Što znači: „Nema svetoga kao što je Gospodin, jer ne postoji ništa osim Tebe“, u radu?

Članak br. 26, 1990.

Zohar kaže (Tazria, stavka 37): „Ako žena prva začne, rodi muško dijete.“ Rabi Yehuda započinje: „Nema svetoga kao što je Gospodin, jer ne postoji ništa osim Tebe, i nema stijene kao što je naš Bog.“ Ovaj je stih zbunjujući. Napisano je: „Nema svetoga kao što je Gospodin.“ To podrazumijeva da postoji još netko tko je svet, ali je malo manje svet od Stvoritelja. Također, „nema stijene kao što je naš Bog“ podrazumijeva da postoji još neka stijena, ali je malo manje uzvišena od Stvoritelja. Odgovara da postoje mnogi sveti. Postoje sveti na višim razinama, odnosno anđeli, a i Izrael je svet, ali nema nikoga svetoga kao Stvoritelj. A koji je razlog? „Jer jer ne postoji ništa osim Tebe.“ Svetost Stvoritelja postoji neovisno o njihovoj svetosti, svetosti anđela i Izraela, jer Njemu njihova svetost nije potrebna. Međutim, oni nisu sveti bez Tebe. „I nema stijene kao što je naš Bog“ znači da Stvoritelj oblikuje formu unutar forme, odnosno oblik ubara (embrija) unutar oblika njegove majke.

Trebamo razumjeti vezu između riječi: „Ako žena prva začne, rodi muško dijete“ i stiha: „Nema svetoga kao što je Gospodin i nema stijene kao što je naš Bog.“ Također, kako se uopće moglo pomisliti da narod Izraela daje Kedusha (svetost) Stvoritelju, zbog čega bi tekst morao reći: „Nema svetoga kao što je Gospodin“? Nadalje, što u radu znači to što tumači riječi: „Nema stijene kao što je naš Bog“ kao da Stvoritelj oblikuje formu unutar forme?

Poznato je da je redoslijed rada takav da moramo postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „Budite sveti, jer Ja sam svet.“ To znači da kao što je Stvoritelj svet i odvojen od primanja, jer Stvoritelj samo daje i ne prima, tako i mi moramo biti sveti i odvojeni od primanja, a sva naša djela moraju biti jedino radi davanja Stvoritelju.

Međutim, budući da smo rođeni s prirodom primanja za sebe, kako možemo biti nagrađeni Kedushom i odvojiti se od samoljublja? Ta osobina volje za primanjem radi sebe naziva se naklonjenost zlu, a naši su mudraci o njoj rekli: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“ Drugim riječima, baveći se Torom i mitzvot kako bi se postiglo Lishma (u Njezino ime), Svjetlost u Tori preobrazit će čovjeka. To znači da će izaći iz vlasti zla i činiti dobro. Odnosno, moći će činiti dobra djela, koja se nazivaju „djela davanja“.

Iz toga slijedi da jedino čovjekova djela, kad se bavi Torom i mitzvot, uzrokuju da bude nagrađen Kedushom, odnosno da postane svet i odvojen od djela primanja za sebe te bude u stanju: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan“, što se smatra jednakošću forme. To se naziva: „Budite sveti, jer Ja sam svet.“

Iz toga slijedi da je čovjek sam zaslužio Kedusha, kao što su naši mudraci rekli: „Ako ja nisam za sebe, tko je za mene?“ Odnosno: „Prema patnji, takva je i nagrada.“ To znači da je čovjek nagrađen u onoj mjeri u kojoj ulaže trud kako bi zaslužio nagradu, kao što su naši mudraci rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se.“

Prema tome, to znači da Stvoritelj ne daje pomoć odozgo, odnosno Kedusha odozgo, prije nego što čovjek pruži Kedusha odozdo. Drugim riječima, kad se čovjek posveti i dođe se pročistiti, Stvoritelj mu može dati Kedusha odozgo. Iz toga slijedi da Stvoritelj ne može dati Kedusha odozgo sve dok stvorenja ne daju Kedusha odozdo.

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali o tome kako Zohar odgovara na pitanje: „Nema svetoga kao što je Gospodin“, što podrazumijeva da postoji još netko tko je svet, ali je malo manje svet od Stvoritelja. Odgovara da je razlog zašto je napisano: „Nema svetoga kao što je Gospodin“ taj što „jer ne postoji ništa osim Tebe“. Svetost Stvoritelja postoji neovisno o njihovoj svetosti, jer Njemu njihova svetost nije potrebna. „Međutim, oni nisu sveti bez Tebe.“

Pitali smo: kako se može pomisliti da Stvoritelj prima Kedusha koju ima odozdo, od Izraela? Može li se to uopće reći? Međutim, kad je riječ o radu, premda se na mnogim mjestima u riječima naših mudraca podrazumijeva da je Stvoritelj dao Kedusha narodu Izraela zato što ih je trebao, ipak najprije mora postojati buđenje sa strane čovjeka, odnosno čovjek najprije mora imati želju za svetošću, a tek tada mu Stvoritelj može dati svetost.

Iz toga slijedi da Stvoritelj treba Kedusha odozdo, a tek tada im može dati Kedusha. O tome nam govori Zohar: „Nema svetoga kao što je Gospodin.“ To znači da čovjek uopće nema Kedusha, odnosno da Stvoritelj, kad daje Kedusha, ne treba čovjekovu Kedusha. Drugim riječima, čovjek najprije treba biti u stanju „onoga tko se dolazi pročistiti“, a zatim mu Stvoritelj može dati Kedusha.

O tome kaže: „Jer jer ne postoji ništa Tebe“, jer nema nikoga tko bi Ti mogao pomoći dajući od svoje svetosti, odnosno dajući Ti svetost odozdo, budući da „jer ne postoji ništa osim Tebe“; ne postoji nikakva druga sila na svijetu osim Stvoritelja. Drugim riječima, moramo vjerovati u osobnu Providnost, kao što je napisano (u Trinaest načela vjere, koja se u molitveniku nalaze nakon molitve „Aleinu“): „Vjerujem potpunom vjerom da Stvoritelj, blagoslovljeno bilo Njegovo ime, stvara i upravlja svim stvorenjima te da On jedini djeluje, djeluje sada i djelovat će u svim djelima.“

To znači da nakon što čovjek učini dobra djela, zahvaljujući kojima biva nagrađen Kedusha, odnosno svetošću, tako da su sva njegova djela samo radi davanja, izgleda kao da čovjek pomaže Stvoritelju. O tome Zohar kaže: „Jer jer ne postoji ništa osim Tebe.“ Naprotiv, Stvoritelj čini sve i ne treba čovjekovu Kedusha da bi Mu pomogla. Umjesto toga, „On jedini djeluje, djeluje sada i djelovat će u svim djelima“, a čovjek u tome nema nikakva udjela.

Što onda znači: „Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se“? Izgleda kao da čovjek ipak nešto čini! To trebamo protumačiti tako da čovjek mora vjerovati da je tek sada došao pročistiti se, a ne prije. To djelovanje, kad čovjek sada dolazi pročistiti se, proizlazi iz pomoći odozgo. Drugim riječima, prethodno je postojalo buđenje odozgo koje mu je dalo želju i čežnju da se dođe pročistiti i posvetiti. Iz toga slijedi da njegovo sadašnje dolaženje radi pročišćenja nije posljedica čovjekove vlastite snage, nego dolazi odozgo.

Na taj način trebamo protumačiti i ono što su naši mudraci rekli (Pirkei Avot, poglavlje 5:27): „Ben Heh Heh kaže: ‘Nagrada je prema patnji.’“ To znači da će se, u onoj mjeri u kojoj čovjek trpi dok izvršava Toru i mitzvot, povećavati i njegova nagrada. Iz toga proizlazi da čovjek ipak nešto čini te za to prima nagradu. Međutim, i to trebamo protumačiti na prethodno objašnjeni način: čovjek mora vjerovati da su upravo patnja i trud koje osjeća zato što je daleko od Dvekuta (prianjanja) sa Stvoriteljem i što je uronjen u samoljublje, ono što se naziva „nagradom“.

Drugim riječima, Stvoritelj mu je dao buđenje da ne želi ostati u stanju opće mase, koja se prepušta tijeku svijeta i ne razmišlja o tome po čemu je uzvišenija od bilo koje druge životinje. To znači da se hrani istim stvarima kojima se hrane i životinje te ne osjeća da je stvorena na Božju sliku, odnosno da ima ikakvu povezanost s Božanstvenošću i da mora primati hranu iz duhovnosti, koja odgovara razini govornika, a ne životinjskoj razini.

To je nagrada. Odnosno, trud i patnja koje osjećaju upravo su ta nagrada koju im Stvoritelj daje. Ne trebamo misliti da je to trud koji dolazi sam od sebe kad čovjek ulaže napor. Naprotiv, to je nagrada: Stvoritelj ih poziva u rad Stvoritelja, dok druge ne poziva. Zato bi, zajedno s tugom i patnjom koje osjećaju, trebali biti sretni što se Stvoritelj želi povezati s njima.

Prema gore navedenome, riječi: „Prema patnji, takva je i nagrada“ trebamo protumačiti ovako: u kojoj mjeri čovjek treba cijeniti to što ga Stvoritelj nagrađuje? Odgovor je: u onoj mjeri u kojoj može osjetiti patnju i trud zbog svoje udaljenosti od Stvoritelja, tolika je i mjera nagrade.

To znači da, kad želimo znati kolika je korist od nagrade, čovjek treba procijeniti koliko je patnje i boli osjećao zbog udaljenosti od rada Stvoritelja. To je mjera nagrade. Drugim riječima, nemoguće je cijeniti nedostatak duhovnosti prije nego što čovjek osjeti važnost duhovnosti. U onoj mjeri u kojoj osjeća važnost duhovnosti, u toj mjeri može osjetiti i potrebu za njom.

Iz toga slijedi da je sam osjećaj nedostatka već nagrada. Zato riječi Bena Heh Heha: „Prema patnji“ trebamo protumačiti tako da čovjekovo žaljenje zbog udaljenosti od Stvoritelja ne dolazi od njega samoga, nego mu je taj osjećaj dao Stvoritelj.

To znači da, u onoj mjeri u kojoj mu Stvoritelj osvjetljava važnost duhovnosti, u toj mjeri čovjek žali što je daleko od duhovnosti. Zato ne smijemo reći da je čovjekovo dolaženje radi pročišćenja rad koji dolazi od samog čovjeka. Naprotiv, Stvoritelj mu daje misao i želju da dođe i pročisti se.

Iz toga slijedi da se ne može reći kako je čovjek svojim radom pomogao Stvoritelju time što mu je Stvoritelj dao Kedusha, svetost odozgo. Naprotiv, „jer ne postoji ništa osim Tebe“. Kao što kaže Zohar, Stvoritelju nije potrebna nikakva njihova Kedusha, odnosno Kedusha nižih, nego On čini sve.

Na taj način trebamo protumačiti i riječi naših mudraca o stihu (Izlazak 32:10): „A sada Me pusti.“ Rashi tumači: „Još nismo čuli da je Mojsije molio za njih, a On kaže: ‘A sada Me pusti.’ Međutim, ovdje mu je otvorio prolaz i dao mu do znanja da stvar ovisi o njemu, odnosno da ih neće uništiti ako bude molio za njih“ (Sha'ar Ma'amarei Hazal).

Riječi naših mudraca: „Ovdje mu je otvorio prolaz i dao mu do znanja da stvar ovisi o njemu, odnosno da ih neće uništiti ako bude molio za njih“ trebamo protumačiti ovako: Stvoritelj mu je dao do znanja, odnosno dao mu je želju da moli za Izrael kako bi im oprostio grijeh zlatnog teleta. Iz toga slijedi da to što mu je Stvoritelj rekao da moli znači da mu je dao snagu za molitvu. Odnosno, ako Stvoritelj ne da čovjeku snagu za molitvu, čovjek ne može moliti.

Iz toga slijedi da i čovjekova molitva Stvoritelju da mu oprosti grijehe također dolazi od Stvoritelja, jer mu Stvoritelj daje snagu i želju za molitvu. Dakle, Stvoritelj čini sve. Drugim riječima, čak i kad čovjek moli Stvoritelja da mu oprosti grijehe, i za to vrijedi ono što je rečeno: „Nema svetoga kao što je Gospodin“, jer „jer ne postoji ništa osim Tebe“ tko bi imao snagu Kedushe. Naprotiv, sve dolazi od Stvoritelja.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da, premda kažemo: „Sve dolazi od Stvoritelja“, čovjek ipak mora reći: „Ako ja nisam za sebe, tko je za mene?“ Naprotiv, sve ovisi o čovjekovim djelima. Iako je to u proturječju s prethodno rečenim, moramo vjerovati da je tako, kao što kaže Maimonid (kako je objašnjeno u članku br. 25, Tav-Shin-Nun).

Prema gore navedenome, trebamo protumačiti ono što se na Shabbat (Šabat) pjeva u pjesmi: „Tko god ispravno posvećuje sedmi dan, tko god čuva Shabbat prema zakonu tako da ga ne oskvrne, njegova je nagrada velika, prema njegovu radu.“ To je teško razumjeti. U čemu je novost u riječima: „Njegova je nagrada velika, prema njegovu radu“? To je sasvim prirodno; uobičajeno je da čovjek bude plaćen prema vrijednosti svojega rada. Što nam, dakle, želi reći riječima: „Njegova je nagrada velika, prema njegovu radu“? Može li biti drukčije?

Da je rekao kako onaj tko izvršava Toru i mitzvot, premda ih ponešto i krši, ipak prima veliku nagradu, tada bi u tome bila neka novost. Ali ako čovjek ne prima veću nagradu od onoga koliko je radio, to je prirodno i tako je i u tjelesnom svijetu.

Međutim, novost je u tome što, kad dođe Shabbat, odnosno kad čovjek bude nagrađen kvalitetom Shabbata, tada osjeća istinu: sam rad jest nagrada koju Stvoritelj daje čovjeku. To znači da Stvoritelj čovjeku daje misao i želju da izvršava Toru i mitzvot te da dođe pročistiti se, kao što je napisano: „Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se.“ Pitanje je: zašto je sada, upravo u ovom trenutku, došao pročistiti se, a ne prije? Tek kad čovjek primi pomoć odozgo, dolazi se pročistiti, a ne prije toga. Iz toga slijedi da značenje riječi: „Njegova je nagrada velika, prema njegovu radu“ jest da je sama činjenica što čovjek radi i ulaže trud u Toru i mitzvot njegova nagrada.

Iz toga proizlazi da, ako čovjek mnogo radi, upravo je to nagrada koju mu je Stvoritelj dao. Odnosno, dao mu je misao i želju da obavlja sveti rad. Dakle, ovdje nije kao u tjelesnom svijetu, gdje svaki radnik prima plaću, odnosno nagradu, razmjerno količini svojega rada. Ovdje je novost upravo u tome da je nagrada sam rad.

Prema tome, što znači: „Njegova je nagrada velika“? Kolika je zapravo ta nagrada? Ovdje se uopće ne radi o tome da čovjek dobiva veću ili manju nagradu. O tome se može govoriti kad čovjek radi kako bi zauzvrat primio nagradu za svoj rad, pa tada postoji pitanje viška ili manjka. Ali ako je nagrada sam rad, tada nema pitanja o dodatnoj nagradi za rad. Zato, kako bi to naglasio, kaže: „Njegova je nagrada velika“, upravo „prema njegovu radu“, jer je jedino rad nagrada.

Na temelju toga trebamo protumačiti ono što je napisano (Ponovljeni zakon 4:2): „Ne dodajte onome što vam zapovijedam niti oduzimajte od toga, kako biste držali zapovijedi Gospodina, svojega Boga, koje vam zapovijedam.“ U radu trebamo protumačiti ove riječi. Razumijemo značenje: „nemojte oduzimati“, ali zašto je zabranjeno dodavati?

U radu to trebamo protumačiti ovako: ako čovjek želi primiti veću nagradu, mogao bi pomisliti da to može postići dodavanjem više Tore i mitzvot. Međutim, kaže se: „Ne dodajte i ne oduzimajte“, jer je nagrada sam rad, odnosno to što Stvoritelj čovjeku daje mjesto da služi Kralju. Ta snaga jest nagrada. Zato se ovdje naznačuje: „Ne dodajte i ne oduzimajte“, što znači da nije moguće dodati još kako bi se primila veća nagrada. Sve je potpuno precizno: rad i nagrada jednaki su kao dvije kapi vode.

To se posebno odnosi na rad. Odnosno, kad čovjek želi raditi putem istine, što znači rad radi davanja, premda se doslovno značenje odnosi na praktično izvršavanje mitzvot, gdje u praksi znači da ne treba ni dodavati ni oduzimati, u pogledu namjere, odnosno kad čovjek radi radi davanja, također postoji načelo: „Ne dodaj.“ Drugim riječima, nije moguće povećati nagradu više od samog rada, jer kad čovjek želi primiti nešto više od samog rada, to znači da želi nagradu, odnosno da osim rada želi primiti još i dodatnu nagradu. Iz toga slijedi da radi u Lo Lishma (ne u Njezino ime). Međutim, kao što je gore objašnjeno, nagrada i rad jednaki su, i nije moguće primiti veću nagradu od one koja odgovara samom radu.

Prema gore navedenome, trebamo protumačiti ono što Zohar objašnjava o stihu: „Nema stijene kao što je naš Bog.“ To znači da Stvoritelj oblikuje formu unutar forme, odnosno oblik ubara (embrija) unutar oblika njegove majke. Što u radu znači „oblikuje formu unutar forme“? To znači da se čovjek posvećuje, odnosno želi raditi radi davanja. Ta Kedusha ne dolazi od čovjeka, tako da bi čovjek na bilo koji način pomagao Stvoritelju da mu podari Kedushu, kao što je napisano: „Onome tko se dolazi pročistiti, pomaže se.“ Naprotiv, Stvoritelj čini sve, jer „On jedini djeluje, djeluje sada i djelovat će u svim djelima.“

To je značenje onoga što je napisano: „oblikuje formu unutar forme“, odnosno oblik ubara unutar oblika njegove majke. To znači da je oblik majke temelj i da se čovjek rađa s tim oblikom. To se naziva „oblik njegove majke“. Nakon toga, kad čovjek započne rad i poželi ići putem davanja, započinje s prvim stupnjem Kedushe.

Poznato je da postoje tri razlučivanja koja se nazivaju: 1) Ibur, 2) Yenika, 3) Mochin.

Prvi početak, kad čovjek ulazi u Kedushu, jest stanje ubara. To je značenje da Stvoritelj oblikuje formu davanja unutar prethodne forme, koja je majka i koja se naziva „posude primanja“. U posudama primanja čovjek se rađa. Nakon toga čovjek prelazi u Kedushu, odnosno u stanje u kojem su sva njegova djela radi Stvoritelja.

Tko mu je, dakle, dao posude davanja? Kao što učimo, Aviut de Keter naziva se Aviut de Shoresh i naziva se Aviut ubara. Shoresh (korijen) jest Stvoritelj, čija je želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Kad čovjek primi prvo svojstvo Kedushe, prima posude davanja, odnosno stječe sposobnost usmjeravanja na davanje kroz posude davanja.

To se naziva da Stvoritelj „oblikuje formu“, odnosno oblik davanja, time što čovjeku daje snagu da može davati unutar oblika svoje majke, odnosno unutar svojega prethodnog stanja, prije nego što je došao u povezanost s Kedusha. To prethodno stanje naziva se „majka“, a sljedeće stanje naziva se Ibur.

Nakon stanja ubara slijedi rođenje, sve dok novorođenče ne naraste i kroz ispravke ne postane Gadol (velik, odrastao), što se smatra time da je nagrađen Mochin de Kedusha. Riječ Ubar trebamo povezati s riječju over (prolazak), jer je to prvo stanje u kojem čovjek prelazi iz korištenja posuda primanja na stupanj svetosti, gdje koristi samo one kelim koji mogu imati namjeru radi davanja. U protivnom se kelim ne koriste.

Iz toga slijedi da je Ibur najvažniji. Kao i u tjelesnom svijetu, kad žena začne, sigurno je da će i roditi. Zato je sva briga usmjerena na to da žena začne. Nakon toga će žena, u pravilu, i roditi. Međutim, ponekad postoje iznimke pa žena zbog nekog poremećaja pobaci.

Tako je i u radu. Glavna poteškoća za nas jest ući u stanje Ibur, odnosno da volja za primanjem u sebe primi drukčiju želju, koja se naziva „želja za davanjem“. Kad čovjek bude nagrađen stanjem ubara, odnosno kad u volju za primanjem uđe želja za davanjem, smatra se da Stvoritelj oblikuje formu unutar forme.

Trebamo razumjeti to čudo oblikovanja forme unutar forme. Prema onome kako smo to protumačili, to je velika novost, pravo čudo, jer je protivno prirodi. Samo Stvoritelj može promijeniti prirodu, a to nije u čovjekovim rukama. Upravo je to novost: Stvoritelj oblikuje oblik davanja unutar oblika majke, koji je oblik primanja. To se naziva Kedusha koju daje Stvoritelj.

Zato je rečeno: „Nema svetoga kao što je Gospodin, jer jer ne postoji ništa osim Tebe“, budući da na svijetu ne postoji nitko tko može promijeniti prirodu i učiniti da kli (posuda), koja čovjeku po prirodi dolazi kao volja za primanjem, poslije dobije drukčiju prirodu, koja se naziva „želja za davanjem“. To je sva novost oblikovanja forme unutar forme.

Sada trebamo protumačiti povezanost riječi: „Ako žena prva začne, rodi muško dijete.“ Rabi Yehuda započinje riječima: „Nema svetoga kao što je Gospodin, jer jer ne postoji ništa osim Tebe.“ Poznato je da je sijanje poput uzimanja pšenice, ječma i sličnog te njihovog polaganja u zemlju sve dok ne istrunu. Nakon toga iz njih izrasta zrno koje nam je potrebno.

U radu se žena smatra onom koja radi, onom koja treba roditi. Zato, ako žena, odnosno žensko, što znači posuda primanja, posije svojstvo „žene“, odnosno žensko, što znači volju za primanjem, u zemlju kako bi istrunulo, iz toga će poslije nastati muško. Drugim riječima, ako čovjek posije svoje žensko u zemlju, odnosno svoje posude primanja, iz toga će nastati posude davanja, koje se nazivaju „muško“.

A ako muškarac prvi posije, odnosno želi da njegove posude davanja istrunu u zemlji, što znači da mu je, dok se bavi Torom i mitzvot, namjera da svojim davanjem i bavljenjem Torom i mitzvot djela davanja „padnu u zemlju“ i istrunu, tada žena rađa žensko. To znači da njegova volja za primanjem raste. To je značenje rađanja ženskog. Drugim riječima, djela davanja donijet će mu osobnu korist, koja se naziva „žensko“.