Što znači da zemlja nije davala ploda prije nego što je čovjek bio stvoren, u radu (-)

Članak br. 5, 1990.

Napisano je u Zoharu (VaYera, stavka 1): „Rabi Hiya je započeo: ‘Pupoljci su se pojavili na zemlji; došlo je vrijeme rezidbe.’ To znači da je, kad je Stvoritelj stvorio svijet, položio u zemlju svu snagu koju ona zaslužuje, i sve je bilo u zemlji. Ipak, ona nije davala ploda u svijetu sve dok čovjek nije bio stvoren. Kad je čovjek bio stvoren, sve se pojavilo u svijetu i zemlja je otkrila plodove i sile koje su bile položene u nju. Tada je rečeno: ‘Pupoljci su se pojavili na zemlji, došlo je vrijeme rezidbe i glas grlice čuo se u našoj zemlji.’ To je govor Stvoritelja, koji nije bio prisutan u svijetu prije nego što je čovjek bio stvoren. Kad je čovjek prisutan, sve je prisutno.”

Trebamo razumjeti zašto zemlja nije davala svoj plod prije nego što je čovjek bio stvoren. Kakva je veza između zemlje i čovjeka, da ako nema čovjeka, premda zemlja ima sve, ipak ne daje svoje plodove prije nego što postoji čovjek? Također, što znači da prije nego što je čovjek bio stvoren, govor Stvoritelja nije bio prisutan u svijetu? Uostalom, više je puta napisano: „I Bog reče: ‘Neka bude Svjetlost.’”

To trebamo protumačiti u radu. Naši mudraci su za stih „U početku stvori Bog” rekli da je to radi Izraela, koji su nazvani Resheet (početak), kao što je napisano: „Svetost Izraela, Resheet njegova uroda.” To znači, kao što je napisano, da je svrha stvaranja svijeta bila činiti dobro Njegovim stvorenjima. To jest, On je u stvorenjima stvorio želju za primanjem užitka i zadovoljstva, a u toj želji, odnosno ta želja uzrokuje da čovjek žudi primiti užitak i zadovoljstvo. Po tome se mjeri užitak i zadovoljstvo koje čovjek može iz toga primiti.

To se naziva „radom Stvoritelja”, što znači da je On stvorio želju za uživanjem u zadovoljstvu koje im želi dati. Iz toga proizlazi da u svijetu ništa ne nedostaje; postoji obilje koje pripada volji za primanjem. To jest, u mjeri u kojoj je želio dati užitak i zadovoljstvo, u toj je mjeri stvorio kli za to. To znači da volja za primanjem nije veća od one koju je Stvoritelj stvorio, kako bi mogla primiti ono što Stvoritelj želi dati. Slijedi da su užitak i zadovoljstvo prisutni, kli za primanje je prisutna, pa što još nedostaje?

Poznato je da se zemlja naziva Malchut. To jest, želja za primanjem obilja od Stvoritelja naziva se Malchut. To znači da Malchut prima obilje za duše, jer se zbog toga Malchut naziva „zajednicom Izraela”, što je skup svih duša. Iz toga slijedi da je Malchut već primila svu Svjetlost za duše. Pitanje je: Zašto stvorenja ne primaju od Malchut obilje koje je ona primila za stvorenja i zašto u svijetu postoji sila skrivenosti, tako da se glas grlice ne čuje u našoj zemlji, što znači da se govor Stvoritelja ne čuje u svijetu, nego svatko osjeća skrivenost i potreban je velik rad kako bi se vjerovalo u Njegovu Providnost nad stvorenim bićima, a užitak i zadovoljstvo nisu otkriveni u svijetu?

Odgovor je da je to zato što Stvoritelj nije želio da postoji sram. Zbog toga je učinjena ispravka koja se naziva Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, kako se viša Providnost ne bi otkrila. Umjesto toga, moramo vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobar koji čini dobro. To uzrokuje sav naš rad, jer se moramo truditi i odreći se volje za primanjem za sebe, premda je to cijela naša stvarnost.

Drugim riječima, sve što pripisujemo stvorenjima jest samo volja za primanjem. Ipak, zabranjeno je koristiti volju za primanjem onakvom kakva je proizašla iz prirode, već moramo ići iznad prirode. Drugim riječima, naša je priroda volja za primanjem za sebe. Iz toga slijedi da kad se čovjeku kaže da se mora odreći volje za primanjem za sebe, u njemu ne postoji nijedan organ koji bi to mogao razumjeti. Tijelo počinje postavljati pitanja „Tko?” i „Što?”, odnosno zahtijeva intelektualni odgovor na to čuje li Stvoritelj doista svakoga tko Mu se obraća.

Tijelo raspravlja s čovjekom: „Vidiš da si mnogo puta tražio od Stvoritelja da ti pomogne u onome što misliš da ti je potrebno. Do sada vidiš da nisi dobio nikakav odgovor na molitvu. Zašto onda svaki dan govoriš: ‘Jer Ti čuješ molitvu svakih usta’? Ako je tako, zašto ti ne pomaže?” Iz toga slijedi da razum tvrdi kako je tijelo u pravu, odnosno da iznosi razuman i logičan argument.

Na to moramo odgovoriti tijelu da idemo iznad razuma. To jest, premda razum tvrdi da Stvoritelj ne prihvaća molitvu svakih usta, odnosno da čovjek može objasniti činjenicu da mu Stvoritelj ne odgovara time što još nije prikladan primiti spasenje od Stvoritelja, istina je da Stvoritelj čuje molitvu Izraela. Samo tebe ne želi uslišati u molitvi koju si uputio, jer se ti ne smatraš Izraelom.

Tijelo ponovno pita: „Vidiš da moramo vjerovati kako ‘Ti čuješ molitvu svakih usta’, kao što govorimo u molitvi: ‘Jer Ti čuješ molitvu svakih usta.’ Dakle, Stvoritelj je trebao čuti i tvoju molitvu. Štoviše, ako ne čuje molitvu svakih usta, zašto onda uopće trebaš moliti?”

Tada, kad čovjek dođe u takvo stanje, može reći da ide iznad razuma. To jest, premda je razum vrlo važan i vidi da tijelo govori razumno, čovjek treba reći da moramo ići iznad razuma. Odnosno, i mi vidimo proturječja, kao što je to da je mnogo puta molio, a nije dobio odgovor na svoju molitvu. No kad to nadvlada i ide iznad razuma, to se naziva vjerom iznad razuma.

Isto tako, kad se čovjek mora odreći svojstva srca i reći: „Odričem se vlastite koristi i brinem samo za korist Stvoritelja”, naravno da je to iznad razuma. Drugim riječima, iznad razuma znači da čovjek treba reći kako je za njega vjera na višem stupnju od razuma. Zbog toga sluša glas vjere, a ne glas razuma. To je protivno razumu, jer vidimo da nam je dan razum i da svakog čovjeka procjenjujemo prema razini njegova intelekta, kao što je napisano: „Čovjek će biti hvaljen prema svojoj razboritosti” (Izreke 12), a onaj tko ima više razuma smatra se važnijim čovjekom. Stoga, kad nam se kaže da moramo ići iznad razuma, to je protivno našem razumu.

Zbog toga, kad čovjek dođe u stanje u kojem tijelo počinje postavljati pitanja „Tko?” i „Što?”, tada započinje pravi rad. Tada moramo tražiti pomoć Stvoritelja da nam da snagu ne slušati ta pitanja faraona i zlikovca, a to su „Tko?” i „Što?”. O tome je rečeno: „Da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi ga mogao nadvladati”, jer čovjek se sam ne može osloboditi njihove vlasti i reći: „Idem iznad razuma”, budući da je to protivno prirodi.

Prema gore navedenom, možemo protumačiti ono što smo pitali: Kakva je veza između zemlje koja nije davala svoj plod prije nego što je čovjek bio stvoren?

U radu se čovjekom smatra onaj koji je izašao iz vlasti svojstva zvijeri. „Zvijer” znači onaj koji je uronjen u vlastitu korist, poput životinje, a čovjek znači onaj u kome postoji strah od Nebesa i koji radi zbog straha, što Zohar naziva „zato što je On velik i vladajući”, gdje radi samo zbog veličine Stvoritelja i ne brine za vlastitu korist, već za korist Stvoritelja. To je kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Na kraju svega što se čulo: boj se Boga i drži Njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek. Što znači ‘jer to je sav čovjek’? Rabi Elazar je rekao: ‘Cijeli je svijet stvoren samo radi toga’” (Berachot 6).

Iz toga slijedi da se čovjekom smatra onaj u kome postoji strah od Nebesa. A što je strah od Nebesa? Odnosno, što je strah? Kao što kaže („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 191): „I prvi strah i drugi strah nisu radi vlastite koristi, nego samo iz straha da neće uspjeti donijeti zadovoljstvo svome Stvoritelju.”

Prema gore navedenom, već znamo značenje Adama. To je onaj koji ima strah od Nebesa, koji se boji da možda neće moći sve činiti radi davanja. To se naziva „čovjekom”. „Zvijer” je suprotnost tome: onaj koji brine samo o vlastitoj koristi, kao što je napisano (Propovjednik 3): „Tko zna ide li duh čovjeka prema gore, a duh zvijeri prema dolje, k zemlji?” Trebamo protumačiti da „duh čovjeka” koji ide prema gore znači da je sve što čini radi Stvoritelja. To se naziva „prema gore”, kad je njegova namjera da sve bude samo radi davanja. Iz toga čovjek prima zadovoljstvo.

„Duh zvijeri” znači da u svemu što čini želi da sve bude „prema dolje”, odnosno „dolje prema zemlji”, što znači svjetovnost, jer se volja za primanjem za sebe naziva „zemlja”. Kad takva osoba nešto čini, ona vidi da to mora biti samo za njezinu vlastitu korist. Iz toga prima duh, odnosno zadovoljstvo. To jest, uživat će u svojim djelima samo ako iz njih proizlazi korist za nju samu. Ako vidi da volja za primanjem u tome ne može uživati, neće imati snage za rad. Ako iz nekog razloga ipak mora raditi, tada uopće nije dobro raspoložena.

Sada možemo razumjeti vezu između čovjeka i zemlje. Pitali smo: Što znači da zemlja nije davala svoj plod u svijetu prije nego što je čovjek bio stvoren, premda su sva snaga koju je trebala imati i sve ostalo već bili u zemlji?

Stvar je u tome da je u radu „zemlja” kraljevstvo Nebesa, odnosno zajednica Izraela, koja prima obilje za stvorena bića, budući da sve duše dolaze iz nje. Sa stajališta Stvoritelja, sve je već ispravljeno na najbolji mogući način.

Kao što kaže („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 13): „Stvar je u tome da je samom mišlju da stvori duše Njegova misao već dovršila sve, jer Njemu nije potrebno djelovanje kao nama. U jednom trenutku pojavile su se sve duše i svi svjetovi koji su bili predodređeni za stvaranje, ispunjeni svim užitkom i zadovoljstvom koje su duše trebale primiti na kraju ispravka, nakon što volja za primanjem u dušama bude potpuno ispravljena i pretvorena u čisto davanje. To je zato što su u Njegovoj vječnosti prošlost, sadašnjost i budućnost jedno.”

Prema tome trebamo protumačiti vezu između čovjeka i zemlje, a ona je u tome da, ako je čovjek prisutan, zemlja daje svoj plod. „Zemlja” znači volju za primanjem koja je potpuno ispravljena. Sa stajališta Stvoritelja sve je dovršeno u potpunom savršenstvu i nema se što dodati, kao što kaže: „U jednom trenutku pojavile su se sve duše ispunjene svim užitkom i zadovoljstvom.” Međutim, kako bi stvorenja mogla uživati u plodovima Malchut koje je ona primila, Malchut, koja se naziva „zemlja”, ne daje to stvorenim bićima prije nego što ona isprave volju za primanjem da radi radi davanja, zbog ispravka koji je učinjen kako bi u njima postojala jednakost forme.

Iz toga slijedi da sve dok čovjek nije postigao stupanj „čovjeka”, koji se smatra davanjem prema gore, kao u stihu „duh čovjeka ide prema gore”, što znači da „čovjek” označava da je sve što čini radi Stvoritelja, dok duh zvijeri „ide prema dolje”, odnosno radi vlastite koristi, Malchut, koja se naziva „zemlja”, ne može pokazati užitak i zadovoljstvo koje je primila za stvorena bića.

Zohar kaže: „Pupoljci su se pojavili na zemlji”, što znači da je sve bilo u zemlji, ali ona nije davala plod u svijetu sve dok čovjek nije bio stvoren. Prije nego što stvoreno biće postigne svojstvo „čovjeka”, Stvoritelj ne vidi nikakve plodove od Malchut, koja se naziva „zemlja”.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o tome da Zohar kaže kako je „glas grlice čuo se u našoj zemlji” govor Stvoritelja, koji nije bio prisutan u svijetu prije nego što je čovjek bio stvoren, premda je mnogo puta u Tori napisano „I Bog reče” prije nego što je čovjek bio stvoren. Značenje je da prije nego što čovjek postigne stupanj „čovjeka”, odnosno izađe iz stanja zvijeri, „čovjek” je u skrivenosti i nemoguće je čuti glas Stvoritelja.

To se smatra stanjem u kojem „govor Stvoritelja nije bio prisutan u svijetu prije nego što je bilo stvoreno svojstvo čovjeka”. Tek nakon toga, kad čovjek postigne stupanj „čovjeka”, on čuje „govor Stvoritelja”. „Govor Stvoritelja” naziva se Tora, i tada biva nagrađen Torom, koja se naziva „imenima Stvoritelja”. To se naziva „govorom Stvoritelja”. Nije riječ o tome da je Tora mudrost kao druge mudrosti. Naprotiv, Tora je govor Stvoritelja.

Nije lako postići stupanj „čovjeka” i izaći iz svojstva zvijeri. To je zato što se u radu Stvoritelja čovjek uvijek nalazi u suprotnosti forme, a samo iz dviju krajnosti rađa se srednja linija. Kao što je napisano u pjesmi ARI-ja: „Desno i lijevo, a između njih nevjesta.” To znači da se kroz desnu i lijevu liniju, koje su dvije suprotnosti, rađa kraljevstvo Nebesa, koje se naziva „nevjesta”.

Poznato je da se Malchut naziva „vjerom”. Da bismo bili nagrađeni vjerom, najprije moramo izaći iz stanja zvijeri, koje se naziva „samoljublje”, kao što je rečeno da duh zvijeri ide prema dolje. „Prema dolje” znači opadanje važnosti, što je svojstvo zvijeri, koja može raditi samo radi same sebe.

Dok je stvorenje još pod vlašću volje za primanjem za sebe, ono može primiti samo djelomičnu vjeru. To znači da ima uspone i padove. Tijekom padova gubi snagu vjere, jer mu pad dolazi zbog nekog nedostatka, a svi nedostaci dolaze stvorenju dok je uronjeno u samoljublje. Zbog toga postoji ispravak za stvorenje kako ne bi okaljalo Kralja: ono gubi vjeru u postojanje Kralja, kao što je objašnjeno u „Predgovoru Knjizi Zohar” (stavka 138, počevši riječima: „To je zakon”).

Budući da postoji pravilo da čovjek ne može hodati na jednoj nozi, nego samo na dvije noge, to ukazuje i na duhovnost. „Desna” podrazumijeva cjelovitost. To jest, prvi početak, kad stvorenje želi započeti rad Stvoritelja, jest da mora vjerovati u Stvoritelja. Nije važno koliko vjere ima, nego s vjerom koju ima već može početi izvršavati Toru i mitzvot, i svakoga dana dodavati koliko može.

Međutim, to se stanje ne smatra „desnom”, nego „jednom linijom”. To se naziva „neživa razina Kedushe”. Iz te nežive razine proizlaze svi ostali stupnjevi, koji se nazivaju „biljni”, „životinjski” i „govoreći”, kao što je napisano (Propovjednik 3): „Sve je od praha.” Zohar to tumači riječima: „čak i kotač sunca” (Tzav, stavka 173). To jest, svatko mora započeti na neživoj razini Kedushe.

Međutim, trebamo znati da, kao i kod nežive razine u tjelesnosti, čovjek ne mora ulagati napor da bi se neživo otkrilo. Naprotiv, neživo se razvija prema razvoju prirode. Drugim riječima, ako čovjek ne pokvari tjelesnu neživu razinu, ona se razvija. Na primjer, ako čovjek ne uništava zemlju ili ne uklanja kamenje iz zemlje, neživa razina se razvija.

Isto je i s neživom razinom Kedushe. Ako ne kvari svoja djela, njegova neživa razina Kedushe razvija se. Međutim, nije potrebna nikakva posebna namjera ni misao kako bi nastavio svoju kvalitetu nežive razine Kedushe.

Nasuprot tome, ako želi steći kvalitetu „biljnog”, vidimo da u tjelesnosti biljna razina već zahtijeva poseban tretman. Potrebno joj je dati hranu, odnosno vodu i sunce, te pripremiti neživu razinu iz koje će biljka izrasti, naime oranje i slično. Također, druge biljke koje ne pripadaju biljci koju čovjek želi uzgojiti iz nežive razine moraju se ukloniti, pa se u tjelesnosti čupa korov koji se izmiješao s usjevom.

Tako je i s biljnom razinom Kedushe. Moramo posvetiti misao i želju njegovanju te nežive razine, odnosno oranju. To jest, moramo preobraziti volju za primanjem u nama da radi radi davanja, i tada postaje relevantno govoriti o radu u „desnoj” i „lijevoj” liniji. Ono što je prije bila jedna linija, a to je djelovanje, čovjek sada mora koristiti kao „desnu liniju”, što znači da treba cijeniti jednostavno djelovanje i reći da je zahvalan Stvoritelju što ga je nagradio time da izvršava jednostavne radnje u potpunoj jednostavnosti, te reći da nije vrijedan ni toga — da mu je Stvoritelj dao dar da Mu služi u jednostavnosti.

Istodobno, mora prijeći na lijevu liniju, što znači kritizirati sebe i ispitati radi li doista za Stvoritelja ili za sebe, odnosno radi vlastite koristi, a ne radi koristi Stvoritelja. Za to treba moliti, jer je toliko uronjen u samoljublje.

Ponekad vidi da ne može moliti da mu Stvoritelj pomogne i izbavi ga iz vlasti samoljublja. Ponekad je čak u još gorem stanju — da ne želi ni moliti Stvoritelja da ga izvede iz samoljublja. Naprotiv, želi da mu Stvoritelj pomogne zadovoljiti njegovu volju za primanjem za sebe svakim mogućim zadovoljstvom. To se naziva „lijevom”, jer se u duhovnosti ono što zahtijeva ispravak naziva „lijevom”.

Iz toga slijedi da ovdje postoje dvije suprotnosti. S jedne strane, čovjeku se kaže da je red rada takav da treba nastojati održavati jednu liniju u najvećoj mogućoj mjeri. To jest, kao kad je stvorenje bilo u stanju nežive razine, nazvane „jedna linija”, i osjećalo se cjelovitim te bilo sretno i radosno, jer je znalo da ima cjelovitost i da treba dodati samo količinu.

No razlog za to bio je što nije imao nikakvu predodžbu o biljnoj razini. Mislio je da je neživa razina cjelovitost koju čovjek treba postići. Zato je bio pun poleta zbog osjećaja cjelovitosti i nije mogao razumjeti zašto sva druga stvorenja nisu jednako pametna kao on.

Ali sada, kad ima određenu spoznaju o kvaliteti „biljnog”, više nema cjelovitost jedne linije. Zbog toga sada mora uložiti velike napore kako bi mogao cijeniti i primati životnu snagu iz desne linije, kao što ju je primao dok je bio u jednoj liniji. Razlog tome je što mu lijeva linija pokazuje da to nije cjelovitost.

Međutim, zašto nam je uopće potrebna desna linija? Odgovor je da je to istina. To jest, čovjek doista treba smatrati da je i najmanje prianjanje uz Kedushu velika sreća, i to je vrijeme da zahvaljuje Stvoritelju. Nakon toga treba se vratiti lijevoj liniji, jer je i to istina, da moramo raditi radi Stvoritelja. Iz te dvije stvari, iz cjelovitosti i važnosti desne linije te iz nedostatka lijeve linije, čovjek biva nagrađen srednjom linijom. To je značenje riječi: „Desno i lijevo, a između njih nevjesta.”