Što je „Put čiji su početak trnje, a kraj ravnica“ u radu?

Članak br. 37, 1989.

Napisano je u Midrash Tanchuma (str. 318b): „Gle, stavljam pred vas. Napisano je: ‘Iz usta Višeg neće izaći ni zlo ni dobro.’ Mojsije je također pred njih postavio dva puta – dobar i loš, put života i put smrti, blagoslov i prokletstvo. Postoji alegorija o starcu koji je sjedio uz cestu pred dva puta: jedan, čiji je početak trnje, a kraj ravnica, i drugi, čiji je početak ravnica, a kraj trnje. Sjedio je na početku tih dvaju putova i upozoravao prolaznike, govoreći im: ‘Iako vidite da ovaj počinje trnjem, krenite njime, jer njegov je kraj ravnica.’ Svatko tko je bio mudar poslušao ga je i krenuo tim putem. Malo se napreže, ali ide u miru i dolazi u miru. No oni koji ga nisu poslušali krenuli su drugim putem i na kraju posrnuli. Stoga izaberi život, ti i tvoji potomci.“

Da bismo ovo razumjeli u radu, odnosno u radu izvršavanja Tore i mitzvot (zapovijedi/dobra djela), trebamo razlučiti dva puta: 1) Lo Lishma (ne u Njezino ime), 2) Lishma (u Njezino ime).

Poznato je da u radu trebamo razlučiti između svrhe stvaranja i ispravka stvaranja. Svrha stvaranja jest da čovjek postigne cjelovitost, odnosno da bude nagrađen užitkom i zadovoljstvom koje Stvoritelj želi dati stvorenim bićima. To se naziva „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“. Zbog toga sva stvorena bića žude jedino za primanjem užitka i zadovoljstva.

Stoga čovjek svakoga dana iznova žudi primiti užitak i zadovoljstvo i ne zadovoljava se onime što je imao u prošlosti. Naprotiv, svakoga dana čovjek iznova počinje primati užitak i zadovoljstvo. To znači da svakoga dana čovjek mora primati užitak i zadovoljstvo. Neki ljudi sada primaju zadovoljstvo iz onoga što im je u prošlosti donosilo užitak i zadovoljstvo. Međutim, ako sada ne mogu primiti zadovoljstvo iz prošlosti, ne smatra se da sada uživaju u prošlosti. Drugim riječima, čovjek svakoga dana mora osjećati zadovoljstvo. Čovjek može osjećati zadovoljstvo čak i zbog onoga što je stekao jučer ili danas može osjećati zadovoljstvo zato što je jučer primio poštovanje, i tako dalje.

Iz toga slijedi da „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“ mora značiti da će čovjek svakoga dana iznova osjećati da prima zadovoljstvo. Međutim, on može uživati samo u zadovoljstvu koje prima u sadašnjosti, bilo iz prošlosti bilo iz budućnosti. Što se tiče osjećaja zadovoljstva, ako uživa u sadašnjosti, smatra se da ima zadovoljstvo.

Iz tog razloga, i u materijalnosti i u duhovnosti, čovjek mora osjećati da sada uživa u životu, bez obzira na prošlost ili budućnost. Čak i uz najveći užitak i zadovoljstvo, ako ne osjeća užitak i zadovoljstvo u sadašnjosti, mogao bi umrijeti zbog patnji koje sada osjeća jer nema u čemu uživati.

No to ovisi o razini patnje koju sada osjeća, a u tome, odnosno u mjeri patnje, nema dvoje jednakih ljudi. Ipak, svi ljudi moraju osjećati zadovoljstvo u sadašnjosti. Međutim, kao i u materijalnosti, primjerice u jelu, piću i spavanju, neki ljudi trebaju mnogo jesti, mnogo piti i mnogo spavati itd.

Jednako tako, u osjećaju zadovoljstva postoje razlike među ljudima u pogledu mjere potrebe za osjećanjem zadovoljstva. Neki ljudi trebaju osjećati mnogo zadovoljstva, dok se neki mogu zadovoljiti s malo. No jednaki su u tome što svi trebaju osjećati zadovoljstvo u sadašnjosti. Ako sebi ne mogu osigurati zadovoljstvo u sadašnjosti iz onoga što su imali u prošlosti i ne mogu sebi predočiti neko buduće zadovoljstvo koje će svijetliti u sadašnjosti, ne mogu opstati u svijetu. To proizlazi iz činjenice da je Stvoriteljeva volja u svrsi stvaranja bila Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima.

Iz tog razloga, svakoga dana dano nam je sto blagoslova koje trebamo izgovoriti, kao što su naši mudraci rekli (Minchot 43): „Čovjek svakoga dana mora izgovoriti sto blagoslova. Također, svakoga dana mora izgovoriti četiri čitanja Shema (tekst koji se čita četiri puta dnevno): ‘Shema prinosa’, ‘Shema Stvoritelja Svjetlosti’, ‘večernji Shema’ i ‘Shema prije spavanja’, kao i moliti se tri puta dnevno.“

To pokazuje da u duhovnosti svaki put moramo privući jedinstvenu Svjetlost koja pripada radu koji čovjek obavlja. Razlog je taj što stvorenja nisu sposobna odjednom primiti užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj namjeravao dati stvorenjima, zbog ispravka koji se dogodio i koji se naziva Tzimtzum (ograničenje). Da bi stvorenja primila užitak i zadovoljstvo u kelim davanja, a ne u kelim primanja radi primanja, obilje se spušta do njih u skladu s radom stvorenja.

Iz toga slijedi da, kad čovjek započne rad, budući da po prirodi ne razumije da se isplati učiniti bilo kakav pokret ako nije radi njega samoga, Maimonides kaže da moramo započeti izvršavanjem Tore i mitzvot radi primanja nagrade, jer čovjek drukčije ne može razumjeti. No poslije se čovjeku pokazuje da sva svoja djela mora činiti radi davanja.

Budući da se tijelo ne može složiti s tim putem, čovjek počinje pitati: „Zašto ne mogu raditi kao ostatak svijeta, čiji je sav trud usmjeren na djela i koji nema nikakav rad na namjeri davanja? Ali kad mi se kaže da moram ići putem davanja, moj je rad dvostruk. Odnosno, imam rad u praktičnom izvršavanju Tore i mitzvot, kao i rad na namjeri davanja. Iz toga slijedi da imam dvostruko više rada od ostatka svijeta.“ Zato njegovo tijelo viče: „Što hoćeš od mog života?!“

To znači da tijelo pita: „Zašto zaslužujem takvu kaznu, veću od drugih ljudi, tako da imam dodatni rad koji šira javnost ne obavlja? Iz tog razloga“, kaže tijelo, „neću ti dopustiti da radiš čak ni u djelu. Iako ne možeš namjeravati radi davanja, mene ta djela uopće ne zanimaju. Stoga ću se protiviti tvojim djelima jer ne želiš raditi radi sebe.“

Iz toga slijedi da, ako čovjek želi ići putem istine, u svom radu treba načiniti tri razlučivanja: 1) Rad na praktičnom izvršavanju Tore i mitzvot. 2) Rad na namjeri. Odnosno, on ne želi nikakvu nagradu za izvršavanje Tore i mitzvot, nego radi ne kako bi primio nagradu. 3) Kad čovjek želi raditi, odnosno izvršavati Toru i mitzvot bez ikakve nagrade, njegov je rad dvostruk: na djelu, što znači da nailazi na veliki otpor prema izvršavanju Tore i mitzvot, čak i prema samom djelu, budući da se tijelo protivi izvršavanju Tore i mitzvot bez ikakve nagrade. Iz toga slijedi da, iako tijekom rada još ne može namjeravati radi davanja, budući da se tijelo protivi tim namjerama, postoji i otpor prema samom djelu, čak i bez namjere. Tijelo pita: „Što radiš?! Kažeš da ne želiš nikakvu naknadu za svoj rad u izvršavanju Tore i mitzvot.“ Iz toga slijedi da ne samo da ima rad na namjeri, koji ne postoji u radu šire javnosti, nego ima i dvostruki rad na djelu, budući da mu je teže praktično izvršavati Toru i mitzvot.

Nasuprot tome, tijela onih koji rade na način šire javnosti ne opiru se toliko praktičnom radu, budući da ondje tijelo ne može pitati: „Što je vama ovaj rad?“ jer odmah dobiva odgovore kad mu čovjek kaže da vjeruje u nagradu i kaznu, pa ne radi uzalud, nego će biti nagrađen za svoj trud.

Ali kod onih koji žele raditi na putu istine, odnosno radi davanja, iako se nagrada i kazna odnose i na njih, što znači da i oni vjeruju u nagradu i kaznu poput ljudi koji rade na način šire javnosti, ipak njihove nagrada i kazna nisu jednake. Nagrada i kazna šire javnosti odnose se na vlastitu korist. Odnosno, oni vjeruju da će, ako izvršavaju Toru i mitzvot, primiti nagradu radi sebe. A ako ih ne izvršavaju, bit će kažnjeni i također će izgubiti nagradu za svoj rad.

Ali kod onih koji rade putem pojedinaca, njihova je nagrada to što im Stvoritelj daje privilegiju da rade samo radi Stvoritelja, a ne radi sebe. Sve njihovo zadovoljstvo jest u tome što mogu donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, a kazna je ako ostanu pod vlašću želje za primanjem radi sebe. To je sva njihova kazna.

Oni vjeruju u ono što su naši mudraci rekli, da je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Odnosno, oni uče kako bi primili nagradu, a ta je nagrada da će izaći iz vlasti naklonjenosti zlu, koja je želja za primanjem samo radi sebe, i moći će raditi isključivo radi Stvoritelja. Svakako, takvoj namjeri tijelo, koje je želja za primanjem radi vlastite koristi, mora pružati otpor i ne dati čovjeku snagu da ga može iskorijeniti iz svijeta.

To je kao što su naši mudraci rekli o kralju Davidu u vezi sa stihom: „I moje je srce ubijeno u meni.“ Naši su mudraci rekli da je David postom ubio naklonjenost zlu. Naravno, čak i prema djelu – kad čovjek još ne može namjeravati radi davanja – tijelo se odmah opire i ne dopušta mu učiniti ni jedan jedini pokret, budući da tijelo zna da on ta djela želi upotrijebiti kako bi ga ubio, kao što je rečeno o kralju Davidu.

Iz toga slijedi da čak i kad su djela bez namjere, tijelo već pokazuje veliki otpor. Jedini je način da u svemu što želi učiniti čovjek mora imati pomoć Stvoritelja. Odnosno, za svaku sitnicu koju čovjek želi učiniti na putu pojedinaca mora moliti Stvoritelja da mu pomogne to učiniti. Ipak, moramo znati da je činjenica da čovjek za svaku pojedinu stvar koju želi učiniti mora moliti Stvoritelja, zato što mu je teško, veliki ispravak kojim čovjek stječe potrebu da se uvijek moli Stvoritelju.

Drugim riječima, čovjek ima za što moliti. Inače bi se moglo dogoditi da mu ne bude potrebna pomoć Stvoritelja. Stoga čovjek dobiva time što je uvijek povezan sa Stvoriteljem, jer Ga treba. Inače bi mogao činiti najbolja djela, ali ga ta djela ne bi obvezivala da se sjeti Stvoritelja dok ih izvršava, iako ide činiti dobra djela. To može biti zato što je tako odgojen, a može biti i tako da, ne sjećajući se Tko mu je zapovjedio da to čini, djeluje jednostavno iz navike.

Nasuprot tome, kad mu je teško činiti ta djela, mora moliti Stvoritelja da mu pomogne. Iz toga slijedi da se tijekom djela sjeća Stvoritelja jer Ga moli za pomoć da izvrši to djelo. To je velika korist na koju čovjek treba obratiti pozornost: da ima nešto što ga podsjeća da postoji Stvoritelj u svijetu i da Mu moramo služiti.

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti ono što smo pitali: Što je u radu put čiji je početak trnje, a kraj ravnica? Stvar je u tome da postoje dva puta u radu Stvoritelja: 1) radi vlastite koristi, 2) radi koristi Stvoritelja.

Put vlastite koristi naziva se „čiji je početak ravnica“, budući da mu se tijelo ne opire toliko. Budući da tijelo vjeruje u nagradu i kaznu, ono pristaje raditi iako se napreže u tom radu. Ali kad gleda na nagradu, taj se rad smatra putem „čiji je početak ravnica“, što znači da tijelo razumije da je taj put prihvatljiv jer je radi vlastite koristi.

Ali „njegov je kraj trnje“. Odnosno, na kraju čovjek vidi da ne može osjećati Njegovu Providnost kao Dobrog koji čini dobro, kao što je napisano („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 138): „Sve dok primatelji ne budu dovršeni tako da mogu primiti Njegovu potpunu dobrohotnost, koju je u misli stvaranja namijenio nama, upravljanje mora biti u obliku dobra i zla, nagrade i kazne. To je tako zato što su naši kelim primanja još uvijek okaljani primanjem radi sebe. Kad koristimo kelim primanja suprotno načinu na koji su stvoreni, nužno osjećamo zlo u djelovanju Providnosti prema nama.“

Stoga, „njegov je kraj trnje“. „Trnje“ znači da taj put nanosi bol, odnosno da nakon svega rada koji je čovjek uložio u Toru i mitzvot još uvijek ne osjeća Njegovu Providnost kao Dobrog koji čini dobro.

To u njegovu radu dovodi do pitanja nagrade i kazne. Odnosno, iz činjenice da je Njegovo upravljanje u obliku dobra i zla proizlaze nagrada i kazna, kao što je ondje napisano u Sulam (komentar Baal HaSulama na Zohar): „Stoga, kad čovjek osjeća loše, na njemu počiva poricanje Stvoriteljeva upravljanja, a viši Djelovatelj skriven je od njega u istoj toj mjeri. To je najveća kazna na svijetu.

Stoga osjećaj dobra i zla u odnosu na Njegovo upravljanje sa sobom donosi osjećaj nagrade i kazne, jer onaj tko se trudi ne odvojiti od vjere u Stvoritelja biva nagrađen čak i kad osjeća loš okus u Providnosti. A ako se ne trudi, bit će kažnjen jer se odvaja od vjere u Stvoritelja.“

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti ono što smo pitali: Što je u radu put čiji je početak ravnica, a kraj trnje? To znači da put kojim radi šira javnost, kako bi primila nagradu, „počinje ravnicom“. Odnosno, tijelo se ne opire tom putu jer mu se kaže: „Moraš vjerovati u nagradu i kaznu radi vlastite koristi.“

Odnosno, ako izvršava Toru i mitzvot, vlastita će korist biti na dobitku. A ako ih ne izvršava, vlastita će korist biti na gubitku. Čovjek to može razumjeti jer je to čovjekov urođeni kli, koji se naziva „želja za primanjem radi sebe“.

Ali „njegov je kraj trnje“. Odnosno, na kraju čovjek ne postiže cjelovitost, nagradu da vidi kako je Njegova Providnost u obliku Dobrog koji čini dobro. Umjesto toga, postavljen je pod vlast dobra i zla. Iz toga slijedi da, iako „On jedini čini i činit će sva djela“, to je ipak skriveno od onih koji osjećaju dobro i zlo, budući da je u vrijeme „zla“ Sitra Achra (druga strana) dana moć da skriva Njegovo upravljanje i vjeru u Njega, kao što je napisano u Sulam. Stoga će oni „umrijeti bez mudrosti“. To se naziva „njegov je kraj trnje“.

Nasuprot tome, put „čiji je početak trnje, a kraj ravnica“ znači da je za one koji žele ići putem istine i postići stupanj donošenja zadovoljstva Stvoritelju njegov početak trnje, budući da, kad čovjek želi raditi samo radi Stvoritelja, a ne radi sebe, tijelo se protivi svakoj pojedinoj stvari koju čini i svaki put mora iznova nadvladati, a svaki put kad nadvlada i tijelo se opire, ono ga bode i nanosi mu bol poput trnja.

Iz toga slijedi da je put kojim ide kao hodanje po trnju i svaki put želi pobjeći iz borbe. Ali „svatko tko je mudar posluša ga“. Odnosno, onaj tko ima vjeru u mudrace posluša ga. „Krene tim putem. Malo se napreže, ali ide u miru i dolazi u miru“, kao što je napisano: „Jer njezini su putovi putovi ugode i sve su njezine staze mir“, budući da poslije, kad bude nagrađen kelim davanja, ide putem koji je ravnica.

To je kao što je napisano: „Kad su Gospodinu mili čovjekovi putovi, čak će i njegovi neprijatelji sklopiti mir s njim“, budući da tada biva nagrađen užitkom i zadovoljstvom koji se nalaze u misli stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Kad budu nagrađeni posudama davanja, ondje je u Sulam napisano: „U to će vrijeme Njegova osobna Providnost biti otkrivena diljem svijeta, jer sada, nakon što su zlo i kazne postali dobrobiti i zasluge, bit će moguće spoznati njihova Činitelja, jer su sada postali prikladni djelima Njegovih ruku. Sada će Ga hvaliti i blagoslivljati“, kao što je napisano: „Stoga izaberi život, ti i tvoji potomci.“