Što je dar koji čovjek traži od Stvoritelja?

Članak br. 22, 1987.

U Zoharu (Pinhas, stavka 180) piše: „Napisano je: ‘Bože moj, spasi Svoga slugu.’ ‘Razveseli dušu Svoga sluge.’ ‘Daj Svoju snagu Svome sluzi.’ Tri je puta David u ovoj molitvi sebe nazvao slugom, što odgovara trima putima za koja su autori Mishne ustanovili da čovjek u molitvi treba biti poput sluge. U prvim blagoslovima treba biti poput sluge koji hvali svoga učitelja. U srednjima treba biti poput sluge koji od svoga učitelja traži dar. U posljednjim blagoslovima treba biti poput sluge koji zahvaljuje svome učitelju na daru koji je od njega primio, a zatim odlazi.”

Trebamo razumjeti zašto su čovjekovu molitvu usporedili sa slugom koji od svoga učitelja prima dar, a ne s milostinjom ili nečim drugim. Čemu nas to uči u radu?

Poznato je da od Stvoritelja izravno dolaze dvije stvari: 1) Svjetlost, 2) kli za primanje Svjetlosti.

1) Učili smo da je svrha stvaranja Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Iz toga slijedi da je Stvoritelj želio činiti dobro stvorenjima čak i bez buđenja od strane nižih, jer još nije bilo stvorenja u svijetu od kojih bi mogao primiti ikakvo buđenje. To se smatra Svjetlošću koja dolazi od Stvoritelja bez ikakvog sudjelovanja nižega.
2) Stvoritelj je stvorio postojanje iz odsutnosti – kli koji se naziva „želja i čežnja za primanjem užitka i zadovoljstva“. To znači da je ono što vidimo u skladu s riječima: „Po Tvojim djelima poznajemo Te“, odnosno govorimo samo o onome što vidimo da postoji u prirodi stvaranja. Vidimo da je nemoguće uživati u bilo čemu ako za tim ne postoji čežnja. Zato učimo da je, iz perspektive Svjetlosti koja je stvorila taj kli, nazvan „volja za primanjem“, (kli) prošao kroz četiri Behinot (razlučivanja), odnosno četiri stupnja, sve dok volja za primanjem nije stekla potpunu formu čežnje. Nakon što je Svjetlost stvorila kli, taj je kli primio užitak i zadovoljstvo koje Mu je bila namjera dati.

Ove dvije prethodno spomenute stvari, Svjetlost i kli, pripadaju Stvoritelju. Učimo da je u tom pogledu postojalo potpuno savršenstvo i da tome nema što dodati.

Međutim, nakon toga nastalo je nešto novo, što pripisujemo stvorenju, a ne Stvoritelju. Drugim riječima, svojstvo davanja pripisujemo Stvoritelju, koji je Davatelj, jer je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno davati obilje stvorenjima, ne primajući ništa od njih. No nakon toga nastalo je nešto novo, kao što je napisano u Učenju Deset Sefirot (1. dio): prvi primatelj, nazvan Malchut de Ein Sof, poželio je ukras koji se naziva „ukras na točki želje“, odnosno postići jednakost forme koja se naziva Dvekut (prianjanje). Zbog toga je učinjen Tzimtzum (ograničenje), što znači da je umanjila svoju volju za primanjem na kli koje se naziva „volja za primanjem“, pa se Svjetlost povukla.

Malchut je stvorio novi kli, nazvan „volja za davanjem“, što znači da ne prima užitak i zadovoljstvo prema mjeri čežnje za Svjetlošću, nego prema mjeri svoje želje za davanjem. To znači da je Malchut izračunao koliki postotak obilja može primiti s namjerom davanja. Onaj dio koji bi primao radi primanja, kada bi ga primao, nije primao.

Iz toga slijedi da ovaj kli, kojeg niži daje, pripisujemo nižemu, jer kelim višega, koje je viši načinio kako bi niži mogao uživati u Svjetlosti, jesu samo volja za primanjem. Taj kli nikada neće biti ukinut, jer ono što je Stvoritelj stvorio mora uvijek postojati.

Međutim, niži može dodati kli Stvoritelja, kao što je napisano: „Što je Bog stvorio da se učini.“ To znači da je Bog stvorio kli koji se naziva „želja za primanjem zadovoljstva“, a čovjek mu mora dodati ispravak koji se naziva „namjera davanja“, kao što je gore rečeno da je Malchut de Ein Sof ukrasio sebe na točki želje. To znači da je njegov ukras bio u tome što je na volju za primanjem postavio namjeru davanja.

Ondje, u Malchut de Ein Sof, postojao je samo korijen. Iz njega se proširilo na niže da je zabranjeno primati, prema pravilu: „Želja u višem postaje obvezujući zakon u nižem.“ Iz tog se razlučivanja razvilo sve dok nije nastala Sitra Achra – suprotnost od Kedusha. U Kedusha postoji samo želja za davanjem, što je Dvekut (prianjanje). No oni koji žele primati radi primanja udaljuju se i odvajaju od Života svih života. Zato je u Zoharu rečeno: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, a o zlima je rečen stih: „Milost naroda je grijeh“, jer „sve dobro koje čine, čine radi sebe.“

Iz toga slijedi da Stvoritelj izravno daje stvorenju dvije stvari: 1) užitak i zadovoljstvo, 2) želju i čežnju za užicima.

Međutim, nelagoda koja se naziva „sram“ dolazi neizravno od Stvoritelja. To znači da Stvoritelj želi da niži primi užitak, a ne patnju, ali neizravno, odnosno da viši, Davatelj, ne želi da niži pri primanju užitka osjeća stid.

Zbog toga je učinjen ispravak Tzimtzum. Zbog Tzimtzum obilje ne dolazi u kelim koje je Stvoritelj stvorio, osim ako je stvorenje na kli postavilo ispravak u obliku namjere davanja. Ako čovjek nema taj kli, ostaje u tami bez Svjetlosti, a ime Dobri Koji Čini Dobro ostaje mu skriveno, jer nema odgovarajuće kelim za primanje obilja, što se naziva „jednakost forme“.

Iz toga slijedi da je sva novost nastala nakon Tzimtzum u tome što nedostaje jedino namjera davanja, dok se dva razlučivanja koja su proizašla prije Tzimtzum nisu promijenila. Drugim riječima, u prvoj Behina (razlučivanju), koja predstavlja Njegovu želju da čini dobro, nije bilo nikakve promjene, pa i nakon Tzimtzum On i dalje želi davati užitak i zadovoljstvo. Ni u drugoj Behina, koja je volja za primanjem, također nije bilo nikakve promjene. Kao što učimo, u duhovnosti nema promjena, nego samo nadogradnji. Iz toga slijedi da je nakon Tzimtzum nemoguće primiti bilo kakvo više obilje ako se volji za primanjem ne doda namjera davanja. To je sav naš rad u Tori i mitzvot: biti nagrađeni posudama davanja.

Naši su mudraci o tome rekli (Kidushin 30): „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Poznato je da se volja za primanjem naziva „naklonjenost zlu“, jer uzrokuje udaljenost od Stvoritelja budući da se nalazi u nejednakosti forme u odnosu na Stvoritelja. Stvoriteljeva je namjera davati, dok naklonjenost zlu želi samo primati. Zbog toga su sav užitak i zadovoljstvo sadržani u misli stvaranja od nje skriveni.

Međutim, kako možemo steći te kelim, kad je to protivno našoj prirodi?

Odgovor je da su nam upravo zato dani Tora i mitzvot. Putem njih možemo steći te kelim. No zašto onda nisu svi kroz Toru i mitzvot nagrađeni posudama davanja? Razlog je to što nema Svjetlosti bez kli.

Iz toga slijedi da, ako čovjek nije potpuno siguran da su upravo ti kelim jedino što nam je potrebno, on još uvijek nema istinski kli. Drugim riječima, nema potrebu za tim kelim. Iz toga proizlazi da se Svjetlost nalazi u Tori i mitzvot, koje mogu pomoći čovjeku da stekne te kelim, ali on nema stvarnu potrebu da mu ti kelim budu dani.

Ako malo dublje promotrimo i pažljivo ispitamo one koji izvršavaju Toru i mitzvot, jesu li doista spremni primiti posude davanja i zauzvrat predati svoju volju za primanjem, vidjet ćemo da bi velika većina onih koji rade rekla da na to ne pristaje. Umjesto toga, oni žele izvršavati Toru i mitzvot kako bi primili nagradu. Iz toga slijedi da nemaju potrebu za posudama davanja. Zato se postavlja pitanje: kako mogu reći da bi im Tora i mitzvot, u kojima ulažu trud, trebale dati nagradu za kojom uopće nemaju potrebu? Naprotiv, boje se da će izgubiti kli primanja koje se naziva „ljubav prema sebi“.

To je ono što kaže Maimonid (na kraju Hilchot Teshuva): „Naši su mudraci rekli: ‘Čovjek se uvijek treba baviti Torom, čak i u Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer će iz Lo Lishma doći do Lishma (u Njezino ime). Zato se malenu djecu, žene i neuke ljude uči da rade samo iz straha i radi primanja nagrade. Sve dok ne steknu znanje i ne zadobiju veliku mudrost, ta im se tajna otkriva malo-pomalo te ih se postupno privikava na tu stvar, smireno, sve dok Ga ne dosegnu i ne počnu Mu služiti iz ljubavi.’”

Iz toga slijedi da čovjek treba čeznuti za tim da stekne posude davanja. Premda vidi da se volja za primanjem tome protivi, odnosno da mu ne dopušta moliti Stvoritelja da mu podari te kelim, i za to mora moliti Stvoritelja – da mu da želju razumjeti nužnost tih kelim. On moli Stvoritelja da mu podari snagu nadvladati želju tijela, koje želi ostati upravo u posudama primanja. Štoviše, čim vidi da bi se iz toga mogla roditi želja – da će čovjek kasnije poželjeti doći do posuda davanja – odmah to osjeti i istoga trenutka počinje pružati otpor.

Međutim, čovjek ne dolazi lako do spoznaje da nije sposoban raditi radi davanja. Naprotiv, čovjek misli da sada još nema želju za davanjem, ali da je izbor u njegovim rukama te da će, kad god bude htio raditi radi davanja, to i moći. Ta spoznaja za koju vjeruje da je posjeduje umiruje ga, tako da ga ne zabrinjava činjenica što se ne bavi radom davanja, jer smatra da će to moći učiniti kad god odluči. Zbog toga se ne brine oko toga.

No istina je da to nije u čovjekovoj moći, jer je protivno ljudskoj prirodi. Naši su mudraci o tome rekli: „Čovjekova naklonjenost zlu svakoga ga dana nadvladava. Kad mu Stvoritelj ne bi pomagao, ne bi je mogao nadvladati.“ Međutim, da bi primio pomoć, čovjek mora uvidjeti i uložiti napor kako bi stekao potrebu za Njegovom pomoći. Zato je rečeno: „Onome tko se dolazi pročistiti“, Stvoritelj pomaže.

Pitali smo: zašto čovjek mora započeti rad, a tek mu tada Stvoritelj pomaže? Zašto mu Stvoritelj odmah ne da tu snagu, odnosno zašto mu ne pomogne čim započne rad za Stvoritelja, čak i ako ne traži pomoć? Prema pravilu da nema Svjetlosti bez kli, čovjek mora započeti. Kad čovjek vidi da ne može, tada stječe potrebu za Stvoriteljevom pomoći. Zato upravo kad je započeo rad i vidi da nije sposoban, u tom stanju stječe kli kako bi mu Stvoritelj mogao podariti tu snagu, koja se naziva „želja za davanjem“.

Međutim, obično se događa da čovjek započne rad davanja, vidi da mu je teško i da je, prema njegovu mišljenju, već mnogo puta molio Stvoritelja da mu pomogne, ali nikakvu pomoć nije primio. Tada čovjek napušta bojno polje i kaže da taj rad nije za njega. Upravo na tom mjestu, kad je zaključio da sam ne može i da mu jedino Stvoritelj može pomoći, čovjek mora imati povjerenja u Stvoritelja da će mu On pomoći.

Međutim, time kli još nije potpun, odnosno još nije potpuna potreba za Njegovom pomoći. Svaki put kad čovjek traži pomoć, premda još uvijek ne osjeća da ju je primio, mora vjerovati iznad razuma da Stvoritelj doista pomaže, ali da još uvijek nije nastupila potreba da to vidi kako bi se otkrila njegova stvarna potreba za tom pomoći.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti stih: „Jer su putovi Gospodnji pravi; pravednici njima hode, a zli na njima posrću.“ To znači da upravo u toj točki, kad čovjek dođe do zaključka da nije u ljudskoj moći steći posude davanja, jer vidi da se nijedan organ njegova tijela s time ne slaže, tada dolazi do točke istine. Sada treba uputiti iskrenu molitvu da mu Stvoritelj pomogne. Sigurno će primiti pomoć od Stvoritelja, koji sjedi i čeka da Mu čovjek pruži kli, odnosno stvarnu potrebu za njim. Upravo na tom mjestu čovjek bježi iz tog stanja, premda upravo ondje pomoć može doći do njega. Ali on napušta bojno polje i zato se naziva „zločincem“.

Pravednik, međutim, ne očajava, jer upravo sada biva nagrađen posudama davanja. Iz toga slijedi da na istome mjestu gdje „pravednici hode“, odnosno primaju uzdizanje na viši stupanj, upravo na tom istom mjestu „zli posrću“. Upravo ondje gdje bi trebali primiti pomoć, oni posrću i napuštaju bojno polje.

Iz svega gore navedenoga slijedi da čovjek treba tražiti Stvoriteljev dar, odnosno da mu Stvoritelj kao dar podari posude davanja, baš kao što mu je dao kli koje se naziva „volja za primanjem“. Drugim riječima, s jedne strane kažemo da je Stvoritelj dao kli i Svjetlost, odnosno i želju i čežnju za primanjem zadovoljstva, kao i samo zadovoljstvo. Jedino dodatak kli, a to je volja za davanjem, pripisujemo stvorenjima, kao što je napisano: „Što je Bog stvorio da se učini.“ „Što je stvorio“ odnosi se na volju za primanjem, koja se naziva „stvorenim“, jer je to nešto nastalo kao postojanje iz odsutnosti, što se naziva „stvaranje“. Na to čovjek treba postaviti namjeru davanja, jer to uistinu pripada stvorenjima, a ne Stvoritelju.

Međutim, istina je da čak i taj kli, koji se naziva „dodatak“, treba dati Stvoritelj. Kad kažemo da to pripada stvorenjima, mislimo na to da čovjek treba moliti Stvoritelja da mu podari taj kli koji se naziva „namjera davanja“. Drugim riječima, jedino oko čega se niži treba truditi jest steći nedostatak, odnosno osjećaj da mu nedostaje želja za davanjem.

No za volju za primanjem ne može se reći da postoji buđenje nižih, jer ako želja za primanjem još ne postoji u svijetu, tko bi mogao tražiti da mu bude dana želja za primanjem zadovoljstva? Nemoguće je reći da čovjek, prije nego što je rođen, nešto želi. Zato kažemo da volja za primanjem u potpunosti pripada Stvoritelju.

Ali nakon što se rodi volja za primanjem užitaka, dolazi vrijeme kad čovjek osjeti da je ta volja za primanjem, bez ikakva dodatka, onakva kakva dolazi iz prirode, loša, jer s tom željom ne može primiti istinske užitke, nego samo „tanku Svjetlost“, koju je Stvoritelj dao Klipot kako ne bi bile poništene. Kad čovjek dođe do te spoznaje, u njemu se rađa potreba da stekne sposobnost usmjeravanja prema davanju. Prije nego što stekne tu potrebu, ne može mu biti dan taj kli, jer je rečeno da „nema Svjetlosti bez kli“, a kli se naziva „potreba“ i „nedostatak“. Taj se nedostatak ne očituje kao stvaran sve dok čovjek ne trpi muke i patnje zbog toga što mu upravo ta stvar nedostaje.

Uobičajeni nedostatak postoji kad čovjek vidi da nešto nema i razumije da mu je to potrebno. Međutim, ako zna da može živjeti i bez toga, još se ne može reći da ima stvaran nedostatak. Stvaran nedostatak znači da čovjek zna kako bez onoga što mu nedostaje ne može nastaviti živjeti. To se naziva „stvarna potreba“.

Isto je i u radu. Mnogo puta čovjek zna, razumije i osjeća da mu nedostaje želja za davanjem. Moli Stvoritelja da mu podari sposobnost nadvladavanja tijela, koje se naziva „volja za primanjem“, i zna da je već mnogo puta molio Stvoritelja, ali ga Stvoritelj nije htio uslišiti. Kad vidi da još uvijek nije primio tu snagu od Stvoritelja, to ga obeshrabruje te više nema snage ponovno moliti Stvoritelja da mu podari ono što želi, jer vidi da ga Stvoritelj ne sluša. Zbog toga više nije u stanju moliti Stvoritelja.

No istina je da treba reći kako čovjek još uvijek nema stvarnu potrebu za Stvoriteljevom pomoći. Potreba koju čovjek ima, kad vidi da nije sposoban usmjeriti se na davanje, još se ne smatra stvarnom potrebom. Stvarna potreba znači da čovjek vidi kako bez onoga što mu je potrebno ne može postojati u svijetu. To se smatra stvarnom potrebom.

Zato, kad čovjek shvati da će, ako ne stekne želju za davanjem, ostati odvojen od Kedusha i da nema nikakve nade da će ikada dosegnuti duhovnost, koja se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem“, nego će neprestano biti uronjen u ljubav prema sebi i neće imati nikakvu mogućnost ući u Kedusha, već će ostati u Klipot, i kad ga to boli toliko da kaže: „U tom slučaju, bolje mi je biti mrtav nego živ“, to se naziva „stvarnom potrebom“. Tada, kad čovjek moli da mu Stvoritelj podari posude davanja, to se naziva „stvarnom potrebom“, i jedino to možemo pripisati nižima, odnosno nedostatak koji osjećaju zbog toga što nemaju posude davanja. To se naziva kli, odnosno potreba.

Ispunjenje te potrebe, odnosno želja za davanjem, pripada Stvoritelju. Drugim riječima, kao što je Stvoritelj dao prvi kli, koji je volja za primanjem, tako daje i kli koji se naziva „želja za davanjem“. Jedina je razlika između prvog kli, koje se naziva „volja za primanjem“, i kli koji se naziva „želja za davanjem“, u tome što je prvi kli dan bez buđenja nižega, jer tko bi prije njegova rođenja mogao išta tražiti? No nakon što se rodila volja za primanjem, čovjek je počeo osjećati što mu ta volja za primanjem uzrokuje. U mjeri u kojoj razumije potrebu za posudama davanja, u toj se mjeri u njemu budi osjećaj potrebe. Upravo tu potrebu za posudama davanja pripisujemo stvorenjima.

Prema tome možemo protumačiti ono što govorimo i molimo: „Podari mi riznicu besplatnog dara.“ To izaziva nedoumicu, jer trebamo služiti Stvoritelju ne radi primanja nagrade, a još manje tražiti besplatan dar. Pa zašto onda piše (u molitvi Neka bude Tvoja volja, prije izgovaranja Psalama): „Podari mi riznicu besplatnog dara“?

Značenje je: „Podari nam besplatan dar.“ To jest, podari nam dar posude davanja, baš kao što si nam dao kli volje za primanjem. Molimo Te za to jer osjećamo potrebu za posudom davanja. A što su posude davanja? To je sposobnost da radimo besplatno, bez ikakve nagrade, tako da sav naš rad bude jedino radi davanja. Drugim riječima, s prvim kli, koje se naziva „volja za primanjem“, čovjek može raditi samo radi nagrade, a taj se kli naziva „novim kli“, novim stvorenjem koje nije postojalo prije nego što ga je On stvorio.

Sada nam podari kli, odnosno želju iz Svoje riznice. A što je to? Želja za davanjem. Ona je postojala još prije nego što je On stvorio volju za primanjem, jer je želja za davanjem uzrok volje za primanjem. Želja za davanjem naziva se „postojanje iz postojanja“, dok se volja za primanjem naziva „postojanje iz odsutnosti“, jer je poznato da u Stvoritelju ne postoji volja za primanjem – od koga bi On primao? Zato molimo za „riznicu besplatnog dara“, odnosno iz Tvoje riznice. Budući da Ti posjeduješ želju za davanjem, Ti tu želju daješ besplatno. Podari je nama, kako bismo i mi mogli raditi besplatno, bez primanja nagrade.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: kako možemo moliti Stvoritelja da nam podari besplatan dar? Značenje je da molimo Stvoritelja da nam podari sposobnost da Mu služimo besplatno. Drugim riječima, kli primanja koje čovjek prima naziva se „besplatan dar“.

Dakle, koji je dar koji čovjek treba moliti od Stvoritelja? Pitali smo: kako čovjek može tražiti darove, kad je poznato da može tražiti milostinju, ali dar? Tko traži darove? Obično darove dajemo onima koje volimo.

Odgovor je da, budući da čovjek želi voljeti Stvoritelja, a volja za primanjem predstavlja prepreku, čovjek moli za taj dar koji se naziva posude davanja. Putem tog dara, koji će primiti od Stvoritelja, čovjek će biti nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju, a ne ljubavlju prema sebi. Zato se to naziva „darom“, i upravo to čovjek treba moliti.

Ovo je značenje onoga što smo pitali: koji dar čovjek treba moliti od Stvoritelja, a koji je dopušteno tražiti i na kojem počiva sav naš rad u Tori i mitzvot, tako da njihovim izvršavanjem steknemo potrebu za tom molbom i razumijemo da su „one naš život i duljina naših dana“? Ta je potreba u tome što nam nedostaje Dvekut sa Stvoriteljem, koja se naziva „jednakost forme“, po kojoj možemo prionuti uz Život svih života. Ako ne budemo nagrađeni Dvekut i ostanemo u ljubavi prema sebi, ostat ćemo odvojeni od Života svih života, što je značenje riječi: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, zbog odvojenosti koja postoji između njih i Stvoritelja.

Što se tiče molbe za dar, glavna je stvar potreba za njim. Kroz Toru i mitzvot stječemo potrebu, a kroz tu potrebu nastaje mjesto za molbu za tim darom, koji se smatra time da nam On daje kli koje se naziva „želja za davanjem Stvoritelju“.

O tome je napisano (Hagigah 7): „Kao što sam Ja besplatno, tako i vi budite besplatno.“ Drugim riječima, čovjek treba ulagati napor da radi radi davanja i da ne želi primiti nikakvu nagradu. Premda Gemara to tumači drukčije, i ovo je sadržano u tim riječima, jer se to naziva Dvekut.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što govorimo u blagoslovu nakon jela: čak i na Shabbat (Šabat), kad je zabranjeno govoriti o svjetovnim stvarima, molimo Stvoritelja: „Ne učini da trebamo dar od krvi i mesa.“ Takva je molitva prikladna radnim danom, kad molimo za opskrbu, ali ne i na Shabbat.

Trebamo protumačiti da se molba na Shabbat da ne „trebamo dar od krvi i mesa“ odnosi na kelim od krvi i mesa, kojima se služe ljudi od krvi i mesa, odnosno na posude primanja. Oni mole Stvoritelja da im pomogne kako ne bi morali koristiti vlastite kelim, nego kelim Stvoritelja, koje su posude davanja. Upravo za te kelim molimo Stvoritelja, jer su to kelim besplatnog dara.