Što je “Zemlja se bojala i umirila”, u radu?

Članak br. 33, 1990.

Naši mudraci napisali su u Masechet Shabbat (88a): “Rabi Hizkiya je rekao: ‘Zašto je napisano: “S neba si objavio sud; zemlja se bojala i umirila”? Ako se bojala, zašto se umirila? A ako se umirila, zašto se bojala? Doista, najprije se bojala, a na kraju se umirila. A zašto se bojala? Kao što je rekao Rish Lakish: “Zašto je napisano: ‘I bi večer i bi jutro, šesti dan’? Zašto dodatno slovo Hey?” To pokazuje da je Stvoritelj postavio uvjet zajedno s djelom stvaranja i rekao im: “Ako Izrael primi Toru, postojite. Ako ne, vratit ću vas u Tohu ve Bohu (kaos).”’”

Trebamo razumjeti zašto je Stvoritelj postavio uvjet zajedno s djelom stvaranja, da ono ovisi o tome: ako Izrael prihvati Toru, vrlo dobro; a ako ne, On će ih vratiti u Tohu ve Bohu. Najprije trebamo razumjeti što je djelo stvaranja. Vidimo da se na cjelokupno djelo stvaranja odnosi imenom “zemlja”, kao što je napisano: “Zemlja se bojala i umirila.” Stoga trebamo razumjeti što podrazumijeva riječ “zemlja”. Stih kaže: “U početku je Bog stvorio nebo i zemlju.” Pa zašto onda djelo stvaranja naziva samo imenom “zemlja”, kao što je napisano: “Zemlja se bojala i umirila”?

Trebamo protumačiti da se “djelo stvaranja” odnosi na početak misli. To znači da je početak misli djela stvaranja svijeta, kao što je napisano: “Svrha stvaranja bila je zbog Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima.” To je značenje “djela stvaranja”. Drugim riječima, to je svrha djela, da stvorena bića prime užitak i zadovoljstvo.

Međutim, kako bi zadovoljstvo koje prime bilo potpuno, odnosno kako ne bi osjećali sram pri primanju užitaka, učinjena je ispravka nazvana Tzimtzum (ograničenje), gdje Svjetlost ne svijetli tamo gdje postoji želja za primanjem radi vlastite koristi. To jest, Svjetlost zadovoljstva tamo ne dopire, nego tek nakon što se stvorena bića isprave tako da imaju namjeru davanja.

Iz toga slijedi da ako nema namjere davanja, oni neće imati obilje. Prirodno, cjelokupno djelo stvaranja, odnosno svrha stvaranja da čini dobro, neće imati nikoga tko bi to primio, i prirodno će cijela svrha djela stvaranja biti poništena. Stoga razumijemo da ako nema nikoga s namjerom davanja, to se naziva “povratak djela stvaranja u Tohu ve Bohu”.

Međutim, trebamo razumjeti povezanost s Izraelom, da ako Izrael primi Toru, djelo stvaranja će opstati, a ako ne, bit će poništeno. Prema gore navedenom, da Stvoritelj želi dati užitak i zadovoljstvo, a oni također trebaju ispraviti svoju volju za primanjem kako bi radili radi davanja, kakva je povezanost između ispravka rada radi davanja i toga da zbog toga moraju primiti Toru?

Odgovor je kao što su naši mudraci rekli: “Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’ Kroz Toru, njezina Svjetlost ga preobražava”, i on će postići namjeru davanja. Iz toga slijedi da bez Tore postoje Tzimtzum i skrivenost nad stvaranjem, koje se naziva “postojanje iz odsutnosti”, odnosno posude primanja, i Svjetlost Stvoritelja ne može ući u posude primanja.

Iz toga slijedi da je djelo stvaranja, koje je pitanje činjenja dobra Njegovim stvorenjima, poništeno ako nema kelim koji mogu primiti svrhu stvaranja, a to su užitak i zadovoljstvo, zbog ispravka Tzimtzuma. Ova ispravka dolazi kroz izvršavanje Tore, i tada se umjesto Tzimtzuma obilje ponovno pojavljuje.

Međutim, prema ovome ispada da ako je osoba već postigla ispravak svojih kelim, odnosno već ima kelim koji se nazivaju “primanje radi davanja”, zašto joj je onda potrebna Tora? Uostalom, ona je već primila sve savjete kako činiti sve radi Stvoritelja.

Odgovor je da je poznato kako Zohar naziva 613 mitzvot imenom “613 savjeta” i imenom “613 pologa” (“Predgovor Knjizi Zohar”, “Opće objašnjenje svih četrnaest zapovijedi i kako se dijele na sedam dana stvaranja”, stavak 1). To su savjeti pomoću kojih se postiže ispravak stvaranja, a to je zadobivanje želje za davanjem, pomoću koje stječemo jednakost forme i uklanjaju se Tzimtzum i skrivenost. To je ispravak o kojem su naši mudraci rekli: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.”

Nakon što je zadobio začin, 613 mitzvot nazivaju se “613 pologa”, jer se u svakoj mitzvi nalazi posebna Svjetlost koja je tamo položena kao polog, čekajući da čovjek ima prikladnu kli za nju. Tada se osobi daje ono što je tamo bilo položeno kao polog, što nije mogla izvući jer su Tzimtzum i skrivenost vladali nad time.

Iz toga slijedi da je svrha stvaranja 613 pologa, koji su tamo položeni sve dok stvorenja ne isprave stvaranje, i tek tada će primiti svrhu stvaranja. A put kojim se postiže ispravak stvaranja — da svatko ima kelim koji mogu imati namjeru davanja — jest kroz 613 mitzvot, koje su poput savjeta, odnosno uputa.

Što su ti savjeti? To je kao što je napisano: “Svjetlost u Tori ga preobražava.” Trebamo znati da se u 613 mitzvot, koje se nazivaju “savjeti”, savjet daje kad osoba želi postići nešto, ali ne zna kako. Ta osoba traži savjet kako postići to nešto.

Stoga, kad osoba izvršava Toru i mitzvot, tijelo pita osobu: “Zašto izvršavaš Toru i mitzvot?” Tada osoba odgovara: “Vjerujem u nagradu i kaznu. Stoga, kako bih primio nagradu i ne bio kažnjen, izvršavam Toru i mitzvot.” Međutim, ne možemo nagradu i kaznu nazvati savjetom, jer savjet je sredstvo za postizanje nečega. Iz toga slijedi da su savjeti jedno, a ono što se prima kroz savjete nešto drugo.

Prema tome, za onoga tko izvršava Toru i mitzvot kako bi primio nagradu, ne može se reći da su one savjeti kako primiti nagradu. Naprotiv, rad se naziva “trud”, a nagrada se naziva “naknada”. Ne kažemo da je rad savjet za nagradu. Naprotiv, to je poput razmjene, gdje zaposlenik daje poslodavcu rad, a zauzvrat mu poslodavac plaća.

Dakle, što znači 613 savjeta? Trebamo protumačiti da se savjeti odnose na to kad osoba želi biti nagrađena Dvekut (prianjanjem) uz Stvoritelja, odnosno želi da sva njezina djela budu radi davanja zadovoljstva svom Stvoritelju, a ne radi rada za vlastitu korist. Budući da je čovjek rođen s prirodom prema kojoj ne može razumjeti činjenje bilo čega osim radi sebe samoga, a osoba želi izaći iz vlasti te prirode, ali vidi da ne može učiniti ništa što nije radi vlastite koristi, tada osoba traži savjet kako zadobiti tu želju.

Budući da tijelo tvrdi kako je uobičajeno da onaj tko nešto čini za drugoga prima nagradu, ovdje, kad osoba počne raditi radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi, otpor tijela prema radu svaki put postaje snažniji, jer osoba želi poništiti vlastitu korist kroz Toru i mitzvot, odnosno da neće raditi radi tijela. Kako joj onda tijelo može dati energiju za rad na njegovu vlastitom poništenju?

To je slično kao kad jedna osoba pomaže drugoj osobi koja je želi ubiti. Je li normalno da čovjek pomaže ubojici da ga ubije? Naprotiv, koliko god može, on mu se opire.

Stoga, kad osoba dođe i kaže tijelu: “Želim te ubiti”, naravno da se tijelo opire. To je kao što su naši mudraci rekli o stihu koji je izgovorio kralj David: “Moje je srce ubijeno u meni”, da su naklonjenost zlu ubili postom.

Prema tome, tijelo se zasigurno opire svom svojom snagom ako osoba želi raditi samo radi davanja. Tada osoba traži savjet kako izaći iz kontrole naklonjenosti zlu, koja se naziva “volja za primanjem za sebe”. Iz toga slijedi da samo u tom stanju, kad želi raditi radi davanja, ona treba savjet. O tome je rečeno da su 613 mitzvot 613 savjeta, odnosno uputa kako izaći iz kontrole zla.

Dakle, kad osoba uči Toru, mora imati namjeru da joj Tora i mitzvot koje izvršava pomognu izaći iz kontrole zla, te da stekne snagu činiti sve s namjerom davanja. Tada, kad uči Toru, želi da je Svjetlost u Tori preobrazi, i tada joj je potrebno ono što su rekli, da je Stvoritelj rekao: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” Iz toga slijedi da su joj Tora i mitzvot kojima se bavi u tom stanju samo savjeti.

Sada možemo razumjeti zašto, nakon što je kroz savjete Tore i mitzvot bila nagrađena posudama davanja, treba nastaviti izvršavati Toru i mitzvot. To jest, više joj Tora i mitzvot nisu potrebne kao savjeti. Poznato je da savjeti služe samo tome da se postigne cilj koji osoba želi postići, i da dok nije pronašla savjete, nije mogla postići ono što je željela postići. Pitanje je: što ona želi? Odnosno, koja je svrha koju treba postići?

Na to postoji jednostavan odgovor: svrha je da osoba traži savjet kako postići cilj. Koja je svrha koju mora postići? Trebamo reći da, budući da osoba više ne radi radi vlastite koristi, nego je već bila nagrađena izlaskom iz kontrole samoljublja, sada želi postići svrhu Stvoritelja, čija je želja činiti dobro Svojim stvorenjima, kako bi stvorena bića primila užitak i zadovoljstvo.

Iz toga slijedi da je kroz 613 savjeta postigao cilj Stvoritelja, odnosno Stvoriteljevu želju da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo. O tome nam Zohar govori da su užitak i zadovoljstvo poput 613 pologa, da je u svakoj mitzvi položena posebna Svjetlost, koja čeka vrijeme kad može vratiti polog koji je u mitzvi, kao što je rečeno da u svakoj mitzvi postoji posebna Svjetlost koja podrazumijeva mitzvu kao granu i korijen.

Iz toga slijedi da nakon što je osoba postigla 613 savjeta, ona izvršava 613 pologa. Iz tog razloga poslije nastaje novi poredak, i tada se Tora naziva “imenima Stvoritelja”. Ta se razina naziva “Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno”.

Iz toga slijedi da možemo razlikovati mnoge razine u Tori i mitzvot, ali općenito se dijele na tri razine: 1) Lo Lishma (ne u Njezino ime), 2) Lishma (u Njezino ime), kad su sva njezina djela radi davanja. Tada su joj 613 mitzvot poput 613 savjeta. 3) Kad je osoba nagrađena postizanjem svrhe stvaranja, jer je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Tada su joj 613 mitzvot poput 613 pologa.

613 savjeta su kako postići Lishma, a 613 pologa nazivaju se “otkrivanje tajni Tore”.

U Lo Lishma također postoji nekoliko razina koje treba razlikovati: 1) Onaj tko uči kako bi prigovarao. Za takav način je rečeno: “Njegova Tora postaje za njega napitak smrti.” 2) Onaj tko uči kako bi ga nazivali “rabi”. Oboje to čine samo radi ljudi, a ne radi Stvoritelja. 3) Kako bi bio nagrađen na ovom svijetu. 4) Kako bi bio nagrađen na budućem svijetu. To dvoje čini radi Stvoritelja i želi da mu Stvoritelj isplati nagradu. U prve dvije razine njegova je nagrada ono što želi primiti od ljudi poput sebe. To jest, onaj tko uči kako bi prigovarao, njegovo zadovoljstvo dolazi od onoga što prima od svog prijatelja. Isto tako, onaj tko uči kako bi ga nazivali rabijem, to zahtijeva od ljudi, a ne od Stvoritelja.

Sada možemo objasniti ono što smo pitali: 1) Zašto se djelo stvaranja naziva upravo “zemlja”? Uostalom, napisano je: “U početku je Bog stvorio nebo i zemlju.” Odgovor je da se “zemlja” naziva Malchut, a naši mudraci su rekli: “Zašto se njezino ime zove ‘zemlja’? Zato što je željela vršiti volju svog Stvoritelja.”

Općenito govoreći, govorimo samo o dvije razine: Svjetlosti i kli. Obilje i sve Svjetlosti nazivaju se “nebo”, a sve što ih prima naziva se “zemlja”. Zato je napisano: “Zemlja se bojala i umirila.” Kad u radu govorimo o “Zemlja se bojala i umirila”, trebamo protumačiti da Eretz (zemlja) znači Ratzon (želja). To jest, želja je u čovjekovu srcu, strah. Kakav je to strah? Budući da se kli koja prima obilje naziva “zemlja”, a u čovjeku se njegovo srce naziva “zemlja”, i budući da se svrha stvaranja — činiti dobro Svojim stvorenjima — treba otkriti unutar čovjekova srca, budući da se čovjekovo srce naziva “volja za primanjem”, a budući da postoji Tzimtzum i skrivenost nad voljom za primanjem, viša Svjetlost tamo ne dopire.

Dakle, kako svrha stvaranja — činiti dobro Svojim stvorenjima — može doći do stvorenja kad je cijelo stvaranje želja za primanjem za sebe? To je kroz Toru, kao što je rečeno: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin”, kad se bave Torom i mitzvot s namjerom da time budu nagrađeni posudama davanja.

Međutim, ovdje postoji strah, budući da je želja za davanjem protivna prirodi. Stoga je ovdje strah u tome što se osoba boji da možda neće moći činiti sve radi davanja, pa će djelo stvaranja — odnosno svrha stvaranja koja se mora otkriti nižima — biti poništeno.

To jest, ovdje postoje dvije stvari:

1) Možda neće moći usmjeriti učenje Tore tako da joj donese želju za davanjem, budući da će tijelo učiniti sve što može i neće joj dopustiti da usmjeri Toru i mitzvot koje izvršava tako da joj donesu začin. Naprotiv, imat će druge misli: zašto bi se trebala baviti Torom i mitzvot? Sve je to zato što se tijelo tome protivi.

2) Strah da će cijelo djelo stvaranja, odnosno namjera Stvoritelja da čini dobro Svojim stvorenjima, biti poništeno i da neće biti nikoga tko bi primao. Tako svrha stvaranja ne bi bila provedena. Zato se “zemlja bojala”, odnosno opća želja, nazvana Eretz (zemlja), a želja svake osobe također se naziva “zemlja”, budući da se čovjekovo srce naziva Ratzon (želja).

Prema tome, koji je uvjet Stvoritelj postavio zajedno s djelom stvaranja? “Ako Izrael prihvati Toru, opstajete.” To jest, samo kroz izvršavanje Tore, koja je začin koji donosi jednakost forme, postoji mjesto za užitak i zadovoljstvo, koji su djelo stvaranja, da opstanu, odnosno da se mogu otkriti nižima.

Također, zašto se upravo zemlja bojala, a ne nebo? To je zato što strah pripada samo primateljima, možda neće moći primiti. Ali što se tiče Svjetlosti, koja se naziva “nebo”, strah ne pripada Stvoritelju. On zasigurno zna da će ono što želi biti provedeno. Stoga svi strahovi pripadaju samo primateljima, koji se nazivaju “zemlja”.

Trebamo protumačiti da su zahvaljujući strahu — odnosno tome da možda neće moći biti nagrađeni željom za davanjem — zahvaljujući tom strahu bili nagrađeni željom za davanjem kroz Toru. Zato se “umirila”.