Suci i nadglednici

Članak br. 34, 1986.

Piše: „Postavi sebi suce i nadglednike na svim svojim vratima koja ti daje Gospod, tvoj Bog.“ Da bismo razumjeli gore navedeno prema pravilu da je Tora vječna i odnosi se na sve generacije, trebamo protumačiti ovaj stih i u našoj generaciji. Zbog toga svaka riječ zahtijeva svoje objašnjenje: što su „suci“? što su „nadglednici“? „Postavi sebi“ je u jednini. To znači da svaki čovjek mora postaviti suce i nadglednike. Je li moguće da to svaki čovjek treba učiniti? „Na svim svojim vratima“ – trebamo razumjeti kako su „vrata“ povezana s našim vremenom. Također, što znači „na svim svojim vratima“? To znači da ako postoje neka vrata, trebamo odmah pokušati tamo postaviti suce i nadglednike. Posebno, što znači to što kaže: „Koja ti daje Gospod, tvoj Bog“? Što to implicira? Postoji li netko osim Stvoritelja koji daje narodu Izraela?

Da bismo razumjeli navedeno, najprije trebamo spomenuti ono što smo rekli u prethodnim člancima: svrhu stvaranja sa stajališta Stvoritelja i svrhu našeg rada u izvršavanju Tore i mitzvot (zapovijedi), odnosno do kojeg stupnja trebamo doći kroz izvršavanje Tore i mitzvot.

Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, što znači da će stvorenja primiti od Njega užitak i zadovoljstvo prema Njegovoj sposobnosti, bez ikakvih ograničenja. Međutim, budući da je želio da Njegova djela budu potpuna, odnosno da ne bude kruha srama, učinjen je Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. To znači da nema otkrivanja Svjetlosti u kelim (posudama) koje rade radi primanja. Tek kad se kli (posuda) zvana „volja za primanjem“ ispravi da radi radi davanja, tada se, prema njegovoj sposobnosti da ima namjeru davati, u toj mjeri pojavljuje obilje. Prije toga vidi se suprotno od otkrivanja – osjeća se samo skrivenost.

Iz toga slijedi da ovdje, odnosno nakon što se dogodio Tzimtzum, započinje rad nižih. Cilj treba biti da sve naše misli i djelovanja budu samo s jednom namjerom – davati.

Međutim, ovdje se postavlja pitanje: kako je to moguće? Odnosno, budući da se čovjek rađa kao divlje magare, odakle će uzeti snagu da izađe iz prirode u kojoj je stvoren?

Zbog toga nam je dan rad u izvršavanju Tore i mitzvot. To jest, čovjek treba imati namjeru dok izvršava Toru i mitzvot, da mu to donese snagu da pristane preusmjeriti sve svoje strasti i ambicije samo na to kako i čime može donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju.

Prije nego što je započeo rad davanja, mislio je da će mu ovo izvršavanje Tore i mitzvot donijeti uspjeh i blagoslov kako bi mogao uživati u svom tijelu, odnosno da će kroz izvršavanje Tore i mitzvot tijelo imati ovaj svijet i sljedeći svijet. To je bio njegov temelj, na kojem je izgradio osnovu za sebe, da ta osnova bude razlog koji ga obvezuje na izvršavanje Tore i mitzvot u svim njihovim pojedinostima, i imao je snagu nadvladati lijenost tijela i ustrajati kako bi dobio nagradu.

To je poput ljudi koji rade u korporealnosti kako bi zaradili za život. Tijelo se opire radu i u tjelesnosti, budući da bi tijelo radije mirovalo, ali tjelesna plaća koju vidi, a koja je na korist njegovom tijelu, daje mu snagu da nadvlada. Isto tako, kad je nagrada za rad nagrada za tijelo, on ima snagu nadvladati sve prepreke na svom putu. Budući da je nagrada kojoj se nada samo za njegove vlastite potrebe, tijelo se tome ne protivi.

To jest, iako tijelo uživa u odmoru, kad mu se kaže: „Odreci se odmora i imat ćeš zadovoljstvo na način da će zadovoljstvo koje ćeš dobiti kroz rad biti veće od odmora, ili da je zadovoljstvo koje ćeš dobiti odricanjem od odmora nužnije od zadovoljstva koje nalaziš u odmoru, jer ćeš kroz ta zadovoljstva moći opstati u svijetu, inače nećeš moći opstati“, u svim tim stvarima tijelo ima snagu nadvladati i odreći se malih zadovoljstava kako bi dobilo veću nagradu od svog rada. To jest, nagrada nadoknađuje njegove ustupke koje zahtijeva od tijela, kako bi bio sretniji nego što je sada, prije nego što se odrekao zadovoljstava.

Ali kad se tijelu kaže: „Radi u davanju“, odnosno da će kroz izvršavanje Tore i mitzvot biti nagrađeno time da donese zadovoljstvo Stvoritelju, to jest kad se čovjeku kaže: „Odreci se ljubavi prema sebi“, koja će biti nagrada? To da će Stvoritelj uživati u radu izvršavanja Tore i mitzvot. Tada tijelo odmah dolazi i postavlja pitanje „tko“ i „što“. Odnosno: „Što ću ja dobiti time što Stvoritelj uživa u mom radu? I kako se može raditi bez nagrade?“ To je argument „tko“, koji ne želi raditi. Tijelo kaže: „Spreman sam raditi kao i svi ostali, ali ne pod ovim uvjetima. To jest, ako se odreknem ljubavi prema sebi i činim sve kako bi Stvoritelj uživao, što ću ja dobiti iz tog rada?“

Kad čovjek nadvlada sve argumente tijela i misli da već ima snagu nadvladati prirodu tijela, odnosno da sada osjeća kako može usmjeriti svoje misli samo radi davanja, iznenada tijelo dolazi k njemu s novim pritužbama: „Dobro je što želiš raditi za Stvoritelja, a ne kao svi ostali koji rade radi primanja nagrade. Međutim, bilo bi dobro da, budući da si se već neko vrijeme trudio, dobiješ snagu odozgo kako bi mogao hoditi putem davanja. Ali kao što vidiš, dao si mnogo truda i nisi se pomaknuo ni za korak. Dakle, i sam možeš vidjeti da ne možeš hoditi tim putem. Uzalud trošiš svoju energiju, radiš ni za što. Siđi s tog puta, napusti borbu.“

Ako čovjek nadvlada sve te argumente tijela, tijelo dolazi i otkriva mu nove stvari, na koje čovjek nema odgovor. Time ga želi odvojiti od njegova rada. Tijelo mu govori: „Poznato je da kad čovjek počne učiti neku znanost, on napreduje svaki put. Ako je talentiran, napreduje brže; a ako je manje talentiran, napreduje sporije. A kad čovjek vidi da uopće ne napreduje u toj znanosti, kaže mu se: ‘Ta znanost nije za tebe. Trebaš naučiti neko zanimanje; nisi prikladan za učenje znanosti.’ Vidimo da je to uobičajeno i razumno.“

Ali ovdje tijelo tvrdi: „Vidiš, prema trudu koji si uložio u rad davanja, ne samo da nisi napredovao ni jedan korak, nego je upravo suprotno.“ Odnosno, prije nego što je započeo rad davanja, nije bio toliko uronjen u ljubav prema sebi. Ali sada, kad je uložio napor da nadvlada ljubav prema sebi, dobio je još veću želju i osjeća da je sada još više uronjen u ljubav prema sebi.

Iz toga slijedi da ovdje, u ovom radu, vidimo da idemo unatrag, a ne naprijed. On to jasno vidi i stvarno osjeća. To jest, ranije, prije nego što je počeo nadvladavati ljubav prema sebi, mislio je da je prilično lako odreći se ljubavi prema sebi kako bi bio nagrađen duhovnošću. Uvijek je mislio: „Kako mogu pronaći način kojim ću hoditi i kojim ću postići neku duhovnost?“ Međutim, nikada nije mislio da treba brinuti o izlasku iz ljubavi prema sebi, jer to nije nešto o čemu je preporučljivo razmišljati. Umjesto toga, sva briga bila je usmjerena na pronalaženje pravog puta koji vodi ulasku u Kraljevu palaču i postizanju svrhe radi koje je čovjek stvoren.

Ali sada je došao u stanje o kojem nikada nije ni sanjao, odnosno da će ljubav prema sebi biti prepreka koja ometa postizanje istine. Uvijek je mislio da je spreman žrtvovati sebe kako bi postigao istinu, ali sada vidi da je otišao deset stupnjeva unatrag, odnosno da nije spreman učiniti nikakve ustupke u svojoj ljubavi prema sebi radi Kedusha (svetost).

Kad tijelo dolazi k njemu s takvim argumentima, on „pada pod svojim teretom“. Tada dolazi u stanje očaja i neaktivnosti, i želi pobjeći iz borbe, jer sada vidi da su svi argumenti tijela istiniti argumenti.

Ali istina je kao što smo mnogo puta rekli. Kao što je rekao Baal HaSulam, postoji stvar napredovanja prema istini. To jest, prije nego što čovjek započne rad davanja, daleko je od istine, odnosno od osjećanja mjere svog zla. Ali kasnije, kad se potrudio nadvladati ljubav prema sebi, on napreduje prema istini. To jest, svaki put vidi više koliko je uronjen u zlo, od glave do pete.

Međutim, trebamo razumjeti zašto nam je sve to potrebno. Odnosno, zašto prije nego što je započeo rad davanja nije imao tako veliku mjeru osjećaja zla, a čim je uložio napor da nadvlada, zlo se u njemu počelo jasnije osjećati? Zašto se sve ono što se treba otkriti kasnije nije otkrilo odmah, nego se pojavljuje postupno, malo po malo?

Stvar je u tome da je redoslijed nadvladavanja postupan. To je kao kod nekoga tko trenira dizanje utega. Počinje, recimo, s dizanjem 50 kilograma i postupno dodaje, jer kroz vježbe može stalno povećavati. Isto je i u služenju Stvoritelju, i zato nam na početku nije dana velika mjera užitka u ljubavi prema sebi, jer je vjerojatno ne bismo mogli nadvladati. Dodatni okus zadovoljstva u ljubavi prema sebi daje nam se prema našem radu. To jest, u mjeri u kojoj se vidi da može nadvladati, daje mu se više okusa zadovoljstva u ljubavi prema sebi, kako bi mogao nadvladati. Time ćemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli (Sukkah 52): „Onaj koji je veći od svog prijatelja, njegova želja je veća od njega.“

To postavlja pitanje: „Zašto je to tako?“ Prema gore navedenom, to je jednostavno. Takav je redoslijed i u korporealnosti: krećemo se od lakšeg prema težem. Stoga, prije nego što čovjek počne raditi na nadvladavanju, ne daje mu se velika snaga ljubavi prema sebi, koju ne bi mogao nadvladati jer još nije započeo rad nadvladavanja. Zato ne osjeća veliki okus u ljubavi prema sebi.

Ali kad počne nadvladavati, daje mu se veće zadovoljstvo i važnost u ljubavi prema sebi kako bi imao što nadvladavati. Kad nadvlada određenu mjeru ljubavi prema sebi, daje mu se još veća mjera važnosti ljubavi prema sebi. Na taj način postupno se navikava nadvladavati zadovoljstva kako bi mogao reći da sve što prima, prima samo radi davanja.

Iz toga slijedi da mu ljubav prema sebi postaje sve teža za nadvladati, jer svaki put njegova volja za primanjem dobiva veću važnost kako bi imao mjesto za rad na nadvladavanju. Međutim, moramo razumjeti zašto nam se odozgo mora davati veća važnost i veće zadovoljstvo kako bi bilo teže nadvladati. Što se tiče ovog nadvladavanja u tjelesnosti, bilo bi bolje da nam se ne daje velika važnost, nego da nam je dovoljna ona važnost koju smo osjećali prema ljubavi prema sebi na početku našeg rada, kako bismo nadvladali tjelesnost i odmah mogli započeti duhovni rad. Zašto onda trebam raditi ovaj posao besplatno, nadvladavajući ljubav prema sebi u tjelesnim stvarima? Iako svaki put imamo veće nadvladavanje, zašto trebamo raditi u ljubavi prema sebi koja pripada tjelesnosti?

Međutim, to je veliki ispravak. Poznato je da su mnoga zadovoljstva koja osjećamo u tjelesnim užicima samo „tanka Svjetlost“ (Ner Dakik) u usporedbi s onim što postoji u duhovnim užicima. Iz toga slijedi da čak i nakon što je čovjek prošao ispit nadvladavanja tjelesnih užitaka, koje može ispraviti samo radi davanja, taj ispit je dovoljan samo za male užitke koje može nadvladati i ne primiti osim pod uvjetom da može imati namjeru radi davanja. Ali s velikim užicima to nije tako, i čovjeku se ne mogu dati duhovni užici koje bi on nužno uzeo radi primanja.

Stoga najprije mora proći rad u tjelesnim užicima. Tamo mu se svaki put daje veći okus nego na početku rada. Prije nego što je započeo rad, mogao je okusiti zadovoljstvo kakvo se uobičajeno daje tjelesnim užicima. Ali onome tko je započeo rad davanja i želi biti nagrađen duhovnošću daje se više okusa u tjelesnosti nego što je uobičajeno. To se čini namjerno, kako bi se naviknuo na veća zadovoljstva od onih koja postoje u tjelesnim užicima. To je priprema da se „imunizira“ u radu nadvladavanja velikih užitaka koji se nalaze u duhovnosti.

Sada možemo vidjeti da oni koji žele raditi sveti rad dobivaju dodatke. To jest, daje im se dodatni okus u ljubavi prema sebi. To nije slučaj s ljudima koji nemaju interesa hoditi putem davanja. Kao što su naši mudraci rekli: „Onaj koji je veći od svog prijatelja, njegova želja je veća od njega.“ To je zato da bi se navikli na rad nadvladavanja, jer za mnogostruka zadovoljstva koja postoje u duhovnim užicima, njihovo uobičajeno nadvladavanje tjelesnih užitaka neće biti dovoljno, budući da je zadovoljstvo tamo stalno, dok se njima svaki put daje veća važnost kako bi se navikli svaki put više nadvladavati.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o stihu gdje je napisano: „Postavi sebi suce i nadglednike na svim svojim vratima.“ Kako se postavljanje sudaca i nadglednika odnosi na naše vrijeme? Međutim, kad čovjek želi započeti rad Stvoritelja, trebamo napraviti dva razlučivanja: prvo, potencijal. To jest, najprije za sebe pravi plan što treba, a što ne treba činiti, odnosno razlučivanje dobra i zla. To što se čini u potencijalu naziva se „sudac“, koji govori što treba učiniti. Drugo, nakon toga treba izvršiti ono što je bilo u potencijalu. Izvršenje se naziva „nadglednik“.

Budući da stvari u radu nisu jednokratne, nego se svaki dan mora ulagati napor u radu, zato tekst koristi množinu, odnosno „suci i nadglednici“.

To što kaže „postavi sebi“ u jednini dolazi da nas nauči da se ovaj rad odnosi na svakog pojedinca.

Zato se kaže „na svim svojim vratima“. To trebamo protumačiti doslovno, odnosno da su vrata mjesto ulaska. To znači da kad god čovjek želi započeti rad Stvoritelja, mora urediti rad na dva načina: u potencijalu i u stvarnosti, što su „suci“ i „nadglednici“.

Međutim, u vezi s riječima „na svim svojim vratima“, trebamo protumačiti prema onome što vidimo – da u našem svijetu postoje dvije vrste života: tjelesni život i duhovni život.

Iz toga slijedi da imamo dvoja vrata: jedna vrata koja su poput zatvorskih vrata. To je slično onome što je napisano (u molitvi „Hvala“, koju izgovaramo uoči Shabbat (Šabat) u poslijepodnevnoj molitvi): „Stanovnici tame i sjene smrti; zatvorenici siromaštva i željeza.“ Metzudat David tamo tumači: „Ljudi koji sjede na mjestu tame vezani su mučnim vezama i željeznim lancima.“ Druga su vrata poput Kraljevih vrata, kao što je napisano: „I Mordechai je sjedio kod Kraljevih vrata.“

Na svakim vratima postoje stražari koji stoje na straži, ali svaki od njih djeluje na suprotan način. To jest, zatvorski stražari paze da nijedan zatvorenik ne pobjegne iz zatvora, dok stražari na Kraljevim vratima paze da nitko ne uđe kroz Kraljeva vrata.

Stvar je u tome da se oni koji su uronjeni u ljubav prema sebi i nemaju razumijevanje ni osjećaj za išta iznad tjelesnih užitaka smatraju kao da su u zatvoru, i stražari im ne dopuštaju izaći. Kojom snagom ih čuvaju i ne dopuštaju im izaći? U trenutku kad stražar vidi da čovjek želi izaći iz ljubavi prema sebi i započeti rad davanja, dodaje mu još više zadovoljstva u ljubavi prema sebi. Time ih vežu željeznim lancima kako ne bi željeli otići odande.

Nakon svih nadvladavanja, kad stražari vide da zatvorenici žele pobjeći iz ljubavi prema sebi i početi dolaziti u ljubav prema Stvoritelju, odmah im daju još više okusa i još veću važnost, do te mjere da nitko nikada nije mislio da je toliko vrijedno ostati u ljubavi prema sebi kao što sada osjećaju – da ljubav prema sebi nije tako jednostavna stvar, kao što je napisano: „Onaj koji je veći od svog prijatelja, njegova želja je veća od njega.“ Time stražari imaju snagu osigurati da nitko ne pobjegne iz zatvora.

Ali uloga stražara koji stoje na Kraljevim vratima jest da ne dopuste nikome da uđe kroz Kraljeva vrata. Kojom snagom mogu nadvladati one koji žele ući u Kraljevu palaču? Kao što je napisano u „Uvodu u Talmud Eser Sefirot“ (točka 133): „To je kao kralj koji je želio odabrati za sebe najodanije među svojim podanicima u zemlji i dovesti ih da rade unutar njegove palače. Što je učinio? Objavio je dekret da svatko tko želi, mlad ili star, može doći u njegovu palaču i baviti se radovima unutar nje. Međutim, postavio je mnoge svoje sluge da čuvaju vrata palače i naredio im da lukavo odbijaju sve koji se približe njegovoj palači. Naravno, svi ljudi u zemlji počeli su trčati prema kraljevoj palači. Ali marljivi stražari su ih lukavo odbijali. Mnogi su ih nadvladali i približili se vratima palače, ali stražari na vratima bili su najrevniji, i ako bi se netko približio vratima, odvraćali bi ga i vraćali s velikom lukavošću, sve dok ne bi očajao i vratio se odakle je došao. Tako su dolazili i odlazili. Samo su junaci među njima, čija je strpljivost izdržala, pobijedili stražare i otvorili vrata. Oni su odmah bili nagrađeni viđenjem kraljeva lica, koji je svakoga od njih postavio na njegovo pravo mjesto.“

Iz toga slijedi da vrata koja stoje na Kraljevim vratima odbijaju svim vrstama argumenata da „to nije za tebe“ ući u Kraljevu palaču. Svakome izmišljaju razloge kako bi ti ljudi razumjeli da im se ne isplati uzalud truditi. Posebno kroz razne argumente imaju snagu odbiti ih i odvratiti od borbe svetog rada. To je značenje „na svim svojim vratima“, odnosno zatvorska vrata i Kraljeva vrata.

Sada ćemo objasniti završetak stiha gdje kaže: „koja ti daje Gospod, tvoj Bog“. Pitali smo: što nas to dolazi naučiti? Poznato je da sve dolazi od Stvoritelja. Međutim, kao što smo gore objasnili, čovjek koji se želi spasiti od svih tih argumenata stražara ima samo jedan savjet: vjera iznad razuma. To znači da je sve što stražari govore istina. Međutim, Stvoritelj je milostiv i milosrdan i čuje molitvu svakih usta. On daje snagu da se nadvladaju sve prepreke.

Međutim, postoji pravilo da čovjek mora reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“ To jest, čovjek ne smije čekati da mu Stvoritelj pomogne da nadvlada. Naprotiv, mora sam nadvladavati i učiniti sve što može, i tek tada tražiti da mu Stvoritelj pomogne u nadvladavanju, odnosno da mu pomogne. Ako čovjek pokušava na svaki mogući način, tada mora moliti Stvoritelja da njegov trud donese plod. Međutim, čovjek ne smije reći da će Stvoritelj raditi umjesto njega, nego da će mu Stvoritelj pomoći u njegovom radu da uspije steći dobro.

Iz toga slijedi da, budući da je čovjek radnik, a Stvoritelj mu samo pomaže, čovjek razmišlja zašto je baš on nagrađen blizinom Stvoritelja više nego drugi. To je zato što drugi ljudi nisu mogli uložiti toliko napora u rad iznad razuma i ne obraćati pažnju na argumente tijela, dok je on neprestano prevladavao u svom radu i nikada nije obraćao pažnju na misli očaja kojima ga je tijelo htjelo srušiti.

Iz toga slijedi da tada čovjek može reći: „Moja snaga i moć moje ruke stekli su mi ovo bogatstvo.“ U vezi s tim, stih kaže da mora znati da „Gospod, tvoj Bog, daje ti“, odnosno da je to doista samo dar od Boga. To jest, činjenica da si imao snagu postaviti suce i nadglednike na svim svojim vratima bila je samo dar od Boga.