Što je zabrana poučavanja Tore idolopoklonicima u radu?

Članak br. 31, 1989.

U Zoharu (Hukat, stavka 2) piše: „Ondje je napisano: ‘Ali Zot (Ovo), bez dodatka slova Vav, jest zakon Tore’, što je Malchut, koja se naziva ‘zakon’, i dolazi od ZA, koji se naziva ‘Tora’. No, nije riječ o samoj Tori, koja je ZA, nego samo o sudu Tore, odredbi Tore, a to je Malchut. Nasuprot tome, ‘Ovo je Tora’ pokazuje da je sve u jednom jedinstvu, kako bi uključilo Zajednicu Izraela, koja je Malchut, u Stvoritelja, tako da sve bude jedno.”

Trebamo razumjeti zašto Zohar Malchut naziva imenom „zakon”. Odnosno, zašto Malchut mora biti samo zakon, bez razuma, kao što RASHI tumači: „‘Ovo je zakon Tore’, jer Sotona i narodi svijeta izazivaju Izrael govoreći: ‘Što je ova mitzva i kakvog ona ima smisla?’ Zato je o njoj napisano: ‘To je zakon, odredba preda Mnom; nemaš dopuštenje sumnjati u nju.’”

Prema tome, kad se nešto smatra zakonom? Samo kad narodi svijeta pitaju: „Što je ova mitzva?”, a mi im moramo odgovoriti. Koji je odgovor? „To je zakon, odredba.” To znači da čovjek izvršava zakon upravo onda kad ga pitaju: „Zašto?” Tada se može reći da izvršava mitzvu zato što je to zakon. Inače nema ničega što bi pokazivalo da izvršava tu mitzvu zato što je ona zakon.

Također trebamo razumjeti sljedeće: Zar ne bi bilo bolje da je ta mitzva odjevena u razum? Drugim riječima, bilo bi je lakše izvršavati. Zašto Stvoritelj želi da ona bude poput zakona, što čovjeku otežava izvršavanje mitzve? Uostalom, postoji pravilo: „Stvoritelj ne dolazi sa zahtjevima (klevetom) protiv Svojih stvorenja” (Avoda Zarah 3).

Trebamo razumjeti zašto On želi da ova mitzva bude zakon. Kad govorimo o radu, moramo razlikovati dvije stvari: 1) izvršavanje, 2) namjeru.

U materijalnom svijetu vidimo da čovjek prvenstveno gleda na nagradu. Drugim riječima, ako čovjek radi za poslodavca koji mu daje posao i kaže mu: „Želim da radiš za mene, ali nemaš dovoljno razumijevanja da shvatiš zašto mi je taj posao potreban. Možda ćeš misliti da bi za mene bilo bolje da te ne moram tražiti da radiš ono što od tebe zahtijevam, ali ne mogu ti objasniti zašto trebam da to činiš za mene. Zauzvrat, reci mi koliko zarađuješ radeći za druge ljude, kod kojih razumiješ zašto radiš, a budući da želim upravo ovaj posao, platit ću ti deset puta više nego što bi zaradio kod drugih.”

Sigurno bi mnogi ljudi odmah prihvatili takav posao, jer svi gledaju na nagradu i plaću, budući da on plaća deset puta više. Primjerice, ako je uobičajena plaća 1.000 dolara mjesečno, on će platiti 10.000 dolara. Sasvim je sigurno da u takvom poslu nitko neće reći da radi iznad razuma ili da se njegov rad naziva „zakonom”, jer je sasvim razumno prihvatiti takav posao. Zdrav razum kaže da čovjek radi prvenstveno zbog plaće. Stoga, ondje gdje se plaća više, ondje treba raditi. To se naziva „unutar razuma”.

Što stvorenja nazivaju „iznad razuma”? Kad čovjek mora raditi bez ikakve plaće ili nagrade, to se naziva „iznad razuma”. To proizlazi iz svrhe stvaranja, a ona je činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo, što se naziva „želja za primanjem za sebe”. To znači da će sve što čovjek čini biti radi samoga stvorenja, jer je takva bila Njegova volja. Zato, kad se čovjeku kaže da mora raditi bez nagrade, to se naziva „iznad razuma”, jer je protivno razumu, odnosno protivno svrsi stvaranja.

Tada, kad se čovjeku kaže da mora raditi radi davanja, odmah se pojavljuje pitanje zloga: „Što vam znači taj rad?”, zašto ne vodiš brigu o vlastitoj koristi, nego o koristi Stvoritelja? Jasno je da na to moramo dati razuman odgovor, jer on iznosi sasvim logičan argument govoreći: „Želiš ići protiv prirode!” No, što su naši mudraci rekli da treba odgovoriti? „Otupi mu zube”, što znači da na to nema odgovora, nego je to jednostavno zakon.

Kad ga želimo nadvladati i kažemo da se isplati raditi za Kralja, on postaje još mudriji i počinje postavljati pitanje zlog faraona, koji kaže: „Tko je Gospodin da slušam Njegov glas?” Ispada da ovdje postoje dva naizgled opravdana argumenta. No, prema onome što kaže Baal HaSulam, to je zapravo samo jedan argument, osim što čovjek želi ostati u ljubavi prema sebi pa zato raspravlja poput mudroga. Drugim riječima: „Uistinu, ja sam snažan čovjek, nisam jedan od običnih ljudi koji se ne mogu nadvladati. Međutim, ja ne poznajem Stvoritelja. Kad bi mi se Stvoritelj otkrio i kad ne bih morao vjerovati u Njega, odmah bih radio radi Stvoritelja.”

Ispada da se nalazi u ponosu. To jest, želi ostati u ljubavi prema sebi pa zato iznosi argument mudroga, tvrdeći da nije poput drugih ljudi koji se ne mogu nadvladati, koji su poput male djece koja žele ono što vide i nemaju snage nadvladati se i provjeriti je li to za njih dobro ili nije. „Ja sam, naprotiv, ono što se naziva ‘čovjekom’ i mogu vladati sobom. Ali, ako Stvoritelj želi da radim za Njega, ne bi se trebao skrivati tako da Ga ne možemo spoznati i da moramo samo vjerovati u Njegovo upravljanje. To nema smisla.”

Ispada da ljubav prema sebi on odijeva u odjeću ponosa. To jest, njegova želja za primanjem za sebe uzrokuje da bude ponosan. Drugim riječima, sve što čovjek govori, tvrdeći da ne želi vjerovati, zapravo znači da ne želi poništiti svoju želju za primanjem za sebe.

Baal HaSulam o tome kaže da moramo vjerovati kako put vjere iznad razuma, kao i činjenica da moramo raditi za Njega, a ne radi sebe, nisu zato što Stvoritelj to želi radi Sebe. Naprotiv, sve je to radi čovjeka. Drugim riječima, budući da je Stvoriteljeva želja dati stvorenjima užitak i zadovoljstvo, i to potpuno zadovoljstvo, tako da pri primanju tog užitka ne osjećaju nikakav sram, dao nam je savjet: raditi za Njega. Time ćemo moći primiti užitak i zadovoljstvo, a pritom nećemo osjećati nikakvu nelagodu dok ih primamo.

Zbog toga nam je, kako ne bismo osjećali sram, dana još jedna stvar koja se naziva „vjera iznad razuma”. Kao što kaže u Predgovoru: „Kad bi upravljanje bilo otkriveno, bilo bi potpuno nemoguće učiniti bilo što radi Stvoritelja. Naprotiv, sve bi moralo biti radi vlastite koristi”, kad bi užitak u mitzvot bio otkriven više nego užici ovoga svijeta. Vidimo koliko je teško odreći se materijalnih užitaka i reći: „Primit ću užitak samo ako mogu imati namjeru radi Stvoritelja. U suprotnom, ne želim primiti taj užitak.”

Što se tiče okusa Tore i mitzvot, moramo vjerovati onome što kaže ARI: da su zbog razbijanja svete iskre pale u Klipot. Zohar to naziva „tanka Svjetlost”, odnosno maleno osvjetljenje koje dolazi iz Kedushe. Iz toga potječu svi užici u materijalnom svijetu.

Na temelju toga možemo zaključiti da, ako je već teško napraviti izbor u odnosu na male užitke i reći da čovjek pazi da materijalne užitke ne prima osim radi Stvoritelja, odnosno da je spreman odreći se svakog pojedinog užitka koji prima ako ne može imati namjeru radi Stvoritelja, koliko je to teško, onda je to neusporedivo teže kad bi se otkrili užitak i zadovoljstvo odjeveni u Toru i mitzvot. Tada stvorenja ne bi mogla izabrati da sve čine radi Stvoritelja, nego bi primala užitak i zadovoljstvo radi vlastite koristi.

Stoga su, kako bi se stvorenja mogla ispraviti i postići Dvekut (prianjanje) te jednakost forme dok primaju užitak i zadovoljstvo, učinjeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. Tada, ako užitak u Tori i mitzvot nije otkriven, a čovjek slijedi Toru i mitzvot zbog vjere, to jest zato što je izabrao Toru i mitzvot ne zato što iz njih prima užitak, budući da užitak i zadovoljstvo još nisu otkriveni, jer prije nego što čovjek ispravi svoje posude primanja tako da sve što čini bude radi Stvoritelja, a ne radi sebe, na njemu još uvijek postoje Tzimtzum i skrivenost. Tada postoji mjesto za izbor, odnosno mogućnost da izabere i provjeri radi li zbog vlastite koristi ili radi Stvoritelja.

Nasuprot tome, kad bi nagrada i užitak bili otkriveni, stvorenja bi bila prisiljena ostati u stanju primanja za sebe, jer se zbog otvorenog upravljanja ne bi mogla udaljiti od Tore i mitzvot. Kao što kaže (u „Predgovoru Učenju deset Sefirot”, stavka 43): „Kad bi, primjerice, Stvoritelj uspostavio otvoreno upravljanje nad Svojim stvorenjima tako da bi, primjerice, svatko tko pojede nešto zabranjeno odmah izdahnuo, a svatko tko izvrši mitzvu u njoj otkrio tako divne užitke poput najvećih naslada ovoga svijeta, koji bi luđak uopće pomislio okusiti nešto zabranjeno, znajući da bi zbog toga odmah izgubio život, kao što nikome ne pada na pamet skočiti u vatru? Isto tako, koji bi luđak propustio ijednu mitzvu, a da je ne izvrši što je prije moguće?” Iz toga proizlazi da su i pitanje vjere i pitanje rada radi davanja, a ne radi vlastite koristi, u cijelosti radi čovjeka.

Prema navedenome možemo razumjeti pitanje koje smo postavili: Zašto nam je zapovjeđen rad putem vjere iznad razuma? Razumno bi bilo pomisliti da bi, kad bi nam Stvoritelj dao rad u Tori i mitzvot unutar razuma i intelekta, bilo lakše obavljati sveti rad. Budući da Stvoritelj ne dolazi sa zahtjevima protiv Svojih stvorenja, zašto je to učinio na ovaj način?

Odgovor je da jedino putem ograničenja (Tzimtzum) i skrivenosti stvorenja mogu postići potpunost, odnosno primiti užitak i zadovoljstvo u potpunosti, što znači da pritom neće osjećati nikakvu neugodnost dok primaju užitke. Zato proizlazi da je upravo put kojim možemo ići svojim srcem i umom prema Stvoritelju upravo najuspješniji put, a ne onako kako svi misle, da bi stvorenja postigla potpunost kad bi im Stvoritelj dao rad unutar intelekta, odnosno kad bi upravljanje bilo otvoreno. O tome možemo reći, kao što je napisano: „Jer Moje misli nisu vaše misli.”

Prema navedenome možemo protumačiti ono što smo pitali: Zašto se Malchut naziva „zakonom”, kao što se kaže „zakon Tore”? Zohar ondje kaže da se Malchut naziva „zakonom Tore”, a ne samom Torom, nego odredbom Tore, koja je Malchut. Međutim, Malchut i Toru moramo uključiti u jedno jedinstvo.

Pitali smo: Zašto se Malchut naziva „zakonom”? Odgovor je da se Malchut naziva „kraljevstvo Nebesko”, što je vjera, odnosno vjerovanje u Stvoritelja da upravlja svijetom upravljanjem koje je Dobar koji čini dobro.

Kad čovjek počne preispitivati samoga sebe, vidi da je pun nedostataka. Kako onda tijelo može razumjeti da su sve to zapravo davanja? Premda nam je dana molitva za loša stanja koja osjećamo, bilo u materijalnosti bilo u duhovnosti, ipak nakon toga, odnosno nakon molitve, kad se čovjek molio, ali njegova molitva nije bila uslišana, ako vidi da se nalazi u potpunoj niskosti, bilo u materijalnosti bilo u duhovnosti, tada se mora nadvladati i reći da je ime Stvoritelja Dobar koji čini dobro.

To zahtijeva velik rad jer nema racionalnih odgovora na pitanja koja postavlja tijelo. Umjesto toga mora reći: „Prihvaćam na sebe breme kraljevstva Nebesa iznad razuma i kažem da je takva odredba Stvoritelja.” O tome su naši mudraci rekli: „Budući da narodi svijeta izazivaju Izrael govoreći: ‘Što je ova mitzva i kakvog je ona okusa?’, što im treba odgovoriti? ‘Postavio sam zakon, odredbu preda Mnom i zabranjeno je sumnjati u nju.’”

Zbog toga se kraljevstvo Nebesa naziva „zakonom”. Međutim, ono je zakon Tore, a ne sama Tora. To znači da, kako bismo bili nagrađeni Torom, moramo prihvatiti pravila koja nam je Tora dala. Inače je nemoguće primiti Toru. Kad čovjek prihvati kraljevstvo Nebesko, naziva se „Izrael”, jer putem kraljevstva Nebesog, koje prihvaća iznad razuma, izlazi iz ljubavi prema sebi, a tada može primiti samu Toru.

U suprotnom, ako još nije stekao kelim davanja, sva Tora koju prima odlazi Sitra Achri, a ne Kedushi. To jest, Svjetlost Tore, koja predstavlja užitak i zadovoljstvo koje stvorenja trebaju primiti, otići će u Klipot. Zato su učinjeni Tzimtzum i skrivenost, kako bi sve ušlo u Kedushu. Prema tome, upravo kad čovjek postane Izrael, odnosno kad već stekne kraljevstvo Nebesko, tako da u svemu što čini nema nikakvu drugu misao osim donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju, tada mu se može dati Tora.

Iz toga slijedi da zabrana poučavanja Tore idolopoklonicima, u radu, znači da je nemoguće učiti Toru dok se čovjek nalazi u stanju idolopoklonstva, odnosno dok je još uvijek uronjen u ljubav prema sebi. Drugim riječima, vjera iznad razuma, koja se naziva „kraljevstvo Nebesko” i koja je zakon, put je izlaska iz ljubavi prema sebi i time stjecanja onoga što prema poretku rada pripada čovjeku koji želi prihvatiti kraljevstvo Nebesa umom i srcem. Tada čovjek stječe svojstvo „Izrael”, što znači da su sva njegova djela samo radi Stvoritelja. Tek tada dolazi vrijeme kad može primiti Toru, a Klipot više ne mogu sisati iz Kedushe.

Na temelju toga možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Hulin 89): „Svijet postoji samo radi onoga koji se suzdrži tijekom svađe.” Trebamo razumjeti zašto, ako se čovjek ne suzdrži nego odgovori drugome tijekom svađe, zbog toga svijet ne može postojati. U radu to znači da je „svijet” sam čovjek, kao što je napisano u Zoharu: „Svaki je čovjek mali svijet za sebe.” To znači da, kad čovjek počne ulaziti u sukob s tijelom i želi poslušati ono što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba izazivati dobru sklonost protiv naklonjenosti zlu”, a RASHI tumači da treba zaratiti s njom, što se naziva „rat sa sklonošću”, odnosno kad čovjek zahtijeva od tijela da sve čini radi Stvoritelja, time razbješnjava naklonjenost zlu jer želi potpuno ukinuti njezinu vlast. Sve što čovjek čini, želi da bude isključivo radi Stvoritelja. Tada mu tijelo dolazi s naizgled sasvim opravdanim argumentima, iznoseći racionalna objašnjenja.

Ali ako čovjek želi živjeti, odnosno želi postići potpunu cjelovitost i izvršavati volju Stvoritelja, čija je želja činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno biti nagrađen Svjetlošću Tore, koja je užitak i zadovoljstvo sadržano u misli stvaranja, tada je zabranjeno odgovarati tijelu racionalnim argumentima, odnosno govoriti da ide unutar razuma, jer unutar razuma uvijek znači radi primanja. Umjesto toga, on se suzdržava tijekom svađe i kaže tijelu: „Sa stajališta razuma ti si u pravu, ali ja idem iznad razuma.”