Tko treba znati da je čovjek izdržao kušnju?

Članak br. 28, 1989.

Zohar kaže (BaMidbar, stavka 7): „Kad su Tora i Šator sastanka bili uspostavljeni, Stvoritelj je poželio izbrojiti vojske Tore, koliko vojski ima u Tori, u ZA, i koliko vojski ima u Šatoru sastanka. ... Zato se Izrael, koji su vojske ZA i Malchut, broji kako bi oni bili poznati po njima.“

Trebamo razumjeti ovu stvar: zašto je Stvoritelj želio izbrojiti Izrael kako bi znao koliko ima vojski? Tko treba to znati? Je li to Stvoritelj? Pa Njemu je sve otkriveno i poznato. Zar On doista treba brojati dolje kako bi znao njihov broj? Dakle, za čiju potrebu možemo reći da je Stvoritelj rekao da se Izrael izbroji kako bi se znao broj vojski ZA i Malchut, kao što je napisano: „Stvoritelj je poželio izbrojiti vojske Tore, koliko vojski ima u Tori“?

Baal HaSulam postavlja slično pitanje u vezi s onim što je rečeno o Abrahamu: „I reče: ‘Ne pružaj svoju ruku na dječaka i ne čini mu ništa, jer sad znam da se bojiš Boga.’“ On pita: zar Stvoritelj nije znao da se Abraham boji Boga prije kušnje? Što onda znači: „jer sad znam“? Objašnjava da „jer sad znam“ znači da ti sada znaš da se bojiš Boga, jer si izdržao kušnju.

Ipak, trebamo razumjeti čemu služi to da čovjek zna kako se boji Boga. To mu može pružiti zadovoljstvo u radu, jer što još čovjek ima činiti na ovome svijetu? Kao što su naši mudraci rekli (Berachot 33): „Rabi Hanina je rekao: ‘Sve je u rukama Neba osim straha od Boga.’“ To znači da Stvoritelj čini sve, a jedino što čovjek treba učiniti jest bojati se Boga, kao što je rečeno: „A sada, Izraele, što Gospodin, tvoj Bog, traži od tebe osim da Ga se bojiš?“ Zašto onda čovjek treba prolaziti kušnju kako bi znao da se boji Boga? Bilo bi bolje da ne zna boji li se Boga ili ne, jer bi ga to potaknulo da još više poveća sveti rad kako bi dosegao stanje bogobojaznosti.

Vidimo da su naši mudraci rekli (Berachot 61b): „Rav je rekao: ‘Čovjek treba u svojoj duši znati je li potpuno pravedan ili nije.’“ I ovdje se postavlja isto pitanje: zašto čovjek treba poznavati svoje stanje? Takvo će mu znanje pružiti zadovoljstvo, pa kakvu korist u radu donosi to što poznaje svoje stanje?

Da bismo sve to razumjeli, moramo se prisjetiti dvaju temelja koja imamo u svetom radu: 1) Svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da stvorena bića prime užitak i zadovoljstvo. Sve dok ne postignemo stanje primanja užitka i zadovoljstva, nismo postigli cjelovitost, odnosno svrhu stvaranja. 2) Ispravak stvaranja. Poznato je da su, kako ne bi bilo kruha srama, odnosno da stvorenja pri primanju užitka i zadovoljstva ne bi osjećala neugodu, učinjeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da ne osjećaju užitak i zadovoljstvo sadržane u svrsi stvaranja te da mogu raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe samih. Time se uklanja sram iz čovjeka, jer sve u čemu uživa na ovome svijetu nije radi njega samoga, nego zato što Stvoritelj želi da stvorenja uživaju u svijetu, i to je jedini razlog njihova uživanja. Radi sebe samih, odnosno uživati zato što sami žele uživati, oni to ne žele te se odriču svih užitaka ovoga svijeta.

To jest, on ne želi primiti ništa radi vlastite koristi, nego u svemu razmišlja hoće li primanje užitka i zadovoljstva donijeti zadovoljstvo Gore. Samo tada prima užitak i zadovoljstvo. U suprotnom, odriče ga se. To se naziva „ispravak stvaranja“, što znači da se svrha stvaranja prima u odjeći, a ta odjeća ne dopušta da se pri primanju užitka pojavi sram. Ta se odjeća naziva „želja za davanjem“.

Sada možemo razumjeti što je strah u radu. Za strah je rečeno: „Sve je u rukama Neba osim straha od Boga.“ No zašto on nije u rukama Stvoritelja? Kao što učimo, sve pripisujemo Stvoritelju, odnosno da Stvoritelj daje sve stvorenim bićima. Nedavanje ne pripada Stvoritelju, jer je Njegova volja činiti dobro Svojim stvorenjima.

Budući da značenje straha jest, kao što je napisano u „Predgovoru Knjizi Zohar“ (stavka 203): „Strah znači da se čovjek boji da će umanjiti zadovoljstvo koje donosi svom Stvoritelju.“ Zato izbjegava tražiti od Stvoritelja da mu podari užitak i zadovoljstvo, jer bi to moglo biti ne radi Stvoritelja, nego radi njega samoga, što se smatra da obilje odlazi u Klipot (ljuske). Iz toga slijedi da se strah od primanja odnosi na čovjeka, odnosno da čovjek ne želi primiti, bojeći se da to neće biti radi Stvoritelja. Taj rad pripada čovjeku. Drugim riječima, neprihvaćanje radi primanja pripisujemo nižima, jer sa stajališta Stvoritelja On samo daje.

To se naziva imenom HaVaYaH, u kojem nema promjena, kao što je napisano: „Ja, Gospodin (HaVaYaH), ne mijenjam se.“ Naprotiv, On uvijek želi davati. Zato strah, u kojem se čovjek boji primiti, pripada stvorenjima i to je sav njihov rad. Svi ispravci u svijetu odnose se na ovu točku – ispraviti sebe kako bismo došli do stupnja na kojem ne primamo ništa radi vlastite koristi, nego kao što su naši mudraci rekli: „Sva vaša djela neka budu radi Neba.“

Sada možemo protumačiti što znači ta spoznaja da čovjek ima strah od Boga. Čovjek to treba znati kako bi poželio otići i moliti Stvoritelja da mu podari Svjetlost Tore, u kojoj se nalazi istinsko zadovoljstvo, nazvano „Njegova volja da čini dobro Svojim stvorenjima“. Čovjek sam vidi da je već prošao kroz nekoliko kušnji i izdržao ih zato što već ima strah od Neba, odnosno već je siguran u sebe da će sve što primi biti radi davanja. Inače ne bi izdržao svoje kušnje, jer jedini razlog zbog kojeg čovjek ne može izdržati kušnju jest taj što je uronjen u svoju želju za primanjem radi sebe samoga. No čovjek koji se već udaljio od primanja užitaka radi vlastite koristi i kod svakog užitka najprije ispituje kakvo će zadovoljstvo to donijeti Stvoritelju, tek tada prima taj užitak.

To se naziva: „Jer sad znam da se bojiš Boga“, što znači da čovjek već ima tu spoznaju. Tada se to stanje naziva „davanje radi davanja“. Nakon što je stekao taj stupanj straha od Boga, koji se naziva „čovjekov rad“, čovjek treba nastaviti naprijed i moliti Stvoritelja da mu podari užitak i zadovoljstvo koje želi dati stvorenim bićima, jer on želi donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, a njegovo je zadovoljstvo u ostvarivanju Njegove misli – da stvorenja od Njega prime užitak i zadovoljstvo. U tome je sva njegova radost. Zato je čovjeku potrebna ta spoznaja.

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali o riječima Zohara: „Kad su Tora i Šator sastanka bili uspostavljeni, Stvoritelj je poželio izbrojiti vojske Tore, koliko vojski ima u Šatoru sastanka.“ Pitali smo: tko to treba znati? Zar Stvoritelj to ne zna i bez samog brojanja? Odgovor je isti kao i kod Abrahama: „Jer sad znam“, što znači da Stvoritelj zna da sada i Abraham zna da se boji Boga.

Isto tako, to trebamo protumačiti na isti način, odnosno da je narodu Izraela bila potrebna ta spoznaja kako bi znali kojem stupnju sada pripadaju – svojstvu Tore ili svojstvu Šatora sastanka. Ondje se kaže da se Tora i Šator sastanka odnose na ZA i Malchut, odnosno na „sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Šehine“. Zato Zohar kaže: „Koliko vojski ima u Tori“, odnosno da bi se znalo kojem stupnju pripadaju, i „koliko vojski ima u Šatoru sastanka“, odnosno koliko ih pripada Šehini. Iz toga slijedi da je cijela svrha brojanja samo to da čovjek zna. No što se tiče Stvoritelja, On zasigurno zna sve i bez samog brojanja.

Iz toga proizlazi da je najvažnije da čovjek zna kojem stanju pripada. To je kao što je Rav rekao: „Čovjek treba u svojoj duši znati je li potpuno pravedan ili nije.“ Sve je to kako bi čovjek znao nalazi li se na ispravnom putu, odnosno znao što mora učiniti da bi postigao cilj radi kojega je stvoren, kao što je rečeno: „Da se ne bismo uzalud trudili.“

Kako bismo razumjeli kako običnog čovjeka može povući opća većina te kako čovjek može steći snagu da izađe iz onoga što je prihvaćeno u široj javnosti i postane pojedinačni radnik, odnosno da razumije što mora činiti osobno i kako biti krajnje oprezan te se sačuvati od toga da radi samo za vlastitu korist, ovdje ću iznijeti jednu priču Vidioca iz Lublina, navedenu u knjizi Govori o životu (str. 34).

„Rav iz Mogalitze jednom je rekao da je rav iz Lublina, dok je bio zatvoren u svojoj sobi uoči Shabbata (Šabata), prije Kiddusha, iznenada otvorio vrata, a kuća je bila puna velikih rabina i mudraca, njegovih najistaknutijih učenika. Rav se okrenuo prema njima i rekao: ‘Napisano je: „I uzvraća onima koji Ga mrze u lice, da ih uništi.“ Prijevod glasi: On plaća Svojim neprijateljima za dobra djela koja su učinili na ovome svijetu kako bi ih lišio budućega svijeta (objašnjenje: Stvoritelj plaća Svojim neprijateljima za dobra djela koja su učinili na ovome svijetu kako bi ih lišio, tako da ne zadobiju budući svijet). Zato vas pitam: mogu razumjeti da ako je zao čovjek privučen novcem, dobro, dobiva mnogo novca. Ako je zao čovjek privučen čašću, daje mu se velika čast. Ali ako zao čovjek ne želi ni čast ni novac, nego voli stupnjeve ili želi biti rav ili učitelj, kako se njemu plaća? Dobrim djelima koja je učinio na ovome svijetu – da bi ga se lišilo budućega svijeta (objašnjenje: kako se plaća onima koji su činili dobro na ovome svijetu da ne bi imali budući svijet?). Doista, onome tko želi biti rav ili učitelj, to se daje odozgo, a onome tko voli stupnjeve daju se stupnjevi kako bi izgubio budući svijet.’ Odmah zatim zatvorio je vrata.“ Toliko o priči.

Ova priča pokazuje da postoje ljudi koji misle da su potpuni zato što su se odrekli požuda i časti. Na ljude koji su uronjeni u požude ili u težnju za čašću gledaju kao na nedostojne čak i pogleda, a kamoli razgovora s njima. Drugim riječima, vide ljude koji izvršavaju Toru i mitzvot kako bi zadovoljili svoju želju za primanjem, premda su to svakako dopuštene požude, jer se inače ne bi smatrali onima koji čine dobra djela. Isto tako vide i one koji izvršavaju Toru i mitzvot kako bi stekli čast, dok oni sami, odnosno oni koji žele visoke stupnjeve ili žele biti rav ili učitelj, vjerojatno misle da to žele radi opće javnosti.

Vidioc iz Lublina za njih kaže da su oni koji mrze Stvoritelja. Međutim, budući da se ipak bave Torom i mitzvot, Stvoritelj ih nagrađuje prema onome što žele, odnosno prema onome za što Ga mole da im podari. Iz toga slijedi da Stvoritelj ispunjava njihove želje. No oni moraju znati da ono što primaju dobivaju zato što Stvoritelj ispunjava njihovu želju, ali također moraju znati da time što žele da Stvoritelj ispuni njihove želje gube budući svijet, jer na taj način postaju oni koji mrze Stvoritelja, kao što je napisano: „I uzvraća onima koji Ga mrze u lice, da ih uništi.“ Dakle, moraju znati da će primanjem onoga što žele, odnosno time što On ispunjava njihovu želju, izgubiti budući svijet.

Ovdje trebamo razumjeti dvije stvari:

1) Zašto, ako su nagrađeni na ovome svijetu, moraju izgubiti budući svijet? Uostalom, naši su mudraci rekli (Berachot 8a): „Velik je onaj koji uživa plodove svoga rada više od onoga koji se boji Boga.“ A za onoga koji se boji Boga napisano je: „Blago čovjeku koji se boji Gospodina.“ Za onoga koji uživa plodove svoga rada napisano je: „Ako jedeš od truda svojih ruku, blago tebi na ovome svijetu i blago tebi na budućem svijetu.“ Vidimo, dakle, da onaj tko je nagrađen na ovome svijetu ne mora izgubiti budući svijet. Zašto onda za one koji mrze Stvoritelja kažemo da gube budući svijet ako primaju nagradu na ovome svijetu?

2) Trebamo razumjeti: ako čovjek izvršava Toru i mitzvot, što se naziva „dobrim djelima“, zašto se smatra da mrzi Stvoritelja?

Vidimo da se naklonjenost zlu naziva „neprijateljem“, kao što je napisano: „Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga kruhom.“ Trebamo razumjeti zašto je naklonjenost zlu čovjekov neprijatelj. Naprotiv, ona čovjeku savjetuje da počini prijestup ne zato da bi se mučio, nego kako bi uživao. Iz toga slijedi da bi se onaj tko čovjeku donosi zadovoljstvo svakako trebao nazivati onim koji voli, pa zašto se onda naziva onim koji mrzi?

Moramo vjerovati našim mudracima, koji su rekli da je sav naš rad na ovome svijetu usmjeren na to da budemo nagrađeni Dvekutom (prianjanjem) sa Stvoriteljem. To znači da On želi dati užitak i zadovoljstvo stvorenim bićima, što se naziva „svrhom stvaranja“. Međutim, nemoguće nam je to dati prije nego što ispravimo svoju želju za primanjem tako da radi radi davanja, jer bismo inače osjećali sram.

Zato nam je potreban Dvekut, koji se naziva „jednakost forme“, što znači da sav užitak i zadovoljstvo koje želimo primiti od Stvoritelja nije radi nas samih, jer želimo poništiti vlastitu vlast i imati samo jednu vlast – vlast Stvoritelja. Tada ćemo imati istinski užitak, u smislu riječi: „On je rekao i Njegova je volja izvršena“, odnosno da je Stvoriteljeva volja u potpunosti ispunjena, to jest da stvorenja mogu primiti ono što im Stvoritelj želi dati – užitak i zadovoljstvo.

Iz toga slijedi da naklonjenost zlu navodi čovjeka da ne radi radi Stvoritelja, nego radi vlastite koristi, i time mu nanosi štetu. Zato se i naziva „naklonjenost zlu“.

Sada možemo razumjeti pitanje: zašto se čovjek koji izvršava Toru i mitzvot i čini dobra djela – a dokaz da su to dobra djela jest to što ga Stvoritelj za njih nagrađuje – ipak naziva „neprijateljem Stvoritelja“, kao što je napisano: „I uzvraća onima koji Ga mrze u lice, da ih uništi“? To je zato što, premda čini dobra djela, ne čini ih zato što voli Stvoritelja, nego zato što vjeruje da će ga Stvoritelj za to nagraditi. On ne radi i ne izvršava Toru i mitzvot zato što voli Stvoritelja, nego radi vlastite koristi.

Međutim, trebamo razumjeti:

1) Ako netko radi za drugoga s namjerom da primi nagradu i ne radi za njega niti izvršava njegove zapovijedi iz ljubavi prema njemu, treba li ga zbog toga smatrati njegovim neprijateljem? Možemo samo reći da ne radi iz ljubavi prema njemu, nego zato što voli sebe. Ali zašto se smatra neprijateljem Stvoritelja? Po čemu je on Stvoriteljev neprijatelj ako radi radi vlastite koristi?

2) Što znači zapovijed voljeti Stvoritelja? Želi li On da Ga volimo? Treba li Mu naša ljubav? Zar Mu nešto nedostaje pa nam je zato zapovjedio da Ga volimo, kao što je napisano: „I ljubi Gospodina, Boga svojega“? Odgovor je da nam je zapovjedio da Ga volimo radi nas samih. Naime, ljubav prema Njemu dovest će do toga da izvršavamo Toru i mitzvot. Drugim riječima, izvršavamo Toru i mitzvot zato što Ga želimo razveseliti, donijeti Mu zadovoljstvo, jer je priroda onih koji vole da ih ljubav obvezuje željeti donijeti zadovoljstvo onome koga vole.

To je poput ljubavi roditelja prema djeci. Oni žele da njihova djeca budu sretna i nastoje im davati zato što ih vole, kako bi uživala u životu. Pouka je u tome da čovjek izvršava Toru i mitzvot zbog svoje ljubavi prema Stvoritelju. Prirodno je da zauzvrat ne želi ništa. Zato neće primiti sav užitak i zadovoljstvo koje mu Stvoritelj želi dati u posudama primanja, nego u posudama davanja. To jest, prima užitak i zadovoljstvo zato što zna da to Stvoritelju donosi zadovoljstvo, odnosno da se ostvaruje svrha stvaranja – činiti dobro Svojim stvorenjima – upravo onako kako Stvoritelj želi. Drugim riječima, u njihovu primanju užitka i zadovoljstva postoji cjelovitost i u njemu nema srama.

Iz toga slijedi da se onaj tko izvršava Toru i mitzvot radi nagrade, odnosno želi nagradu, smatra neprijateljem Stvoritelja, jer ometa Stvoritelja odgađajući ono što Stvoritelj želi – dati stvorenima – budući da je upravo to zadovoljstvo Stvoritelja. Takav čovjek odgađa ostvarenje toga jer mu nedostaju kli i odjeća koji uklanjaju sram pri primanju obilja. Zato se smatra neprijateljem Stvoritelja.

Čovjek treba vjerovati riječima naših mudraca koji su rekli: „Tko se dolazi pročistiti, tome se pomaže.“ To znači da, kad se čovjek dođe pročistiti, odnosno osjeti da se nalazi u Tuma'a (nečistoći) i da je još uvijek daleko od Kedushe (svetosti), treba reći da ta spoznaja dolazi odozgo. Drugim riječima, sama činjenica da se došao pročistiti znači da je primio pomoć odozgo te da mu je dano do znanja kako je daleko od Kedushe.

To znači da treba cijeniti tu spoznaju i reći da se to naziva „otkrivenjem odozgo“, kad mu je dano da osjeti koliko je neugodno biti daleko od Kedushe. Inače čovjek u pravilu uopće ne osjeća nedostatak zbog toga što nema Dvekut sa Stvoriteljem. Može osjećati nedostatak zbog bilo čega i patiti zato što to nema. No osjećati bol zato što je daleko od Stvoritelja – premda je čovjek doista udaljen – on to ne primjećuje jer ima važnijih briga čiji nedostatak osjeća.

Samo ponekad čovjek počne osjećati stid zbog toga što se nalazi u tako niskom stanju. Premda je i prije bio u istom stanju, to nije primjećivao. Tada treba vjerovati da mu je to došlo odozgo, kao što je rečeno: „Tko se dolazi pročistiti, tome se pomaže.“ Drugim riječima, zašto je upravo sada došao do toga da se želi pročistiti i više ne može podnositi svoje nisko stanje? Treba reći da mu je to došlo odozgo.

Međutim, čovjek ne smije reći: „Čekat ću dok mi ta spoznaja ne dođe odozgo, pa ću tek tada razmišljati o tome da se trebam pročistiti.“ Baal HaSulam je o tome rekao da prije samoga čina čovjek treba reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“, što znači da jedino ja mogu pomoći samome sebi ako se učvrstim i činim ono što vodi do Dvekuta. Nakon toga, odnosno nakon samoga čina, čovjek treba reći da sve dolazi odozgo i ne smije reći: „Moja snaga i moć moje ruke stekle su mi ovo bogatstvo.“

Stoga vidimo da, s jedne strane, čovjek nakon svih kušnji koje je izdržao treba znati da je snažan čovjek, kao što je rečeno: „Sada znam da se bojiš Boga“, što znači da je upravo čovjek taj koji je pokazao snagu. S druge strane, mora reći: „Stvoritelj mi je pomogao.“ No s koje god strane gledao, vidi da je izdržao kušnju. A ta mu spoznaja daje pouzdanje da sada može zahtijevati od Stvoritelja da ga pusti i omogući mu postizanje cilja.