Što je značenje patnje u radu?

Članak br. 27, 1989.

Na Yom Kippur (Dan pomirenja), u „Molitvi osamnaest“ („Bože moj, prije nego što sam stvoren“), kažemo: „Ono čime sam sagriješio pred Tobom izbriši Svojim mnogim milosrđem, ali ne kroz patnju.“ Trebamo razumjeti kako to da, kad molimo da On izbriše naše grijehe, pred Njega postavljamo uvjete, jer inače ne želimo da On izbriše naše grijehe. Prema tome, što znači uvjet „ali ne kroz patnju“?

Zohar (BeHukotai, stavka 42) piše: „Rabi Yosi je započeo: ‘Sine moj, ne odbacuj stegu Gospodnju i neka ti ne omrzne Njegova opomena.’ Koliko je Izrael voljen, jer ga Stvoritelj želi opominjati i voditi pravim putem. I iz Svoje ljubavi prema njemu, Njegov je štap uvijek u Njegovoj ruci, kako bi ga vodio pravim putem, da ne skrene ni desno ni lijevo. Onome koga Stvoritelj ne voli, nego ga mrzi, On uskraćuje Svoju opomenu. ‘Ali Ezava sam mrzio’, zbog čega sam mu oduzeo štap, uskratio mu opomenu, kako mu ne bih dao udjela u Meni, jer ga Moja duša prezire. Ali vas uistinu volim, stoga neka vam ne omrzne Njegova opomena.’ Što znači ‘neka vam ne omrzne’? To znači: neka vam ne omrzne, poput onoga tko bježi od trnja, jer oni kraljevi koji porobljavaju Izrael jesu poput trnja u čovjekovu tijelu.“

Trebamo to razumjeti. Zdrav razum nalaže da bi Stvoritelj trebao držati štap za nežidove, koji djeluju protiv Stvoritelja. Ali prema narodu Izraela, koji On voli, trebalo bi biti kao što je napisano: „Ljubav će pokriti sve prijestupe.“ Zašto onda upravo Izrael, koji On voli, udara štapom?

Također trebamo razumjeti kako tumači „neka vam ne omrzne Njegova opomena“, odnosno da je porobljavanje Izraela od strane kraljeva poput trnja u čovjekovu tijelu. Ipak, kaže: „Neka vam ne omrzne“, što znači: nemojte bježati od trnja, odnosno od porobljavanja od strane kraljeva. Može li biti da im govori da ne bježe od trnja kraljeva samo zato što ih voli?

Također trebamo razumjeti riječi „Ali Ezava sam mrzio“, zbog čega mu je uskratio opomenu, „kako mu ne bih dao udjela u Meni“. Čini se kao da bi, kad bi ga opominjao, imao udjela u Stvoritelju. Kako je jedno povezano s drugim? Kao da patnja uzrokuje da imaju udjela u Stvoritelju.

Trebamo znati da, kad se govori o pitanjima rada, i Izrael i Ezav odnose se na ljude koji slijede Toru i mitzvot, a ne na narode svijeta ili sekularne ljude. Naprotiv, riječ je samo o ljudima koji imaju vjeru i slijede Toru i mitzvot. Prema tome, koja je razlika između svojstva „Izrael“ u čovjeku i svojstva „Ezav“ u čovjeku?

Prema pravilu, u izvršavanju Tore i mitzvot trebamo također razlučiti namjeru – je li izvršavanje Tore i mitzvot radi primanja nagrade na ovom ili na budućem svijetu, ili je njegova namjera davati i ne primati ništa. U svojstvu „Izrael“ cilj je Yashar-El (ravno Stvoritelju), kad ne želi primiti ništa zauzvrat, nego da sve ide ravno Stvoritelju. To se u radu smatra „svojstvom Izrael“ u čovjeku.

Ali ako želi nagradu zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot, to se smatra „Ezavom“. Ezav znači Asu (učinio), što znači da je za sebe načinio vlastitu domenu i želi da Stvoritelj ispuni njegovu domenu. On ne želi poništiti vlastitu domenu, što se naziva Yashar-El, odnosno poništiti svoju domenu i poništiti se pred Njim, što se naziva „ravno Stvoritelju“, te da mu to bude jedini cilj. To on ne želi. Zbog toga u čovjekovu radu razlučujemo dva svojstva: „radi primanja nagrade“ ili „ne radi primanja nagrade“.

Trebamo zapamtiti da u čovjekovu radu radi davanja, kad želi Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, počinje slijed uspona i padova. Odnosno, kad čovjek sve što čini u radu usmjerava na primanje nagrade zauzvrat, tada, kad vjeruje u nagradu i kaznu, njegova prirođena volja za primanjem ne protivi se primanju većih užitaka.

Međutim, kad čovjek želi ići putem neprimanja nagrade, budući da je to protiv prirode, počinje pravi rat s naklonjenošću zlu, jer čovjek želi ukloniti naklonjenost zlu iz svijeta, budući da samo ovdje ona postoji. A što se tiče naziva volje za primanjem „naklonjenost zlu“, to je zato što nam ona put kojim narod Izraela želi ići prikazuje kao loš. Odnosno, ona tvrdi da je čovjekova želja da poništi vlastitu vlast i poništi se pred Stvoriteljem samoubojstvo. Umjesto toga, što bi se nazivalo „dobrim“? Kad bi čovjek zahtijevao od Stvoritelja da proširi čovjekovu domenu i ispuni sve njegove nedostatke, a ne da čovjek radi za Stvoritelja.

Drugim riječima, naklonjenost zlu pita čovjeka: „Gdje ti je pamet, kad toliko naporno radiš u Tori i mitzvot, i za kakvu nagradu?“ To je kao što su naši mudraci rekli: „Svjetlost u njoj vraća ga Izvoru.“ To znači da, budući da se zlo ne želi poništiti pred Stvoriteljem, nego zlo u čovjeku želi da čovjek postoji, čovjeku se savjetuje da će, ako se bavi Torom i mitzvot, time biti nagrađen. Odnosno, bez Tore i mitzvot nemoguće je primiti tako veliku nagradu, i samo snagom Tore i mitzvot možemo postići tako veliku nagradu da će se čovjek poništiti pred Stvoriteljem, čovjekova vlast neće biti vidljiva, a Stvoritelj će preuzeti sve.

Zbog takve nagrade naklonjenost zlu viče: „Ali ti gubiš samo svoje postojanje! Izvršavaš radnje zbog kojih ćeš prestati postojati! Zar bi čovjek za to trebao raditi i truditi se?!“ Proizlazi da mu naklonjenost zlu prikazuje loše slike u vezi s poretkom njegova rada.

To se naziva „patnjom“. Odnosno, kad čovjek želi ići putem istine i postići Dvekut sa Stvoriteljem, što se naziva „jednakost forme“, dolaze mu ta pitanja i on doživljava pad, što znači da ne može nadvladati njezine argumente. To se odmah očituje u umu i srcu. Kad se taj čovjek oporavi od pada i počne razmišljati o stanju u kojem se nalazi, pati zbog toga što je udaljen od Stvoritelja.

Nakon što je nagrađen usponom u duhovnosti, počinje misliti da će odsad biti snažan i otporan na riječi kraljeva naroda svijeta koji kleveću Stvoritelja. Odnosno, oni ne govore nužno da se ne isplati baviti Torom i mitzvot. Naprotiv, govore da se ne isplati baviti se time radi takve nagrade – da izgubi samoga sebe – kao ni to da želi da sav trud bude radi Stvoritelja, a nimalo radi njega samoga.

To čovjeku nanosi veliku patnju, koja je poput trnja u njegovu tijelu, i on želi pobjeći iz stanja u kojem se nalazi. Kaže: „Vjerojatno nisam dostojan ovog rada, inače ne bih doživljavao padove.“ Proizlazi da je ta patnja u tome što od njih čuje da se ne isplati raditi za Njega s tom namjerom.

Dakle, ovdje postoje dvije stvari: 1) Argumenti kraljeva, koji svojim riječima porobljavaju Izrael. Odnosno, čovjek pada pod vlast kraljeva, koji ga porobljavaju kako bi radio samo radi sebe, zbog patnje koju mu nanose loše slike što mu ih prikazuje naklonjenost zlu.

Općenito, svi kraljevi naroda svijeta nazivaju se „naklonjenost zlu“. Svaki kralj ima vlastito gledište i govori čovjeku: „Idi mojim putem; dat ću ti užitak u radu.“ Drugim riječima, svi kraljevi govore isto: Bolje ti je raditi radi sebe nego radi Stvoritelja.

Proizlazi da patnja koju čovjek osjeća – jer vidi da ne može raditi radi Stvoritelja – uzrokuje da želi pobjeći iz ove borbe. Ta mu patnja pokazuje da ovaj rad nije za njega, jer taj put zahtijeva odabrane ljude, malobrojne izabrane, dok obični ljudi ne mogu pristupiti ovom radu, koji se naziva „rad s namjerom radi davanja“.

Štoviše, naklonjenost zlu dolazi mu odjevena kao sveti anđeo i govori mu: „Ali vidiš da sam u pravu. Pogledaj unatrag kako si snažno radio u Tori i mitzvot i s kakvim si oduševljenjem molio. Ako pitaš: Zašto je prije bilo tako? To je upravo kako ti govorim, zato što si radio radi vlastite koristi, kako bi primio nagradu. Zato si imao snage raditi. Prema tome, koja je svrha svaki put nadvladavati ako vidiš da neprestano padaš, što se naziva ‘Razbijeno je veće od cijelog’, odnosno da ima mnogo više padova nego uspona.“

Naklonjenost zlu također mu govori, kad se odjene u odjeću svetog anđela: „Prije si napredovao u radu i svakoga si dana stjecao nešto od Kedusha (svetosti) u Tori i mitzvot. Ali ti to omalovažavaš i govoriš da želiš raditi samo radi Stvoritelja. Međutim, vidiš da u ovom radu ideš unatrag, da doživljavaš padove, odnosno da tvoje zlo postaje sve veće zlo. Dok si u radu praktično izvršavao Toru i mitzvot, bio si uspješniji. Sam si vidio kako napreduješ. Ali sada, gdje su tvoja snaga i tvoje oduševljenje u radu? Zato“, govori mu, „odvrati se od ovog puta.“

Proizlazi da kroz riječi zle inklinacije, koja predstavlja sve kraljeve naroda svijeta, oni porobljavaju Izrael i bodu tijela onih radnika koji žele raditi radi davanja. To nameće pitanje: Zašto ti ljudi, koji žele ići putem istine, postići Dvekut sa Stvoriteljem i poništiti se pred Njim, zaslužuju takvu patnju, takve padove da ne mogu podnijeti patnju i žele pobjeći iz borbe?

I obrnuto, oni koji rade radi primanja nagrade nemaju patnju zbog osjećaja da su udaljeni od rada Stvoritelja. Naprotiv, osjećaju da svakoga dana napreduju. Svakako, kad vide napredak, imaju snage za rad. Ne osjećaju da imaju ikakve padove, nego samo da ponekad napreduju više, a ponekad manje, ali ne nazaduju.

Odgovor je da, kad čovjek ne osjeća nedostatak i iskvarenost u radu, nema što ispraviti. Stoga su to ljudi koji mogu raditi samo u praksi, a praktičnim mitzvot nema se što dodati ni oduzeti, kao što je napisano: „Ne dodaj i ne oduzimaj.“

A budući da još nemaju potrebu za namjerom, a namjera znači postići jednakost forme, što se naziva „radi davanja“, prirodno je da se ne žele prianjati uz Njega. Odnosno, nemaju razumijevanja za rad koji nije radi primanja nagrade. Zbog toga im Stvoritelj ne daje patnju, odnosno osjećaj udaljenosti od Stvoritelja, kako bi tražili od Stvoritelja da ih približi.

To je kao što Maimonides piše, da se „žene, mali i neobrazovani ljudi poučavaju da rade radi primanja nagrade“, jer drukčije neće razumjeti. Kad „steknu znanje i mnogo mudrosti, poučava ih se toj tajni“, da trebamo raditi Lishma (u Njezino ime), što znači radi davanja.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Zašto Stvoritelj nanosi patnju Izraelu, onima koje Stvoritelj voli? Štoviše, On im govori: „Budući da vas volim, želim da vam trnje ne omrzne“, jer oni kraljevi koji porobljavaju Izrael jesu poput trnja u njihovim tijelima.

Napisano je: „Neka vam ne omrzne Njegova opomena“, što znači: nemojte bježati iz borbe i govoriti da ovaj rad s namjerom radi davanja nije za vas. To znači da oni koje Stvoritelj voli, što se odnosi na svojstvo Izrael, žele Yashar-El (ravno Stvoritelju), odnosno žele se poništiti pred Stvoriteljem, a što se tiče volje za primanjem koja postoji u čovjeku, žele da im Stvoritelj dade snagu da je pokore kako bi se čovjek poništio pred Stvoriteljem.

Međutim, čovjek ne može nadvladati volju za primanjem, jer mu volja za primanjem pokazuje da je glavni razlog zbog kojeg bi čovjek trebao raditi i truditi se taj da može zadovoljiti svoje samoljublje. Ali taj čovjek želi suprotno – poništiti svoje samoljublje i moći raditi samo na onome što se odnosi na ljubav prema Stvoritelju. Odnosno, ne želi raditi radi sebe, nego radi Stvoritelja, odnosno radi onoga što Stvoritelju pričinjava zadovoljstvo.

Taj čovjek kaže da ne izvodi nikakvo zadovoljstvo iz toga što ima snagu ne raditi radi sebe, kao što postoje mnogi mudrijaši koji kažu da čovjek postiže cjelovitost ako ne radi radi sebe. On, međutim, kaže da Stvoritelj nije zato stvorio stvorenja, da ne bi uživala. Naprotiv, svrha stvaranja bila je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Stoga bi i stvorenja trebala raditi u jednakosti forme, što znači da će sva njihova čežnja biti usmjerena na to da čine dobro Stvoritelju.

Proizlazi da onaj tko kaže da je čovjekova svrha postići cjelovitost samo kako ne bi radio radi sebe, da je samo to čovjekova svrha i razlog zbog kojeg je stvoren, ne govori istinu. Umjesto toga, čovjek uvijek treba ispitivati sebe kako bi vidio radi li radi Stvoritelja, odnosno kako bi Stvoritelj uživao. To znači da želi zamijeniti samoljublje i postići ljubav prema Stvoritelju, jer će samo na taj način stvorenja postići cilj zbog kojeg su stvorena, koji se naziva „činiti dobro Njegovim stvorenjima“.

Stoga, oni koji žele postići ljubav prema Stvoritelju, premda je taj stupanj još daleko od njih, ipak ga žele postići, nazivaju se „onima koji vole Stvoritelja“. To je kao što je Baal HaSulam rekao o stihu: „Dat će mudrost mudrima.“ Pitao je: „Trebalo je reći: ‘Dat će mudrost budalama?!’“ Budući da su već mudri, što im mudrost daje? Također, odakle bi imali mudrost prije nego što im je Stvoritelj dade? Tek poslije, kad već imaju mudrost.

Rekao je da se „mudrima“ nazivaju oni koji žele biti mudri. Premda još nema mudrost, ali želi mudrost, već se naziva „mudrim“, prema svom cilju. Stoga, onaj tko želi biti mudar treba vjerovati da će mu Stvoritelj dati mudrost.

Na taj način trebamo tumačiti da se onaj tko želi voljeti Stvoritelja već smatra onim koji voli Stvoritelja. Zbog toga im Stvoritelj želi dati ljubav, odnosno poništavanje samoljublja, i da budu nagrađeni ljubavlju prema Stvoritelju. Zohar im kaže da Stvoritelj u Svojoj ruci drži štap kako bi ih vodio pravim putem. Odnosno, trebaju vjerovati da patnja koju osjećaju zbog padova kroz koje prolaze dolazi od Stvoritelja. To jest, te strane misli koje primaju, a koje su poput trnja u njihovim tijelima, šalje im Stvoritelj.

Premda čovjek razumije da bi bilo bolje kad bi Stvoritelj slao više uspona, pa se pita: „Zašto su mi potrebni ti padovi?“, odnosno, koja je njihova svrha, odgovor na to jest da se to naziva „štapom u Stvoriteljevoj ruci kojim ga vodi pravim putem“. Inače, ako čovjek ostane u stanju uspona, mislit će da je postigao cjelovitost i ostat će u svom stanju niskosti jer neće osjećati nikakav nedostatak koji mora ispraviti.

Zbog toga mu Stvoritelj pokazuje njegovu niskost i pokazuje mu da, koliko god je već mislio da je na višem stupnju, da nema tako niske misli kakve imaju drugi ljudi, odjednom vidi da ima gore misli od ljudi koji rade poput opće javnosti, za koje se smatra da rade radi primanja nagrade.

On kaže da želi raditi samo radi Stvoritelja, a ne radi sebe, te da je zasigurno na višem stupnju od njih. Ali odjednom vidi da je niže od njih. Proizlazi da patnja koju osjeća uzrokuje da mora tražiti od Stvoritelja da ga istinski približi. Zbog toga se to odnosi upravo na ljude za koje se smatra da su Izrael, koji žele biti „Izrael“. Kako ne bi podbacili u radu, On im šalje te padove. To se smatra da On „drži štap u Svojoj ruci kako bi ih vodio pravim putem“. „Pravi put“ jest put koji vodi ravno do Kraljeve palače.

Nije tako s onima za koje se smatra da su samo Ezav. Kod njih postoji samo radnja, bez namjere da te radnje dovedu do poništavanja vlastite koristi, i oni ne žele činiti stvari radi Stvoritelja, nego se zadovoljavaju radnjom, bez namjere da ih ona dovede do Dvekut sa Stvoriteljem, te ne razmišljaju o Dvekut sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „I prianjati uz Njega.“ Za njih Stvoritelj ne drži štap u Svojoj ruci kako bi ih opominjao.

On kaže: „Ali Ezava sam mrzio, zbog čega sam mu oduzeo štap, uskratio mu opomenu, kako mu ne bih dao udjela u Meni.“ Odnosno: „Ne želim da ima Dvekut sa Mnom.“ Zbog toga kaže: „Moja ga duša prezire“, što znači da, budući da je sav njihov rad samo radi njih samih, „Moja ga duša prezire“ i neću mu dati udjela u Meni. Odnosno, neću mu dati patnju pomoću koje bi mogao prianjati uz Mene. Budući da oni nemaju želju za Mnom, Ja nemam želju za onima koji su u svojstvu Ezav, koji sebe osjećaju cjelovitima. „Ezav“ znači da je već Asah (učinio) svoj dio i smatra se cjelovitim.

Ipak, što čovjek može učiniti kako ne bi doživio pad, koji se naziva „patnjom“ zbog osjećaja udaljenosti od Stvoritelja? Budući da je sva patnja zato da čovjek ne ostane na niskom stupnju jer se zadovoljava s malo, budući da već misli da je već nagrađen duhovnim stupnjem. Stoga je nužno sniziti čovjeka u njegovim vlastitim očima, odnosno da sam vidi koliko mu nedostaje. Tada će doći do toga da traži od Stvoritelja da ga izbavi iz njegove niskosti.

Prema tome, kako može izbjeći pad u stanje niskosti? Savjet za to jest da, ako čovjek napravi kalkulaciju i kroz misao i želju vidi da je još daleko od Dvekut sa Stvoriteljem, odnosno da čak i tijekom uspona i dalje ispituje sebe i počinje osjećati svoje nedostatke, tada ne mora pasti iz svog stanja, odnosno ne trebaju mu se dati niske misli sve dok ne osjeti da je u stanju nedostataka.

Naprotiv, čak i tijekom uspona počinje tražiti savjet kako se uspeti na viši stupanj. U tom slučaju ne trebaju mu se davati padovi odozgo, budući da on sam počinje tražiti savjet još prije nego što je pao u niskost. Sada mu se čini da je u stanju u kojem se nalazi pun nedostataka. Time se može osloboditi potrebe da mu se odozgo daju padovi.

Međutim, uobičajeni je poredak da tijekom uspona čovjek ne želi tražiti nedostatke u sebi. Stoga mu se moraju dati padovi odozgo.

Time možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Shabbat 152): „Ono što nisam izgubio, tražim.“ Odnosno, starac koji hoda pognut uvijek gleda u zemlju kao da nešto traži. Kaže: „Ništa nisam izgubio, a ipak tražim.“ Trebamo protumačiti: „Star je onaj koji je stekao mudrost.“ Odnosno, on je „mudar, koji vidi ono što će se dogoditi“. Budući da može doći do pada kako bi stekao prazne kelim, da ih Stvoritelj može ispuniti, inače će ostati u stanju niskosti jer neće osjećati nedostatak. Tada, kad izgubi stanje uspona, počinje tražiti savjet kako se ponovno uspeti u duhovnosti.

Stoga, onaj tko je star, odnosno mudar i vidi ono što će se dogoditi, počinje tražiti kako se uspeti u duhovnosti još prije nego što izgubi stanje uspona. Počinje slijediti sve savjete o načinima uspinjanja po duhovnim stupnjevima, a to čini traženjem nedostataka u stanju u kojem se nalazi. U tom slučaju nema potrebe sniziti ga u njegovim vlastitim očima kako bi pronašao i vidio nedostatke u sebi, budući da će on sam tražiti nedostatke kako bi imao prazne kelim koje Stvoritelj može ispuniti.

Najbolji savjet u stanju uspona jest da, kad čovjek osjeća da se sada nalazi u stanju duhovnosti i želi pronaći nedostatke, u tom stanju treba proniknuti u Toru i pronaći povezanost između Tore i čovjeka. Iz toga će moći steći znanje o tome kako služiti Stvoritelju, kao što je napisano: „Ni duša bez znanja nije dobra“, i kao što je napisano: „Podari nam od Sebe mudrost, razumijevanje i znanje.“ U tom će stanju vidjeti nedostatak u sebi i imat će prazne kelim. Time će biti spašen od dolaska u pravi pad.

Sada ćemo objasniti pitanje: Zašto, kad molimo Stvoritelja da izbriše naše grijehe, pred Njega postavljamo uvjete i kažemo: „ali ne kroz patnju“, odnosno „ne kroz padove“? Tijekom pada odvojeni smo od Njega, budući da je tijekom pada sve u niskosti. To se naziva „Shechina (Božanska prisutnost) u prašini“. Budući da moramo osjetiti svoju niskost, uzrokujemo da i Shechina bude u progonstvu, kao što smo se i mi udaljili od svete zemlje. Odnosno, nemamo želju Kedusha (svetosti). Umjesto toga, tijekom pada primamo želju „zemlje naroda“ i time obezvrjeđujemo Kedusha.

Zbog toga Ga molimo da nam pomogne izbrisati naše grijehe kako bismo mogli ući u Kedusha. Međutim, molimo da to ne dođe kroz patnju, koja se naziva „padovima“, jer ti padovi uzrokuju obezvrjeđivanje Kedusha, što se naziva „Shechina u prašini“ ili „Shechina u progonstvu“. Molimo da ta patnja ne dođe, budući da uzrokujemo obezvrjeđivanje Kedusha.

Naši mudraci kažu (Berachot, str. 5): „Rabi Yohanan je bio slab. Rabi Haninah otišao je k njemu. Rekao mu je: ‘Je li ti patnja draga?’ Odgovorio je: ‘Ni ona ni njezina nagrada.’“ Svi pitaju o tome. Uostalom, mnogi su pravednici na sebe preuzeli patnju, pa zašto je rabi Yohanan rekao: „Ni ona ni njezina nagrada“?

Naravno. Ujednačio sam padeže i rod, uklonio nekoliko doslovnih konstrukcija iz engleskog te zadržao dogovorenu terminologiju i strukturu.

Baal HaSulam je to protumačio rekavši da su raspravljali o progonstvu Shechina, koje se produžuje zato što još nisu ispravljene sve iskre Kedusha koje su se spustile u Klipot (ljuske). Stoga, premda postoji nagrada, odnosno premda će se sve što se spustilo među Klipot vratiti u Kedusha, što je vrlo velika nagrada – da će sve biti ispravljeno – ipak, u međuvremenu, dok sve ne bude ispravljeno, Shechina je u progonstvu, svi je obezvrjeđuju i uzdižu sluškinju, odnosno Klipa (jednina od Klipot). To je patnja Shechina koju on ne može podnijeti. O tome je rekao: „Ni ona ni njezina nagrada.“

Vidimo što znači patnja u radu. To znači da čovjek pati zbog toga što Shechina zbog njega mora biti u niskosti. Kako bismo to razumjeli, trebamo proučiti esej „Božanska prisutnost u progonstvu“ (Shamati, esej br. 1), gdje se kaže da, kad čovjek žali zbog toga što je udaljen od Stvoritelja, odnosno što se nalazi samo unutar volje za primanjem radi vlastite koristi, poput životinja, što ne priliči svojstvu „čovjek“, treba usmjeriti svoju patnju tako da ona ne bude zbog toga što on želi biti čovjek pa stoga pati, nego zbog patnje Shechina.

O tome daje alegoriju: čovjek koji osjeća bol u određenom organu osjeća tu bol prvenstveno u srcu i umu, koji predstavljaju cjelinu čovjeka. Isto tako, čovjek je pojedinačni dio Shechina, koja se naziva „zbor Izraela“. Ona osjeća najveći dio boli i upravo je zbog toga ono zbog čega bi čovjek trebao žaliti. To se u radu naziva „patnjom“.