naši mudraci rekli: „Svi snovi slijede usta.“ Nema sumnje da postoje i doslovna objašnjenja.

Mi ćemo to protumačiti u radu. Stvoritelj je stvorio svijet kako bi činio dobro Svojim stvorenjima. Kako ne bi bilo srama u užitku i zadovoljstvu, čovjek se nalazi u ovom svijetu, koji je mjesto rada, gdje može steći posude davanja pomoću kojih će sve primati radi davanja. Time ovdje više nema mjesta sramu, jer sve prima zbog mitzve.

To je značenje onoga što Zohar kaže: „Stvoritelj je obećao Jakovu obilje.“ Međutim, govorio mu je putem sna, odnosno u ovom svijetu, koji je poput sna. To jest, sve ovisi o tome kako čovjek taj san protumači. Ako čovjek slijedi gledište Tore (kao što je napisano u članku br. 5, Tav-Shin-Mem-Zayin), tada daje ispravno tumačenje onome što je Stvoritelj obećao, odnosno da je stvorio svijet s namjerom da čini dobro Svojim stvorenjima. No to je obećanje poput sna, što znači da čovjek, tumačeći obećanje da čini dobro, koje Stvoritelj želi dati, treba dati sljedeće tumačenje: kao što je Stvoritelj Davatelj, tako i čovjek može raditi jedino radi davanja.

To se smatra time da će se obećanje koje je Stvoritelj dao, da će činiti dobro, ostvariti samo ako i čovjek pruži isto takvo tumačenje, odnosno da i sam čini dobro. Kao što su naši mudraci rekli: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan.“

Ali ako čovjek snu ne da takvo tumačenje, nego ono što je Stvoritelj obećao, a to je da će činiti dobro Svojim stvorenjima, želi iskoristiti na suprotan način, odnosno želi primati radi primanja, tada san tumači negativno. To znači da se dobro koje Stvoritelj želi dati ne može ostvariti, jer čovjek nije pripremio odgovarajuće kelim u koje bi užitak i zadovoljstvo mogli ući, odnosno tako da među njima ne dođe do odvajanja, budući da je poznato da nejednakost forme razdvaja duhovne entitete na dva.

Sada možemo razumjeti zašto san slijedi svoje tumačenje. Značenje je u tome da Stvoriteljevo obećanje da će činiti dobro Svojim stvorenjima ovisi o čovjekovu radu u ovom svijetu, pri čemu je ovaj svijet poput sna, a sve ovisi o njegovu tumačenju, odnosno o tome kako je protumačen. To jest, ako je tumačenje u ovom svijetu dobro, odnosno ako su sva čovjekova djela usmjerena na činjenje dobra, to jest na davanje, tada će se ostvariti obećanje koje je Stvoritelj dao – da će činiti dobro. Ali ako tumačenje slijedi naklonjenost zlu, tada se san, odnosno rad u ovom svijetu – da će Stvoritelj dati obilje – ne može ostvariti.

Prema tome, možemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli: „Svi snovi slijede usta.“ To znači da, ako čovjek svojim ustima govori dobre stvari, odnosno ako uvijek govori da trebamo činiti dobra djela, da sve treba biti radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi, tada se ostvaruje dobar san. To jest, biva nagrađen onime što su naši mudraci rekli (Berachot 17): „Vidjet ćeš svoj svijet za svoga života, a tvoj će kraj biti u životu budućega svijeta.“

Ali ako svojim ustima daje loše tumačenje i kaže da se mora brinuti za vlastitu korist, tada je to loš san, jer je san protumačio negativno. Iz toga slijedi da je Stvoritelj dao Svoje obećanje da će dati užitak i zadovoljstvo kao san, odnosno unutar ovoga svijeta, koji je poput sna.

Sada možemo razumjeti uvjet i zavjet, kao i važnost toga zavjeta. Kakva je veličina u zavjetu kojim je rekao: „Ako Gospod ispuni sve što mi je obećao“, kakvu će tada veliku stvar učiniti, kao što je napisano: „Ovaj kamen, koji sam postavio kao stup, bit će Dom Božji.“

Prema tome, stih: „I uze od kamenja toga mjesta“ znači da je uzeo kamenje, odnosno shvaćanja, pojmove i poglede toga mjesta, gdje svatko ima svoje vlastito gledište. Prema svačijem razumijevanju, čovjek treba ići putem Stvoritelja samo ondje gdje mu razum nalaže, a ne protiv razuma, govoreći da nam je razum upravo zato dan – da bismo razumjeli što činimo. Međutim, vidio je da, premda svatko ima drukčiji razum, Stvoritelj je stvorio stvorenja s prirodom želje za primanjem, pa ovdje zapravo postoji samo jedno gledište – samoljublje. Samo što svatko svoje samoljublje izražava posebnim razumom. No svi su jednaki u tome što su samo želja za primanjem i ništa više. Zato je napisano: „I uze kamen“ – jedan kamen.

To znači da je razum, koji se naziva „kamen“, stavio pod svoju glavu, a vjeru postavio u svoju glavu, tako da je razum ispod vjere. Zavjet je bio: „Ako je Bog sa mnom“, odnosno ako bude nagrađen time da dočeka Shechinu (Božansku Prisutnost), kao što je napisano: „Tada će Gospod biti moj Bog.“ Pa ipak, ni to neće uzeti kao temelj, nego će cijela građevina Doma Božjega biti utemeljena na vjeri iznad razuma. To je značenje onoga što je napisano: „Ovaj kamen, koji sam postavio kao stup, bit će Dom Božji.“

Sada ćemo razumjeti važnost zavjeta kojim je rekao: „Ako mi Bog pomogne da san protumačim pozitivno“, odnosno ako stekne odgovarajuće posude davanja u koje se odijeva viša obilnost, to se naziva „dočekati Shechinu“. Ipak, on i dalje želi koristiti samo onaj kamen koji je uzeo na početku i od njega načinio stup, odnosno kamen koji je bio ispod njegove glave. Tada je zavjet bio da će, čak i ako bude nagrađen time da „Bog bude sa mnom i Gospod bude moj Bog“, taj kamen koji je postavio kao stup ostati Dom Božji. To znači da želi ostati u vjeri iako ima sva otkrivenja. Iz toga slijedi da vjera vrijedi i u stanju Katnut (malenosti) i u stanju Gadlut (veličine). Odatle vidimo važnost vjere, jer je zavjet bio da se ni u Gadlutu neće udaljiti od vjere.