Koja je važnost mladoženje, da su mu grijesi oprošteni? (-)

Članak 7, 1988.

Naši mudraci su rekli: „Trojici su oprošteni njihovi grijesi: nežidovu koji je prešao na judaizam, onome tko postane velik i onome tko se oženi. Iz ovoga učimo da se zato ona naziva Mahalat, jer su njegovi grijesi nimhalu (oprošteni). Nasuprot tome, u odlomku VaYishlach naziva se Bosmat, kći Jišmaelova” (navedeno u RASHIJU, VaYishlach).

Ovaj stih zahtijeva objašnjenje. Naši mudraci nam govore da oprost grijeha mladoženji na dan njegova vjenčanja proizlazi iz Ezava, koji je uzeo kćer Jišmaelovu, čije je ime bilo Bosmat, kći Jišmaelova. Budući da je u odlomku Toldot napisano: „Ezav ode Jišmaelu i uze Mahalatu, kćer Jišmaelovu”, to je dokaz da se mladoženji na dan njegova vjenčanja opraštaju grijesi.

Slijedi da cijeli ovaj temelj učimo od zlog Ezava, koji je uzeo kćer zlog Jišmaela. To je teško razumjeti. Uostalom, što je zlikovac? To je onaj koji kaže da na svijetu nema grijeha i da može činiti što god mu srce poželi, jer zlikovac ne vjeruje ni u što. Stoga zlikovac kaže da nikad ne griješi. Zašto bi mu onda trebalo oprostiti grijehe? Zar se čovjeku daje ono što ne želi? Uostalom, nema Svjetlosti bez kli, nema ispunjenja bez nedostatka.

Još je teže razumjeti koji je stvarni razlog zbog kojeg zaslužuje oprost. Koja je njegova zasluga? Zar zato što je uzeo ženu zaslužuje da mu budu oprošteni grijesi? Ima smisla da onaj tko učini veliko djelo, čiju važnost ne možemo ni procijeniti, zaslužuje veliku nagradu za to, čak do mjere da mu budu oprošteni grijesi. Ali što je tako veliko učinio time što je uzeo ženu?

Također vidimo da je izgovaranje pokajničkih molitava velika stvar. Tamo postoji pitanje trinaest svojstava, kao i klečanja. No ako je mladoženja u sinagogi, te se molitve ne izgovaraju. Trebamo razumjeti važnost uzimanja žene, da tijekom svih sedam dana „sedam blagoslova” ono ima snagu poništiti molitvu koja je toliko važna, samo zato što je uzeo ženu, koja se sada naziva „nevjestom”.

Postoje mnoga objašnjenja na doslovnoj razini, ali mi to trebamo protumačiti u radu. Čemu nas to dolazi poučiti? Zli Ezav je stanje kad je čovjek spoznao da je zlo na svijetu, koje sprječava sva stvorena bića da postignu užitak i zadovoljstvo radi kojih je svijet stvoren — a to je značenje zla — u njemu postalo poput Ezava, od riječi Assiya (činjenje). Njegovo zlo dovršilo se jasnom spoznajom da je to želja za primanjem za samoga sebe. Tada dolazi red na „okreni se od zla”, što znači da prije nego što čovjek spozna da se želja za primanjem naziva „zlom”, nemoguće je okrenuti se od nje i ne slušati je.

Nakon toga započinje pitanje „i čini dobro”. „Činiti dobro” znači preuzeti teret kraljevstva Nebesa. Međutim, čovjek ne može sam zadobiti kvalitetu „žene koja se boji Boga”. Naprotiv, čovjek to mora primiti odozgo, kao što je napisano: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.” Zohar kaže da mu se daje duša, a to je pomoć koju čovjek prima.

Slijedi da je ta duša rođena time što je Stvoritelj uslišio čovjeka kad se došao pročistiti. Ta se duša naziva „kćeri”, koja je rođena iz toga što je Stvoritelj uslišio njegovu molitvu nakon što je čovjek došao do prepoznavanja zla, koje se naziva Ezav.

To je značenje onoga što je napisano: „I Ezav ode i uze Mahalatu, kćer Jišmaelovu.” „Ode” znači na viši stupanj, nakon što je došao do prepoznavanja zla, koje se naziva Ezav, do Yishma-El (Jišmael, što znači „Bog će čuti”). To jest, tada se bavio oblikom „čini dobro”, moleći Stvoritelja da usliši njegovu molitvu i podari mu dušu, kao što je rečeno u Zoharu. To je značenje riječi „uze Mahalatu”, što znači da je primio oprost grijeha time što je bio nagrađen kćeri kroz koju je Stvoritelj uslišio njegovu molitvu. To se naziva „kći Jišmaelova”.

To slijedi određeni redoslijed: prvo, napor da vidi istinu, koliko god razumije da mu želja za primanjem za samoga sebe šteti. Tada može jednom zauvijek odlučiti da je neće koristiti, a to se naziva Ezav. Drugo, nakon toga biva nagrađen time da uzme ženu kroz oprost grijeha. Tada je moguće biti nagrađen time.

Možemo razumjeti značenje žene, koja je duša što mu se daje odozgo, prema onome što je objašnjeno u „Predgovoru za Učenje Deset Sefirot” (stavci 53–55): „Tada mu Stvoritelj pomaže i čovjek postiže otvorenu Providnost, što znači otkrivenje Lica. Tada biva nagrađen potpunim pokajanjem, što znači da ponovno prianja uz Stvoritelja svim svojim srcem, dušom i snagom, kao da ga na to prirodno privlači postignuće otvorene Providnosti. Prirodno, onaj kome je podarena takva otvorena Providnost siguran je da više neće griješiti, kao što je siguran da neće rezati vlastito tijelo i nanijeti si strašnu patnju. Osim toga, siguran je da neće propustiti nijednu mitzvu a da je ne izvrši čim mu se pruži prilika, jednako kao što je siguran da neće propustiti nikakav tjelesni užitak ili veliku dobit koja mu dođe u ruke.” Ovo pokajanje smatra se oprostom njegovih grijeha.

Prema pravilu da se sve mitzvot protežu iz odnosa grane i korijena — što znači da svaka mitzva u tjelesnosti ima svoj korijen u duhovnosti — možemo reći da se iz toga proteže i to da se u tjelesnosti, kad muškarac uzme ženu, također opraštaju njegovi grijesi, što upućuje na duhovnost.

Sada možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Kako plesati pred nevjestom?”, a nisu rekli: „Kako plesati pred mladoženjom?” Nasuprot tome, glede svadbene gozbe rekli su: „Onaj tko uživa u mladoženjinoj gozbi i ne razveseli ga” (Berachot, str. 6), „krši pet glasova: glas veselja i glas radosti, glas mladoženje i glas nevjeste, glas onih koji govore: ‘Zahvaljujte!’” Nisu rekli da trebamo razveseliti nevjestu, niti su rekli da postoji nevjestina gozba, već samo mladoženjina gozba.

Nalazimo da je na Jakovljevu vjenčanju Lavan priredio gozbu, kao što je napisano: „I Lavan okupi sve ljude toga mjesta i načini gozbu”, što znači da je gozba došla sa strane nevjeste, da je nevjestin otac priredio gozbu, a ne Jakov, koji je bio mladoženja.

Prema onome što je Baal HaSulam objasnio — da „mladoženja” znači Tora, a „nevjesta” vjera — trebamo protumačiti ono što smo pitali. Dok čovjek ne stekne trajnu vjeru, ima uspone i padove, jer se čovjek rađa s posudom primanja, a ta posuda želi baviti se stvarima za koje razum kaže da se isplati njima baviti, odnosno da će koristiti njegovoj želji za primanjem za samoga sebe. Inače ne može raditi.

Također, budući da je vjera iznad razuma, što znači da je razum ne može podnijeti, ovdje postoji pitanje uspona i padova. To se naziva „ples”, jer vidimo da pri plesu podižemo noge i ponovno ih spuštamo, iznova i iznova. To upućuje na to da riječ Raglaim (noge) dolazi od riječi Meraglim (uhode, špijuni), što znači da kad čovjek treba preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebesa i služiti Mu samo Lishma (u Njezino ime), njegov razum odmah dolazi i pokazuje mu da ne bi trebao biti prenagljen, nego najprije provjeriti isplati li se služiti Stvoritelju bez primanja nagrade.

Stoga, kad podižemo noge, odnosno kad idemo iznad svog razuma i intelekta, to se smatra podizanjem nogu iznad zemlje. Međutim, čovjek ne može uvijek nadvladati i ići iznad razuma, pa se to smatra ponovnim spuštanjem nogu na zemlju. To je značenje onoga što kaže: „Kako plesati pred nevjestom?” (Ketubot 16b). „Pred nevjestom” znači tijekom uspona, koji se naziva Panim (Lice). Što bi tada trebao reći o nevjesti? Koju je vrijednost pronašao u vjeri? To jest, što je vidio u njoj da bismo mogli reći da je upravo zato preuzeo na sebe teret vjere?

Beit Shammai kažu: „Nevjesta, onakva kakva jest”, što znači da čovjek, prema tome kako osjeća njezinu važnost, tako preuzima vjeru na sebe. To jest, ne mora pronaći nikakvu posebnu vrijednost u njoj. Čak i ako ne osjeća nikakvu važnost u vezi s njom, on preuzima na sebe ono što nam je rečeno da vjerujemo, i to je sva naša zasluga — ako možemo preuzeti na sebe ovaj rad za koji vjerujemo da je volja Stvoritelja. Ne trebamo tražiti nikakve posebne vrijednosti, već jednostavno vjerovati i prisilom prihvatiti na sebe taj rad, „kao vol za teret i kao magarac za tovar”.

Beit Hillel kažu: „Nevjesta je lijepa i pobožna.” Trebamo protumačiti da to znači kako čovjek treba reći o onome što vidi: „Imaju oči, a ne vide.” Također, glede onoga što čuje, treba reći: „Imaju uši, a ne čuju.” To jest, gledanje nije nužno očima; postoji i gledanje u umu. Odnosno, um mu pokazuje slike koje proturječe vjeri, i često čuje ono što mu um pokazuje — da rad radi Stvoritelja nije za njega. Sve to mora nadvladati i reći: „Imaju oči, a ne vide.” To jest, ono što mu um govori i pokazuje nije istina. To se naziva: „Imaju oči, a ne vide” istinu; „imaju uši, a ne čuju” istinu. Stoga njihove misli, odnosno ono što mu govori želja za primanjem za samoga sebe, nisu istina. Naprotiv, treba sebi reći da je ona doista lijepa i pobožna nevjesta, samo što on trenutno nije sposoban vidjeti istinu.

Ipak, istina je da su svi užici i zadovoljstva koja želja za primanjem može primiti u svojim kelim samo tanka Svjetlost u usporedbi sa Svjetlošću koja se odijeva u kelim davanja. To se naziva „lijepa nevjesta”. Međutim, čovjek ne može uvijek nadvladati svoj um i razum. Zato postoji pitanje plesova u vjeri, o čemu su naši mudraci rekli: „Kako plesati pred nevjestom?” To jest, što možemo reći o Panim (Licu) nevjeste, budući da Panim pripada izreci: „Mudrost čovjekova osvjetljava njegovo lice.” Stoga treba reći koja je hvala i vrijednost u nevjesti, koja se naziva „vjera”. U tome je razlika između Beit Shammaija i Beit Hillela: treba li reći „nevjesta, onakva kakva jest” ili „nevjesta, lijepa i pobožna”.

Nije tako s mladoženjom. Stvoritelj se naziva „Tora”, a Tora se smatra darom. Ondje nema plesa jer kad čovjek primi dar, ne može se reći da ima pad, odnosno da ne želi primiti darove. Samo ondje gdje postoji rad i gdje čovjek mora nadvladavati protiv razuma može se reći da ponekad uspije nadvladati, a ponekad ne uspije. Nasuprot tome, kad prima darove, kako se može reći da nema potrebu za njima? Zato nisu rekli: „Kako plesati pred mladoženjom?”, nego: „Kako plesati pred nevjestom?”

Nasuprot tome, glede gozbe napisano je: „Onaj tko uživa u mladoženjinoj gozbi”, a nije napisano: „Onaj tko uživa u nevjestinoj gozbi.” Razlog je taj što se mladoženja smatra Torom, a Tora je dar, kao što su naši mudraci rekli: „Od Matanah (dar) do Nahaliel” (Eruvin 54), gdje piše: „Zašto je napisano: ‘I od pustinje do Matanah, i od Matanah do Nahaliela, i od Nahaliela do Bamota, i od Bamota do doline’? Rekao mu je: ‘Ako čovjek učini sebe poput ove pustinje, po kojoj svi gaze, Tora mu se daje kao dar. A budući da mu je dana kao dar, on nasljeđuje Boga, kao što je rečeno: ‘Od Matanah do Nahaliela (Božje rijeke).’”

Poznato je da Stvoritelj ima mnoga imena, prema onome što otkriva nižima. To jest, ovisi o mjeri u kojoj daje nižima. Drugim riječima, prema zasluzi nižih, On im daje obilje. Budući da među primateljima postoje mnoga razlučivanja, kao što je napisano: „Kao što njihova lica nisu slična jedno drugome, tako ni njihova mišljenja nisu slična jedno drugome”, i kao što učimo u radu da i sam čovjek prolazi kroz promjenjiva stanja, stoga se obilje Stvoritelja dijeli na mnoga razlučivanja.

Međutim, Stvoritelj nema ime, budući da „u Njemu nema nikakve misli ni percepcije”. Naprotiv, kao što je napisano: „Po Tvojim djelima poznajemo Te.” To jest, prema obilju koje daje, tako Ga i nazivamo.

Iz tog razloga, u odnosu na Toru, Stvoritelj se naziva „mladoženja”. Kad daje vjeru, naziva se „nevjesta”. S obzirom na svrhu stvaranja, koja je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, tako da cijeli svijet uživa, odnosno uživa na način koji se naziva „Njegova želja da čini dobro”, što znači da On održava čak i Klipot (ljuske), jer inače ne bi mogli postojati u svijetu. To je kao što Zohar kaže, da one imaju samo tanku Svjetlost. No u Tori i mitzvot Svjetlost je ondje odjevena na način: „Cijela Tora su imena Stvoritelja”, čije je opće ime Dobri Koji Čini Dobro.

Prema gore navedenom, Stvoritelj se naziva „mladoženja” zato što je Davatelj i daje nižima. Užitak stvorenja u radosti koju im On daje, a kao što je rečeno da svi užici koje cijeli svijet prima dolaze od Njega, svi se užici nazivaju „gozbom”. Slijedi da cijeli svijet uživa u Kraljevoj gozbi.

Međutim, postoji razlika sa stajališta nižih. Postoje niži koji vjeruju da ta gozba dolazi od Kralja. A postoje i sekularni ljudi koji ne vjeruju da gozba dolazi od Stvoritelja, koji se naziva „Kralj”. U pogledu toga što je On Davatelj, naziva se „mladoženja”. To je značenje riječi naših mudraca: „Onaj tko uživa u mladoženjinoj gozbi i ne razveseli ga, krši pet glasova.” To jest, iako vjeruju da je gozba mladoženjina gozba i zahvaljuju mu za svoj užitak, ipak postoji viši stupanj, a to je da svojim uživanjem trebaju razveseliti Kralja.

Prema gore navedenom, budući da se Stvoritelj naziva „mladoženja”, kako možemo govoriti o tome da razveseljujemo Stvoritelja? Poznato je da radost dolazi kao posljedica nečega. Kad čovjek postigne nešto novo za čim je žudio i što je primio, to u njemu stvara radost. No što možemo reći da Stvoritelju nedostaje, pa da bi se obradovao kad bi to primio?

Zohar kaže (VaYera, stavak 399): „Nije bilo radosti pred Stvoriteljem od dana kad je svijet stvoren kao što je radost koju će imati s pravednicima u budućnosti.” I ovaj stih trebamo razumjeti. Kako se može reći da Stvoritelj prima zadovoljstvo? Kao što učimo, svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima. Slijedi da kad niži primaju užitak i zadovoljstvo koje im je pripremio, On iz toga prima zadovoljstvo, kao što je poznato iz alegorije o kralju koji ima toranj pun obilja, ali nema gostiju.

Stoga gozbu pripisujemo Stvoritelju kao mladoženji, budući da se On smatra Torom, darom, Nahalielom (Božjim rijekama). Kad stvorenja primaju užitak i zadovoljstvo, koje se naziva „gozba”, moraju sve primati radi davanja, a ne radi samoprimanja. To je značenje riječi naših mudraca: „Onaj tko uživa u mladoženjinoj gozbi i ne razveseli ga”, nego prima radi vlastite koristi, „krši pet glasova”. Pet glasova upućuje na potpunost stupnja koji se treba otkriti stvorenjima. To jest, Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima otkriva se u pet razlučivanja, koja se nazivaju „pet dijelova duše”: Nefesh, Ruach, Neshama, Haya i Yechida.

Zato su naši mudraci rekli: „Onaj tko uživa u mladoženjinoj gozbi i ne razveseli ga”, što znači da njegova namjera pri uživanju u gozbi nije ugoditi Stvoritelju, tako da se svrha stvaranja ostvari u svojem potpunom ispravku, nego je usmjerena na vlastitu korist. Tada on uzrokuje da se pet glasova, odnosno NRNHY koji su se trebali otkriti, udalje od njega, budući da je na posudama primanja za samoga sebe učinjen Tzimtzum (ograničenje). Stoga se Svjetlost ne proteže na to mjesto, a to mjesto zahtijeva ispravak radi davanja. Međutim, on na to ne obraća pažnju i zato uzrokuje da obilje ne dođe do nižih.

Iz toga slijedi da nas naši mudraci upozoravaju kako se moramo pripremiti velikim radom i trudom za dvije stvari. Prvo, vjerovati da se svaki užitak koji primamo na svijetu smatra Kraljevom gozbom. Međutim, to moramo vjerovati. Zbog toga su naši mudraci ustanovili poseban blagoslov za svaki pojedini užitak: blagoslov za molitvu, blagoslov za Toru, kao i za tjelesne užitke. Drugo, moramo nastojati svaki užitak koji primamo iz Kraljeve gozbe primati radi davanja, a ne radi vlastite koristi.

Nasuprot tome, kad Stvoritelj daje nižima kao „nevjesta”, što je vjera, to se još ne smatra gozbom, nego ondje postoje usponi i padovi. Zato ondje postoje plesovi.