Što je „Svakoga dana neka budu kao nove u tvojim očima“ u radu? (-)

Članak br. 40, 1989.

Naši su mudraci (RASHI, Tavo 3 (Ponovljeni zakon 26:16), u Yitro 13:10) rekli o stihu: „Ovoga dana Gospodin, tvoj Bog, zapovijeda ti da izvršavaš ove zakone i uredbe. Pazi da ih izvršavaš svim svojim srcem i svom svojom dušom“: „Svakoga dana neka budu kao nove u tvojim očima, kao da si ih danas primio na planini Sinaj, kao da su ti ovoga dana zapovjeđene.“

Trebamo razumjeti što nam dodaje „kao da su ti ovoga dana zapovjeđene“. Zašto nije dovoljno jednostavno reći „kao što si tada primio Toru na planini Sinaj“, nego ih trebamo preuzeti na sebe „kao da su ti danas zapovjeđene“? Što nam to dodaje u radu?

U Shaar HaKavanot (Vrata namjera) (2. dio) kaže da „čitanje Shema (odlomak u svakoj molitvi) i molitva koju molimo svakoga dana, uvijek tri puta, navečer, ujutro i u podne, radnim danima, na Shabbat (Šabat) i blagdane – znaj da postoji velika razlika između molitava radnim danima i onih na Shabbat i početke mjeseci, te molitve na blagdan ili tijekom radnih dana blagdana. Štoviše, čak ni među samim blagdanima molitva na Pesach nije ista kao molitva na Shavuot (Blagdan tjedana). Također, tijekom radnih dana postoji velika razlika između molitve jednog dana i molitve sljedećeg dana. Od stvaranja svijeta pa sve do kraja svijeta ne postoji nijedna molitva koja je poput neke druge, niti postoji čovjek koji je poput nekog drugog, i jedan ispravlja ono što drugi ne ispravlja, budući da je svrha mitzve molitve izvršiti razvrstavanje sedam kraljeva Edoma koji su umrli. Svakoga dana, svaka pojedina molitva razvrstava nove iskre.“

Kako bismo razumjeli pitanje razbijanja sedam kraljeva Edoma – koje moramo razvrstati kroz Toru, mitzvot (zapovijedi/dobra djela) i molitvu – moramo se prisjetiti dviju poznatih stvari: 1) svrhe stvaranja, 2) ispravka stvaranja. Svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da stvorena bića prime užitak i zadovoljstvo. Ispravak stvaranja jest da, kad prime užitak i zadovoljstvo, ne osjećaju sram zbog nejednakosti forme između primatelja i Davatelja. Način je taj da je učinjen ispravak prema kojem Svjetlost više ne svijetli na primanje radi primanja za sebe. Stoga, kad je čovjek uronjen u kelim primanja za sebe, nad njim su skrivenost i prikrivanje te ne može osjetiti važnost Kedusha, budući da Kedusha postoji upravo ondje gdje čovjek želi dati zadovoljstvo svome Stvoritelju.

Prije toga, sve dok čovjek nije nagrađen kelim davanja – jer je viša Svjetlost prisutna samo u tim kelim – čovjek sve mora prihvatiti u vjeri, vjerovati da Stvoritelj vodi svijet putem Dobrog koji čini dobro i vjerovati u veličinu Stvoritelja „jer On je velik i vlada“. Treba vjerovati da je velika povlastica služiti velikom Kralju.

Međutim, reći da je to velika povlastica ne znači reći to riječima. Naprotiv, čovjek mora osjećati veliki užitak u služenju velikom Kralju. Odnosno, kad se može reći da čovjek služi velikom Kralju? Kad osjeća veliki užitak. Ako još uvijek ne osjeća užitak dok služi Kralju, to je znak da nije postigao stupanj na kojem vjeruje da služi velikom Kralju.

Moramo vjerovati onome što je napisano: „Njegova kraljevska vlast vlada nad svime.“ Baal HaSulam je rekao da ne postoji druga sila u svijetu, nego da samo On čini i činit će sva djela. Također, Kedusha održava Klipot (ljuske), a Klipot nemaju druge životnosti osim one koju im daje Kedusha. To je značenje riječi: „Ti ih sve održavaš.“ Značenje „Njegova kraljevska vlast vlada nad svime“ jest da im Malchut de Atzilut daje život, jer inače ne bi mogli postojati.

Iz toga slijedi da ono što učimo, da je Stvoritelj stvorio želju za primanjem kako bi primala užitak, znači da ona mora primati užitak i zadovoljstvo, inače ne može postojati u svijetu. Odnosno, premda su na želju za primanjem za sebe postavljeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da užitak i zadovoljstvo tamo ne dopiru, kako bi ta želja mogla postojati – jer kad bi bila poništena, ne bi bilo ničega što bi trebalo ispraviti – ona stoga, kako bi mogla postojati, prima sićušnu životnost da ne bi bila poništena. Ta životnost koju primaju dolazi od razbijanja posuda, kad su svete iskre pale u Klipot kako bi Klipot primili životnost i ne bi bili poništeni.

Iz toga slijedi da bez užitka ne možemo živjeti. Međutim, sve dok čovjek nije na sebe preuzeo teret kraljevstva nebeskog, taj čovjek prima životnost samo od Stvoritelja. Ali čovjek nema vjeru u Stvoritelja da bi rekao da mu Stvoritelj daje njegov život. Zbog toga kaže da njegov život dolazi od prirode.

Ali moramo reći da se, zapravo, Stvoritelj skriva u tim odjećama svjetovnih stvari. Međutim, oni u to ne vjeruju, odnosno Stvoritelj se skriva od tog čovjeka kako on ne bi mogao vjerovati da je Stvoritelj Davatelj. Stvoritelj se skriva u odjeći odvojenosti, tako da užitak od Stvoritelja dolazi čovjeku odjeven u odjeće, a užitak je odjeven u te odjeće.

Slično tome, vidimo da postoji hrana za čovjeka, koji sjedi i jede obrok od mesa, ribe i tako dalje. Čovjek iz toga uživa. Ostatke hrane baca u smeće kako bi mačke pojele taj otpad. Ali mačke uživaju u otpadu. Vidimo da su potpuno zadovoljne hranom koju pronađu u smeću. Stoga vidimo da psi, kokoši i tako dalje svi uživaju u hrani, ali postoji razlika u tome što čovjekov užitak ne dolazi od otpada, dok je njima preostali otpad zadovoljavajući.

Isto je tako i s radom Stvoritelja. Neki ljudi uživaju u otpadu, odnosno u Klipot – sićušnoj Svjetlosti koju im Kedusha daje – i iz toga izvlače potpuno zadovoljstvo. Zatim postoje ljudi čiji je užitak ono što primaju poput ostalih ljudi. To se smatra „otpadom Kedusha“. Međutim, ta ih hrana ne zadovoljava jer imaju unutarnji poriv zbog kojeg osjećaju da se ne isplati biti rođen kako bi se uživalo u otpadu.

Drugim riječima, osjećaju da ne može biti da ista hrana koja se daje životinjama, odnosno zvijerima, životinjama, peradi i tako dalje, bude hrana i za čovjeka, koji se smatra „govornim“, tako da bude sličan životinjama, odnosno da isto ono što održava životinje održava i govornu razinu. Taj im osjećaj ne dopušta da miruju te počinju tražiti drugi izvor životnosti za koji će moći reći da se zbog njega isplati biti rođen i uživati u životu.

To ih navodi da traže duhovnost i da na sebe preuzmu teret kraljevstva nebeskog te teret Tore i mitzvot. Ali i ovdje, nakon što su na sebe preuzeli teret Tore i mitzvot, neki od njih izvlače zadovoljstvo iz Lo Lishma (ne u Njezino ime). Kao što Maimonides kaže, isprva ih se poučava da se bave Torom i mitzvot kako bi primili nagradu. I tako treba biti, kako ne bi promijenili redoslijed svojega rada. Međutim, „sve dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti, poučava ih se toj tajni malo-pomalo“.

Pitanje je: Kako znamo da su u stanju „sve dok ne steknu znanje“? Odgovor je da čovjek prima unutarnji poriv i osjeća da se ne može reći da je to značenje onoga što je napisano: „Jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje u očima naroda.“ Tada je očito da se njegovo znanje povećalo i za njega vrijedi ono što Maimonides kaže, da oni „zadobiju mnogo mudrosti“. Drugim riječima, postao je mudar i počinje osjećati da u Tori i mitzvot postoji i unutarnjost.

Tada „ih se poučava toj tajni“, da moramo raditi i na namjeri, odnosno da čovjek treba nastojati sva svoja djela činiti radi davanja. Tada čovjek postiže Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem i biva nagrađen užitkom i zadovoljstvom svrhe stvaranja. Tada se čovjek hrani hranom prikladnom za čovjeka, a ne otpadom koji Kedusha baca Klipot kako bi ih održala.

Međutim, to je samo sićušna Svjetlost, dovoljna da ih održava kako ne bi bili poništeni iz svijeta. Ako želja za primanjem bude poništena u svijetu, neće biti nikoga koga bi trebalo ispraviti. Ali kao što učimo, srž stvaranja jest želja za primanjem; ona je sva tvar stvaranja, osim što postoji pitanje ispravka stvaranja, odnosno stvaranje se naziva „željom za primanjem“, a ta je kvaliteta stvorena zbog svrhe stvaranja. Drugim riječima, želja da čini dobro Njegovim stvorenjima stvorila je želju za primanjem kao postojanje iz odsutnosti.

Ispravak stvaranja jest da se na nju postavi namjera radi davanja, i tada je čovjek sposoban primiti užitak i zadovoljstvo. Tada, time što biva nagrađen Dvekut, što je jednakost forme, postižemo stupanj „Jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje u očima naroda“. Odnosno, tek kad izađemo iz vlasti naroda, koja se naziva „mnoge vlasti“, i postignemo jedinstvenu vlast, kad čovjek ima samo vlast Stvoritelja, tada bivamo nagrađeni Svjetlošću Hochma (mudrost) i Bina (razumijevanje).

Međutim, premda je čovjek već primio unutarnji poriv i želi raditi radi davanja, a ne samo djelom kako bi primio nagradu, razum tvrdi da čovjek mora ići naprijed i da svakoga dana treba biti snažniji nego prethodnog dana. Zapravo, ovdje započinje novi poredak, koji je potpuno iracionalan. Odnosno, ovdje započinje slijed uspona i padova, gdje čovjek ponekad kaže: „Prijašnji dani bili su bolji od ovih.“

U jednom danu može biti nekoliko uspona i padova, ili nekoliko uspona i padova u jednom tjednu, do te mjere da čovjek često pada u očaj i kaže da ne vidi kako će ikada moći izaći iz vlasti zla te da se mora predati pod vlast želje za primanjem.

Ali budući da je već spoznao da najveći dio rada u Tori i mitzvot nije toliko važan, jer glavna važnost u izvršavanju Tore i mitzvot treba biti u tome da ih izvršava radi Stvoritelja, to znači da spoznaje kako je najvažnije raditi radi Stvoritelja. Ta svijest uzrokuje da osjeća nedostatak važnosti, odnosno da nije važno raditi samo djelom, bez namjere.

Premda zna što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba učiti Lo Lishma, a iz Lo Lishma doći će do Lishma (u Njezino ime)“, tada zlo u čovjeku navodi ga da misli kako je istina da je to važno, budući da iz Lo Lishma dolazimo do Lishma, ali – kaže zlo u čovjeku – vidiš da ti ne možeš postići Lishma. To možeš i sam vidjeti.

Odnosno, najprije ga zlo u njemu navodi da misli kako mora odustati od postizanja stupnja na kojem može raditi radi Stvoritelja. Nakon što mu je dalo misli očaja, govori mu: „Ti, koji si već spoznao da je glavna stvar raditi radi Stvoritelja, razumiješ da ono što nije radi Stvoritelja nema nikakvu vrijednost.“ Stoga ga navodi da misli kako se ne mora toliko truditi da bi održavao sva djela, budući da već iz iskustva znaš da Lo Lishma nije toliko važna. Zato si možeš dopustiti popustljivost u Tori, molitvi i tako dalje.

Iz toga slijedi da tijekom pada čovjek nazaduje i slijedi ono na što ga njegov razum navodi. Kad je čovjek u stanju pada, sa svom svojom niskošću, on se ponosi i kaže da vidi one ljude koji izvršavaju Toru i mitzvot sa svim pojedinostima, ali premda vidi da oni ne rade radi Stvoritelja, on ne može biti poput njih.

Opravdava se izgovorom koji proizlazi iz ponosa. Odnosno, oni još nisu došli do ove važne spoznaje da je ono što je važno sve činiti radi Stvoritelja, dok sam ja na višem stupnju od njih i znam da je ono što je važno raditi radi Stvoritelja. Zbog toga ne vidim mnogo koristi u izvršavanju samo djelom, bez namjere radi Stvoritelja, toliko da bi se isplatilo ulagati napor kako bi se sve izvršavalo sa svim pojedinostima.

To se naziva „prijestup povlači prijestup“. Odnosno, prijestup očaja navodi ga da obezvrijedi rad Lo Lishma. Nakon što je obezvrijedio rad Lo Lishma, to ga dovodi do stupnja ponosa, odnosno do toga da sebe smatra višim od drugih, da zna bolje od ostalih ljudi, koji ne razumiju istinu kao on.

Ako čovjek ipak ne pobjegne iz borbe, odnosno ne razotkriva svoje grijehe u javnosti, nakon nekog vremena smiluju mu se odozgo i daje mu se novo buđenje te ponovno prima uspon. Tada mu zlo ponovno dolazi kako bi se s njim prepiralo i isti se slijed ponavlja. Savjet je da ne odustane od djela koja je navikao izvršavati, nego, naprotiv, da izvršava još više djela.

Ipak, on to može činiti samo iznad razuma. Čovjek mora vjerovati da tim radom koji obavlja tijekom pada, kad dodaje djela u vanjštini na temelju rada iznad razuma, čini velike korake prema cilju, koji se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem“. Baal HaSulam je o tome rekao da je to značenje onoga što je napisano: „Jer putevi Gospodnji su pravi; pravednici njima hode, a prijestupnici na njima posrću.“

Ako u tom stanju pada može dodati djela na temelju toga što ide iznad razuma, dok mu njegov razum pokazuje slijed „prijestup povlači prijestup“, i on se osnažuje iznad razuma, približava vrijeme dovršetka svojega rada i može prije postići cilj.

Stoga, tijekom uspona čovjek mora dovesti u red djela i namjere. Odnosno, kad osjeća da je namjera ono što je važno, mora misliti da je i djelo vrlo važno, budući da izvršava Kraljeve zapovijedi, a mi ne možemo pojmiti koliko Mu je djelo važno. Kao što je Baal HaSulam rekao, koliko god mi možemo cijeniti važnost Lishma, Stvoritelju je Lo Lishma daleko važnija, a važnost Lishma ne možemo ni pojmiti. Stoga, tijekom uspona čovjek mora paziti da ne omalovažava djelo koje izvršava.

Ali istodobno, čovjek mora nastojati svoj rad obavljati samo radi Stvoritelja. Postoji pravilo: Sve na što se čovjek navikne postaje mu poput ustaljenog postupanja, odnosno nečega za što više ne mora znati zašto to čini. To se naziva „po navici“, odnosno navikao je na to.

Ali budući da su Tora i mitzvot dane kako bi pročistile ljude, iz toga slijedi da tijekom izvršavanja mitzvot čovjek mora imati namjeru da mu taj rad donese stanje Dvekut sa Stvoriteljem. Iz toga slijedi da čovjek mora znati što želi od tog rada.

Stoga, ako čovjek radi iz navike, ne treba nikakvu nagradu. Tako je, s jedne strane, izvršavanje Tore i mitzvot iz navike također uzvišena stvar, kao što su naši mudraci rekli: „Stvoritelj pridružuje dobru misao djelu.“ Odnosno, kad čovjek biva nagrađen dobrom mišlju, što znači da biva nagrađen sposobnošću da svoja djela usmjeri radi davanja, tada sve ono što je činio, a što još nije bilo s namjerom radi Stvoritelja, Stvoritelj pridružuje svim djelima koja su učinjena prije i sva ona ulaze u Kedusha. Iz toga slijedi da što više djela čovjek ima, to se kasnije na njih može dodati više misli radi Stvoritelja.

Sada ćemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli: „Svakoga dana neka budu kao nove u tvojim očima, kao da si ih danas primio na planini Sinaj, kao da su ti ovoga dana zapovjeđene.“

Ovdje postoje dva značenja: 1) Kao što su tada imali pripremu za primanje Tore, tako se i svakoga dana čovjek mora pripremiti za primanje Tore i mitzvot. Kroz pripremu ih možemo postići. Ali ako čovjek radi bez pripreme, nego iz navike, time ne biva nagrađen svrhom stvaranja. Premda je i to velika stvar, na mjestu gdje time može postići stupanj „spoznaj Boga svoga oca“, što je svakako izravno usmjereno prema cilju, zbog toga su rekli: „Neka budu kao nove u tvojim očima“, jer će time postići Dvekut sa Stvoriteljem.

2) Ako nisu „kao nove u tvojim očima“, čovjeku će to biti kao da ide „po navici“, odnosno iz navike. Tada neće moći izvršavati Toru i mitzvot iznad razuma, jer radeći iznad razuma poslije zaslužuje biti nagrađen znanjem Kedusha. Iz toga slijedi da kad radi iz navike, odnosno osjeća da treba izvršavati Toru i mitzvot kao običaj koji je utvrđen u njegovu rasporedu, ne može napredovati. Zbog toga su rekli: „Svakoga dana neka budu kao nove u tvojim očima“, jer će time čovjek biti nagrađen svrhom stvaranja, a to je da stvorenja budu nagrađena primanjem užitka i zadovoljstva.

Prema onome što je napisano u knjizi Shaar HaKavanot (Vrata namjera), značenje riječi „Svakoga dana neka budu kao nove u tvojim očima“ jest da je to istina. Odnosno, svakoga dana čovjek ispravlja nova razlučivanja od onih koja su pala tijekom razbijanja posuda, kao što je tamo objašnjeno u knjizi. Iz toga slijedi da čovjek ne ponavlja Toru koju je primio na planini Sinaj, ne ponavlja iste stvari. Naprotiv, Torom koja je dana na planini Sinaj svakoga dana mora ispravljati nova razlučivanja. Iz toga slijedi da je „kao da su ti ovoga dana zapovjeđene“, odnosno da svakoga dana postoje druga razlučivanja koja treba ispraviti Torom.

Iz toga učimo zašto čovjek treba jesti svakoga dana i zašto nije dovoljno jesti jednom godišnje tako da mu to bude dovoljno za ostatak godine. Prema riječima ARI-ja, pri svakom jedenju razvrstavaju se nova razlučivanja iz razbijanja, premda to ne osjeća svaki pojedinac. Međutim, to je dano cjelini Izraela i svi pojedinci u toj cjelini trebaju doći do tog stupnja, kao što je napisano: „Jer svi će Me spoznati, od najmanjega do najvećega.“