Što znači da su „zakon i odredba” ime Stvoritelja u radu

Članak br. 30, 1990.

Zohar kaže (BeHukotai, stavke 16–18): „Malchut se naziva ‘zakon’. U nju su uključene odredbe Tore. ‘Moje odredbe izvršavajte.’ Odredba, koja je ZA, za koju se veže taj zakon, koji je Malchut. Tako se viši i niži sjedinjuju, što znači da su zakoni u Malchut uključeni u odredbe u ZA. To je pravilo svetog imena, jer su ‘zakon i odredba’ ime Stvoritelja. ‘I izvršavajte ih.’ On pita: ‘Budući da je već rekao ‘hodite’ i ‘izvršavajte’, zašto još dodaje ‘izvršavajte ih’?’ Odgovara da onaj tko izvršava mitzvot Tore i hodi Njegovim putovima, kao da Ga je načinio gore. Stvoritelj je rekao: ‘Kao da ste Mene načinili.’ I oni su to ustanovili. Zato je rečeno: ‘I izvršavajte ih’, kao zakon i odredbu, koji su ZA i Malchut.”

Trebamo razumjeti što znači kad kaže: „Onaj tko izvršava mitzvot Tore i hodi Njegovim putovima, kao da Ga je načinio.” Također trebamo razumjeti razliku između riječi: „onaj tko izvršava mitzvot Tore” i onoga što dodaje: „i hodaj Njegovim putovima”, jer izgleda kao da su to dvije različite stvari. Drugim riječima, čini se da, iako izvršava mitzvot Tore, ako ne hoda Njegovim putovima, ne može se reći da je načinio Stvoritelja. Što, dakle, znači „hodati Njegovim putovima”?

Također trebamo razumjeti ono što je napisano (stavka 19): „Slično tome, rabi Shimon je rekao: ‘I David Mu je načinio ime.’ No zar Mu je David načinio ime? Odgovara: ‘Naprotiv, budući da je David hodio putovima Tore i izvršavao mitzvot Tore, smatra se kao da je ondje doista načinio ime.’ Zato je rečeno: ‘I izvršavajte ih.’ To znači da, ako nastojite izvršavati ih, kako biste ispravili sveto ime onako kako treba biti, svi oni blagoslovi odozgo bit će ispravno ispravljeni u vama.”

Također trebamo pitati: Što znači da je David načinio ime Stvoritelju? Pred kim Mu je načinio ime? Zar Stvoritelju treba netko tko će Mu stvoriti dobro ime među stvorenjima, kako bi Ga oni, zbog Njegova dobra imena, poštovali? To bi moglo vrijediti među stvorenjima, gdje jedan čovjek može poštovati drugoga poput sebe, ali kako možemo reći da Stvoritelj treba imati dobro ime među stvorenjima? Također trebamo razumjeti kako to da, kad čovjek hodi putovima Tore i izvršava zapovijedi Tore, Stvoritelj stječe dobro ime.

Da bismo sve to razumjeli, najprije moramo objasniti cijelu svrhu stvaranja, odnosno s kojim je ciljem Stvoritelj stvorio stvorenje. Odgovor je poznat: Njegova je želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Iz toga slijedi da je Stvoritelj dobio ime „Davatelj”, jer daje užitak i zadovoljstvo stvorenju, dok se stvorenje naziva „primateljem”. Primatelj mora imati nedostatak; inače nije moguće primati. Zato se volja za primanjem užitka i zadovoljstva naziva „nedostatkom”.

U Stvoritelju nema nikakvog nedostatka, jer je Stvoritelj apsolutno cjelovit. Stoga se stvorenje naziva „postojanje iz odsutnosti”, prema tom nedostatku, budući da je stvoreno nešto što prije Njegova stvaranja nije postojalo. Budući da u Stvoritelju nema nedostatka, kad čovjek osjeća nedostatak, već se nalazi u nejednakosti forme sa Stvoriteljem. Kad ispuni svoj nedostatak, iako tada ima određenu mjeru jednakosti forme, jer više nije u nedostatku, ipak, budući da je on primatelj, a Stvoritelj Davatelj, proizlazi da još uvijek nema jednakost forme, jer se zbog te nejednakosti forme odvaja od Stvoritelja.

Kako bi se to ispravilo, odnosno kako bi čovjek, koji se naziva „stvorenjem” i koji ima nedostatak, postigao jednakost forme, mora biti u cjelovitosti, što znači da mora primiti obilje od Stvoritelja. No kad primi od Stvoritelja, ponovno dolazi u nejednakost forme. Zato se tada provodi ovaj ispravak, koji se naziva „primanje radi davanja”. To znači da, iako po svojoj prirodi ima želju i težnju primiti ono u čemu može uživati, on nadvladava svoju prirodu i ne želi primiti zadovoljstvo, osim zato da bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju.

Svako zadovoljstvo za koje može reći da Stvoritelj u njemu uživa, odnosno da se njime ostvaruju Njegova misao i Njegova volja – činiti dobro Svojim stvorenjima – znači da sva zadovoljstva za koja možemo reći da Stvoritelj uživa kad ih primamo od Njega, primamo samo na taj način. Stoga, kad čovjek postigne taj stupanj, odnosno da donosi zadovoljstvo svome Stvoritelju, tada Mu može donijeti zadovoljstvo time što od Njega prima užitak i zadovoljstvo.

Tako sada postoji jednakost forme s obje strane: 1) U nižem više nema nedostatka, jer prima užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja. 2) Sada i on daje poput Stvoritelja. To jest, činjenica da sada prima zadovoljstvo nije radi vlastite koristi, nego jedino radi Stvoritelja. A radi sebe samoga spreman je odreći se svakog zadovoljstva. Iz toga slijedi da sada zajedno postoje dvije stvari – ispravak stvaranja i svrha stvaranja.

To se naziva Zivug de Hakaa (sjedinjenje udarcem), gdje se upravo kroz Hakaa (udarac) ostvaruje sjedinjenje. U duhovnosti, Hakaa označava dvije suprotstavljene stvari, gdje ono što jedan odbacuje, drugi želi. Drugim riječima, Stvoritelj želi da niži primi užitak i zadovoljstvo, odnosno želi davati nižemu, dok niži želi jednakost forme, odnosno želi davati višemu.

Iz toga slijedi da su u sukobu. Pa ipak, upravo kroz taj sukob dolaze do sjedinjenja. Drugim riječima, svaki prihvaća gledište onoga drugoga. Viši želi da niži prima. Niži prima samo u onoj mjeri u kojoj zna da sve što prima, prima jedino zato što to viši želi. Iz toga slijedi da sada prima onako kako viši želi, a daje onako kako viši želi, i među njima više nema odvojenosti. Naprotiv, sada obojica imaju isto gledište.

Kad stvorenje stekne posude davanja, u njima prima užitak i zadovoljstvo, i tada svima postaje očito da je ime Stvoritelja Dobri Koji Čini Dobro. Prije nego što su se užitak i zadovoljstvo otkrili, nazivalo se „Shechina u prašini”, što znači da svi pate u svijetu zato što ne postoje kelim prikladni za primanje užitka i zadovoljstva.

Zato niži moraju vjerovati da Stvoritelj upravlja svijetom kao Dobri Koji Čini Dobro, zbog čega ime Stvoritelja, Dobri Koji Čini Dobro, još nije otkriveno. Ali kad niži steknu posude davanja, tada se može otkriti ime Stvoritelja, Dobri Koji Čini Dobro.

No ovdje dolazi najteže pitanje: Kako čovjek može steći te kelim? Po svojoj prirodi on je potpuno suprotan tome, jer se čovjek rađa samo s posudama primanja. To znači da čovjek ne može učiniti ništa ako iz toga nema vlastitu korist. Kako onda može učiniti nešto što je protiv njegove prirode, odnosno davati, a da pritom ne primi nikakvu korist za sebe?

O tome su naši mudraci rekli da je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” U izvršavanju Tore i mitzvot postoje dvije stvari na koje treba obratiti pozornost: 1) samo izvršavanje Tore i mitzvot, 2) namjera, odnosno ono što čovjek želi postići izvršavanjem Tore i mitzvot.

Nagrada koju čovjek treba tražiti od Stvoritelja jest da hodi Njegovim putovima, odnosno putovima Stvoritelja. A koji je put Stvoritelja? Trebamo reći da je Njegov put davati stvorenjima užitak i zadovoljstvo. Isto tako, sva čovjekova briga treba biti usmjerena na davanje Stvoritelju, kako bi On imao zadovoljstvo, a ne na vlastitu korist, nego jedino na korist Stvoritelja, poput Stvoritelja, čija je želja činiti dobro Svojim stvorenjima.

Budući da se čovjek rađa s prirodom primanja za sebe, poznato je da, kako bi Stvoritelj mogao obradovati Svoja stvorenja, primatelj mora imati želju i čežnju za onim što prima. Inače nije moguće uživati. Zato je Stvoritelj stvorio stvorenja sa žudnjom da ispune svoj nedostatak. No kako stvorenja mogu hoditi Njegovim putovima, tako da daju poput Stvoritelja, što se naziva „prianjanje uz Njegove osobine”?

Kako bi to ispravio, Stvoritelj je rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu”, odnosno volju za primanjem samo radi sebe, „i stvorio sam Toru kao začin.” To znači da ćemo zaslugom Tore primiti snagu da nadvladamo zlo i moći raditi jedino kako bismo donijeli zadovoljstvo Stvoritelju.

Iz toga slijedi da nije dovoljno samo izvršavati Toru i mitzvot. Čovjek također mora usmjeriti svoju namjeru, odnosno zašto izvršava Toru i mitzvot. Drugim riječima, kakvu nagradu želi da mu Stvoritelj da za izvršavanje Tore i mitzvot? U vezi s tim postoje mnoge namjere. U Zoharu je napisano da neki zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot žele nagradu na ovome svijetu, a neki žele nagradu na budućem svijetu. No glavna stvar koju čovjek treba steći jest razlog koji će ga obvezati na izvršavanje Tore i mitzvot, a to je: „zato što je On velik i vlada.” To znači da se čovjek bavi Torom i mitzvot zato što osjeća veliko zadovoljstvo u tome što služi velikom Kralju.

Iz toga proizlazi da čovjek izvršava Toru i mitzvot kako bi mu Stvoritelj dao snagu davanja, koju po prirodi nema. Tora i mitzvot su Segula (lijek, posebno svojstvo) za postizanje toga, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu.” Dakle, koji je savjet kako bismo mogli djelovati protiv svoje prirode? Odgovor je da nam je zato dana Tora kao začin. To znači da ćemo kroz Toru steći snagu davanja. Iz toga slijedi da čovjek, dok se bavi Torom i mitzvot, treba imati samo jednu namjeru: hodati Njegovim putovima. To jest, kao što je put Stvoritelja davanje, tako i čovjek zauzvrat za svoj rad želi da mu Stvoritelj podari tu snagu.

Prema tome trebamo protumačiti ono što smo pitali u vezi s riječima Zohara: „Onaj tko izvršava mitzvot Tore i hodi Njegovim putovima.” Pitali smo što nam dodaje izraz „hodi Njegovim putovima”, kad čovjek već izvršava zapovijedi Tore. Prema gore rečenome, to znači da nije dovoljno izvršavati mitzvot Tore; čovjek također mora imati namjeru da želi nagradu za izvršavanje mitzvot Tore. A kakvu nagradu želi? Da bude sposoban hoditi putem Stvoritelja. Kao što je put Stvoritelja davati stvorenjima kako bi uživala, tako i čovjek želi steći želju i čežnju da donosi zadovoljstvo svome Stvoritelju te moli Stvoritelja da ga za njegov rad nagradi upravo time. To treba biti kao u tjelesnom životu, gdje čovjek radi i tijekom rada očekuje trenutak kad će primiti svoju plaću. Tako i u radu za Stvoritelja, kroz izvršavanje Tore i mitzvot, čovjek treba iščekivati vrijeme kad će primiti plaću za svoj trud, odnosno kad bude nagrađen posudama davanja.

Prema gore rečenome možemo protumačiti i ono što smo pitali o riječima Zohara u vezi sa stihom: „I David Mu je načinio ime.” Kaže se da je, budući da je David hodio putovima Tore, kao da je doista ondje djelovao. Zato je rečeno: „I izvršavajte ih”, kako bi se sveto ime ispravno ispravilo. Pitali smo: Zar Stvoritelj treba među stvorenjima stvoriti ime za Sebe? To bi bilo prikladno za čovjeka. Za čovjeka se može reći da želi steći dobro ime, ali ne i za Stvoritelja u odnosu na stvorenja. Može li se reći da čovjek koji uđe u kokošinjac želi steći dobro ime među pijetlovima, kako bi ga oni poštovali zbog njegove važnosti? Koliko to više vrijedi za odnos između Stvoritelja i stvorenja. Kakvu vrijednost stvorenja imaju u usporedbi sa Stvoriteljem da bismo mogli reći kako Stvoritelj želi steći dobro ime da bi Ga oni poštovali? Što, dakle, znači: „I David Mu je načinio ime” hodajući putovima Tore, odnosno da čovjek treba Stvoritelju načiniti dobro ime?

No budući da Stvoritelj želi dati užitak i zadovoljstvo stvorenjima kako bi ona uživala, ako stvorenja uživaju u tome što im Stvoritelj daje obilje, tada Mu daju dobro ime, odnosno govore da je Stvoritelj Dobri Koji Čini Dobro. To znači da ime koje Stvoritelj prima od stvorenja – da je Dobri Koji Čini Dobro – nije potrebno Stvoritelju kako bi Ga oni zbog toga poštovali. Naprotiv, On želi da oni osjete to ime. Drugim riječima, to ime nije radi Stvoritelja, kao da bi Njemu bilo potrebno, nego radi stvorenja. To jest, Stvoritelj želi da Ga stvorenja tako doživljavaju. Drugim riječima, to je znak da uživaju u svojim životima, a dokaz za to jest što govore da se Stvoritelj naziva Dobri Koji Čini Dobro.

Stoga postoji razlika između čovjeka i ostalih stvorenja. Čovjek želi steći ime kako bi za to bio nagrađen. Njegova je nagrada: 1) da ga stvorenja poštuju zato što čini dobro drugima, 2) ponekad čovjek čini dobro drugima kako bi zauzvrat primio nagradu na budućem svijetu.

Međutim, ime koje Stvoritelj želi da Mu bude dano – Dobri Koji Čini Dobro – postoji radi stvorenja. To znači da, kad Ga stvorenja nazivaju Dobri Koji Čini Dobro, ona u Njemu uživaju. Inače Ga ne bi nazivala Dobri Koji Čini Dobro.

Međutim, sa stajališta ispravka stvaranja, kako bi stvorenja mogla postići Dvekut (prianjanje) dok primaju užitak i zadovoljstvo, čovjek mora sve primati radi davanja. No budući da se čovjek po prirodi rađa samo sa željom za primanjem, dana nam je Tora i mitzvot pomoću kojih možemo izaći iz vlasti volje za primanjem radi sebe i sve činiti radi davanja.

To je značenje riječi: „Budući da je David hodio putovima Tore”, odnosno da se pomoću Tore ispravio i bio nagrađen posudama davanja. U te se posude odozgo izlijeva obilje i čovjek biva nagrađen spoznajom Dobri Koji Čini Dobro, što znači da tada dostiže pravo ime Stvoritelja – Dobri Koji Čini Dobro – jer je primio dobro nakon što se ispravio putem Tore. To je značenje riječi: „I David Mu je načinio ime”, odnosno da je David bio nagrađen postizanjem imena Stvoritelja koje se naziva Dobri Koji Čini Dobro.

Međutim, u vezi s onim što kaže: „Zakon je Malchut, odredba je ZA”, te da je to pravilo svetog imena, jer su „zakon i odredba” ime Stvoritelja, i da je to značenje riječi: „I izvršavajte ih”, trebamo to razumjeti. Jer kaže da se zakon smatra Malchut, a odredba ZA. Dakle, to su dva odvojena imena. Kako onda može reći da su zakon i odredba ime Stvoritelja? To su dva imena! ZA se naziva „Stvoritelj”, a Malchut se naziva Shechina. Što onda znači kada kaže da su „zakon i odredba” ime Stvoritelja?

Poznato je da nema Svjetlosti bez kli (posude). To znači da je svrha stvaranja – činiti dobro Svojim stvorenjima – u stvorenjima stvorila želju za primanjem užitka. Ta se želja naziva Malchut, kao što piše u Učenju o deset Sefirot (Talmud Eser Sefirot, 2. dio, odgovor 39): „Naziva se Malchut jer se iz nje proteže upravljanje odlučnošću i potpunom vlašću”, poput strahopoštovanja pred kraljevskom vlašću. Iz toga slijedi da se obilje koje Stvoritelj želi dati stvorenjima naziva Malchut, a sefira Malchut je kli koje prima Svjetlost na svakom stupnju.

Baal HaSulam je rekao da se, općenito govoreći, Svjetlost naziva „Stvoritelj”, a kli koje prima Svjetlost naziva se Malchut ili Shechina. Taj se kli naziva Shechina zato što Svjetlost prebiva unutar kli. Govorio je da je to značenje riječi iz Zohara: „On je Shochen (Onaj koji prebiva), a ona je Shechina (prebivalište)”, što znači da su to jedna te ista stvar: Svjetlost i kli.

Međutim, postoji nejednakost forme između Svjetlosti i kli, između davatelja i primatelja, a nejednakost forme naziva se „odvojenošću”. Budući da sva stvorenja proizlaze iz Malchut, a Malchut se naziva „zbor Izraela”, odnosno skup svih duša, kako bi Malchut mogla primiti obilje za stvorenja, mora se sjediniti sa Svjetlošću, odnosno postići jednakost forme sa Svjetlošću.

Zbog toga nam je dana Tora i mitzvot, pomoću kojih možemo postići jednakost forme sa Stvoriteljem. To znači da svi koji se bave Torom i mitzvot, s namjerom da time steknu želju i čežnju da sve čine s namjerom donošenja zadovoljstva Stvoritelju, odnosno da, kao što Stvoritelj daje stvorenjima, tako i stvorenja žele davati Stvoritelju, time svatko ispravlja korijen svoje duše, koji je Malchut, da djeluje radi davanja. To se naziva „sjedinjenje”, odnosno sjedinjenje Svjetlosti i kli u jednakosti forme. Tada se obilje izlijeva na stvorenja, odnosno užitak i zadovoljstvo.

Prema gore rečenome možemo protumačiti ono što smo pitali: Zašto Zohar kaže da su zakon i odredba ime Stvoritelja? Uostalom, to su dva imena, ZA i Malchut, odnosno „odredba” i „zakon”. No, kao što je već objašnjeno, ZA, koji se naziva „odredba”, jest Svjetlost koja se otkriva. To je obilje. Malchut je primatelj koji sve treba primati radi davanja. To se naziva „zakon”, što znači da, iako čovjek vidi da je rođen sa željom za primanjem radi sebe te da je obdaren umom i razumom, pa bi prema svom razumu trebao prosuđivati sve što želi učiniti, ovdje mu se, u radu za Stvoritelja, govori da ne smije slijediti ono što mu razum govori. Naprotiv, to mora prihvatiti kao zakon, iznad razuma.

Dakle, iako je po prirodi stvoren sa željom za primanjem, ipak mora vjerovati riječima naših mudraca koji su rekli da čovjek treba prionuti uz osobine Stvoritelja, kao što je napisano: „Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.” Iz toga slijedi da prihvaćanjem Tore i mitzvot kao zakona, iako je to iznad razuma, odnosno iako tijelo to ne razumije, čovjek putem vjere iznad razuma može postići jednakost forme.

To jest, svaki čovjek koji se bavi Torom i mitzvot s namjerom davanja time sjedinjuje ZA, koji se naziva „odredba”, odnosno Svjetlost i obilje, s Malchut, koji je kli koje treba primiti Svjetlost tako da i njegova namjera bude davanje, poput Svjetlosti. To se naziva „sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechine”. Tada nastaje ime „Jedan”, što znači da dva imena – ZA, koji se naziva „odredba”, odnosno HaVaYaH, i Njegovo Ime, koje se naziva Malchut – postaju jedno.

Prema tome trebamo protumačiti ono što je napisano: „Onaj tko izvršava mitzvot Tore i hodi Njegovim putovima, kao da Ga je načinio gore. Stvoritelj je rekao: ‘Kao da ste Mene načinili.’ I oni su to ustanovili. Zato je rečeno: ‘I izvršavajte ih’, kao zakon i odredbu, koji su ZA i Malchut.” To znači da čovjek, izvršavajući mitzvot Tore i hodeći Njegovim putovima, uzrokuje da u korijenu njegove duše viša Malchut djeluje radi davanja, poput ZA. To se naziva „sjedinjenje”. Iz toga slijedi da je značenje riječi „i izvršavajte ih” namjera ostvariti to sjedinjenje ZA i Malchut, koji se nazivaju „zakon” i „odredba”. To se također naziva „sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechine”. To je rad koji stvorenja trebaju izvršiti.

Iz toga slijedi da je smisao u tome da, budući da postoje dva imena, stvorenja trebaju ostvariti njihovo sjedinjenje kako bi postala jedno. Kad sva stvorenja postignu svoju cjelovitost, odnosno kad se sva isprave u korijenu svojih duša, ostvarit će se stih: „Toga dana Gospodin će biti Jedan i Njegovo Ime Jedno.” To je rad o kojem je napisano: „I izvršavajte ih.”