Što je u radu značenje riječi: „Sinovi Ezava i Jišmaela nisu htjeli primiti Toru“?

Članak br. 36, 1990.

U Zoharu (Balak, stavka 138) piše: „Kad je Stvoritelj htio dati Toru Izraelu, otišao je i pozvao sinove Ezava, ali oni je nisu prihvatili, kao što je napisano: ‘Gospodin dođe sa Sinaja i obasja ih iz Seira’, što znači da je nisu htjeli primiti. Otišao je sinovima Jišmaela, ali ni oni je nisu htjeli primiti, kao što je napisano: ‘pokaza se s gore Paran’. Budući da nisu htjeli, vratio se Izraelu.“

U Zoharu (Balak, stavka 140) kaže se: „Rabi Shimon mu reče: ‘To je pitanje već razjašnjeno. Gospodin dođe sa Sinaja, i sa Sinaja je došao i objavio im se. ‘I obasja ih iz Seira’ znači da je iz onoga što su stanovnici Seira rekli, da ne žele primiti, iz toga zasjalo Izraelu te im je bila dodana velika Svjetlost i ljubav. Isto tako, pokazao se i zasjao Izraelu s gore Paran; iz onoga što su stanovnici Parana rekli, da ne žele primiti, iz toga su Izraelu bili dodani dodatna ljubav i prosvjetljenje, kako i dolikuje.’“

Trebamo razumjeti zašto se kaže da je to što sinovi Ezava i Jišmaela nisu htjeli primiti Toru dodalo Izraelu dodatnu ljubav i prosvjetljenje. Izgleda kao da nitko nije htio primiti Toru, a samo je Izrael to učinio, pa je zato zasjao Izraelu i dodao mu više Svjetlosti. Čini se da bi, da nije bilo toga, Izraelu nedostajali ta dodatna ljubav i prosvjetljenje.

U materijalnom svijetu možemo reći da ponekad čovjek želi nekome dati nešto lijepo, ali nema nikoga tko bi to htio primiti, i to ga žalosti. Tada se netko sažali nad njim i prihvati to, pa on zavoli osobu koja mu je učinila uslugu time što je prihvatila tu stvar. No kako se tako nešto može reći za Stvoritelja, da dodatna ljubav i prosvjetljenje koje Stvoritelj daje Izraelu proizlaze iz toga što sinovi Ezava i Jišmaela nisu htjeli primiti Toru, dok ju je Izrael primio?

Da bismo to razumjeli u radu, moramo se prisjetiti da je u radu sam čovjek mali svijet, kao što je napisano u Zoharu: „Čovjek se sastoji od svih sedamdeset naroda i u sebi sadrži kvalitetu Ezava, kvalitetu Jišmaela, kao i kvalitetu Izraela.“ Kao što učimo, kvaliteta Izraela nalazi se u izgnanstvu pod vlašću sedamdeset naroda svijeta, koji se općenito nazivaju „volja za primanjem radi sebe“, dok se Izrael naziva „željom za davanjem Stvoritelju“.

Poznato je da postoje dva razlučivanja:

1) Svrha stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da stvorenja prime nasladu i zadovoljstvo. Stvoriteljeva želja za davanjem stvorila je u stvorenjima želju za primanjem naslade i zadovoljstva. To znači da gdje god stvoreno biće vidi nešto u čemu može uživati, ono odmah žudi primiti to zadovoljstvo. To se naziva „kli koji je Stvoritelj stvorio“, kao što je napisano: „Što je Bog stvorio.“
2) Ispravak stvaranja. Međutim, postoji pitanje ispravka stvaranja, što znači da je, kako bi se spriječio sram, načinjen ispravak prema kojem nije moguće primati pomoću kli koji je Stvoritelj stvorio, a koje se naziva „volja za primanjem radi sebe“. Umjesto toga, čovjek mora načiniti novi kli, nazvan „želja za davanjem“, poput Stvoritelja, čija je želja davati Svojim stvorenjima. Isto tako, stvorenja moraju načiniti taj kli; u protivnom, naslada i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati Svojim stvorenjima ostaju pod skrivenošću. To je značenje riječi: „što je Bog stvorio“, odnosno volja za primanjem, i „da se učini“, odnosno ono što stvorenja moraju učiniti, a to je želja za davanjem, koja ne postoji u stvorenjima i koju ona moraju načiniti kako bi stekla želju za davanjem.

Trebali bismo upitati: Kako je moguće učiniti suprotno od onoga što je Stvoritelj stvorio, a to je volja za primanjem radi sebe? Kako je moguće poništiti djelo Stvoritelja, koje se naziva „volja za primanjem“, i učiniti suprotno? Izgleda kao da čovjek djeluje protiv Stvoritelja.

Odgovor je da čovjek ne može poništiti volju za primanjem koju je Stvoritelj stvorio. Pa zašto se onda od nas zahtijeva da sve činimo radi Stvoritelja, kad je to protiv naše prirode?

Međutim, postoji pitanje Svjetlosti i kli. Kli se naziva „željom“, a želja se naziva „nedostatkom“, dok je Svjetlost ispunjenje tog nedostatka. Pravilo glasi: „Nema Svjetlosti bez kli.“ Stoga stvorenja moraju sama osigurati kli, odnosno nedostatak, jer postoji pravilo da svaki nedostatak pripada isključivo stvorenjima, a ne Stvoritelju.

Iz toga slijedi da stvorenja moraju poduzimati radnje i tražiti načine da u sebi pronađu nedostatak, a taj se nedostatak sastoji u tome što žele da sva njihova djela budu radi Stvoritelja, ali to ne mogu. Tako stvorenja vide i osjećaju taj nedostatak želje za davanjem, koju sama ne mogu postići.

Međutim, kako bi im bilo jasno da ne mogu postići želju za davanjem, stvorenja se najprije moraju sama truditi. Inače, kako će znati da taj nedostatak ne mogu steći vlastitim snagama? No trebali bismo upitati: Kome je potrebno to saznanje da čovjek nije sposoban sam postići želju za davanjem?

Odgovor je da je to saznanje potrebno samom čovjeku. U protivnom, neće tražiti od Stvoritelja da mu pomogne, jer će misliti da ima vremena sve činiti radi davanja, budući da je u njegovoj moći učiniti sve radi davanja kad god to poželi.

Zbog toga čovjek najprije mora sam raditi kako bi postigao želju za davanjem, a tek tada može uputiti iskrenu molitvu iz dubine srca, odnosno imati stvarnu potrebu za Stvoriteljevim spasenjem, da mu On podari tu želju kako bi sve činio radi Stvoritelja.

Ovim možemo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 119): „Blago onima koji čuvaju Njegova svjedočanstva, koji Ga traže svim svojim srcem.“ Trebamo razumjeti vezu između riječi: „Blago onima koji čuvaju Njegova svjedočanstva“, što znači da izvršavaju mitzvot Tore, i riječi: „koji Ga traže svim svojim srcem.“ Kao što je gore rečeno, moramo steći potrebu da osjetimo kako nam nedostaje želja za davanjem. Prije nego što steknemo tu želju za davanjem, nismo prikladni primiti nasladu i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati stvorenjima.

No kako čovjek može steći taj nedostatak? Rečeno nam je da izvršavanje mitzvot Tore može dovesti čovjeka do te spoznaje da mora steći želju za davanjem. To jest, izvršavajući Toru i mitzvot, kad čovjek usmjerava svoje izvršavanje Tore i mitzvot prema tome da se približi Stvoritelju, odnosno da postigne Dvekut (prianjanje), koje se naziva jednakost forme, to ga može dovesti do toga da osjeti nedostatak želje za davanjem. Zato je napisano: „Blago onima koji čuvaju Njegova svjedočanstva“, što znači da će mu to dati nedostatak, nakon čega će moći tražiti od Stvoritelja da mu podari taj nedostatak.

To je značenje riječi: „koji Ga traže svim svojim srcem“, što znači da nakon toga može tražiti od Stvoritelja da mu podari stanje svim srcem, odnosno da mu podari želju za davanjem, tako da sve što čini za Stvoritelja bude svim njegovim srcem.

Iz toga slijedi da će izvršavanjem Tore i mitzvot doći do stanja u kojem može tražiti od Stvoritelja da mu podari kvalitetu „svim svojim srcem“, odnosno da sve bude radi Stvoritelja. Drugim riječima, traži od Stvoritelja da mu podari želju za davanjem, koja se naziva „svim svojim srcem“, jer je to jedina nagrada koju traži zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot.

Iz toga slijedi da je čovjekov rad steći nedostatak i potrebu da mu Stvoritelj podari želju za davanjem umjesto želje za primanjem koju mu je dao pri stvaranju, jer će time biti nagrađen Dvekut (prianjanjem) sa Stvoriteljem. Stoga, iako traži drukčiju želju od one koju mu je Stvoritelj dao, upravo to Stvoritelj želi. O tome je Baal HaSulam rekao da je Stvoritelj rekao: „Moji me sinovi pobijediše“, time što žele drukčiju želju od one koju im je Stvoritelj dao, odnosno što zahtijevaju od Stvoritelja da im podari drukčiju želju od one koju im je prvotno dao.

Ipak, volja za primanjem koju je Stvoritelj dao, a koja se naziva „postojanje iz odsutnosti“ (Yesh mi Ain), os cijelog je stvaranja. Međutim, volja za primanjem mora proći ispravak, koji se naziva „ispravak stvaranja“. To jest, stvorenje se naziva „volja za primanjem radi sebe“, a na nju se postavlja namjera radi davanja. Iz toga slijedi da na kraju volja za primanjem ostaje, ali stječe ispravak u obliku namjere radi davanja.

Prema tome, trebali bismo upitati: Prema gore navedenome, kad čovjek počne tražiti od Stvoritelja da mu podari želju za davanjem, odnosno da može sva svoja djela činiti radi Stvoritelja, zašto mu Stvoritelj ne daje želju za davanjem onako kako čovjek traži i moli? U poretku rada vidimo da, kad čovjek želi ići putem stjecanja želje za davanjem, vidi da umjesto naprijed ide unatrag. To jest, zlo mu se otkriva snažnije nego što mu se otkrivalo dok je radio kako bi primio nagradu.

Stvar je u tome da moramo znati kako je želja za davanjem samo ispravak stvaranja, a ne svrha stvaranja, jer je svrha stvaranja u tome da je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima, odnosno da stvorenja prime nasladu i zadovoljstvo. Stoga, kad bi im odmah dao ono što žele, odnosno želju za davanjem, bili bi zadovoljni svojim radom time što daju Stvoritelju i imaju Dvekut sa Stvoriteljem. Što bi im tada još trebalo? Za sebe ne bi trebali ništa, što se naziva „žudjeti za milošću“, i ne bi imali potrebu primiti bilo što od Stvoritelja. Tako bi pitanje svrhe stvaranja, a to je Njegova želja da im daje, ostalo neostvareno.

No svrha stvaranja, koja je cilj, kako je poznato, određuje sve, jer se sve procjenjuje prema cilju, a ne prema sredstvu. Želja za davanjem samo je sredstvo kojim se postiže cilj. Kad bi čovjek odmah primio želju za davanjem, bio bi njome zadovoljan, a cilj bi ostao poput neprevrnutog kamena, budući da ga nitko ne bi trebao, jer bi svi već bili zadovoljni svojim radom.

Kao što je napisano u knjizi Plod mudraca (sv. 1, str. 118): „Iz svega gore navedenoga proizlazi da je duša predodređena steći svih 620 svetih imena, svoju cjelokupnu veličinu, koja je 620 puta veća od one koju je imala prije nego što je došla. Njezina se veličina očituje u 620 mitzvot, u koje je odjevena Svjetlost Tore, i u Stvoritelju, koji je u sveukupnoj Svjetlosti Tore. Tako vidiš da su 'Tora, Stvoritelj i Izrael jedno'.“

To znači da je to svrha stvaranja — da čovjek mora postići svoje potpuno ispunjenje i biti nagrađen Torom u obliku imena Stvoritelja. Nije dovoljno to što želi davati Stvoritelju. Iako je to velika stvar, to nije cilj. Naprotiv, čovjek mora doseći stanje koje je 620 puta veće od onoga koje je njegova duša imala prije nego što se odjenula u tijelo. No kad bi odmah nakon nekoliko molitvi i prošnji primio želju za davanjem, više ne bi imao potrebu postići cilj radi kojega je stvoren. To je razlog zašto čovjek ne prima želju za davanjem, nego štoviše vidi da prima još veću želju za primanjem nego što ju je imao prije nego što je započeo rad na davanju.

Međutim, trebali bismo razumjeti zašto, nakon što čovjek ulaže napore da se približi Stvoritelju, što znači postići jednakost forme, koja se naziva Dvekut, kao što je napisano: „I prioni uz Njega“, a mudraci su to protumačili: „Prioni uz Njegove osobine; kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan“, nije bilo dovoljno to što čovjek nije primio ono što je tražio, odnosno želju za davanjem. Zašto sada prima još veću volju za primanjem, svaki put veću nego što ju je imao prije nego što je molio da mu bude dana želja za davanjem? Izgleda kao da je to neka pogreška odozgo, kao da se odozgo misli da čovjek traži želju za primanjem pa mu se zato daje još veća volja za primanjem. No on je tražio želju za davanjem. Zašto mu se onda odozgo daje još veća volja za primanjem?

Odgovor je da, kako bi čovjek imao potrebu primiti svrhu stvaranja, odnosno biti nagrađen Torom, koja se naziva „imenima Stvoritelja“, svaki put dobiva veću volju za primanjem. To jest, u onoj mjeri u kojoj čini napore kako bi postigao želju za davanjem, odozgo prima još veću želju za primanjem. A kad zatim zatraži pomoć odozgo, jer vidi da se ne može osloboditi njezine vlasti, u čemu se sastoji ta pomoć? To je kao što Zohar kaže o riječima: „Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se.“ Pita: „Kako mu se pomaže?“ Odgovara: „Svetom dušom. Ako bude još više nagrađen, daje mu se Ruach.“ To znači da se, uz pomoć koju prima odozgo, čovjek uzdiže sve dok ne postigne svoj NRNHY. Iz toga slijedi da svaki put vidi kako u sebi ima više zla te svaki put mora tražiti još veću pomoć.

To je kao što sam čuo od Baal HaSulama, koji je govorio o onome što je napisano za Abrahama (Postanak 15): „I reče mu: ‘Ja sam Gospodin koji te izveo da ti dam ovu zemlju u baštinu.’ A on reče: ‘Po čemu ću znati da ću je baštiniti?’ I reče Abrahamu: ‘Znaj zasigurno da će tvoji potomci biti došljaci u zemlji koja nije njihova, i da će biti porobljeni i tlačeni četiri stotine godina, a nakon toga izaći će s velikim blagom.’“

Pitao je o odgovoru koji mu je Stvoritelj dao na pitanje: „Po čemu ću znati?“, naime da će narod Izraela biti u egipatskom progonstvu. To jest, upravo je to bilo jamstvo po kojem je Abraham mogao znati da će, nakon tog stanja boravka u zemlji koja nije njihova, sigurno baštiniti zemlju. Pitao je: Kakav je to odgovor? Odnosno, Abraham je razumio da je to pravi odgovor. Vidimo da se Abraham mogao raspravljati sa Stvoriteljem u vezi sa Sodomom, gdje je stalno pitao: „Možda...?“ Međutim, ovdje se podrazumijeva da je razumio kako je to ispravan odgovor te više nije postavljao nikakva pitanja.

Rekao je da je to bio odgovor na pitanje koje je Abraham postavio. To zahtijeva objašnjenje. Postavlja se pitanje u vezi s Abrahamom, za kojega je napisano: „I povjerova Gospodinu“, pa zašto je odjednom postavio pitanje: „Po čemu ću znati da ću je baštiniti?“

Rekao je da je Abraham vidio kakvo mu nasljeđe Stvoritelj želi dati, naime nasljedstvo zemlje, a u toj je zemlji sadržana čitava svrha stvaranja. No budući da postoji pravilo da nema Svjetlosti bez kli, odnosno da nema ispunjenja bez nedostatka, zato je pitao kako je moguće da će baštiniti zemlju ako za njom nemaju nikakvu potrebu. Čim bi primili neko duhovno prosvjetljenje, bili bi zadovoljni, služili bi Stvoritelju s radošću i ne bi se više ni o čemu brinuli, jer im ništa više ne bi trebalo. Tako ne bi imali potrebu baštiniti tu zemlju, koja predstavlja svrhu stvaranja. Zato je njegovo pitanje bilo u tome što nije vidio da će imati ikakvu potrebu, a bez potrebe ništa se ne daje, pogotovo ne nešto tako veliko kao što je nasljedstvo zemlje.

Na to mu je Stvoritelj odgovorio: „Znaj zasigurno da će tvoji potomci biti došljaci u zemlji koja nije njihova.“ Eretz (zemlja) znači Ratzon (želja). To jest, oni će biti pod vlašću volje za primanjem, koja ne pripada narodu Izraela nego Egiptu, i to se naziva „zemlja koja nije njihova“. I bit će tlačeni četiri stotine godina. Broj četiri označava potpun stupanj, odnosno četiri Behinot (razlučivanja) imena HaVaYaH, koje proizlaze iz Bina, a Bina se smatra posudama davanja. Iz toga slijedi da izraz „bit će tlačeni“ znači da im Egipćani nisu dopuštali raditi s posudama davanja. „Bit će porobljeni i tlačeni“ – u čemu? U „četiri stotine godina“, odnosno u Sefirot Bina.

Poznato je iz Učenja o Sefirot da se Malchut naziva „jedinice“, ZA se naziva „desetice“, a Bina „stotine“. To je značenje izraza „četiri stotine“ – nije im bilo dopušteno raditi. Kad bi nadvladali i radili u kvaliteti Bina, koja predstavlja posude davanja, vodili su veliku borbu s Egipćanima. Iz toga slijedi da je Egipat porobljavao Izrael upravo onda kad je narod Izraela radio na način davanja, i tada su osjećali da se nalaze u progonstvu. No kad ne radimo s posudama davanja, ne znamo da se Egipćani protive upravo tom radu.

To je značenje onoga što je napisano (Izlazak 2:23): „I sinovi Izraelovi zastenjaše zbog rada, i povikaše, i njihov vapaj zbog rada uzdignu se Bogu.“ To jest, tražeći pomoć, morali su svaki put primiti nove Svjetlosti, kao što Zohar kaže da se pomoć koja dolazi odozgo smatra „svetom dušom“. Na taj će način narod Izraela trebati velike Svjetlosti, jer se inače neće moći osloboditi vlasti Egipćana.

Iz toga slijedi da je Stvoriteljev odgovor bio da će im dati potrebu za traženjem pomoći, a to znači da će im svaki put pokazivati sve više zla, tako da će neprestano trebati tražiti sve veću pomoć. Time će im se otkriti Svjetlost svrhe stvaranja. To se naziva „ovu zemlju da je baštiniš“.

Iz toga slijedi da bi, kad bi odozgo primili želju za davanjem čim su je zatražili, bili zadovoljni i više ne bi imali potrebu baštiniti zemlju. No budući da im je dao volju za primanjem, a ne želju za davanjem, stekli su potrebu za Stvoriteljevom pomoći, čime je postalo sigurno da se neće zadovoljiti time, nego će primiti nasljedstvo zemlje.

Iz toga slijedi da je upravo boravak u niskom stanju bio uzrok tome da prime velike Svjetlosti. Time se objašnjava zašto su, kad su tražili želju za davanjem, dobili želju za primanjem. To jest, volja za primanjem raste upravo ondje gdje su niži trebali primiti želju za davanjem, kad su je zatražili. Stoga čovjek ne može reći da vidi kako njegova molitva nije uslišana odozgo, a dokaz za to bio bi što nije dobio želju za davanjem. Naprotiv, mora znati da se njegova molitva uzima u obzir, a dokaz za to jest da odozgo dobiva odgovor time što mu se daje ono što je za njega sada dobro, jer će sada imati potrebu za potpunošću.

Prema gore navedenome, trebali bismo protumačiti ono što smo pitali: Zašto Zohar kaže: „i obasja ih iz Seira“, što znači da je zato što su stanovnici Seira rekli da ne žele primiti, zasjalo Izraelu te im je bila dodana velika Svjetlost i ljubav? Isto tako: „Pokazao se i zasjao Izraelu s gore Paran“, jer su stanovnici Parana rekli da ne žele primiti, pa je time Izraelu bila dodana dodatna ljubav i prosvjetljenje, kako i dolikuje.

Pitali smo: Može li se tako nešto pripisati Stvoritelju? To jest, znači li to da narod Izraela sam po sebi nije zaslužio primiti veliku Svjetlost i ljubav, nego je Stvoritelj to dao Izraelu zato što drugi nisu htjeli primiti Toru? Odnosno, upravo zato im je dodao više. Inače, ne bi imao što dodati Izraelu u obliku velike Svjetlosti i ljubavi.

Kad govorimo o radu, govorimo o jednom čovjeku. To jest, kad se sinovi Ezava u čovjeku i sinovi Jišmaela u čovjeku ne bi protivili Tori, nego bi pristali prihvatiti želju za davanjem, tada bi kvaliteta Izrael u čovjeku bila zadovoljna i ne bi imala potrebu za svrhom stvaranja, kao što je objašnjeno u Stvoriteljevu odgovoru Abrahamu: „Znaj zasigurno da će tvoji potomci biti došljaci.“ Upravo će time što će biti porobljeni pod vlašću Egipta steći potrebu tražiti da im bude dana pomoć. A kroz tu pomoć bit će moguće otkriti im svrhu stvaranja. Iz toga slijedi da upravo onda kad postoji otpor u tijelu, kad ne želimo primiti Toru, to omogućuje Stvoritelju da im doda veliku Svjetlost i ljubav.