Čovjekova veličina ovisi o mjeri njegove vjere u budućnost (-)

Članak br. 9, 1987.

Zapisano je u Zoharu (BeShalach, stavka 216): „Tada će Mojsije... pjevati.” Trebalo je reći: „Pjevao je.” I odgovara: „No, to ovisi o budućnosti, kad je upotpunio ono vrijeme i upotpunio budućnost, kad je Izraelu suđeno da u budućnosti hvali ovom pjesmom.” „Ova pjesma” (Shira) u ženskom je rodu, ali trebalo je reći „ovaj pjev” (Shir), u muškom rodu. I odgovara: „Ova pjesma je ona kojom kraljica hvali Kralja.” Rabi Yehuda je rekao: „Ako je to pjesma kraljice Kralju, zašto onda piše: ‘Mojsije i sinovi Izraela’? Uostalom, kraljica je ta koja bi trebala hvaliti.” I odgovara: „Sretni su Mojsije i Izrael jer znaju kako ispravno hvaliti Kralja za Malchut.”

Trebamo razumjeti odgovor koji daje o tome zašto je napisano u budućem vremenu, odnosno da se to odnosi na budućnost. Čemu nas to dolazi poučiti u radu? Također trebamo razumjeti odgovor koji daje na pitanje zašto piše „pjesma” u ženskom rodu, što tumači kao naznaku na Malchut, odnosno da Malchut hvali Kralja, o čemu je pitao rabi Yehuda. Ako se, dakle, misli na Malchut, zašto onda piše: „Mojsije i sinovi Izraela”? Zato mora objasniti da se misli na Mojsija i Izrael, koji znaju kako hvaliti Kralja za Malchut. Također trebamo razumjeti što znači da Mojsije i Izrael trebaju hvaliti Kralja za Malchut i zašto ne trebaju hvaliti Kralja za sebe same, nego za Malchut.

Poznato je da se Mojsije naziva „vjernim pastirom”. Baal HaSulam tumači da je Mojsije davao Izraelu vjeru, a vjera se naziva Malchut (kraljevstvo). Drugim riječima, usadio je u narod Izraela strah od Nebesa, koji se naziva „kraljevstvo Nebesko”. Zato se Mojsije naziva „vjernim pastirom”, prema vjeri. O tome je napisano: „I povjerovaše u Gospodina i u Njegova slugu Mojsija”, što znači da im je Mojsije usadio vjeru u Stvoritelja.

Poznato je da čovjek ne može živjeti od negativnog, nego od pozitivnog. To je zato što se „prehrana” odnosi na ono što čovjek prima i u čemu uživa primajući. To dolazi od svrhe stvaranja, koja se naziva „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima”. Zato čovjek mora primiti užitak i zadovoljstvo kako bi imao čime zadovoljiti svoje tijelo. To se naziva „pozitivnim”, odnosno ispunjenjem. Tim ispunjenjem zadovoljava svoje potrebe.

No, čovjek također mora imati nedostatak. Inače ne postoji mjesto u koje može ući Svjetlost života. Nedostatak se naziva „kli”. To znači da, ako čovjek nema kelim, ne može ništa primiti. Nedostatak se naziva „željom”, što znači da čovjek nešto želi, osjeća da mu to nedostaje i želi ispuniti tu potrebu. U onoj mjeri u kojoj osjeća njezinu odsutnost i u onoj mjeri u kojoj mora zadovoljiti svoju potrebu, tolika je mjera njegova nedostatka. Drugim riječima, velik ili malen nedostatak ovisi o mjeri u kojoj čovjek osjeća nužnost da zadovolji tu potrebu.

To znači da ako čovjek dođe do toga da osjeti kako mu nešto nedostaje, i taj nedostatak osjeća u svakom svom organu, ali ipak nema snažnu želju zadovoljiti svoju potrebu, postoji mnogo razloga zašto nema tako veliku želju da je zadovolji.

1) Ispričao je prijateljima što mu je potrebno i osjeća koliko mu je to nužno. No prijatelji su mu pokazali da je ono što želi nedostižno. Tako su svojim pogledima utjecali na njega da prihvati svoje stanje. Oslabili su njegovu snagu da nadvlada prepreke na putu prema onome što želi postići. Posljedično su oslabjeli i njegova potreba i čežnja, jer vidi da nikad neće postići ono što želi. Zato, budući da vidi kako je potpuno nemoguće da će ikada moći zadovoljiti svoju potrebu, upravo je to razlog zašto ne postiže svoj cilj – to umanjuje njegov nedostatak. Ispada da je njegova velika želja oslabila zbog očaja.

2) Ponekad čovjek prijateljima uopće ne kaže što želi; samo čuje kako prijatelji razgovaraju među sobom. Čuje da su već odustali, a to utječe i na njega. Drugim riječima, njihov očaj djeluje na njega i on gubi oduševljenje koje je imao da što prije postigne Dvekut (prianjanje). Tako gubi tu snagu volje.

3) Ponekad čovjek razmišlja sam sa sobom, bez ikakvog vanjskog ogovaranja, ali vidi da svaki put kad se želi približiti Kedushi (svetosti), čim počne analizirati, dolazi do zaključka upravo suprotnog – da nazaduje umjesto da napreduje. To uzrokuje da izgubi snagu za rad.

Ispada da tada posrće pod svojim teretom. Nema iz čega primiti životnu snagu jer vidi samo negativnost i tamu. Tako gubi duh života koji je imao dok mu se činilo da ipak ima neko uzdržavanje, što se naziva „održavanje njegove duše”. Sada se osjeća duhovno mrtvim, što znači da nije sposoban učiniti ni jedan jedini pokret u radu, kao da je doista mrtav.

To znači da, iako sada vidi istinu, odnosno prepoznavanje zla, ono je negativno, a iz negativnog čovjek ne može primiti nikakvu životnu snagu, jer se tijelo hrani isključivo pozitivnim. Zato čovjek mora hodati desnom linijom iz dva razloga: 1) da njegova želja ne oslabi kad čuje ogovaranje, 2) da primi životnu snagu, koja dolazi isključivo iz pozitivnog, odnosno iz osjećaja da ovdje postoji stanje cjelovitosti.

Međutim, teško je razumjeti kako se čovjeku, kad kritički preispita svoj način rada i vidi da je uronjen u samoljublje, što je istina, može reći da hoda desnom linijom, koja se naziva „cjelovitost”. Uostalom, koliko on može vidjeti, ako pošteno prosuđuje, to je potpuna laž.

Poznato je da su opće i pojedinačno jednaki. To znači da pojedinac slijedi isti red koji vrijedi za cjelinu. Što se tiče cjeline, dano nam je vjerovati u dolazak Mesije (u molitvi „Vjerujem”): „Vjerujem u dolazak Mesije. I premda oklijeva, ipak svaki dan očekujem njegov dolazak.”

Stoga čovjek nikada ne smije odustati i reći: „Vidim da ne mogu postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.” Smatra se da tada izlazi iz izgnanstva među narodima svijeta, koje se naziva „samoljublje”, dolazi pod vlast Kedushe (svetosti), ispravlja korijen svoje duše i prianja uz Život života.

Iz toga slijedi da, ako čovjek vjeruje u opće izbavljenje, mora vjerovati da će izbavljenje doći i njemu osobno. Zato treba primiti cjelovitost u odnosu na budućnost, tako da sebi predoči mjeru dobra, užitka i radosti koju će primiti kad sve njegove potrebe budu ispunjene. To mu zasigurno daje emocionalno zadovoljstvo i energiju da radi kako bi postigao cilj kojem se nada.

Iz toga slijedi da čovjek najprije mora sebi predočiti ono čemu se nada – da će ga to učiniti sretnim i radosnim ako postigne ono što očekuje. No prije svega mora temeljito spoznati cilj koji želi postići. Ako čovjek ne obrati veliku pozornost i ne preispita temeljito što očekuje od svog života, odnosno ako sam sebi ne kaže: „Sada sam, nakon što sam razmotrio kakvu je radost moguće postići u ovom svijetu, odlučio što želim.”

Ako ima priliku postići to, imat će snage i mudrosti reći: „Sada mogu zahvaliti Stvoritelju što je stvorio Svoj svijet.” Sada može svim srcem reći: „Blagoslovljen neka je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet’, jer osjećam užitak i zadovoljstvo te je zaista vrijedno da ja i sva stvorenja primimo ovaj užitak i zadovoljstvo koje sam sada primio iz svrhe stvaranja, koja se naziva ‘Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima’.”

I premda je još uvijek daleko od postizanja cilja, ako ipak sa sigurnošću zna iz čega će primiti svoju buduću sreću, to je kao što je napisano (Avot, poglavlje 6): „Rabi Meir kaže: ‘Svatko tko se bavi Torom Lishma (u Njezino ime) biva nagrađen mnogim stvarima. Štoviše, cijeli svijet vrijedan je zbog njega. Njemu se otkrivaju tajne Tore i on postaje poput nepresušnog izvora.’”

Kad čovjek obrati pozornost na to što može postići, odnosno kad osjeti važnost cilja i predoči sebi sreću koju će postići, radost koju će osjetiti kad ga dostigne nezamisliva je.

Dakle, u onoj mjeri u kojoj vjeruje u važnost cilja i u onoj mjeri u kojoj vjeruje da „premda oklijeva, ipak očekujem njegov dolazak”, može primiti ispunjenje Svjetlošću života iz budućeg cilja. Poznato je da postoji Unutarnja Svjetlost i Okružujuća Svjetlost. Baal HaSulam tumači da se „Unutarnja Svjetlost” odnosi na ono što čovjek prima u sadašnjosti, dok je „Okružujuća Svjetlost” Svjetlost koja će tek zasjati, ali je čovjek još nije postigao. Međutim, Okružujuća Svjetlost u određenoj mjeri svijetli već u sadašnjosti, u skladu s njegovim pouzdanjem da će je postići.

Govorio je o čovjeku koji je na tržnici kupio robu. Budući da su mnogi ljudi donijeli istu robu na tržnicu, njezina je vrijednost bila vrlo mala. Svi su trgovci željeli prodati robu po bilo kojoj cijeni, ali nije bilo kupaca jer su se svi bojali kupiti, misleći da bi roba mogla još više pojeftiniti.

Tada je jedan čovjek kupio svu robu po vrlo niskoj cijeni. Kad je došao kući i ispričao što se dogodilo na tržnici, svi su mu se smijali: „Što si to učinio? Naravno da su svi trgovci htjeli prodati svu robu koju imaju na zalihi. To će samo još više sniziti cijenu i zbog toga ćeš izgubiti sav svoj novac.”

No on je ustrajao govoreći: „Sada sam sretniji nego ikad, jer na ovoj robi neću zaraditi kao prije, kad sam znao da mogu ostvariti dvadeset posto dobiti. Umjesto toga ostvarit ću petsto posto dobiti. Ali sada je neću prodati. Pohranit ću je i odnijeti na tržnicu za tri godine, jer tada ove robe više neće biti u zemlji i dobit ću cijenu kakvu budem želio.”

Ispada da, ako izračuna koliko je zaradio sada, odnosno ove godine, nema ništa. Smatra se da u sadašnjosti nema ništa zbog čega bi bio sretan.

To je alegorija o Unutarnjoj Svjetlosti, koja svijetli u sadašnjosti. Međutim, Okružujuća Svjetlost, koja se naziva „Svjetlost koja svijetli upravo u budućnosti”, također svijetli u sadašnjosti, u skladu s mjerom njegove vjere da će u budućnosti primiti punu nagradu kojoj se nada, i tada će njegova radost biti potpuna. Već sada prima radost i uzvišeno raspoloženje od onoga što će primiti u budućnosti.

Time se objašnjava prethodna alegorija. Tom su se trgovcu svi rugali zato što je kupio robu upravo onda kad nije bila tražena, kad je nitko nije želio kupiti. Ipak, kupio ju je kao nešto što su drugi odbacili kao bezvrijedno, a sada se raduje jer je potpuno siguran da se za tri godine ta roba više neće moći pronaći nigdje te će se tada obogatiti. Tako već u sadašnjosti uživa u onome što će se dogoditi u budućnosti.

Iz toga slijedi da, u onoj mjeri u kojoj vjeruje da će to doći i njemu – i ne očajava zbog budućnosti – kao što je napisano: „Premda oklijeva, ipak očekujem njegov dolazak”, može već u sadašnjosti uživati u onome što će doći u budućnosti.

Dakle, kad se čovjeku kaže da je hodao lijevom linijom – odnosno kritički preispitivao sebe i vidio da se nalazi u potpunoj niskosti – i da vidi tu istinu, budući da ne želi obmanjivati samoga sebe niti opravdavati svoje misli i djela, nego traži istinu i ne mari ako je ona gorka, a ipak želi postići cilj zbog kojeg je rođen, tada zbog sve te istine više ne može nastaviti živjeti, jer je nemoguće živjeti bez užitka, koji se naziva „životna snaga” i „život”. Da bi živio, čovjek treba Svjetlost koja ga oživljava. Samo živeći može raditi i dosegnuti cilj. Zato tada mora prijeći na desnu liniju, koja se naziva „cjelovitost”.

Međutim, ta cjelovitost, iz koje sada prima životnu snagu koja održava njegovo tijelo, mora biti izgrađena na temelju istine. Tada se postavlja pitanje: „Kako može primiti cjelovitost kad vidi istinu, da se nalazi u najnižem stanju, uronjen od glave do pete u samoljublje, bez ijedne iskre davanja?”

Na to treba reći: „Sve što vidim jest istina.” Međutim, to je tako iz perspektive Unutarnje Svjetlosti. To znači da se u sadašnjosti nalazi u niskosti i nema iz čega primiti radost i život. Ali iz perspektive Okružujuće Svjetlosti, koja pripada budućnosti, vjeruje da „premda oklijeva, ipak očekujem njegov dolazak”.

Iz toga slijedi da putem Okružujuće Svjetlosti, koja svijetli u odnosu na budućnost, može privući njezin sjaj da zasvijetli već u sadašnjosti. I u onoj mjeri u kojoj ima vjere i pouzdanja u dolazak Mesije na osobnoj razini, može privući životnu snagu i radost da zasvijetle u sadašnjosti.

Iz toga slijedi da je sada, dok hoda desnom linijom kako bi primio cjelovitost, to prava istina, jer Okružujuća Svjetlost svijetli već u sadašnjosti. Štoviše, to je put istine, jer vjerovanje u dolazak Mesije na osobnoj razini predstavlja veliko sredstvo pomoću kojeg, kroz mitzvu vjere, budućnost dolazi bliže sadašnjosti. To znači da će Okružujuća Svjetlost postati unutarnja. Smatra se da se Svjetlost doista odijeva u sadašnjosti. To se naziva „okružujuće postaje unutarnje”.

Dakle, upravo odavde – iz vjere, iz vjerovanja da će na kraju dosegnuti cilj, premda mu razum svaki put pokazuje da se od cilja udaljava umjesto da mu se približava – čovjek nadvladava i uzdiže se iznad razuma. Tada se sama vjera svaki put gomila, prema riječima: „novčić po novčić pridružuje se velikom iznosu”, sve dok ne bude nagrađen trajnom potpunom vjerom, što je postizanje Svjetlosti Hassadim u prosvjetljenju Hochme, kako je napisano u komentaru Sulam.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto Zohar objašnjava da je zato napisano: „Pjevat će”, u budućem vremenu. Time nagovještava da je Izraelu suđeno da u budućnosti pjeva ovu pjesmu. Čemu nas to dolazi poučiti u radu? U radu moramo znati što imamo sada, u sadašnjosti, i znati što trebamo činiti. Što, dakle, možemo naučiti iz onoga što će biti u budućnosti?

Kao što smo objasnili, moramo hodati desnom linijom, koja je cjelovitost, i iz nje primati životnu snagu, jer je nemoguće živjeti od negativnog. Zato postoji savjet da čovjek osjeti cjelovitost iz onoga što će biti u budućnosti. To je značenje onoga što pravednici nazivaju „pjesmom budućnosti”. Drugim riječima, oni već sada, u sadašnjosti, pjevaju o onome što će primiti u budućnosti. To znači da, u onoj mjeri u kojoj predočavaju užitak i zadovoljstvo koje će primiti u budućnosti, mogu ih osjetiti već u sadašnjosti, pod uvjetom da imaju vjeru da budućnost postoji, odnosno da će u budućnosti svi biti ispravljeni.

Na tome čovjek već sada može zahvaljivati. U onoj mjeri u kojoj to osjeća, tolika je mjera hvale koju može dati u sadašnjosti. Osim što u sadašnjosti prima životnu snagu iz pozitivnog, on također stječe osjećaj važnosti samoga cilja, jer sebi mora predočiti užitak i zadovoljstvo koje je pripremljeno da ga stvorenja prime.

I svaki put kad razmatra tu stvar, postupno vidi sve više od onoga što može primiti u budućnosti, odnosno onoga što nam je pripremljeno svrhom stvaranja. I premda vidi da je u svom sadašnjem stanju miljama daleko od cilja, to ovisi o mjeri njegove vjere u cilj, kao u primjeru iz prethodne alegorije. To slijedi pravilo: „Sve što će zasigurno biti naplaćeno smatra se kao da je već naplaćeno” (Yevamot 38).

Na temelju navedenoga možemo razumjeti ono što Zohar objašnjava – da je razlog zašto piše „Pjevat će”, u budućem vremenu, taj da nagovijesti kako je Izraelu suđeno da u budućnosti pjeva ovu pjesmu. To je zato što to moramo znati kako bismo već sada mogli primiti radost i životnu snagu iz onoga što će biti u budućnosti. Tako već sada možemo pjevati kao da upravo sada primamo sav užitak i zadovoljstvo.

To se smatra sposobnošću primanja prosvjetljenja od Okružujuće Svjetlosti. Drugim riječima, Okružujuća Svjetlost izdaleka svijetli u unutarnjem, što znači da, premda je čovjek još uvijek daleko od postizanja užitka i zadovoljstva, ipak može privući prosvjetljenje Okružujuće Svjetlosti već u sadašnjosti.

Sada ćemo objasniti ono što smo pitali o tome zašto Zohar kaže: „ova pjesma”, u ženskom rodu. To je zato što Mojsije i Izrael znaju kako ispravno hvaliti Kralja za Malchut. Pitali smo: „Zašto Mojsije i Izrael ne hvale Kralja za sebe same?”

Najprije moramo razumjeti zašto uopće trebamo hvaliti Kralja. U materijalnom svijetu razumijemo da kralju od krvi i mesa trebaju počasti i poštovanje. On uživa u hvalama koje mu narod upućuje. No što se tiče Stvoritelja, zašto bi Njemu trebalo da Ga hvalimo i pjevamo Mu himne i pjesme?

Poznato je pravilo da sve što govorimo o Stvoritelju govorimo samo prema načelu: „Po Tvojim djelima upoznajemo Te.” U Njemu Samome ne postoji nikakvo postignuće. Sve o čemu govorimo odnosi se isključivo na postignuće nižih.

Zato čovjek mora hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju, jer na taj način može izmjeriti i procijeniti veličinu i važnost dara koji mu je Stvoritelj dao. U toj mjeri može ispitati koliko osjeća važnost i veličinu Kralja.

Svrha stvaranja jest činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno da stvorenja uživaju u Njemu. A prema veličini Darovatelja postoji značenje i zadovoljstvo u davanju koje Mu uzvraćaju kako bi Mu pričinili zadovoljstvo. Kad čovjek nastoji zahvaljivati, tada već ima razlog razmišljati i istraživati dar koji je primio: što je primio i od koga je primio, odnosno veličinu dara i veličinu Darovatelja.

Iz toga slijedi da čovjekova zahvalnost ne treba biti zato da bi viši uživao u njoj, nego zato da bi niži mogao uživati. Inače je to slično alegoriji koju je Baal HaSulam ispričao o stihu: „Koji nije uzalud uzeo Moje ime.”

Pitao je: „Što znači da čovjek uzima uzalud? Znači li to da mu je odozgo uzalud dana duša?” Rekao je da je to slično djetetu kojemu daju vrećicu zlatnika. Dijete se raduje zlatnicima jer lijepo izgledaju i ugodno ih je gledati. No dijete nije sposobno procijeniti njihovu stvarnu vrijednost.

Iz toga možemo razumjeti da su zahvalnost i hvala koje upućujemo Stvoritelju samo za dobrobit stvorenja, odnosno da bismo imali čime hvaliti Kralja. To znači da upravo onda kad čovjek nastoji hvaliti Stvoritelja postaje sposoban osjetiti važnost dara i važnost Darovatelja dara. Zato ono na što čovjek najviše treba paziti jest hvala koju upućuje Kralju. To mu omogućuje da svaki put iznova prima. U protivnom, ako čovjek ne zna cijeniti Kraljev dar, ne može mu se ništa dati, jer potpada pod definiciju: „Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu je dano” (Hagigah 4a).

A koji je razlog da budala izgubi ono što joj je dano? To je jednostavno: zato što je budala. Ne cijeni važnost onoga što je primila, pa ne pazi da sačuva dar koji joj je dan. Zato je upravo mjera važnosti dara ono što određuje koliko će ga čuvati. Tako čovjek može biti u stanju stalnog uspona, jer je očito da ne gubi ono što mu je dano, budući da to cijeni.

Iz navedenoga slijedi da čovjek može imati mnogo padova zato što ne cijeni Kraljev dar. Drugim riječima, nije sposoban cijeniti važnost približavanja koje mu je dano odozgo – želje i misli da se isplati biti sluga Stvoritelja.

A budući da nije cijenio važnost te stvari, odnosno poziv koji je primio da uđe i služi Kralju, mogao bi čak i nanijeti štetu ako služi Kralju ne znajući kako se sačuvati od toga da nešto ne iskvari. Tada biva bačen natrag na mjesto smeća i otpada.

U tom se stanju hrani istim otpadom koji mačke i psi pretražuju kako bi se prehranili. I on traži hranu za svoje tijelo na tom mjestu. Ne vidi da bi je mogao pronaći negdje drugdje. To znači da tijekom pada upravo one stvari za koje je govorio da su otpad i da nisu prikladne za ljudsku hranu, nego samo za životinje, sada sam progoni kao svoju hranu. Za ljudsku hranu više nema nikakvu želju jer mu se čini potpuno neukusnom.

Zato stabilnost stanja uspona prije svega ovisi o važnosti stvari. Upravo zato ona ponajviše ovisi o hvali i zahvalnosti koju čovjek daje za to što je bio prihvaćen odozgo. Naime, sama hvala koju upućuje Stvoritelju povećava Njegovu važnost i uzvišenost u njegovim očima. Zato nam je zapovjeđeno da vrlo ozbiljno razmišljamo o hvali.

Postoje tri razlučivanja u vezi s hvalom:

1. Mjera dara. To znači da važnost dara odgovara mjeri hvale i zahvalnosti koju čovjek daje za taj dar.
2. Veličina davatelja, odnosno je li darovatelj važna osoba. Primjerice, ako kralj nekome daruje poklon, dar može biti vrlo malen, ali će ipak imati veliku važnost. Drugim riječima, mjera hvale i zahvalnosti ne određuje se veličinom dara, nego veličinom darovatelja. To znači da ista osoba može dati dvojici ljudi isti dar, ali jednomu je darovatelj važniji te prepoznaje njegovu važnost i veličinu. Zato će on osjećati veću zahvalnost od drugoga, koji u istoj mjeri ne prepoznaje važnost darovatelja.
3. Veličina davatelja, neovisno o tome daje li nešto ili ne. Ponekad je kralj u čovjekovim očima toliko važan da čovjek ima snažnu želju samo razgovarati s kraljem, ali ne zato što želi da mu kralj nešto dâ. On ne želi ništa; sva njegova radost jest u tome da ima privilegiju razgovarati s kraljem.

Međutim, nije pristojno doći kralju bez ikakve molbe, pa traži neki zahtjev koji bi mu kralj mogao ispuniti. Drugim riječima, govori da želi doći kralju kako bi mu kralj nešto dao, ali zapravo samo izvana kaže da želi nešto primiti od kralja. U svom srcu ne želi ništa od kralja. Dovoljno mu je što može razgovarati s kraljem i nije mu važno hoće li mu kralj nešto dati ili neće.

Kad ljudi sa strane vide da od kralja nije dobio ništa i promatraju ga kako izlazi iz kraljeve kuće radostan i ushićen, smiju mu se. Govore mu: „Kako si samo budala! Koliko si nerazuman! Pa i sam vidiš da izlaziš praznih ruku, baš kao što si i ušao. Ušao si kralju da nešto zatražiš od njega, a izišao si ne dobivši ništa. Čemu onda tolika radost?”

To možemo razumjeti i kad čovjek moli Stvoritelja da mu nešto podari. Tu možemo razlikovati sljedeće: 1) čovjek moli Stvoritelja da mu podari ono što od Njega traži. Ako Stvoritelj prihvati njegov zahtjev i usliši njegovu molitvu, tada, kad primi ono što želi, spreman je zahvaliti Stvoritelju. Mjera spasenja koje je primio od Stvoritelja određuje mjeru njegove radosti, uzvišenog raspoloženja, hvale i zahvalnosti. Drugim riječima, sve se mjeri prema stupnju spasenja koje je čovjek primio od Stvoritelja.

2) Mjera veličine Davatelja. Drugim riječima, u onoj mjeri u kojoj čovjek vjeruje u veličinu Stvoritelja, to određuje što prima od Stvoritelja. To znači da, premda je u očima primatelja to možda mala stvar, ipak je nešto primio od Stvoritelja. Zato već može biti sretan te hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju, jer mu je važan Davatelj, kao u prethodno navedenoj alegoriji.
3) Veličina darovatelja i bez darivanja. I ona ima veliku važnost. Drugim riječima, kralj je u njegovim očima toliko važan da ne želi ništa od kralja, nego će smatrati velikom srećom već to što može izgovoriti nekoliko riječi s kraljem. Razlog zbog kojeg dolazi s nekim zahtjevom samo je vanjski, jer se kralju ne može pristupiti bez neke molbe. Međutim, nije došao zato da bi kralj ispunio njegov zahtjev. Razlog zbog kojeg kaže da nešto traži jest samo zbog vanjskih, koji ne razumiju da je razgovor s kraljem najvrjedniji dar, nego to vanjski ne mogu shvatiti.

Kad govorimo o jednom tijelu, trebamo reći da su „vanjski” misli koje čovjeku dolaze iz vanjskog svijeta, odnosno od onih koji nemaju nikakvu predodžbu o unutarnjem i nemaju kelim kojima bi razumjeli da je unutarnjost kralja ono što je važno. Oni cijene kralja samo prema onome što od kralja dolazi do njih, što se naziva „vanjština kralja”. Ali nemaju nikakvu predodžbu o unutarnjosti kralja, odnosno o samom kralju, a ne o onome što od kralja izlazi prema van.

Zato se te misli rugaju čovjeku kad kaže: „Budući da sam razgovarao s kraljem, nije mi važno hoće li mi kralj ispuniti moju želju.” Njegova jedina želja jest unutarnjost kralja, a ne ono što od njega proizlazi.

Stoga, ako se čovjek moli Stvoritelju i ne vidi da mu je Stvoritelj nešto dao – budući da mu je važna unutarnjost kralja – može biti sretan i radovati se tome što je bio nagrađen razgovorom s kraljem. Međutim, vanjske misli u njemu žele mu oduzeti tu radost, jer uzimaju u obzir samo posude primanja – ono što je primio od kralja u svojim posudama primanja. A on im kaže: „Ja sam radostan i sretan te hvalim i zahvaljujem kralju jednostavno zato što mi je dao priliku razgovarati s njim. To mi je dovoljno.”

Štoviše, govori svojim vanjskima: „Znajte da od kralja ne želim ništa osim da ga hvalim i zahvaljujem mu. Time prianjam uz kralja jer mu želim davati time što ga hvalim. Nemam mu ništa drugo dati. Iz toga slijedi da se sada smatram ‘slugom Stvoritelja’, a ne ‘slugom samoga sebe’. Zato ne mogu slušati vaše riječi: ‘Što si time dobio?’”

„Primjerice, cijele si se godine bavio Torom i molitvom, izvršavao sve mitzvot, a još uvijek stojiš na istom stupnju kao prije godinu ili dvije. Pa čemu onda radost kojom hvališ Stvoritelja i govoriš: ‘Ovo je moja dobit – što sam mnogo puta razgovarao sa Stvoriteljem. Što mi više treba?’ Drugim riječima, da mi je kralj nešto dao, možda bih to primio radi primanja. Ali sada, kad nemam ništa u svojim rukama, radostan sam i zahvaljujem Stvoritelju jer je moja namjera u radu bila jedino davanje.”

Međutim, budući da u tom stanju čovjek govori istinu, suočava se sa snažnim otporom vanjskih, koji ne mogu podnijeti onoga tko hoda putem istine, ako mu je jedini cilj davanje. U tom stanju vodi veliku bitku, jer oni žele slomiti njegovu radost. Navode ga na pomisao da je upravo suprotno istina – da je ono što mu oni govore put istine i da on sam sebe obmanjuje misleći da je u pravu.

U ovom svijetu laž obično uspijeva. Zato čovjek treba veliko jačanje i reći im: „Ja hodam putem istine i sada ne želim slušati nikakvu kritiku. Ako u vašim riječima ima istine, molim vas da mi sa svojim prigovorima dođete onda kad ja odlučim da je došlo vrijeme za kritiku. Tek tada ću biti spreman saslušati vaše stavove.”

Iz toga slijedi da je čovjeku, kako bi imao radost u radu za Stvoritelja, potrebna samo vjera. Drugim riječima, kad vjeruje u veličinu Stvoritelja, ne treba da mu Kralj išta daje. Dovoljno mu je samo to što može razgovarati s Kraljem, odnosno razgovarati sa Stvoriteljem, kao što je objašnjeno u trećem razlučivanju hvale.

Ako više pozornosti posveti hvaljenju Kralja, tada će mu nadahnuće odozgo doći samo od sebe, jer od Kralja ništa ne želi. To je slično sefiri Bina. Poznato je da na svome završetku Hochma ne želi primiti Svjetlost Hochme, nego Hochma želi davati Emanatoru, kao što Emanator daje Hochmi. Ona želi postići jednakost forme.

U tom stanju obilje, koje se naziva „Svjetlost Hassadim”, dolazi samo od sebe, prema kli. To znači da primatelj želi djelovati u Hesedu (milosti), pa se zato obilje naziva „Svjetlost Hassadim”. Isto je i ovdje. Kad čovjek od Kralja ne želi ništa osim davati Kralju i usmjerava pažnju na ono što Kralj želi, nadahnuće odozgo dolazi samo od sebe dok se bavi pjesmom i hvalom Kralju, u onoj mjeri u kojoj se za to pripremio.

Sada možemo razumjeti pitanje zašto Mojsije i Izrael pjevaju i hvale Kralja za Kraljicu, a ne Kraljica sama. Poznato je da sve što govorimo o višim svjetovima govorimo samo u odnosu na duše, te da se Malchut naziva „zajednička duša Izraela” ili „zbor Izraela”. U Učenju deset sefirot (16. dio) objašnjeno je da je duša Adama HaRishona izašla iz unutarnjeg dijela svjetova Beria, Yetzira i Assiya, odakle je primila Nefesh, Ruach i Neshama. Sve su one izašle iz Malchut de Atzilut, koja se naziva Shechina (Božanska prisutnost). A Zeir Anpin, koji daje Malchut, naziva se „Kralj”.

Budući da je Malchut primatelj za duše, slijedi da Malchut ne može primiti obilje za narod Izraela jer oni još nisu prikladni, budući da nemaju posude davanja. Inače bi sve otišlo u Sitra Achru (drugu stranu), koja se naziva „mrtvima”, jer u njima postoji primanje radi primanja, što se naziva „odvojenost i udaljenost od Stvoritelja”, koji se naziva „Život života”. Zato se oni nazivaju „mrtvima”.

U Zoharu se smatra da čovjek treba biti zabrinut zbog boli Shechine, odnosno zbog boli što ne može primiti obilje za svoju djecu, narod Izraela. Ona se naziva „zbor Izraela” zato što u sebi sabire obilje koje treba dati Izraelu. Zato, kad se narod Izraela bavi postizanjem jednakosti forme, Malchut ima mjesto primiti više obilje od Kralja, koji se naziva „Darovatelj”, odnosno ZA, kako bi ga mogla dati narodu Izraela.

To se naziva „Malchut, koja se naziva ‘Kraljicom’, hvali Kralja za obilje koje je primila od Njega.” Isto tako, kad ne može primiti obilje od Kralja za Izrael, to se naziva „bol Shechine”. A kad može primiti obilje, za nju se kaže: „Majka sinova je sretna” i ona hvali Kralja.

No sva bol i sva radost odnose se samo na cjelinu Izraela. Zato Zohar kaže da Mojsije i Izrael pjevaju pjesmu, odnosno hvale Kralja za Kraljicu. To znači da je razlog zbog kojeg Mojsije i Izrael hvale Kralja upravo Kraljica, odnosno Malchut. Drugim riječima, oni su se usmjerili na to da hvale Kralja zato što ono što je Kralj trebao dati Mojsiju i Izraelu nije bilo radi njih samih, nego radi Malchut. To znači da ne mogu podnijeti bol Shechine te se zato bave postizanjem jednakosti forme kako bi Malchut mogla davati. Zato je rečeno: „Sretni su Mojsije i Izrael jer znaju kako ispravno hvaliti Kralja za Kraljicu.”