Kada treba koristiti ponos u radu?

Članak br. 6, 1990.

Napisano je (2. Ljetopisa 17): „Njegovo se srce uzvisilo na putovima Gospodnjim.“ A u Mishni je rečeno (Avot, poglavlje 4, 4): „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Iz toga proizlazi proturječje s onim što je napisano: „Njegovo se srce uzvisilo.“

Zohar (VaYera, stavka 17) pita: „'I Gospod se ukaza njemu kod Mamreovih hrastova.' Zašto baš kod Mamreovih hrastova, a ne negdje drugdje? Zato što je Mamre dao savjet u vezi s obrezanjem. Kad je Stvoritelj rekao Abrahamu da se obreže, Abraham je otišao posavjetovati se sa svojim prijateljima. Aner mu je rekao: 'Imaš više od devedeset godina; samo ćeš sebe izmučiti.' Mamre mu je rekao: 'Sjeti se dana kad su te Kaldejci bacili u peć, one gladi koju je svijet pretrpio te onih kraljeva koje su tvoji ljudi progonili i koje si porazio. Stvoritelj te izbavio iz svega toga. Ustani i učini kako ti zapovijeda tvoj Gospodar.' Stvoritelj je rekao Mamreu: 'Dao si mu savjet u korist obrezanja, zato ću se ukazati samo u tvojem prebivalištu.'“

To je teško razumjeti. Ako mu je Stvoritelj zapovjedio da se obreže, zar je otišao pitati svoje prijatelje treba li poslušati Stvoritelja? A što da je Mamre rekao drukčije? Zar bi poslušao Mamreov savjet, a ne riječ Stvoritelja? Može li se to uopće reći?

Također je teško razumjeti ono što mu je Mamre rekao, da treba poslušati Stvoritelja jer će ga On sigurno izbaviti, baš kao što ga je izbavio iz peći. Iz toga proizlazi da je temelj Mamreova savjeta da posluša Stvoritelja bio to što će ga On izbaviti, kao što ga je izbavio iz peći. U protivnom, ne bi Ga trebao poslušati.

Isto vidimo u riječima naših mudraca (RASHI navodi riječi naših mudraca, Postanak 11:28): „'Terah je umro za života svojega oca', odnosno za života svojega oca. Neki kažu da je zbog njega umro njegov otac, kad se Terah požalio Nimrodu na svojega sina Abrama zbog razbijanja njegovih kipova i zbog toga što su ga bacili u peć. Haran je sjedio i rekao sam sebi: 'Ako Abram pobijedi, ja sam s njim. Ako Nimrod pobijedi, ja sam s njim.' Kad je Abram bio spašen, upitali su Harana: 'S kim si ti?' Haran je odgovorio: 'Ja sam s Abramom.' Tada su ga bacili u peć i izgorio je.“

Vidimo u vezi s Haranom da je, budući da je rekao kako će prihvatiti potpunu predanost pod uvjetom da ga Stvoritelj spasi, izgorio. Pa zašto je u Abramovu slučaju, kad mu je Mamre rekao: „Trebaš poslušati Stvoritelja“, zato što je spasio Abrama iz peći, odnosno jučerašnjeg Abrama, također trebao spasiti i današnjeg Abrama kad se bude obrezao? To je isto kao slučaj Harana i Abrama u peći. Jedina je razlika u tome što se ovdje radi o istoj osobi, odnosno o dva stanja Abrama.

U doslovnom smislu vidimo da je u slučaju Harana, Abrama i peći bilo riječ o narodima svijeta, odnosno o strancima koji su željeli da ni Abram ni Haran ne poslušaju Stvoritelja. To nije slučaj s obrezanjem, koje mu je Stvoritelj zapovjedio. Drugim riječima, postoji razlika između toga kad stranci govore čovjeku da ne posluša Stvoritelja i kad mu sam Stvoritelj kaže da Ga posluša.

Treba reći da, kad narodi svijeta žele navesti čovjeka na idolopoklonstvo i odvojiti ga od vjere u Stvoritelja, čovjek mora pokazati bezuvjetnu predanost. Zato se Haranova izjava da je spreman predati se pod uvjetom da preživi, kao što je preživio Abraham, ne smatra istinskom predanošću. Zato je i izgorio u peći.

Ovdje je, međutim, drukčije. Kad mu je Stvoritelj rekao da se obreže, a on je otišao posavjetovati se sa svojim prijateljima, to treba protumačiti drugačije. Mislio je da je Stvoriteljeva zapovijed da se obreže vrlo visok stupanj, a da ga on još nije dostojan. Smatrao je da bi, ako mu je Stvoritelj rekao da se obreže, a on za to još nije dostojan, mogao pasti čak i sa stupnja na kojem se tada nalazio, jer je znao da je u stanju niskosti, kao što je napisano: „Ja sam prah i pepeo.“ Zato je otišao pitati smije li zakoračiti na taj visoki stupanj i obrezati se ili treba čekati dok ga ne bude dostojan.

Zato mu je Aner rekao: „Imaš više od devedeset godina; samo ćeš sebe izmučiti“ ako sada počneš uspinjanje na visoke stupnjeve i započneš dodatni rad kako bi se osposobio da budeš dostojan mitzve obrezanja. „Prestar si da bi sada započinjao s velikim naporima kako bi bio nagrađen višim stupnjevima. To je prikladno za mladog čovjeka, koji pred sobom ima veliku budućnost, a ne za tebe, koji već imaš više od devedeset godina. Zato to nije za tebe.“

Međutim, kad je došao pitati Mamrea, Mamre mu je odgovorio: „Vidiš da Stvoritelj ne gleda tvoju niskost. Prepusti Njemu da kaže kad si dostojan, a tada ti On može pomoći, kao što su naši mudraci rekli: 'Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se.' Kad osjećaš da si prah i pepeo, Stvoritelj ti ipak može pomoći, jer vidiš da ti je pomogao i kad si bio bačen u peć. To je zato što je On milosrdan i pun samilosti.“

To je kao što naši mudraci kažu o stihu: „'Smilovat ću se komu se smilujem', iako nije prikladan niti dostojan toga.“ Zato i ovdje, kad je riječ o mitzvi obrezanja, Stvoritelj želi da uđeš na viši stupanj iako još nisi dostojan ni prikladan za njega. Zato idi i izvrši zapovijed svojega Gospodara i ne obaziri se na svoju vlastitu niskost.

To je poput onoga što je Baal HaSulam rekao o Stvoriteljevim riječima: „Sada znam da se bojiš Boga.“ Pitanje je: zar Stvoritelj ne poznaje budućnost, pa kaže: „Sada znam“, kao da tek sada zna da se „bojiš Boga“? To znači da je tek sada Abraham spoznao da se boji Boga.

Pitanje je zašto je Abraham to morao znati. Treba reći da, sad kad zna da se boji Boga, može prijeći na viši stupanj i više se ne boji da je on previsok za njega. Naprotiv, sada se već može uzdizati.

Na isti način možemo protumačiti ono što je Rabba rekao (Berachot 61): „Čovjek treba u svojem srcu znati je li potpuni pravednik ili nije.“ I ondje treba razumjeti zašto to mora znati. Upravo zato da bi nastojao hoditi višim stupnjevima i ne mislio da su oni previsoki za njega. Zato mu je Mamre savjetovao da ne gleda na svoju niskost koju osjeća, na to što je prah i pepeo. Naprotiv, Stvoritelj želi da se uzdigneš kroz stupnjeve pomoću mitzve obrezanja. Zato idi i izvrši je i ne obaziri se ni na što. To je značenje stiha: „Gospod je uzvišen, a ponizni će vidjeti“, kao što je napisano: „Gospod podiže ponizne.“

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto se Abraham savjetovao sa svojim prijateljima treba li poslušati Stvoritelja? Smisao je bio u tome treba li čekati i osposobiti se za ulazak na taj visoki stupanj koji će postići nakon izvršenja zapovijedi obrezanja ili ga treba izvršiti odmah, zanemarujući svoju niskost, u kojoj osjeća da je prah i pepeo. To je bilo ono o čemu je pitao svoje prijatelje, a ne treba li izvršiti Stvoriteljevu zapovijed.

Na temelju toga razumjet ćemo i zašto, kad je bio bačen u peć, nije tražio savjet svojih prijatelja, nego je pristao biti bačen u peć kako bi posvetio Ime Nebesa. To je zato što je riječ o kvaliteti vjere, u kojoj čovjek mora imati bezuvjetnu predanost, a ne reći: „Ja sam vrlo nizak, zato On ne želi da pokažem predanost.“

Ali kad je riječ o idolopoklonstvu, pravilo glasi: „Neka bude ubijen, ali neka ne prekrši.“ Zato, kad je Haran bio spreman posvetiti Stvoritelja predanošću samo pod uvjetom da ostane živ kao Abram, to očito nije bilo ispunjenje načela „Neka bude ubijen, ali neka ne prekrši“, jer je njegov stav bio da pristaje biti bačen u peć samo pod uvjetom da ne bude ubijen. Iz toga proizlazi da uopće nije izvršio mitzvu koja vrijedi za idolopoklonstvo: „Neka bude ubijen, ali neka ne prekrši.“ Zato je Haran izgorio u peći.

Nasuprot tome, Abramov je stav bio u skladu s načelom: „Neka bude ubijen, ali neka ne prekrši.“ Upravo zahvaljujući tome što je u potpunosti izvršio mitzvu, bio je spašen iz peći. To je značenje činjenice da su mu tamo narodi govorili i zahtijevali od njega da služi idolima.

No, kad je riječ o zapovijedi obrezanja, gdje mu je sam Stvoritelj rekao da se obreže, Stvoritelj je od Abrama zasigurno zahtijevao da se uzdigne na viši stupanj. Nakon što je posvetio Stvoritelja u sukobu s Nimrodom, što je Stvoritelj sada želio od Abrahama? Svakako da se uzdigne na viši stupanj. Upravo je o tome razmišljao, možda još nije dostojan uzdići se na tako visok stupanj. Zato je otišao pitati svoje prijatelje što da učini, jer je osjećao da još nije dostojan takvog Gadluta (veličine/zrelosti), koji bi stekao izvršavanjem mitzve obrezanja. Stoga je ovdje riječ o sasvim drukčijoj stvari.

Prema navedenome, vidimo da u radu postoje dva stanja: 1) vjera, 2) Tora.

Kad je riječ o stanju vjere, ne može se reći da je čovjek prenizak i da zato ne može izvršiti zapovijed posvećenja Stvoritelja, koju izvršava cijela zajednica Izraela, čak i među običnim ljudima, jer čujemo da su mnogi umrli radi posvećenja Stvoritelja.

Stoga, kad čovjek započne rad na putu istine, mora preuzeti na sebe teret vjere iznad razuma, premda mu se svi narodi svijeta u njegovu tijelu rugaju. Mora posvetiti Stvoritelja pred narodima svijeta u svojem tijelu i reći da vjeruje u Stvoritelja i da Mu želi služiti svim svojim srcem i svom svojom dušom. I premda se oni tome protive, on može reći da na sebe preuzima obvezu ljubiti Stvoritelja. Čak i ako ništa ne osjeća dok to izgovara, čovjek ne smije pridavati važnost tome što se njegovi organi protive njegovu stavu. On čini ono što može učiniti. To jest, riječima i djelima može to izvršavati prisilom. I premda u tome ništa ne osjeća, ipak čini buđenje odozdo.

O tome je rečeno: „I blagoslovit ću te u svemu što budeš činio.“ To znači da će mu Stvoritelj kasnije poslati blagoslov za ono što čini. Premda nakon nadvladavanja ne vidi da je primio ikakav blagoslov, odnosno ne osjeća da se više približio Stvoritelju nego prije nego što je nadvladao sebe, tijelo tada pita čovjeka: „Rekao si mi da će ti, ako nadvladaš svoj um i razum, Stvoritelj dati blagoslov, odnosno da ćeš tako osjetiti važnost duhovnosti. Ali vidiš da si u istom stanju kao i prije rada, kad si se trudio djelovati prisilom.“

Na to dolazi odgovor: „Kad bih odmah osjetio blagoslov, tada bih to činio radi primanja nagrade.“ To je slično Haranu, koji je rekao: „Ako vidim da je Abraham spašen iz peći, bit ću uz njega.“ Tako je i ovdje, kad čovjek kaže: „Spreman sam pokoriti se i činiti dobra djela protiv volje tijela, ali pod uvjetom da poslije dobijem dobar osjećaj, da osjetim koliko se isplati služiti Stvoritelju radi primanja nagrade“, odnosno radi ugodnog osjećaja.

Iz toga proizlazi da, ako čovjek želi primiti nagradu odmah nakon rada koji je obavljao prisilom, kao da je od samog početka pristao na prisilu samo zato da poslije više ne bi morao raditi prisilom. Drugim riječima, pri prihvaćanju vjere postavlja uvjete. No vjera, odnosno prihvaćanje tereta kraljevstva Nebeskog, mora biti bezuvjetna predaja. Zato se, kad je riječ o vjeri, ne može reći da čovjek osjeća kako je prenizak i da nije za njega preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebeskog. Isto tako, čovjek ne smije reći: „Sada nisam raspoložen za to; pričekat ću dok budem bolje raspoložen pa ću tada pokušati preuzeti na sebe teret kraljevstva Nebeskog.“ Naprotiv, dužnost je svakoga čovjeka da preuzme na sebe teret kraljevstva Nebeskog na svakome mjestu i u svako vrijeme.

Nasuprot tome, kad je riječ o Tori, tada čovjek treba osjetiti svoju niskost. Budući da su naši mudraci rekli: „Zabranjeno je poučavati Toru idolopoklonicima“, nego samo Izraelu, čovjek najprije treba provjeriti smatra li se doista „Izraelom“. To znači da treba ispitati je li dostojan učiti Toru. Ako vidi da još nije dostojan, mora nastojati postati dostojan, pa će tada moći učiti Toru.

Koji je put kojim se čovjek treba osposobiti da postane dostojan? To je put o kojem su naši mudraci rekli: „Stvoritelj je rekao: 'Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.'“ Drugim riječima, čovjek najprije treba učiti Toru kako bi ga Tora dovela do toga da bude smatran „Izraelom“. Kad stekne kvalitetu „Izraela“, uzdići će se na stupanj na kojem uči Toru koja se tada naziva „Tora Stvoritelja“, odnosno Njegova Imena. Prije nego što bude nagrađen time da postane „Izrael“, treba nastojati izvršavati Toru i mitzvot kako bi ga one dovele do toga da postane „Izrael“. Tada dolazi vrijeme da postigne cjelovitost, koja se naziva „svrha stvaranja“, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Međutim, dok izvršava Toru i mitzvot, budući da čovjek mora hodati dvjema linijama – desnom i lijevom, odnosno kroz vrijeme cjelovitosti i vrijeme nedostatka – s jedne strane mora zahvaljivati Stvoritelju. Onaj tko osjeća da je od Stvoritelja primio mnogo dobra sposoban je izraziti veću zahvalnost. Zato je vrijeme kad čovjek izvršava Toru i mitzvot upravo vrijeme da bude u stanju cjelovitosti, kao da ga je Stvoritelj približio i uvrstio među Kraljeve sluge. Međutim, čovjek ne smije lagati samome sebi i govoriti da osjeća kako služi Kralju ako to ne osjeća. Kako onda može zahvaljivati Stvoritelju što ga je približio ako to ne osjeća?

Umjesto toga, u to vrijeme čovjek treba reći da, premda je u potpunoj niskosti, odnosno još uvijek uronjen u samoljublje i još nije sposoban učiniti ništa iznad razuma, Stvoritelj mu je ipak dao misao i želju da izvršava Toru i mitzvot. Isto tako, dao mu je određenu snagu da može nadvladati uhode koje mu govore i svojim tvrdnjama napadaju njegov um. Pa ipak, on još uvijek ima određeni dodir s duhovnošću.

U to vrijeme čovjek treba obratiti pozornost na to i vjerovati da se Stvoritelj brine za njega i vodi ga putem koji vodi prema Kraljevoj palači. Iz toga proizlazi da treba biti sretan što Stvoritelj bdije nad njim i što mu daje čak i padove. To jest, čovjek treba vjerovati, koliko god može razumjeti, da mu Stvoritelj daje uspone, jer čovjek zasigurno ne može reći da sam sebi daje uspone. Naprotiv, Stvoritelj ga želi približiti i zato mu daje uspone.

Isto tako, čovjek treba vjerovati da mu Stvoritelj daje i padove, jer ga također želi približiti. Zato sve što može učiniti mora činiti kao da se nalazi u stanju uspona. Kad tijekom pada uspije makar malo nadvladati sebe, to se naziva „buđenjem odozdo“. Za svako djelo koje učini vjeruje da je ono Stvoriteljeva volja, a time biva nagrađen još većim približavanjem, odnosno sam čovjek počinje osjećati da ga je Stvoritelj približio.

To je ono što je Baal HaSulam rekao: kad je čovjek sretan zato što osjeća da je povlašten time što ima makar i najmanji dodir s duhovnošću, takav se čovjek naziva „blagoslovljenim“, a „blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga“. To znači da čovjek počinje osjećati kako ga Stvoritelj upravo sada blagoslivlja i više ne osjeća nikakav nedostatak. Međutim, to vrijedi upravo onda kad izvršava Toru i mitzvot.

Ipak, čovjek treba posvetiti mali dio svojega vremena radu na lijevoj liniji, jer mu ona daje mjesto za molitvu zbog nedostataka koje u sebi otkriva. Potrebno je da upravo tijekom stanja cjelovitosti, kad zahvaljuje Stvoritelju što ga je malo približio, primi ispunjenje za nedostatke koje je osjećao dok je radio na način lijeve linije.

Iz toga proizlazi da odgovor na molitvu ne dolazi onda kad čovjek moli, jer je tada u stanju „prokletoga“, odnosno u nedostatku, a cjelovito se ne povezuje s onim što je u nedostatku. Naprotiv, odgovor dolazi onda kad se čovjek osjeća cjelovitim, ne zato što zna da je cjelovit, nego zato što se osjeća niskim i smatra da je već i sam njegov dodir s duhovnošću velika sreća. Iz toga izvodi cjelovitost i kaže da ni toga nije dostojan. Upravo tada može primiti ispunjenje za ono što je osjećao dok je radio na način lijeve linije.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto je, s jedne strane, rečeno: „Budi vrlo, vrlo ponizan“, a s druge strane piše: „Njegovo se srce uzvisilo na putovima Gospodnjim“, kad su to dvije suprotnosti koje govore o istoj stvari. Odgovor je da jesu dvije suprotnosti koje se odnose na istu stvar, ali u različitim vremenima.

Drugim riječima, kad čovjek radi na kraljevstvu Nebeskom, odnosno preuzima na sebe vjeru iznad razuma, dok se tijelo tome protivi i iznosi mu mnoge izgovore da sada nije vrijeme za to te mu kao dokaz navodi druge ljude koji ne obraćaju pozornost na rad u vjeri u Stvoritelja iznad razuma, tada o tome treba reći: „Njegovo se srce uzvisilo na putovima Gospodnjim.“ On se ne obazire ni na koga, nego je odlučan da je to put istine i da ne treba gledati na druge niti slušati ono što mu tijelo pokušava dokazati: „Idi pogledaj ugledne ljude koji razumiju što je rad Stvoritelja.“ Upravo o tome je rečeno: „Njegovo se srce uzvisilo“, odnosno treba biti ponosan time što razumije bolje od svih ostalih.

Ali kad izvršava Toru i mitzvot te vidi da nema pojma što uči ili što moli, tada ne smije biti ponosan i reći da, ako ne razumije, zašto bi uzalud gledao u knjige kad ne razumije pitanja Tore i mitzvot. Tada treba biti u niskosti, kao što su naši mudraci rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Drugim riječima, čovjek treba biti u niskosti i reći da je sretan sa svakim dodirom koji ima s duhovnošću, jer vidi koliko mnogo ljudi uopće nema nikakav dodir s duhovnošću. Zato ovdje treba osjećati da nije dostojan ničega, a ipak biti sretan.