Što je mir u radu? (-)

Članak br. 34, 1989.

Stih kaže: „Zato reci: ‘Evo, dajem mu Svoj savez mira... zato što je revnovao za svojega Boga i izvršio okajanje za sinove Izraelove.’“

To trebamo razumjeti u radu: 1) Što znači: „zato što je revnovao za svojega Boga“? 2) Što znači: „i izvršio okajanje za sinove Izraelove“? 3) Što je „Moj savez mira“?

Poznato je da je redoslijed rada takav da čovjek mora postići dovršenje cilja, a to je da primi užitak i zadovoljstvo koji su bili sadržani u Njegovoj želji da čini dobro Svojim stvorenjima. Međutim, da bi čovjek bio nagrađen time da ih primi, mora se boriti sa Sitra Achra, koja predstavlja svojstvo „naroda svijeta“, koje se suprotstavlja svojstvu „Izrael“.

„Izrael“ znači da su sva njihova djela Yashar-El (izravno prema Stvoritelju), dok su „narodi svijeta“ suprotnost Kedusha i žele sve samo radi vlastite koristi, zbog čega su odvojeni od Života svih života. Zato se nazivaju „mrtvima“, kao što je napisano: „Milosrđe naroda je grijeh“, a Zohar to tumači: „Sve dobro koje čine, čine radi sebe.“ To znači da rade jedino za vlastitu korist, jer se čovjek rađa sa željom za primanjem radi sebe, koja je Klipa (ljuska).

U „Predgovoru Knjizi Zohar“ (11. stavka) piše: „I ostaje pod vlašću tog sustava tijekom prvih trinaest godina, što je vrijeme iskvarenosti. A baveći se mitzvot od trinaeste godine nadalje, kako bi donio zadovoljstvo svom Stvoritelju, počinje pročišćavati želju za primanjem radi sebe, utisnutu u njemu, te je postupno pretvara u želju radi davanja. Time privlači svetu dušu iz njezina korijena u misli stvaranja. Ona prolazi kroz sustav svjetova Kedusha i odijeva se u tijelo. To je vrijeme ispravka. Tako postupno stječe stupnjeve Kedusha iz misli stvaranja u Ein Sof (Beskonačnost), sve dok mu oni ne pomognu da želju za primanjem radi sebe, koja je u njemu, pretvori u rad isključivo radi davanja zadovoljstva svom Stvoritelju, a nimalo radi vlastite koristi. Time čovjek stječe jednakost forme sa svojim Stvoriteljem.“

Iz toga slijedi da čovjek mora osposobiti sebe kako bi postigao jednakost forme, jer upravo putem posuda davanja može primiti potpunost užitka i zadovoljstva. Međutim, da bi bio nagrađen posudama davanja, odnosno posudama koje rade radi Stvoritelja, a koje su protivne prirodi s kojom se čovjek rađa — budući da se čovjek rađa upravo sa suprotnom prirodom, sa željom za primanjem isključivo radi sebe — dotle, dok radi zbog nagrade i kazne, što se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime), tijelo se ne opire radu toliko snažno.

Ali kad se čovjek želi baviti svetim radom kako bi mu on poslužio kao sredstvo za stjecanje posuda davanja — što je potpuno protiv prirode — tada tijelo dolazi s pitanjima „Tko?“ i „Što?“, odnosno s pitanjima koja pripadaju umu i srcu, a koja se nazivaju „uhode“. Iako čovjek svaki put nadvlada ta pitanja, redoslijed rada je takav da se cijeli rad odvija kroz uspone i padove te čovjek dolazi u stanje u kojem želi odustati od toga da će ikada postići jednakost forme.

Mnogo puta želi pobjeći iz te borbe jer vidi da je njegov trud uzaludan i da nema razloga nadati se kako će ikada biti bolje, sudeći prema onome što vidi iz prošlosti. Zato mnogi koji započnu rad davanja vide da je on pretežak pa ga napuštaju i govore da je takav rad samo za velike ljude, a ne za nekoga poput njih.

To je vrijeme kad čovjek ima pritužbe i zahtjeve prema Stvoritelju te je u sporu sa Stvoriteljem i raspravlja s Njim: 1) Zašto ga je Stvoritelj stvorio s prirodom koja želi primati? 2) Zašto Stvoritelj želi da poništi svoje posude primanja? Uostalom, Stvoritelj je dobar i čini dobro, pa zašto se prema nama ne ponaša onako kako mi to razumijemo? Uspone i padove razumijemo tako da smo tijekom uspona u miru sa Stvoriteljem i govorimo o Njemu da upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro. Ali tijekom pada nemamo snage reći da On upravlja vođenjem Dobroga koji čini dobro. Zato smo stalno u sporu.

Doista, zašto je redoslijed rada tako težak da zahtijeva uspone i padove? Poznati odgovor na to jest ono što je napisano: „Prednost Svjetlosti dolazi iz tame.“ Drugim riječima, nemoguće je primiti Svjetlost ako čovjek nema nedostatak i potrebu za Svjetlost.

Zato, kad čovjek vidi da se narodi svijeta u njemu protive Stvoritelju i da ne može podnijeti neprijatelja Izraela u sebi, tada revnuje za svojega Boga. Ne obazire se na padove kroz koje prolazi, nego čini sve što može i vapije Stvoritelju da mu pomogne pobijediti zlotvore u sebi.

Time nadvladava i ne bježi iz borbe. Tada mu Stvoritelj daje savez. To jest, sklapa s njim savez da među njim i Stvoriteljem bude mir, dajući mu dar od Stvoritelja, a to su posude davanja. To se smatra sklapanjem saveza, pri čemu se uklanja Klipa, odnosno „želja za primanjem radi sebe“, a umjesto prepucija Stvoritelj mu daje posude davanja. Time oni sklapaju savez, odnosno uspostavljaju mir.

Iz toga slijedi da čovjek, zbog svoje revnosti za svojega Boga, kad vidi kako svi narodi svijeta u njegovu tijelu kleveću rad onda kad želi raditi radi Stvoritelja, premda mnogo puta nadvlada njihove tvrdnje i kaže: „Siguran sam da će mi Stvoritelj pomoći“, kao što je napisano: „Tko se dolazi pročistiti, biva potpomognut“, oni mu se smiju i govore: „Ali sam vidiš koliko si puta rekao da će ti Stvoritelj pomoći, a još uvijek stojiš na istome mjestu na kojem si bio kad si započeo raditi. Zato napusti taj put.“

Ovdje je čovjeku potrebno veliko jačanje, što se naziva: „zato što je revnovao za svojega Boga“. Tada se čovjek moli Stvoritelju i kaže: „Ne nama, Gospodine, ne nama, nego Svome Imenu daj slavu. Zašto bi narodi govorili: ‘Gdje je njihov Bog?’“

Iz toga proizlazi da čovjek tada vapije za slavom Stvoritelja, zbog toga što mu se narodi u njemu rugaju kad kaže: „Uzdam se da će mi Stvoritelj pomoći.“ Tada oni govore: „Gdje je njihov Bog? Ta ti, Izraele, kažeš da će ti Stvoritelj pomoći!“

A kad čovjek revnuje za Stvoritelja, kad je zabrinut za slavu Shechina, odnosno žali zbog toga što je Shechina u prašini i ne može podnijeti kako preziru rad radi davanja, to se naziva onim što je napisano o Pinhasu: „Zato reci: ‘Evo, dajem mu Svoj savez mira, zato što je revnovao za svojega Boga.’“

To je kao što je napisano u knjizi Shamati (Članak br. 1): kad čovjek žali zbog toga što ga Stvoritelj ne približava, treba paziti da to ne bude radi njega samoga, odnosno zato što je udaljen od Stvoritelja, jer time postaje primatelj radi vlastite koristi, a primatelj je u odvojenosti. Umjesto toga, treba žaliti zbog izgnanstva Shechina, odnosno zbog toga što uzrokuje tugu Shechina. Čovjek treba predočiti sebi da je to poput čovjeka koji osjeća bol u nekom malom organu. Ipak, bol se prvenstveno osjeća u umu i srcu, jer su um i srce cjelina čovjeka. Isto tako, bol koju čovjek osjeća zato što je udaljen od Stvoritelja jest bol samo jednog pojedinačnog dijela svete Shechina, dok je Shechina cjelina duše Izraela. Zbog toga se osobna bol ne može usporediti s općom boli. To se naziva „tuga Shechina“.

Kad čovjek zbog toga žali, to se naziva: „zato što je revnovao za svojega Boga“. Takvom čovjeku Stvoritelj kaže: „Dajem mu Svoj savez mira.“ „Mir“ znači ono što je napisano (Psalmi 85): „Čut ću što će govoriti Bog, Gospodin, jer će govoriti mir svome narodu i Svojim odanima, samo neka se više ne vraćaju ludosti.“ Drugim riječima, tada im Stvoritelj govori: „Mir“, odnosno tada nastaje mir zato što mu Stvoritelj kao dar daje posude davanja pa se prirodno više nema tko protiviti radu radi Stvoritelja.

No prije nego što primi savez mira, sve posude primanja, koje pripadaju narodima svijeta, protive se tome da čovjek radi radi Stvoritelja, kao što je napisano: „Čut ću što će govoriti Bog, Gospodin, jer će govoriti mir... samo neka se više ne vraćaju ludosti.“

To znači da više neće imati padove u kojima žele raditi radi vlastite koristi, jer je „lud“ onaj tko ne hodi putem Kedusha. A onaj tko želi hoditi putem Kedusha, tako da sva njegova djela budu radi davanja, naziva se „mudrim“. Kao što je Baal HaSulam rekao: „Tko je mudar učenik? Onaj koji uči od Stvoritelja, koji se naziva ‘Mudri’.“ Drugim riječima, od Njega uči svojstvo: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan.“ To znači da se čovjek, kad nauči biti davatelj kao što je Stvoritelj Davatelj, naziva „mudrim“. Iz toga slijedi da se suprotnost tome naziva „ludim“.

Dakle, činjenica da je čovjek bio nagrađen savezom mira jest „zato što je revnovao za svojega Boga“, odnosno zato što je vidio da narodi svijeta u njemu preziru sveti rad, a to je rad radi Stvoritelja.

To je značenje onoga što je napisano: „i izvršio je okajanje za sinove Izraelove“. To jest, revnovao je za svojega Boga zato što je želio da se time izvrši okajanje za sinove Izraelove, kako bi imali snage raditi radi Stvoritelja, što se naziva Yashar-El, odnosno kako bi mogli raditi radi Stvoritelja. Time bivaju nagrađeni Njegovim savezom, tako da se više ne vraćaju ludosti.

Međutim, ovdje se postavlja teško pitanje: Što čovjek može učiniti ako nema snagu revnosti i, kad čuje tvrdnje uhoda, želi pobjeći od njih kako ne bi slušao klevete koje izgovaraju, ali što se više udaljava od njih, to u njemu više bude želju i čežnju da ipak posluša što govore, pa se u tom trenutku spušta sa svog stupnja i pada u njihovu mrežu?

Jedini savjet za to jest molitva. To jest, treba moliti Stvoritelja da ga ne povede za gledištem uhoda. Upravo onda kad ga progone misli uhoda, srž rada jest ne povesti se za uhodama. No zašto uopće postoji mjesto za tvrdnje uhoda? Odgovor je da je nemoguće osjetiti dobar okus Svjetlosti osim iz tame, kao što je napisano: „Prednost Svjetlosti dolazi iz tame.“

U Midrash Rabbah (96) piše: „Njezini su putovi putovi ugodnosti i sve su njezine staze mir. Sve što je napisano u Tori napisano je radi mira. Pa iako su u Tori zapisani ratovi, čak su i ratovi napisani radi mira.“

Trebamo razumjeti što znači da su ratovi napisani radi mira i da se zbog toga za Toru kaže: „i sve su njezine staze mir“. Sigurno postoje objašnjenja toga na doslovnoj razini, ali u radu to trebamo protumačiti u skladu s pitanjem koje smo postavili: Zašto su nam potrebne tvrdnje uhoda i svi ti padovi?

Objasnili smo da je razlog u tome što je nemoguće razumjeti bilo što osim prema potrebi za tom stvari. Budući da „nema ispunjenja bez nedostatka“, slijedi da se svi ratovi koji su zapisani u Tori, kad je riječ o radu, odnose na rad. A budući da je nemoguće osjetiti dobar okus mira ako prije toga nije bilo rata, odnosno samo kad postoji rat s naklonjenošću zlu, koja želi raditi jedino radi sebe, dok čovjek želi raditi radi Stvoritelja, tada postoji stanje tame, odnosno uspona i padova. Tada se u čovjeku rađa potreba da mu Stvoritelj pomogne, jer vidi da sam ne nalazi način kako izaći iz vlasti samoljublja.

U tom trenutku čovjek doista treba pomoć Stvoritelja. Tada mu Stvoritelj daje „Moj savez mira“. To jest, Stvoritelj mu daje dar — posude davanja — pomoću kojih biva nagrađen Dvekut (prianjanjem) uz Stvoritelja. Tada se ostvaruju riječi: „I ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim“, kao što su rekli naši mudraci: „s objema svojim naklonjenostima, dobrom naklonjenošću i naklonjenošću zlu“. To se naziva „Moj savez mira“.