Razlog ispravljanja nogu i pokrivanja glave tijekom molitve

Članak br. 32, 1986.

Napisano je u Zoharu (Vaetchanan, stavka 10): „Dođi i vidi, onaj tko stoji tijekom molitve treba ispraviti noge i pokriti glavu poput onoga tko stoji pred Kraljem, i treba pokriti oči kako ne bi gledao u Shechina (Božansku prisutnost).“ U Zoharu (Vaetchanan, stavka 11) pita: „Kažeš: ‘Onaj tko gleda u Shechina dok se moli.’ Ali kako može gledati u Shechina?“ Odgovara: „To je kako bi utvrdio da Shechina stoji pred njim tijekom njegove molitve. Zato ne smije otvoriti oči.“

Trebamo razumjeti što podrazumijeva ispravljanje nogu, jer čini se da je to uvjet u molitvi, što znači da upućuje na važnu stvar, pa što je to? Također trebamo razumjeti zašto tijekom molitve moramo pokriti glavu. Ne može se reći da to znači da tijekom molitve moramo pokriti glavu Talitom (molitvenim šalom), jer se to odnosi samo na jutarnju molitvu. Ali u poslijepodnevnoj i večernjoj molitvi, koje molimo bez Talita, kako možemo govoriti o pokrivanju glave? Dakle, što to podrazumijeva?

Također, što znači pokriti oči? Pokrivamo oči kad čitamo Shema, ali ovdje kaže da tijekom molitve također trebamo pokriti oči, pa trebamo znati što te riječi podrazumijevaju. Također trebamo razumjeti odgovor svetog Zohara na pitanje: „Kako može gledati u Shechina?“

Objašnjava da je to kako bi utvrdio da Shechina stoji pred njim tijekom njegove molitve. Ali odgovor nije jasan: Kakva je veza između zatvaranja očiju i spoznaje da Shechina stoji pred njim? Kako bismo razumjeli prethodno, moramo se vratiti na cijelo pitanje djela stvaranja – čemu ono služi i koji je stupanj koji stvorenje treba postići?

Poznato je da je svrha stvaranja bila činiti dobro Njegovim stvorenjima. Na to dolazi poznato pitanje: „Zašto onda užitak i zadovoljstvo nisu očigledni svakom pojedinom stvorenju?“ Naprotiv, vidimo suprotno: cijeli svijet pati i muči se prije nego što postigne neki užitak i zadovoljstvo. Uglavnom, kad se čovjek zagleda u sebe, kaže ono što su rekli naši mudraci: „Bilo bi bolje ne biti rođen nego biti rođen“ (Iruvin, 13). Njihovim riječima: „Za čovjeka bi bilo bolje da nije rođen nego da je rođen.“

Poznato je da je odgovor taj da nam je, kako ne bi bilo srama, koji se naziva „kruhom srama“, dan ispravak koji se naziva „jednakost forme“. To znači da svaki užitak i zadovoljstvo koje čovjek prima treba biti s namjerom davanja. Kako bi se mogao naviknuti primati užitke radi davanja, morali su postojati Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, kako ne bismo odmah vidjeli velike užitke odjevene u Toru i mitzvot (zapovijedi).

Redoslijed rada radi davanja možemo naučiti iz tjelesnih stvari, gdje postoje samo mali užici, koje sveti Zohar naziva „tankom Svjetlošću“, što znači „vrlo slabom Svjetlošću“. Odnosno, svete iskre pale su u Klipot (ljuske) kako bi oni mogli postojati. Na toj Svjetlosti, koja se nalazi u tjelesnim užicima, možemo naučiti kako ih primati radi davanja, jer je na manjim užicima lakše naviknuti se primati ih samo radi davanja. Odnosno, lakše je reći: „Ako ne mogu usmjeriti namjeru na davanje, odričem ih se i ne želim primiti te užitke, jer se zbog njih odvajam od Stvoritelja.“

Poznato je da On djeluje samo radi davanja, dok niži želi upravo primati. Stoga ovdje nema jednakosti forme. Iz tog razloga, odnosno budući da se želi priljubiti uz Stvoritelja, čin primanja odvaja ga od osjećanja Stvoritelja zbog Tzimtzum i skrivenosti koji su nastali kako bi se mogao naviknuti biti sposoban činiti stvari i usmjeravati ih na davanje. Ali kad bi Providnost Stvoritelja bila otkrivena, otkrili bi se užitak i zadovoljstvo i čovjek ne bi mogao nadvladati svoje kelim primanja.

Time ćemo razumjeti što su naši mudraci rekli, da tijekom molitve čovjek mora ispraviti noge. Raglaim (noge) dolazi od riječi Meraglim (uhode). Odnosno, čovjeku dolazi argument uhoda. Oni su vidjeli da se ne isplati započeti rad kako bi se došlo do svete zemlje, koja je zemlja Izrael, iz dva razloga: 1) Što će želja za primanjem dobiti ako čovjek krene putem koji vodi samo Kralju? Odnosno, on će ulagati napor u svoj rad koji obavlja za Stvoritelja, a želja za primanjem neće imati koristi, nego će izgubiti, dok će želja za davanjem dobiti. Ali što će od toga imati želja za primanjem – koja je srce stvorenog bića? 2) Čak i ako kažemo da se isplati služiti Kralju, da to čovjeku donosi veliko zadovoljstvo, nije svaki čovjek prikladan za to. Za to zasigurno moraju biti potrebni posebni uvjeti, svojstveni upravo ljudima koji su rođeni s velikim sposobnostima i hrabrošću, koji mogu nadvladati sve prepreke koje se pojavljuju kad se želi približiti Kedusha (svetosti).

Umjesto toga, dovoljno nam je ostati na istoj razini kao cjelina Izraela. Zašto bismo trebali težiti višim stupnjevima od opće javnosti? Ne trebam biti iznimka i zadovoljan sam jednostavnim izvršavanjem Tore i mitzvot, bez ikakvih namjera. Taj će rad zasigurno biti lakši jer je bliži našim kelim primanja.

Zašto bih gledao na nekolicinu ljudi koji kažu da je najvažnije raditi za Stvoritelja? Zasigurno cijela javnost radi za Stvoritelja, pa ću biti poput njih. To se naziva „uhodama“.

Rečeno je da tijekom molitve čovjek mora ispraviti noge. To znači da treba reći da ono što mu uhode pokazuju, taj put – da samo nekolicina ljudi kaže kako moramo ići jedino tim putem – da je samo taj put istina, a ne drugi putevi, iako su i oni putevi istine.

To je kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), a iz Lo Lishma doći će do Lishma (u Njezino ime).“ Ono što su naši mudraci rekli mora biti istina, ali ovaj put, na kojem čovjek pokušava ići putem koji vodi izravno prema Stvoritelju, naziva se „potpuna istina“. To znači da treba odgovoriti uhodama koje mu govore da je ono što je činio bilo pogrešno: „Sada ću tražiti od Stvoritelja da mi pomogne ići svojim putem, koji sam sada izabrao, i reći da je samo ovo ispravan put.“

To je značenje toga da tijekom molitve mora ispraviti noge. Slijedi da je molitva koju će uputiti Stvoritelju za nedostatak, jer ako nema nedostatak, nema ništa za što bi trebao tražiti i moliti. A koji je moj nedostatak? To što vidim da me uhode ne ostavljaju na miru, a ja ne želim ići njihovim putevima. Međutim, vidim da su sve moje misli i želje samo za moju vlastitu korist i vidim da ne mogu učiniti ništa za Stvoritelja.

Stoga, sve što mi je sada potrebno i za što trebam tražiti od Stvoritelja jest da mi On dâ kli (posudu), koji se naziva „želja“. Odnosno, nedostaje mi nedostatak, što znači želja da želim služiti Kralju te da to bude sva moja želja i težnja, i da se ne brinem za stvari koje se ne odnose na služenje Stvoritelju.

Međutim, pravi razlog zbog kojeg čovjek ne žudi služiti Kralju nije to što ne želi služiti Kralju. Baal HaSulam je rekao da je razlog taj što ne vjeruje da stoji pred Kraljem. Ali kad osjeti da stoji pred Kraljem, njegov izbor se poništava i on se poništava pred Kraljem poput svijeće pred bakljom.

Stoga slijedi da je ono glavno na čemu čovjek treba raditi u svom radu to da bude nagrađen vjerom, što znači osjetiti da Stvoritelj postoji, kao što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot): „Oko vidi i uho čuje“, budući da nad nama postoji skrivenost. Ali prije nego što izađemo iz ljubavi prema sebi, još uvijek smo pod Tzimtzum koji je učinjen kako bi mjesto primanja bilo mračno, bez Svjetlosti, što se naziva „prostorom praznim od više Svjetlosti“.

Iz tog razloga čovjek traži od Stvoritelja da mu otvori oči kako bi osjetio da stoji pred Stvoriteljem. To mu nije potrebno zato što želi uživati u stajanju pred Stvoriteljem. Naprotiv, on želi davati Stvoritelju, a ne može ništa učiniti jer još uvijek ne osjeća važnost Stvoritelja. Umjesto toga, za njega je Shechina u progonstvu. Odnosno, kad mu se pojavi misao da učini nešto za Stvoritelja i ne misli na vlastitu korist, svijet mu se zamrači. Čini mu se kao da je sada otišao s ovog svijeta i umro.

Odnosno, počinje osjećati da se cijelo njegovo postojanje poništava i da više nije dostojan ni imena. Iz tog razloga, odmah na početku ulaska u to stanje želi pobjeći iz njega, jer tada osjeća neugodnost koju mu to stanje uzrokuje i ne može nastaviti ići tim putem. Razumije da bi, ako počne ići putem „Samo za Stvoritelja“, trebao osjećati život i sreću. Ali odjednom vidi suprotno.

To dovodi do pitanja: „Zašto je tomu tako?“ Odgovor je da u tom stanju, kad se tako osjeća, može osjetiti značenje „Shechina u prašini“. Odnosno, osjeća da je pao toliko nisko da se doista spustio do zemlje. Nakon toga, kad zna što je „Shechina u prašini“, može se moliti Stvoritelju i činiti dobra djela kako bi Stvoritelj podigao Shechina iz prašine.

Odnosno, tamo gdje je osjećao da preuzimanje tereta kraljevstva nebeskog – što znači raditi samo za Stvoritelja, a ne za sebe – ima okus prašine, traži od Stvoritelja da ukloni od njega Svoju skrivenost kako bi bio nagrađen time da vidi da se Shechina naziva „zemljom živih“. Odnosno, upravo time što želi sve činiti za Stvoritelja, a ne za vlastitu korist, upravo odavde čovjek biva nagrađen stvarnim životom. To je značenje „zemlje živih“, zemlje iz koje život izvire svima. Nasuprot tome, zemlja Sitra Achra (druge strane) naziva se „zemljom koja proždire svoje stanovnike“.

Poznato je da primanje uzrokuje odvajanje od Kedusha. Iz tog razloga, „zli se još za života nazivaju ‘mrtvima’.“ Davanje se naziva Dvekut, kao što je napisano: „A vi koji prianjate uz Gospodina, svog Boga, svi ste danas živi.“ To znači da to što čovjek želi da mu Stvoritelj otvori oči i da bude nagrađen vjerom, što znači da osjeti Njegovo postojanje, ne znači da žudi za užitkom osjećanja da stoji pred Kraljem. Naprotiv, on žudi za tim da ne bude zao zbog toga što ne želi izvršavati zapovijed ljubavi prema Stvoritelju. I premda ne može biti ljubavi bez užitka, postoji ono što čovjek želi izravno, dok se nešto drugo iz toga privlači neizravno.

Na primjer, čovjek želi voljeti svoju djecu zato što želi uživati u tome. Iako se ne može reći da voli nešto, a da u tome ne osjeća užitak, jer tamo gdje čovjek osjeća patnju ne možemo govoriti o ljubavi. Samo ponekad kažemo da smo sretni zbog patnje jer time možemo nešto dobiti. To je poput čovjeka koji se podvrgava operaciji u bolnici. Plaća liječniku mnogo novca i ne kaže da to voli, ali je sretan zbog toga jer će time dobiti nešto važno – svoj život.

Stoga ne možemo reći da želi voljeti svoju djecu i raditi za njih kako bi uživao. Naprotiv, to što ih želi voljeti jest ljubav koja dolazi prirodno i nema nikakve veze s užitkom. Ali njegova ljubav prema njima donosi mu radost. Slijedi da se užitak koji proizlazi iz ljubavi prema djeci privlači neizravno.

Isto je i kad čovjek traži od Stvoritelja da ga približi i dâ mu Svjetlost vjere, kako bi osjetio postojanje Stvoritelja. Prirodno, tada se poništava pred Stvoriteljem i zasigurno uživa. Međutim, to nije ono što namjerava. Naprotiv, njegova je namjera da želi da ga Stvoritelj približi jer vidi da je zao i ne može učiniti ništa osim za vlastitu korist. Stoga on doista želi izaći iz ljubavi prema sebi.

Slijedi da je njegova namjera izaći iz ljubavi prema sebi, a ne primiti veći užitak. Odnosno, budući da ne uživa toliko u tjelesnim užicima, zar je njegova svrha pružiti još veći užitak svojoj želji za primanjem, što znači da želi da njegova ljubav prema sebi ima još veći užitak? Zasigurno ne! Naprotiv, on želi potpuno izaći iz ljubavi prema sebi.

Ali razlog zbog kojeg želi tražiti od Stvoritelja da ga izvede iz ljubavi prema sebi i dâ mu Svjetlost vjere jest samo to što je Židov i mora izvršavati Toru i mitzvot jer nam je Stvoritelj zapovjedio da izvršavamo Njegovu volju. Ali vidi da nema nikakve veze s davanjem Stvoritelju. Naprotiv, sve su njegove brige poput briga nežidova, samo ljubav prema sebi. To ga potiče da ode i zatraži nešto – da bude sposoban biti Židov, a ne nežidov koji pripada narodima svijeta.

Međutim, trebamo zapamtiti da je nemoguće osjetiti postojanje Stvoritelja bez osjećanja užitka. Pa ipak, to je tako kad mu užitak dolazi neizravno, što znači da ga on ne namjerava primiti, nego mu dolazi sam od sebe, jer je prirodno da, kad osjećamo da stojimo pred Kraljem, osjećamo važnost Kralja i u toj smo mjeri ispunjeni užitkom.

Stoga slijedi da se ne može reći da čovjek stoji pred Kraljem i osjeća da se želi poništiti pred Kraljem, a istodobno osjeća neugodnost zato što se želi poništiti. Prema tome, kad čovjek vidi da počinje raditi radi davanja i osjeća neugodnost zbog svog poništavanja pred Stvoriteljem, treba reći da to nije forma Kralja, nego da mu je takav osjećaj došao kako bi spoznao značenje „Shechina u progonstvu“ ili „Shechina u prašini“.

Tada je pravo vrijeme za molitvu Stvoritelju da ga približi, jer inače vidi da nema načina da sam uđe u Kedusha, budući da osjeća kako se svi organi tijela opiru služenju Kralju i poništavanju vlastitog postojanja, tako da sve njegove težnje budu samo služiti Kralju. Tada se naziva „onim koji ima nedostatak“, kad nema nikoga na svijetu tko mu može pomoći osim samog Stvoritelja.

Međutim, što se tiče nedostatka, trebamo napraviti nekoliko razlučivanja kako bismo bili prikladni za ispunjenje kad se molimo Stvoritelju da nam pomogne:

1) Ima ono što mu je potrebno, ali ne osjeća da mu to nedostaje. Na primjer, čovjek ima šesteročlanu obitelj, a njegovi prijatelji imaju obitelj jednako veliku kao njegova i žive u trosobnom stanu, dok on živi u dvosobnom stanu. Zadovoljan je s malo i ne osjeća nedostatak još jedne sobe. Prirodno, kad ne osjeća nedostatak, ne ulaže napore kako bi dobio još jednu sobu. Slijedi da kod takvog nedostatka ne možemo govoriti o molitvi, pa stoga ispunjenje molitve nije relevantno, jer „nema Svjetlosti bez kli, budući da nema ispunjenja bez nedostatka“.

2) Osjeća nedostatak i počinje se truditi kako bi ga ispunio. Međutim, nakon što je neko vrijeme ulagao napore kako bi zadovoljio svoju potrebu, vidi da to ne može tako lako postići i očajava. Počinje si govoriti da ne mora biti među istaknutim ljudima u javnosti i da se može zadovoljiti onim što ima. Po čovjekovoj prirodi, lijenost mu uvelike pomaže opravdati nedostatak truda. Stoga je sada miran i bezbrižan jer sada ništa ne želi.

Međutim, budući da je prije nego što je očajao ulagao velike napore kako bi postigao ono što je želio, neprestano mu se vraćaju misli o nedostacima i ispunjenju koje se nadao postići. I u mjeri u kojoj je ulagao napore kako bi ih postigao, kao da ga sada samo ispunjenje ponovno budi da iznova započne rad.

Tada čovjek dolazi u stanje u kojem traži od Stvoritelja da ukloni sve misli koje ga bude da osjeti nedostatak i radi na njemu. Umjesto toga, moli se da mu nikakav nedostatak ne dođe na um. Sve što sada želi, i ako to postigne bit će u stanju koje naziva „dobrim“, jest da ne osjeća nikakav nedostatak.

Stoga slijedi da je ispunjenje kojem se nada to da nema osjećaj nedostatka. To je cjelokupno ispunjenje kojem se nada. Sada želi uživati u tome što ne osjeća nedostatke i ne očekuje ispunjenje nedostataka. Naprotiv, svo zadovoljstvo nalazi se u odsutnosti osjećaja nedostatka. To je ono što sada želi, da to bude najbolje stanje u njegovu životu.

To znači da, ako bi njegov prijatelj došao i upitao ga: „Treba li ti nešto? Pokušat ću ti ispuniti želju“, odgovorio bi mu: „Vjeruj mi, sada sam u stanju u kojem mi ništa ne treba. Sada želim samo mir, ne brinuti ni o čemu. Neugodno mi je to reći jer si došao k meni i vjerojatno si došao kako bi me razveselio, ali, iskreno govoreći, čak i ti remetiš moj mir time što se moram truditi smisliti o čemu da razgovaram s tobom. Zato ću ti reći istinu: idi u miru i učini mi uslugu, reci svim našim prijateljima da mi ne dolaze u posjet ako vide da nisam s vama, jer jedino dobro koje osjećam u svom životu jest odmor od svih nevolja.“

Zasigurno, kad se čovjek moli da Stvoritelj ispuni takav nedostatak, ne može primiti ispunjenje takve molitve, koja je izgrađena na temelju očaja i lijenosti. On želi da mu Stvoritelj pomogne biti lijen, a takav nedostatak ne može biti ispunjen jer takva ispunjenja neće izgraditi svijet. Sve molitve moraju biti radi izgradnje, a ne suprotno. Moramo se moliti za ispravak svijeta, a lijenost neće donijeti nikakvu izgradnju.

3) Osjeća svoj nedostatak i sve misli o lijenosti i očaju ne mogu zadovoljiti njegov nedostatak. Iz tog razloga pokušava pronaći savjet kako postići ono što želi. Slijedi da se moli Stvoritelju za ispunjenje svog nedostatka jer želi izgradnju svijeta. Vidi da u stanju u kojem se nalazi i on gradi, ali sve građevine koje gradi nalik su maloj djeci koja se igraju i grade kuće od igračaka, a zatim ih rastavljaju samo kako bi ih ponovno izgradila. Upravo u toj gradnji uživaju.

Isto tako, on promatra tjelesni život. I kao što dječje igre u kojima djeca grade neće izgraditi svijet, tako ni tjelesni užici neće biti izgradnja svijeta, koji je morao biti stvoren sa svrhom, a ne za malu djecu. Pa kako onda može pristati ostati među malom djecom?

I premda mu se djeca smiju zato što se ne želi igrati s njima i ne razumiju ga, misleći da vjerojatno nema osjećaja za život i ne zna da se u životu može uživati, nego nije poput svih ostalih, već se naizgled želi povući iz svijeta i otići u pustinju živjeti poput pustinjskih životinja.

Pa ipak, ne može im ništa odgovoriti jer s njima nema zajednički jezik. U svakom slučaju, pati zbog svog nedostatka – želi biti nagrađen duhovnim životom. Slijedi da samo u trećem razlučivanju nedostatka možemo reći da se njegova molitva naziva „molitvom“, jer zahtijeva ispunjenje kako bi mogao ispraviti svijet, kako bi imao sposobnost primiti svrhu stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Vjeruje da sva skrivenost i ograničenje koji postoje u svijetu postoje zato što nemamo odgovarajuće kelim prikladne za obilje Božanskog, a to je kli davanja.

Iz tog razloga traži od Stvoritelja da mu dâ kelim davanja. To možemo postići osjećanjem veličine i važnosti Kralja. Ali kad je Shechina u progonstvu i kad rad ima okus prašine, kako možemo nastaviti taj rad? Zato se takva molitva prihvaća.

Sada možemo protumačiti riječi svetog Zohara, kad smo pitali o značenju toga da moramo pokriti glavu i zatvoriti oči kao da stojimo pred Kraljem. Poznato je da se glava naziva „čovjekovim umom“. Isto tako, oči se smatraju umom, kao što je napisano: „Oči zajednice“, što znači starješine zajednice.

Pokrivanje i zatvaranje znače ne gledati na ono što mu um govori. To znači da, kad čovjek stoji u molitvi, mora vjerovati da stoji pred Kraljem. Iako ne osjeća Kralja, treba se moliti da mu Stvoritelj dâ snagu vjere kako bi osjetio da stoji pred Kraljem. Odnosno, želi snagu vjere koja će biti poput znanja, što znači da će tijelo biti pod dojmom vjere u koju vjeruje kao da vidi Kralja i da je pod dojmom Kralja. To je vjera za koju se moli.

Zato kaže da je tijekom molitve zabranjeno otvoriti oči jer je zabranjeno gledati u Shechina. Sveti Zohar pita: „Kako može gledati u Shechina?“ Odgovara da je to kako bi utvrdio da Shechina stoji pred njim tijekom njegove molitve, zbog čega mu je zabranjeno otvoriti oči.

Pitali smo: „Kakav je to odgovor?“ Stvar je u tome da vjera kojom čovjek vjeruje treba biti upravo kao da vidi Shechina. Inače, ako njegova vjera nije dosegla taj stupanj, ne smatra se stvarnom vjerom. To je vrsta vjere za koju se čovjek treba moliti, da vjera djeluje u njemu kao da sve vidi vlastitim očima.