Što znači da su ljestve ukošene, u radu?

Članak br. 10, 1989.

Stih kaže (Postanak 28:12): „I usni san: i gle, ljestve stajahu na zemlji, a vrh im dosezaše do neba. I gle, anđeli Božji uzlazili su i silazili po njima.“ Trebamo razumjeti što znači da ljestve moraju stajati ukošeno, jer vidimo da se po ljestvama koje stoje uspravno nije moguće penjati. RASHI donosi objašnjenje naših mudraca sljedećim riječima: „Rabi Elazar je rekao u ime rabi Yosija Ben Zimre: ‘Ove ljestve stoje u Beer Shevi, a sredina njihova nagiba doseže nasuprot Hramu.’“ To znači da su ljestve morale stajati ukošeno. Što nam to govori u radu? Također, trebamo razumjeti pitanje tumača: „Zašto piše: ‘Anđeli Božji uzlazili su’, a zatim ‘silazili’? Trebalo je biti napisano obrnuto.“

Da bismo sve to razumjeli, prvo moramo razumjeti što je rad u stvaranju, koji nam je dan kroz izvršavanje Tore i mitzvot. Uostalom, svrha stvaranja bila je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Pa zašto nam je onda potreban ovaj rad, kao što je napisano: „Trudio sam se i našao – vjeruj; nisam se trudio, a našao sam – ne vjeruj.“ Zašto je potreban taj trud i što on dodaje svrsi stvaranja, koja je činiti dobro Njegovim stvorenjima?

Prema onome što je napisano na početku knjige Drvo života, kako bi se „iznijelo na vidjelo savršenstvo Njegovih djela“, učinjen je ispravak Tzimtzuma (ograničenja). To jest, skrivenost i prikrivanje postavljeni su na mjesto Malchut, koja se naziva „primanje radi primanja“, a na mjestu volje za primanjem, koja se naziva aviut (debljina), učinjen je ispravak Masacha (zaslona). To znači da čovjek neće primiti više nego što može primiti s namjerom davanja. Upravo to uzrokuje naš rad i zato su naši mudraci posebno rekli: „Trudio sam se i našao – vjeruj.“

No što je trud? Po prirodi, čovjek se rađa s voljom za primanjem radi vlastite koristi. Budući da su na taj kli (posudu) postavljeni Tzimtzum i skrivenost, a čovjek mora raditi radi davanja, što je suprotno prirodi, to se naziva trudom jer je to težak rad. Stoga, ako netko kaže da radi za Stvoritelja, a ne osjeća nikakav napor, mora biti da radi za vlastitu korist, a ne radi Stvoritelja. Kad čovjek radi radi Stvoritelja, znak je da se tijelo, koje se naziva „volja za primanjem“, tome opire. Zato je tako teško samostalno raditi radi davanja, do te mjere da nam je potrebna pomoć Stvoritelja. O tome je rečeno: „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svakoga dana. Da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi je mogao nadvladati.“ Slijedi da se ovaj rad smatra radom koji moramo obavljati radi Stvoritelja.

Ali moramo raditi radi Stvoritelja ne zato što je to doista potrebno Njemu, kao da Stvoritelj treba čovjekov rad. Naprotiv, to pripada savršenstvu Njegovih djela, jer time što čovjek radi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, postaje prikladan primiti užitak i zadovoljstvo bez ikakvog srama, koji se naziva „kruh srama“, budući da prima s namjerom davanja, a ne radi vlastite koristi.

Međutim, u poretku rada, kad čovjek mora postići stupanj Dvekut (prianjanja), kao što je napisano: „I prionuti uz Njega“, čovjek se ne može uspinjati na jednoj nozi, nego su mu potrebne dvije noge – desna i lijeva. Kao što su naši mudraci rekli (Sotah 47): „Lijeva uvijek treba odbijati, a desna približavati.“ Trebamo to tumačiti tako da s jedne strane čovjek mora vidjeti da je odgurnut od Stvoritelja, odnosno vidjeti koliko je udaljen od Dvekut sa Stvoriteljem, koji se naziva „davanje“, te da je uronjen u samoljublje.

I što više želi povećavati rad davanja, to više vidi da se povlači unatrag, što znači da se zlo u njemu svakim danom pojačava. Na kraju odlučuje da je nemoguće da će se moći osloboditi samoljublja te kaže da je izgubljen ako mu Stvoritelj ne pomogne. Kaže: „Sada više ne moram vjerovati da Stvoritelj pomaže.“ Naprotiv, kad bude nagrađen Dvekutom sa Stvoriteljem, tada će reći da unutar razuma vidi kako mu je Stvoritelj pomogao.

Kao što je napisano (Psalmi 127): „Ako Gospod ne sagradi kuću, uzalud se muče graditelji njezini.“ Ne preostaje mu ništa drugo nego moliti Stvoritelja da mu pomogne izaći iz vlasti volje za primanjem.

Ponekad nema čak ni snage moliti Stvoritelja da mu pomogne. To se naziva „lijeva noga“, kad hoda putem na kojem vidi koliko je pun nedostataka i iskvarenosti. Kao što je poznato, „lijevo“ u radu označava nešto što zahtijeva ispravak. To se naziva: „Lijeva uvijek treba odbijati.“

Druga noga naziva se „desna“, jer se ono što u radu ne zahtijeva ispravak naziva „desno“. To jest, čovjek mora znati da ima veliku privilegiju biti među slugama Kralja. Odnosno, mora vjerovati da ono malo vremena koje može odvojiti od rada koji obavlja za vlastite potrebe kako bi se bavio Torom i mitzvot, što se naziva „rad Stvoritelja“, nije rezultat njegove vlastite snage ili želje za radom u svetom radu. Naprotiv, Stvoritelj mu je dao misao i želju da ima određeno uporište u Tori i mitzvot, i on je sretan što je nagrađen privilegijom da obavlja neku službu za Kralja.

On zahvaljuje Stvoritelju na tome jer vidi da mnogi ljudi u svijetu nemaju takvu privilegiju, te osjeća da je blizak Stvoritelju. To je značenje riječi: „Desna približava“, odnosno da je desna noga stanje u kojem osjeća sebe bliskim Stvoritelju.

Upravo na dvije noge možemo se uspinjati sve više i više i dosegnuti Kraljevu palaču. Time možemo protumačiti ono što je napisano: „I gle, ljestve stajahu na zemlji, a vrh im dosezaše do neba.“ To jest, ljestve kojima se penjemo prema Kraljevoj palači imaju dva kraja.

„Ljestve stajahu na zemlji.“ To je lijeva linija, nazvana „zemlja“. Čovjek treba vidjeti da je postavljen u svjetovno, uronjen u samoljublje, kao u riječima: „Lijeva odbija.“ Tada postoji mjesto za molitvu iz dubine srca, jer tada unutar svoga razuma vidi kako ne može učiniti ništa radi Stvoritelja i da ga samo On može izbaviti iz vlasti zla koje je u njemu. O tome je rečeno: „Da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi ga mogao nadvladati.“

Napisano je: „A vrh im dosezaše do neba.“ Drugi kraj ljestava nalazi se u „nebu“, kao da čovjek posjeduje potpunu cjelovitost jer je zadovoljan svojim udjelom, onim malim dodirom koji ima s radom Stvoritelja. Osjeća da je zbog toga sretan, jer je velika privilegija biti nagrađen služenjem Kralju i razgovarati s Njim makar i jedan trenutak dnevno; to mu je dovoljno da bude ispunjen radošću, te zbog toga zahvaljuje Kralju i slavi Ga.

Slijedi da ove ljestve, kojima se penjemo prema Kraljevoj palači, stoje ukošeno. To jest, donji dio ljestava, koji je „ljestve stajahu na zemlji“, nije doista dolje, kao kod ljestava koje stoje potpuno uspravno, jer bi se tada po njima bilo nemoguće penjati, kao što vidimo u materijalnom svijetu. To pokazuje da čak i u materijalnosti ljestve moraju stajati ukošeno, a nagib pokazuje da „gore“ nije doista gore.

Isto tako, „dolje“ nije doista dolje. Naprotiv, kao što je rečeno, kad „njihov vrh doseže do neba“, odnosno kad čovjek hoda desnom linijom, koja predstavlja cjelovitost, to nije kraj rada. Naprotiv, on također mora hodati „po zemlji“, što znači vidjeti da je još uvijek na zemlji. A kad hoda „po zemlji“, što je lijeva linija, također mora znati da treba hodati i desnom linijom, koja se naziva „njihov vrh doseže do neba“. To jest, iako su ta dva stanja proturječna i suprotna jedno drugome, ona nisu toliko udaljena da bi između njih postojao velik put od jednog kraja do drugoga. Drugim riječima, moramo hodati po obje linije, a to se naziva „nagib“, što pokazuje da moramo hodati po dvjema linijama.

To proizlazi iz ispravka koji se naziva Tzimtzum Bet (Drugo ograničenje), odnosno uključivanje svojstva milosti u svojstvo suda, kao što su naši mudraci rekli: „Najprije je stvorio svijet svojstvom suda“, što se naziva „ravna linija“, gdje postoje gore i dolje. „Gore“ označava veliku važnost, ono najčišće, što se smatra sefirom Keter, najčišćom, gdje nema nedostataka. „Dolje“ označava malu važnost, ono najgrublje, što se smatra sefirom Malchut, odnosno voljom za primanjem. „Vidio je da svijet ne može opstati pa mu je pridružio svojstvo milosrđa.“ Budući da je Malchut svojstva suda, nazvana „volja za primanjem“, korijen stvorenih bića, bilo ju je teško preobratiti u rad radi davanja. To se naziva: „Svijet nije mogao opstati.“

Kao što piše u „Predgovoru Mudrosti Kabale“ (točka 58): „'Vidio je da svijet ne može opstati' znači da na taj način nije bilo moguće da Adam, koji je trebao biti stvoren iz te Bechine Dalet (Četvrte faze), stekne djela davanja. Zato je 'stavio svojstvo milosti ispred i pridružio ga svojstvu suda'. Emanator je uzdigao svojstvo suda, koje je sila završetka načinjena u sefi ri Malchut, i podigao ga u Binu, svojstvo milosrđa. Povezao ih je jedno s drugim i time omogućio da Adamov guf (tijelo), koji je proizašao iz Bechine Dalet, također bude uključen u svojstvo davanja.“

Slijedi da upravo uzdizanjem Malchut u Binu svijet može opstati. ARI uzdizanje Malchut u Binu naziva „dijagonalnom linijom“. Kaže da je to značenje onoga što je napisano (u Učenju deset sefirot, 6. dio): „Nakon samog Tzimtzuma postavljena je jedna Parsa (pregrada), što je značenje riječi: ‘Neka bude svod posred voda i neka dijeli vode od voda.’“

To je značenje slova Alef (א), jer je linija slova Alef dijagonalna, kao što kaže (u Učenju deset sefirot, 6. dio): „Povezivanje dviju točaka u Tzimtzumu jest linija slova Alef, ovako (א). A prvo svojstvo svakog stupnja jest Yod (י), iznad linije odozgo, koji uključuje Keter i Hochmu toga stupnja, kao u ‘višim vodama’, ovako Yod (י).“

Dakle, uključivanje svojstva milosti u svojstvo suda naziva se „dijagonalom“.

To je korijen, i zato se i u materijalnoj grani ljestvama penjemo samo kad stoje ukošeno, što odgovara Tzimtzumu Bet. Kad ljestve stoje potpuno uspravno, što odgovara „svojstvu suda“, tada ne mogu opstati.

Međutim, trebamo znati da se ta dva ekstrema smatraju „dvama zapisima koji proturječe jedan drugome, sve dok ne dođe treći zapis i presudi među njima“. To jest, potrebne su dvije linije, jer upravo pomoću obje postiže se srednja linija, budući da ne može postojati srednja linija ako joj ne prethode dvije linije. Zato, kad postoji spor, može se reći da „treći dolazi, presuđuje među njima i uspostavlja mir“. No ako nema spora, nema potrebe za uspostavljanjem mira. To jest, ako želimo imati mir, najprije moramo proizvesti spor, jer inače nema mjesta za mir.

Međutim, postavlja se pitanje: Zašto nam je potreban mir? Prema našem razumijevanju, bilo bi bolje da nema spora i da nema potrebe za mirom. Tako nalaže zdrav razum.

Odgovor je da, budući da u svojoj prirodi imamo te dvije suprotnosti, slijedi da je taj spor stvarnost, jer nas je priroda takvima učinila. To jest, sa stajališta svrhe stvaranja imamo prirodu kojoj je Stvoritelj dao želju za primanjem užitka i zadovoljstva. A sa stajališta ispravka stvaranja moramo ići u suprotnom smjeru, odnosno prema davanju, poput Stvoritelja, kao što je rečeno: „Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.“

Slijedi da su ta dva ekstrema prisutna u nama. A kad kažemo da je potreban spor, to je kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba izazivati naklonjenost dobru protiv naklonjenosti zlu.“ Kako tumači RASHI: „Treba ratovati s njom.“ To znači da čovjek treba otkriti zlo koje je u njemu. On ne stvara zlo kroz spor. Naprotiv, zlo u nama je skriveno, i ako uđe Svjetlost Kedushe (svetosti), volja za primanjem u nama odmah se budi i prima sve za sebe. Tada to odmah prelazi na stranu Tuma'e (nečistoće) i Klipot (ljuski).

Zbog toga moramo voditi rat, kroz koji će zlo izaći iz svoje skrivenosti i boriti se s dobrom sklonošću.

Slijedi da se upravo kroz rat ono otkriva, jer se želi boriti s dobrom sklonošću. Kad pokaže svoje pravo lice, čovjek vidi kakva je to „visoka planina“ i shvaća da je jedini put moliti Stvoritelja da mu pomogne pokoriti zlo i biti sposoban raditi jedino s namjerom davanja.

Time ćemo razumjeti značenje riječi: „Dva zapisa koja proturječe jedan drugome, sve dok ne dođe treći zapis i presudi među njima.“ Dva kraja ljestava pokazuju da su suprotni jedan drugome. S jedne strane, one su „postavljene na zemlji“, što ukazuje na niskost, kad čovjek unutar razuma vidi koliko je udaljen od Stvoritelja jer je uronjen u samoljublje, koje je nejednakost forme.

S druge strane, „njihov vrh doseže do neba“, kao da posjeduje potpunu cjelovitost, zadovoljan je svojim udjelom i ispunjen radošću kao da je na nebu te nema nikakve veze sa svjetovnim. To se smatra time da ljestve stoje ukošeno.

To je značenje riječi: „Dva zapisa koja proturječe jedan drugome, sve dok ne dođe treći zapis i presudi među njima.“

To je srednja linija. To jest, te dvije linije rađaju treći zapis, koji je Stvoritelj, nazvan „srednja linija“. Kao što su naši mudraci rekli (Nida 31a): „Tri su partnera u čovjeku: Stvoritelj, njegov otac i njegova majka. Njegov otac daje bijelo, njegova majka daje crveno, a Stvoritelj u njega stavlja duh i dušu.“

Trebamo protumačiti što znači da „njegov otac daje bijelo“. Njegov otac je prvo razlučivanje u radu, desna linija, koja predstavlja cjelovitost. Drugo je lijeva linija, odnosno nedostatak. To se naziva „daje crveno“, što označava nedostatak. Tada Stvoritelj daje dušu i duh, jer tada Stvoritelj daje čovjeku potrebnu pomoć, kao što je rečeno u Zoharu: „Pomaže mu se svetom dušom.“ To se naziva „Stvoritelj daje duh i dušu“.

Time se tumače RASHI-jeve riječi: „Ove ljestve stoje u Beer Shevi, a sredina njihova nagiba doseže nasuprot Hramu.“ To jest, srednja linija nalazi se nasuprot Hramu, koji predstavlja Stvoritelja.

Sada trebamo protumačiti zašto je napisano: „I gle, anđeli Božji uzlazili su“, a zatim „silazili“. Trebalo je najprije pisati „silazili“, a zatim „uzlazili“. To trebamo objasniti u radu. Ljudi koji žele raditi radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi, nazivaju se „anđelima Božjim“, što znači da su došli na ovaj svijet kao Božji glasnici, odnosno da služe Bogu.

Kao što su naši mudraci rekli (Sukkah 72): „Oni su glasnici mitzve.“ RASHI tamo tumači da su išli pozdraviti poglavara zajednice te da čovjek mora pješice poći pozdraviti svoga rava. To znači da smo, kad se bavimo mitzvot, „glasnici mitzve“, odnosno glasnici Onoga koji zapovijeda. Drugim riječima, došli su na svijet da budu glasnici Stvoritelja i svi oni moraju izvršavati i poštovati sve što je Stvoritelj zapovjedio da se čini, kao što je napisano: „Što je Bog stvorio da se čini.“

Objašnjeno je u Sulamu (Komentaru Ljestve na Zohar), u „Predgovoru Knjizi Zohar“, da „stvorio“ znači „postojanje iz odsutnosti“. To se odnosi na volju za primanjem, koja dolazi od Stvoritelja. „Da se čini“ odnosi se na stvorena bića, što znači da ona moraju raditi radi Stvoritelja. Slijedi da se oni koji rade radi Stvoritelja nazivaju „anđelima Stvoritelja“, kao što je rečeno, „glasnicima Stvoritelja“.

Time trebamo protumačiti ono što je napisano (Moed Katan 17a): „Ako je rav sličan anđelu Stvoritelja, neka od njega traže da ih podučava. Ako nije, neka ne traže da ih podučava.“ Tamo se postavlja pitanje: Zar onaj tko želi učiti od rava najprije mora vidjeti anđela Stvoritelja pa tek nakon što vidi oblik anđela Stvoritelja tražiti rava koji mu je sličan?

Prema gore navedenome, trebamo tumačiti da ako rav podučava učenike radu koji se mora obavljati radi davanja, odnosno objašnjava zašto čovjek dolazi na ovaj svijet — da izvršava Božju misiju, da radi radi Stvoritelja — tada je taj čovjek glasnik Stvoritelja, a ne gospodar ovoga svijeta, nego sluga Stvoritelja. Značenje izraza „glasnik Stvoritelja“ jest „anđeo Stvoritelja“. To je značenje riječi: „Ako je rav sličan anđelu Stvoritelja, neka od njega traže da ih podučava.“

Sada možemo razumjeti zašto je najprije napisano: „I gle, anđeli Božji uzlazili su.“ Razlog je taj što u radu biti anđeo Stvoritelja znači raditi radi Stvoritelja, a to zahtijeva da se najprije uspnemo ljestvama, što se naziva „desno“ i „njihov vrh doseže do neba“, a zatim siđemo, što je lijeva linija, nazvana „postavljene na zemlji“, pa ponovno iznova. To se naziva „uzlaziti i silaziti“.

Nakon toga bivaju nagrađeni srednjom linijom, što znači da Stvoritelj daje dušu, a tada bivaju nagrađeni Dvekutom sa Stvoriteljem.