Koja su vremena molitve i zahvalnosti u radu?

Članak br. 7, 1990.

Naši mudraci su rekli (Berachot 32): „Čovjek uvijek najprije treba uspostaviti zahvalu Stvoritelju, a zatim moliti.” Također su rekli (Rosh Hashanah 35): „Rabi Elazar je rekao: ‘Čovjek uvijek najprije treba uspostaviti svoju molitvu, a zatim moliti.’”

Trebamo razumjeti zašto najprije moramo uspostaviti zahvalu Stvoritelju. Kad se čovjek nalazi u stanju nedostatka i želi moliti Stvoritelja da ispuni ono što mu nedostaje, tada mu je potrebna Njegova pomoć. Pa zašto onda čovjek najprije treba uspostaviti zahvalu Stvoritelju?

Kod kralja od krvi i mesa možemo razumjeti da najprije moramo pokazati svoje poštovanje prema kralju kako bi kralj vidio da smo među onima koji ga vole, pa će nam zbog toga ispuniti želju. Ali kako se to može reći za Stvoritelja? Zar Stvoritelj treba da Mu čovjek pokaže kako pripada među one koji vole Stvoritelja, pa će mu tada pomoći, a inače neće?

Uostalom, Stvoritelj je milosrdan i milostiv. Iako čovjek nije dostojan, Stvoritelj pomaže onima koji Mu se mole, kao što je Baal HaSulam objasnio ono što govorimo u molitvi Osamnaest blagoslova: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta”, što znači da nije važno kakva usta mole, nego molitvu bilo kojih usta. Čak i ako ta usta nisu važna, Stvoritelj ih ipak čuje. Pa zašto je potrebno najprije uspostaviti zahvalu Stvoritelju?

Da bismo to protumačili, najprije trebamo iznijeti riječi Zohara (Chayei Sarah, stavka 224): „Dođi i vidi: ‘I dogodi se, prije nego što je završio govoriti, gle, Rebeka izađe.’ On pita: Trebalo bi stajati ‘došla’, kao što je napisano: ‘Rahela, njegova kći, dolazi.’ Zašto je napisano ‘izađe’? Odgovara da to ukazuje na to da ju je Stvoritelj izveo između stanovnika grada, koji su svi bili zli, te je Rebeka izašla i odvojila se od ostalih ljudi u gradu jer je bila pravednica.”

RASHI tumači stih (Postanak 24:39): „Možda (אוּלַי) žena neće poći.” On piše: „Napisano je ‘elai’ (אֵלַי, k meni) (na hebrejskom se riječ ‘možda’ i izraz ‘k meni’ pišu jednako). Eliezer je imao kćer. Tražio je razlog zbog kojeg bi se Abraham okrenuo njemu kako bi njegovu kćer dao za ženu. Abraham mu je rekao: ‘Moj sin je blagoslovljen, a ti si proklet, i prokleti se ne prianja uz blagoslovljenoga.’”

Trebamo protumačiti značenje Izaka i Rebeke, kao i značenje Eliezerove kćeri u radu. Zohar piše (Chayei Sarah, stavka 94): „Rekao mu je: ‘Neka moj gospodar kaže je li čuo kako su autori Mishna-e tumačili ovaj odlomak, koji su protumačili u vezi s dušom, da je Abraham duša, a Sara tijelo.’”

Na taj način trebamo protumačiti i pitanje Izaka i Rebeke, kao što je napisano u Zoharu (Chayei Sarah, stavka 249): „Rabi Yehuda je rekao: ‘Njegova majka Sara’, jer kao što je forma Izaka bila poput forme Abrahama, tako je i forma Rebeke bila poput forme Sare. Zato je napisano: ‘Njegova majka Sara.’”

Po ovome trebamo protumačiti i da je Izak duša, a Rebeka tijelo. U poretku čovjekovog rada, kad želi postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, uvijek treba hodati po dvjema linijama – desnoj i lijevoj. „Desna“ znači cjelovitost, kad čovjek osjeća zadovoljstvo u radu te hvali i zahvaljuje Stvoritelju što ga je udostojio biti među slugama Kralja. On vidi da je postigao stupanj u duhovnosti, što nije slučaj s ostalim radnicima Stvoritelja. Ipak, prepoznaje vlastitu niskost i ne zna zašto je Stvoritelj odabrao baš njega, a ne druge ljude koji nisu dostigli taj stupanj. Zato zahvaljuje i hvali Kralja te može izvršavati ono što je napisano: „Služite Gospodinu s radošću.“ U tom trenutku nema za što moliti Stvoritelja da mu pomogne, jer ne osjeća nikakav nedostatak u svom stanju.

Međutim, kasnije, kad čovjek prelazi na rad u lijevoj liniji, kad kritički promatra stanje u kojem se nalazi i vidi da je manjkav i u umu i u srcu, pa čak i gore od toga, ponekad vidi da je uronjen u samoljublje više nego inače, ponekad dolazi do takve niskosti da ne želi da mu Stvoritelj pomogne izaći iz nje. Naprotiv, ljuti se što ne prima užitak i zadovoljstvo od tjelesnog života. Ispada da mu ponekad lijeva linija ne dopušta čak ni da moli i traži od Stvoritelja. Pa kako tada može sebe osjećati kao cjelovitu osobu i zahvaljivati Stvoritelju?

Međutim, moramo znati da se rad uglavnom odvija tijekom uspona, jer samo tijekom uspona možemo govoriti o čovjekovom radu u dvjema linijama – desnoj i lijevoj. Nasuprot tome, tijekom pada čovjek se smatra mrtvim. Možemo li reći da razgovaramo s mrtvima ili da nešto želimo od mrtvoga, da on nešto učini?

Zbog toga se, kad je čovjek u stanju rada, može reći da treba raditi na dva načina: 1) desno, 2) lijevo. „Desno“ prvenstveno znači da je cjelovitost u njemu izgrađena iznad razuma, dok je lijeva linija u njemu izgrađena na razumu i intelektu. To jest, tada prosuđuje samoga sebe prema onome što vidi, kao što su naši mudraci rekli: „Sudac ima samo ono što njegove oči vide“ (Baba Batra 131).

Ispada da kad se bavi lijevom linijom i vidi istinu, koliko je nizak i uronjen u samoljublje, kako tada može reći da se nalazi u stanju cjelovitosti i biti zahvalan Stvoritelju što mu je dao tako velik dar da se nalazi u Kedushi (svetosti)? To je potpuna suprotnost istini koju vidi. Kako čovjek može biti radostan kad vidi istinu?

Odgovor postoji na dva načina:

1) Napisano je u članku iz Tav-Shin-Gimela (Shamati, članak br. 40, 1943.) o vjeri u svog učitelja, da je Baal HaSulam rekao kako čovjek treba ići s vjerom u mudrace, prema onome kako su nam oni uredili put. Ovo su njegove riječi, uz manje izmjene:

Učenik mora vjerovati onome što mu njegov učitelj govori, da treba hodati putem „desnice“ i cjelovitosti. Učenik treba sebi predočiti da je već nagrađen potpunom vjerom u Stvoritelja i da već osjeća u svojim organima kako Stvoritelj upravlja cijelim svijetom kao Dobar Koji Čini Dobro. To znači da cijeli svijet od Njega prima samo dobro.

I premda, kad pogleda sebe, vidi da je gol i siromašan, a kad pogleda svijet, također vidi da svijet trpi patnje – svatko prema svojem stupnju – o tome treba reći ono što je napisano: „Imaju oči, a ne vide.“ To jest, sve dok je čovjek u stanju „oni“, tako da „oni“ imaju dvije vlasti, „oni“ ne mogu vidjeti istinu.

Zbog toga čovjek mora vjerovati iznad razuma da se nalazi u cjelovitosti, kao i da se cijeli svijet nalazi u cjelovitosti.

Iz toga slijedi da na taj način može i treba zahvaljivati Stvoritelju što nam daje obilje. To se naziva „desna linija“, koja je potpuna suprotnost lijevoj liniji. To jest, u lijevoj liniji hodamo unutar razuma, kao što je rečeno: „Sudac ima samo ono što njegove oči vide.“ Drugim riječima, upravo pomoću intelekta, a ne iznad intelekta. No kad prijeđe na rad s „desnicom“, tada je lijeva linija uzrok tome da se desna izgrađuje na temelju vjere iznad razuma.

To je značenje riječi naših mudraca: „Lijeva odbacuje, a desna približava.“ Drugim riječima, stanje „lijeve“ pokazuje čovjeku koliko je odbačen i odvojen od rada Stvoritelja. „Desna približava“ znači da mu pokazuje kako je blizu radu Stvoritelja. To znači da ga bavljenje lijevom linijom treba dovesti do spoznaje stanja odbačenosti, da je odbačen i udaljen od rada. Kad se bavi desnom linijom, treba doći do stanja u kojem vidi da je blizak Stvoritelju. Treba zahvaljivati Stvoritelju za „desnu“, a moliti Stvoritelja za „lijevu“, jer čovjek u tjelesnosti može hodati samo na dvije noge. To proizlazi iz duhovnosti i pokazuje da čovjek treba hodati po dvjema linijama.

U vezi s cjelovitošću postoji još jedan pristup. Ako čovjek dođe u stanje u kojem vidi da je gol i siromašan, jer zaostaje i u umu i u srcu, odnosno vidi da je uronjen u samoljublje i da nema niti jedan organ koji ima želju raditi radi Stvoritelja, tada vidi da je došao do svog istinskog stanja koje se naziva „prepoznavanje zla“.

On kaže da je činjenica da sada vidi prepoznavanje zla dar odozgo, jer mu je pokazana istina. Inače bi obmanjivao samoga sebe i mislio da ne treba mijenjati svoj put, jer sigurno hoda putem istine. Tako bi mogao zauvijek ostati u svom zlu. Ali sada mu je odozgo došlo otkrivenje kako bi vidio istinu.

To je kao što je napisano u Zoharu o stihu: „Ili mu se obznani njegov grijeh.“ Tamo se tumači da mu je Stvoritelj obznanio da je sagriješio, odnosno da mu je odozgo dano do znanja da je sagriješio. Drugim riječima, prepoznavanje zla je otkrivenje odozgo. Zbog toga se raduje činjenici da se Stvoritelj brine za njega, vodi ga i pokazuje mu njegovo pravo stanje. To mu daje cjelovitost, jer je bio nagrađen otkrivenjem istine od strane Stvoritelja. Ovo razlučivanje, kroz koju prima cjelovitost, znači da kaže kako ga Stvoritelj približava i pokazuje mu istinu.

Iz toga slijedi da sada nije u stanju u kojem govori da ga je Stvoritelj odbacio od Kedushe (svetosti) zato što osjeća zlo. Naprotiv, upravo zbog toga osjeća da ga Stvoritelj približava. To se naziva „desna približava“. Prirodno, u tom stanju, kad vidi da je sav u zlu, može nadvladati i tražiti savjet kako izaći iz tog zla. Zato zahvaljuje i hvali Stvoritelja.

Iz toga slijedi da se sada smatra blagoslovljenim, jer vidi da je odozgo primio spoznaju o prepoznavanju zla. Kad zahvaljuje Stvoritelju, svakako se naziva „blagoslovljenim“, jer je primio blagoslov od Stvoritelja, a tada može doći do Dvekuta sa Stvoriteljem, budući da „blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga“.

To je kao što je Baal HaSulam protumačio riječi naših mudraca: „Svijet je stvoren ili za potpuno zle ili za potpuno pravedne“ (Berachot 61). On je pitao: „Možemo razumjeti da je stvoren za potpuno pravedne, ali može li se reći da je stvoren i za potpuno zle?“

Objasnio je da će čovjek, kad zna za sebe da je zao, zasigurno učiniti sve što može kako bi se pokajao. Trebamo protumačiti njegove riječi o „potpuno pravednima“, koji tada uživaju u svijetu jer su nagrađeni užitkom i zadovoljstvom koje je Stvoritelj želio dati u vrijeme stvaranja svijeta, budući da već imaju kelim za primanje Svjetlosti Stvoritelja radi davanja. U tim se kelim otkriva svrha stvaranja, koja se naziva „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“.

Isto tako, kad je čovjek već nagrađen prepoznavanjem zla, to su kelim, jer u sebi ima unutarnji poticaj učiniti sve što može kako bi izašao iz stanja zloće. No kad ne osjeća zlo, nema nikoga tko bi ga probudio da izađe iz tog lošeg stanja, jer ga ne osjeća toliko lošim da bi morao učiniti sve što može kako bi iz njega izašao.

Iz toga slijedi da sama činjenica što je došao do stanja u kojem vidi da je sav u zlu već ima veliku zaslugu. Dokaz za to je da sada već može reći da je svijet stvoren za njega, kao što je rečeno: „Svijet je stvoren ili za potpuno zle.“ No prije nego što je otkrio svoje loše stanje, nije imao pravo postojati u svijetu, kao što je rečeno: „Svijet je stvoren ili za potpuno zle ili za potpuno pravedne.“ Iz toga slijedi da prije prepoznavanja zla nema pravo postojati u svijetu.

Prema tome, ako je postigao prepoznavanje zla, smatra se da već ima uporište u svijetu. U tom se pogledu smatra da ima cjelovitost i već može hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju za to. Također, već ima povezanost sa Stvoriteljem i za njega se već može reći da se naziva „blagoslovljenim“, a „blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga“.

Tada može biti, i to je vrijeme kad se može uzdići na viši stupanj, što znači da upravo u vrijeme radosti može primiti odgovor na sve molitve koje je uznosio zbog svojih nedostataka. Kao što su naši mudraci rekli: „Shechina (Božanska Prisutnost) prebiva samo iz radosti“, kao što je napisano: „I bit će dok svirač bude svirao, da će duh Gospodnji doći na njega.“ Iz toga slijedi da je glavno vrijeme kad čovjek biva nagrađen prebivanjem Shechine upravo vrijeme cjelovitosti, jer upravo je vrijeme cjelovitosti vrijeme kad može primiti svoju dušu.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Eliezer je imao kćer. Želio je da ona bude žena Izaku.“ Doslovno, to je teško razumjeti. Uostalom, Eliezerova kći bila je kći učenjaka, kao što su naši mudraci rekli (Yoma 28b): „I Abraham reče svome sluzi, starješini svoga doma, koji je upravljao svim što je bilo njegovo.“ Rabi Eliezer je rekao da je upravitelj učenjem svoga gospodara bio iz doma Eliezerova. Također su tamo rekli: „Eliezer, Abrahamov sluga, bio je starac koji je sjedio u učilištu.“

Abraham nije pristao na taj brak i odgovorio je: „Prokleti ne prianja uz blagoslovljenoga.“ No nije bilo tako s Rebekom, koja je bila Betuelova kći i sestra zlog Labana. Naši mudraci su rekli da je Betuel namjeravao dati Eliezeru smrtonosni napitak kako bi njima ostalo bogatstvo. Drugim riječima, nije bio samo zao, nego i ubojica. Međutim, Gabriel je došao, zamijenio zdjelu i dao je Betuelu, pa je ovaj umro.

I Rebeka je potekla iz okruženja zlih ljudi, a ipak je taj brak bio dobar spoj, kao što je napisano: „I Rebeka izađe.“ Drugim riječima, Stvoritelj ju je izveo između svih stanovnika grada, koji su bili zli. „Rebeka izađe“ jer je bila pravednica. Na doslovnoj razini, ako bi čovjeku bila ponuđena dva braka, od kojih je jedna djevojka kći učenjaka, a druga dolazi iz kuće zlih ljudi i iz grada zlih ljudi, naravno da bi izabrao kćer učenjaka.

No u radu trebamo protumačiti da stanje Eliezera predstavlja stanje „lijeve linije“, jer je neprestano vapio: „Eli (Moj Bože), ezer (pomozi)!“, budući da se nalazio pod vlašću zla. Iz toga slijedi da je ta žena, kći lijeve linije, molila da joj se da kvaliteta Izaka, koji se naziva Neshama (duša), kao „muž“, dok je ona „žena“, odnosno tijelo, kako bi mogla primiti dušu. Abraham se s tim nije složio, jer kad se čovjek nalazi u lijevoj liniji i viče: „Gospodine, pomozi mi izaći iz zla“, to tijelo se nalazi u stanju „prokletoga“. Rekao mu je da je Izak, odnosno duša, „blagoslovljen“, a „prokleti ne prianja uz blagoslovljenoga“.

Napisano je u Zoharu (Toldot, stavka 49) da je, premda je Eliezer bio učenjak, osjećao kako mu nedostaje kvaliteta istine. Uvijek se nalazio u stanju „lijeve linije“ i stalno je imao pritužbe zašto ga Stvoritelj ne čuje i ne daje mu dušu, budući da „Svjetlost u njoj reformira čovjeka“. Iako lijeva linija „govori u samu točku“, jer je sve izgrađeno na razumu, kao što je rečeno da „sudac ima samo ono što njegove oči vide“, ipak je u istini on proklet.

Zato mu je Abraham rekao: „Prokleti“, što znači da tijelo koje se nalazi u stanju „prokletoga“ ne može primiti prebivanje Shechine, koje se smatra čovjekovom osobnom dušom. To je zato što se Shechina naziva Malchut, koja je skup svih duša. Zbog toga se Malchut naziva „zajednica Izraela“ (Knesset Israel). Stoga je u tom stanju tijelo neprikladno za primanje kvalitete Izaka, koji se naziva „duša“, kao što je rečeno da se tijelo naziva „žena“, a duša „muž“.

Međutim, Rebeka u radu znači da tijelo vidi sve ono što mu lijeva linija pokazuje, njegovo pravo stanje, da su svi njegovi organi zli, da razumije samo ono što se tiče samoljublja, dok za dobrobit Stvoritelja ne može učiniti ništa, upravo onako kako mu to pokazuje „lijeva linija“.

To je značenje riječi da su „svi stanovnici grada bili zli“, jer se tijelo naziva „grad“, kao što je napisano (Propovjednik 9:14): „Bio je mali grad s malo ljudi u njemu. Na njega je došao veliki kralj, a u njemu je našao siromašnog mudraca koji je svojom mudrošću spasio grad.“ Rebeka, koja je bila jedna jedina pravednica, izašla je između svih stanovnika grada.

Zašto je napisano „izašla“? On kaže da to „ukazuje na to da ju je Stvoritelj izveo između svih stanovnika grada“. To znači da se to tijelo osjećalo cjelovitim, odnosno pravednim, zato što mu je Stvoritelj obznanio istinu. Zbog toga je radosno, a to se samo po sebi smatra cjelovitošću, jer mu je Stvoritelj obznanio istinu. Ili, prema drugom gore navedenom razlogu, zato što vjeruje iznad razuma da ima cjelovitost, budući da vjeruje u vjeru u svog učitelja, koji kaže da moramo ići iznad razuma i reći: „Imaju oči, a ne vide.“

U stanju cjelovitosti možemo biti nagrađeni stanjem Izaka, koji se naziva „duša“. To znači da se dvije suprotnosti nalaze u jednom tijelu, ali u dva različita vremena. Rečeno nam je da je najvažnije hodati desnom linijom, nakon što čovjek već ima barem malo lijeve linije.

To je značenje riječi: „Čovjek uvijek najprije treba uspostaviti zahvalu Stvoritelju“, što se naziva „desna linija“, „a zatim moliti“, što se smatra „lijevom linijom“, a nakon toga ponovno se vraća desnoj liniji.