Što u radu znači „Skriveno pripada Gospodinu, a otkriveno pripada nama“?

Članak br. 24, 1988.

Napisano je (Ponovljeni zakon 29:28): „Skriveno pripada Gospodinu, našem Bogu, a otkriveno pripada nama i našoj djeci zauvijek, kako bismo izvršavali sve riječi ove Tore.“ Trebamo razumjeti što nam daje to što ovo znamo. Bi li itko pomislio da čovjek može spoznati skriveno? A ako možemo spoznati skriveno, zašto je Stvoritelj to sakrio od nas? Također trebamo razumjeti što su to skrivene stvari. Što znači to da ih ne smijemo istraživati, nego da one pripadaju Gospodinu, našem Bogu?

O stihu „Kad podigneš svijeće“, RASHI tumači da „‘Kad podigneš’ znači da se plamen podiže, odnosno moramo paliti sve dok se plamen ne podigne sam od sebe.“ Trebamo razumjeti što nam znači to da moramo „paliti sve dok se plamen ne podigne sam od sebe“. Svakako, ako svijeća ne gori kako treba, nego gori samo dok je osoba pali, sigurno moramo pričekati dok ne počne gorjeti sama od sebe. Prema tome, što je novo u tome da se kaže „dok se plamen ne podigne sam od sebe“?

U vezi s izradom menore napisano je: „Ovako je bila izrađena menora: kovani rad od zlata.“ RASHI tumači „kovani“: „Bila je od jednog talenta (komada) zlata. Udarao bi čekićem i rezao škarama kako bi pravilno raširio njezine dijelove. Nije bila izrađena od zasebnih dijelova koji su bili spojeni. Tako je On načinio menoru.“ RASHI tumači: „Bila je načinjena sama od sebe, od Stvoritelja.“

Trebamo razumjeti ovo: Ako je menora bila načinjena sama od sebe, zašto su morali udarati čekićem i rezati škarama? Svakako, ako Stvoritelj izrađuje menoru, trebalo je biti dovoljno uzeti talent zlata i ona bi bila načinjena sama od sebe. Zašto je bilo potrebno udarati?

Poznato je da je ljudska priroda željeti samo primati za vlastitu korist. Čovjek ne može učiniti ništa ako ne vidi da će mu to donijeti neku korist. O tome je napisano u Zoharu: „Pijavica ima dvije kćeri: Hav, Hav“ (Izreke 30:15). Zohar tumači: „Pijavica ima dvije kćeri koje zavijaju kao psi: Hav, Hav (hebrejski: daj, daj). Daj nam bogatstvo ovoga svijeta i daj nam bogatstvo budućeg svijeta.“ Drugim riječima, sve što čovjek vidi i iz čega može izvući neki užitak, zbog toga viče: Hav, Hav, što znači: „Daj, daj, ovo prihvaćam srcem i dušom.“

Dobili smo zapovijed da volimo Stvoritelja, kao što je napisano: „I ljubit ćeš Gospodina, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom.“ Ali kako se to može izvršavati ako je to protiv naše prirode? Naši su mudraci rekli o stihu „I zasjao im je iz Seira“ da „Se otvorio djeci Ezava kako bi primili Toru, ali oni je nisu htjeli. ‘Pojavio se s planine Paran’, otišao je tamo i otvorio se djeci Ishmaela kako bi je prihvatili.“ Međutim, ni oni je nisu htjeli, odnosno svi su pitali: „Što je u njoj napisano?“ Ezav je nije htio jer je napisano: „Ne ubij“, a o Ezavu je napisano: „Živjet ćeš od svoga mača.“ Isto je bilo i s djecom Ishmaela: Što piše? „Ne čini preljub.“ Nisu je htjeli. Ali kad je došao narodu Izraela, rekli su: „Činit ćemo i čut ćemo.“

Trebamo razumjeti: pristaje li naklonjenost zlu u narodu Izraela odreći se loših svojstava? Ako je tako, što znači da su rekli: „Činit ćemo i čut ćemo“? Trebamo protumačiti da su, kad je narod Izraela vidio da se njihovo zlo protivi Tori, odnosno da ne želi izvršavati zapovijedi Tore, rekli: „Činit ćemo protiv njegove volje“, odnosno prisilom, premda se naše zlo ne slaže.

Međutim, trebamo razumjeti zaslugu onoga tko drugome nešto daje prisilno. Možemo li reći da mu je dao iz ljubavi? Budući da ga ne voli, to nije razlog njegova davanja. Ljubav se stječe tako što jedni drugima dajemo dobre stvari. Tada je prirodno da primatelj dara zavoli davatelja. Međutim, davanje ne čini da davatelj zavoli primatelja time što mu daje. Prema tome, zašto je Izrael rekao: „Činit ćemo protiv njegove volje“, premda se zlo ne slaže? I također, kako će se time ispuniti „I ljubit ćeš Gospodina, svoga Boga“?

Naši su mudraci rekli da je, kad je Izrael rekao: „Činit ćemo i čut ćemo“, Stvoritelj rekao: „Tko je otkrio Mojoj djeci ovu tajnu, alat kojim se služe anđeli služitelji?“, kao što je rečeno: „Silni snagom, izvršitelji Njegove riječi, a potom oni koji čuju glas Njegove riječi.“ To znači da se „činjenje“ smatra „silnima snagom“, odnosno nadvladavanjem, premda se tijelo, koje ima prirodu primanja za sebe, ne slaže. Poslije, time što činimo kroz nadvladavanje, premda naklonjenost zlu to ne želi, kasnije bivamo nagrađeni s „čuti glas Njegove riječi“. Značenje „čujem“ jest „mislim“, kao što su naši mudraci rekli: „Nisam čuo znači ne mislim“ (Iruvin 102).

Prema tome, doslovno značenje jest da ćemo, time što kažemo „činit ćemo“, odnosno nadvladavanjem kroz prisilu, zatim biti nagrađeni s „čut ćemo“. Odnosno, stvar će nam biti razumna i prihvatljiva. To znači da ćemo, kad nam bude razumna i prihvatljiva, zasigurno moći sve činiti s ljubavlju i radošću, i tada će sve biti dobrovoljno, a ne prisilno.

Prema prethodno rečenom možemo protumačiti riječi: „Tko je otkrio Mojoj djeci ovu tajnu“, pri čemu trebamo razumjeti što je tajna u tome da se kaže „činit ćemo i čut ćemo“, o čemu On pita: „Tko je otkrio ovu tajnu?“ Međutim, trebamo razumjeti što je „tajna“ u radu. „Tajna“ znači da nešto nije otkriveno, nego moramo vjerovati da je ovdje prisutno. Odnosno, ovdje postoji nešto što želimo i trebamo znati, a ako nemamo potrebu to znati, ne smatramo to „tajnom“.

To je slično nekome tko vidi dvoje ljudi kako međusobno šapuću. Jasno je da ne žele da ih on čuje. Ali ako ne govore o njemu, on ne želi znati što govore. U tom slučaju ono što govore ne smatra se tajnom koju on želi saznati. Čak i kad bi mu rekli, on to i dalje ne bi želio čuti, budući da svaki čovjek ima svoje poslove koji ga zanimaju. Ali ako bi pomislio da govore o njemu, želio bi znati što govore, jer je to tajna za koju oni ne žele da je on sazna.

Isti poredak koji vrijedi u materijalnosti vrijedi i u radu. Na primjer, kad čovjek uči Toru. Kad čovjek uči pravila, može se reći da Tora ne govori u tajnama, o stvarima koje on ne zna. Naprotiv, Tora mu govori pravila prema kojima treba izvršavati mitzvot. Međutim, kad uči priče iz Tore, ili čak predaje naših mudraca, ako vjeruje da Tora govori o njemu, ali ne zna kakva je povezanost između Tore koju uči i njega samoga, te želi znati što je tamo napisano, smatra se da sada uči tajnu.

Odnosno, potrebne su dvije stvari da bi se nešto smatralo tajnom: 1) Čovjek mora vjerovati da govore o njemu. 2) Mora željeti znati što Tora govori o njemu, odnosno o čemu Tora govori što se odnosi na njega. Samo se na taj način to u radu smatra tajnom.

Sada možemo razumjeti što je Stvoritelj rekao: „Tko je otkrio Mojoj djeci ovu tajnu?“ To znači: „Tko je otkrio Mojoj djeci tajnu“ vjerovanja da će, radeći prisilno, biti nagrađeni time da će „čuti Mene“, te da će ono što je prethodno bilo prisilno tada postati dobrovoljno.

Slijedi da se „činjenje“ naziva „vjera“. Odnosno, vjerujući da će nakon činjenja biti nagrađeni slušanjem, bili su sigurni da će i tijekom prisile činiti stvari s radošću i ljubavlju, budući da su mogli biti nagrađeni slušanjem.

Nije tako s narodima svijeta. U radu, oni su dijelovi u čovjeku koji ne pripadaju svojstvu „Izrael“. Umjesto toga, oni žele sve činiti s vanjskim umom, prema onome kako on razumije što mogu postići. Ono što intelekt smatra vrijednim činjenja, za to su spremni raditi, ali ne i za ono što se odnosi na vjeru iznad razuma.

Drugim riječima, svojim razumom vide da čovjek ne može sam poništiti želju za primanjem. Umjesto toga, moramo vjerovati da, ako nam je Stvoritelj dao ovaj rad rada radi davanja, mora da je znao da je to moguće učiniti, ali mi svojim sićušnim umom ne razumijemo kako takvo što može biti, jer je to doista čudo s neba. No Stvoritelj je svakako znao da možemo postići ovaj stupanj.

Oni ne znaju kako takve stvari mogu postojati; ne mogu vjerovati. To se naziva „narodi svijeta“. Ali „Izrael“ znači da mogu nadvladati i vjerovati iznad razuma. Stoga oni koji pripadaju svojstvu Izrael vjeruju da je davanje ljudima tajna, odnosno da ne znaju kako postići snagu davanja, ali ipak vjeruju.

Nasuprot tome, narodi svijeta u čovjeku kažu da je to teško i da nije za nas. Stoga, kad vidimo da se od nas zahtijeva ići putem vjere iznad razuma, oni nemaju interesa za to i bježe iz borbe, govoreći da im je to teško.

Zbog toga „narodi svijeta“ u čovjeku nisu htjeli primiti Toru, jer, kao što učimo, primanje Tore smatra se „Čovjek treba umrijeti u šatoru.“ Naši su mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se zbog nje usmrćuje.“ To znači da čovjek treba poništiti vlastitu korist i sve svoje brige usmjeriti samo na korist Stvoritelja. Budući da tijelo ne pristaje poništiti vlastitu korist i ići putem prisile te vjerovati da ćemo kroz „Činit ćemo“ postići „Čut ćemo“, ta je vjera neprihvatljiva razumu onoga koji prima za sebe. To je sva razlika između naroda svijeta i Izraela.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Što znači da su rekli da moramo „paliti sve dok se plamen ne podigne sam od sebe“? Stvar je u tome da se paljenje odnosi na čovjeka, koji mora izvršiti djelo. Do koje mjere mora izvršavati to djelo? Prisilno, „sve dok se plamen ne podigne sam od sebe“.

„Sam od sebe“ znači bez rada nižeg. To se naziva „prisilom“. Međutim, on biva nagrađen time da mu Stvoritelj daje slušanje. Prirodno je da tada čovjek sve čini radosno, s ljubavlju i dobrovoljno, a ne kao kad se bavio činjenjem, koje je bilo prisilno i tijelo se opiralo kad je htio davati Stvoritelju.

Sada je, međutim, to putem „I ljubit ćeš Gospodina, svoga Boga, svim svojim srcem“, s obje svoje naklonjenosti. Odnosno, i naklonjenost zlu voli Stvoritelja, budući da je poništena pred Stvoriteljem kao svijeća pred bakljom. To je značenje toga da čovjek mora „paliti“, činiti stvari „sve dok se plamen ne podigne sam od sebe“, a ne vlastitom snagom čovjeka. Prema tome, „sam od sebe“ znači snagom Stvoritelja.

Isto tako trebamo protumačiti ono što smo pitali o tome što su naši mudraci rekli o izradi menore: „Ovako je bila izrađena menora: kovani rad od zlata. Bila je od jednog talenta (komada) zlata. Udarao bi čekićem i rezao škarama kako bi je pravilno raširio. Nije bila izrađena od zasebnih talenata koji su bili spojeni.“ Pitali smo: Budući da su dali doslovno tumačenje: „Tako je On načinio menoru: bila je načinjena sama od sebe, od Stvoritelja“, ako je Stvoritelj načinio menoru, što se naziva „sama od sebe“, zašto su morali udarati čekićem? Zašto i čovjek mora nešto učiniti?

Međutim, čovjek treba reći: „Činit ćemo i čut ćemo.“ Odnosno, čovjek treba započeti prisilno i vjerovati da će biti nagrađen slušanjem. Budući da nema Svjetlosti bez kli, odnosno da Stvoritelj ne daje čovjeku ispunjenje ako čovjek nema potrebu da mu je Stvoritelj ispuni, čovjek mora započeti i vidjeti da je teško, a zatim se moliti Stvoritelju da mu pomogne. Tada čovjek vidi da se sve čini samo od sebe, bez čovjekove pomoći. Prema tome, što čovjek čini pri izradi menore ako Stvoritelj čini sve?

Odgovor: Čovjekov je rad potreban, jer bez njega ne bismo imali spoznaju da Stvoritelj čini sve. Umjesto toga, rekli bismo da i sami možemo postići cjelovitost, bez pomoći Stvoritelja, te da su „moja snaga i moć moje ruke pribavile mi uspjeh“. Nasuprot tome, nakon što čovjek ulaže trud i napor te učini sve što može, a ipak se nije pomaknuo ni za najmanju mjeru, mora reći da mu je Stvoritelj dao ovu snagu – da može raditi radi davanja – kao dar. To znači da je Stvoritelj čovjeku dao dopuštenje da Mu služi. To dopuštenje naziva se time da mu je dao užitak kad daje Stvoritelju.

Time ćemo razumjeti riječi: „Bila je od jednog talenta (komada) zlata.“ Tijelo se naziva „talent zlata“, kao što je napisano u Zoharu: „Pijavica ima dvije kćeri koje zavijaju kao psi: Hav, Hav (Daj, daj). Daj nam bogatstvo ovoga svijeta i daj nam bogatstvo budućeg svijeta.“ To tijelo, koje se naziva „talent Ze-Hav (hebrejski: Daj ovo; engleski: ‘zlato’)“, bilo je udarano čekićem.

Objašnjenje: Svaki rad koji tijelo obavlja prisilno smatra se udaranjem čekićem i rezanjem škarama. Odnosno, svaka prisila koju čovjek provodi jest kao da je odsjekao dio Ze-Hav (Daj ovo), odnosno dio želje za primanjem za sebe. To je značenje onoga što je napisano: „Kako bi pravilno raširio njezine organe“, odnosno skinuti sa organa želju za primanjem za sebe i ispraviti ih da rade radi davanja. To se naziva „pravilno raširiti njezine organe“.

Međutim, nije bilo tako. Odnosno, nije se odvijalo tako da je jedan cijeli organ, jedan organ nasuprot jednom svojstvu, bio ispravljen u cjelovitosti, a zatim drugo cijelo svojstvo. Umjesto toga, jedna cjelovitost bila je načinjena za sve, a to je rad radi davanja, i tada su svi organi bili povezani u jedno potpuno svojstvo. Međutim, nije bilo tako, nego upravo suprotno: Kod svakog organa koji je želio ispraviti, na njegovu se mjestu pojavilo zlo, a ne dobro. Stoga je imao mnogo organa koji su bili pokvareni, sve dok nije došao do stanja u kojem je vidio da u njegovu primatelju nema nijednog organa koji je spreman raditi radi davanja.

Tada je vidio da je sve to kovani rad od Ze-Hav (zlata). Odnosno, vidio je da je zlato, što znači primatelj, teško preokrenuti u rad radi davanja. Tada je kli dovršen, odnosno dovršeno je djelovanje od strane nižeg. On vidi da to ne može nadvladati, kao što je napisano: „I djeca Izraela uzdisala su zbog rada, i njihov se vapaj uzdigao Bogu zbog rada.“ Tada dolazi pomoć od Stvoritelja, kao što je napisano: „Tako je On načinio menoru“, a RASHI je protumačio da je „bila načinjena sama od sebe, od Stvoritelja“.

Prema tome, tko je načinio menoru? Sam Stvoritelj. Ali ako je tako, čemu služi rad Izraela?

Odgovor je: „Kako bi se otkrila potreba da samo Stvoritelj može promijeniti prirodu koju je stvorio – da stvorenja imaju želju primati za sebe. U suprotnom, čovjek misli da bi sam mogao primatelja pretvoriti u davatelja.“

Međutim, trebamo također razumjeti zašto bi Stvoritelju bilo važno ako stvorenja ne znaju istinu i misle da sama mogu izvršiti ovaj rad pretvaranja kelim primanja u davanje. Ili možemo pitanje postaviti drukčije: Zašto Stvoritelj čovjeku nije dao snagu da sam može preokrenuti kelim primanja u davanje?

Baal HaSulam je rekao da je odgovor na to taj da je to ispravak. U suprotnom bi čovjek ostao na svom niskom stupnju. Odnosno, ne bi mu bila potrebna Svjetlost Tore, ali Stvoritelj im je želio dati Toru. Stoga, budući da sami ne mogu steći kelim davanja, tražit će od Stvoritelja da im pomogne. Pomoć koju će im dati dolazi upravo kroz Toru, jer „Svjetlost u njoj vraća ga dobru“.

Slijedi da čovjek mora primiti Toru, budući da je druga faza, nakon što je vraćen dobru i primi kelim davanja – što je Faza 1 – ta da prima Toru kao „imena Stvoritelja“. Ovo svojstvo naziva se „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“, odjevena u „imena Stvoritelja“, i naziva se „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno“.

Sada možemo protumačiti ono što je napisano: „Skriveno pripada Gospodinu, našem Bogu, a otkriveno pripada nama i našoj djeci zauvijek, kako bismo izvršavali sve riječi ove Tore.“ Pitali smo: Čemu nas ovo dolazi poučiti? Odgovor je da, kad čovjek započne rad davanja, vidi da ne napreduje prema stjecanju kelim davanja, nego upravo suprotno. Tada čovjek počinje vidjeti svoje loše stanje, koliko je uronjen u ljubav prema sebi, jer prema pravilu, što više čovjek želi da njegova odjeća bude čista od svake prljavštine, to više vidi prljavštinu.

Postoji pravilo: „Sve što ne leži čovjeku na srcu, činit će rastreseno.“ To znači da, kad čovjek ne obraća pozornost na nešto, ne vidi što tamo nedostaje. Zbog toga, kad počne raditi radi davanja i obraća pozornost na to u kojoj je mjeri spreman raditi radi davanja, vidi koliko je daleko od davanja i da ne može ništa učiniti bez nagrade.

Prema tome, što čovjek može učiniti kad vidi da nema napretka u radu davanja, nego uvijek vidi da ne može izaći iz ljubavi prema sebi? Odnosno, na početku rada mislio je da će, ako samo odluči ići putem davanja, to odmah moći. Drugim riječima, mislio je da je sam svoj gospodar, jer tko bi mu mogao govoriti što da radi? Može se reći da kod stvari koje želi učiniti mogu postojati smetnje od ljudi izvana. Ali ovdje, u radu davanja, koji je samo namjera davanja, odnosno ne mora izvršavati više od 613 mitzvot ako želi usmjeriti namjeru na davanje. Prema tome, izvana se bavi istim kao i svi drugi, kao opća javnost, i nije neobičan pa bi se moglo reći da se opća javnost protivi njegovu putu, jer tko zna što je u srcu njegova bližnjega? Stoga je mislio da će nakon kratkog vremena rada započeti rad davanja.

Međutim, odjednom vidi da, iz dana u dan, što više radi i želi steći kelim davanja, to više vidi da su oni daleko od njega te da je potpuno nesposoban ikada izaći iz ljubavi prema sebi.

O tome nam govori stih: „Skriveno pripada Gospodinu, našem Bogu.“ Odnosno, namjera davanja, koja se naziva „skriveni dio“, budući da čovjek ne zna misli svoga bližnjega, to čovjek treba znati – da to uistinu nije u našim rukama. Umjesto toga, skriveni dio, koji se naziva „namjera“, pripada „Gospodinu, našem Bogu“. On nam mora dati ovu snagu, a mi smo nemoćni pomoći Mu. Međutim, možemo Mu pomoći tako što ćemo početi sudjelovati u ovom radu davanja i vidjeti da ne možemo izaći iz ljubavi prema sebi koja je u nama. Time Mu pomažemo, time što znamo da samo On pomaže nama. Da nismo započeli, ne bismo mogli nastaviti dalje. To je ispravak – znati da samo On čini sve.

Bilo bi suprotno kad bismo mogli sami izaći iz ljubavi prema sebi. Odnosno, tada bismo tako mislili, ali bili bismo bez spoznaje da „On jedini čini, činio je i činit će sva djela“. Međutim, kad sami vidimo da ne možemo izaći iz ljubavi prema sebi, ne trebamo vjerovati da nam je On dao ovu snagu, jer to očigledno vidimo.

Slijedi da nam tekst govori da se ne trebamo uznemiriti zbog toga što ne možemo nadvladati i izaći iz ljubavi prema sebi, što se naziva „skriveni dio“. To je u rukama Stvoritelja, kao što je napisano: „Skriveno pripada Gospodinu, našem Bogu, a otkriveno pripada nama i našoj djeci.“ Odnosno, „otkriveno“ znači dio djelovanja, koji možemo izvršavati prisilno. Zato nam stih govori da je istina to što vidimo da nam je ovo teško. Međutim, to, odnosno namjera, nije nam dano da mi učinimo, nego samo rad. No time što vidimo da to ne možemo učiniti sami, to se naziva „molitva“, odnosno potreba da nam Stvoritelj da ovaj kli.

Sada možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Minchot 29): „Izrada menore bila je teška Mojsiju sve dok mu je Stvoritelj nije pokazao Svojim prstom, kao što je napisano: ‘Ovo je izrada menore.’“ Trebamo to protumačiti u radu: „Izrada menore“ znači da će Svjetlost Stvoritelja zasjati. Međutim, za to su potrebni kelim davanja. Odakle će uzeti kelim davanja? To je teško, budući da je protiv prirode. Ali Stvoritelj mu je pokazao Svojim prstom i rekao mu: „Ovo je izrada.“ Odnosno: „Ti ćeš izvršiti rad, a Ja ću dati namjeru.“ To se smatra: „Ti ćeš učiniti otkriveni dio, a Ja ću dati skriveni dio.“ To je značenje riječi: „Tako je On načinio menoru“, odnosno sama od sebe.